FOKUS
Proljeće nezadovoljstva

Objavljeno prije
15 godinana
Objavio:
Monitor online
Još su novinari, prošlog četvrtka, pokušavali da odgonetnu da li je u holu upravne zgrade Kombinata aluminijuma neko bacio dimnu bombu ili aktivirao protivpožarni aparat, kad se iz Sjeverne Amerike svojim prijateljima u Podgorici telefonom javio Džo Kazadi. Nekadašnji izvršni direktor KAP-a interesovao se o dešavanjima u kompaniji, nakon što je, na drugoj strani Atlantskog okeana, saznao da su radnici u Kombinatu umarširali u upravnu zgradu i proglasili njeno “osvajanje”. Vijesti iz Podgorice su objavljene u madija i portala sa poslovnim vijestima iz cijelog svijeta, posebno onih koji prate dešavanja u aluminijskoj industriji.Zainteresovani su imali šta da vide.
SKIDANJE SAMARA: U oblaku dima, dok su okupljeni u upravnoj zgradi klicali ,,Ruska mafijo…”, predsjednik Sindikata KAP-a Zoran Milošević saopštio je u kamere: “Mi smo ovdje, nas niko neće pomjeriti, nek izvole
da dovedu novoga poslodavca. Ostajemo u našoj upravnoj zgradi. Čekamo..”.
Njegov najbliži saradnik, predsjednik sindikata u Elektrolizi Rade Krivokapić bio je još konkretniji. ,,Proglasili smo tehnološkim viškom i
vlasnika i domaći menadžment. Pozivamo nadležne institucije da preuzmu KAP ili ćemo ga mi voditi”, kliktao je Krivokapić, naglašavajući da su
radnici Kombinata ,,ovim činom skinuli samara sa vrata”.
Dok su Milošević i Krivokapić sa svojim sljedbenicima, većinom radnicima fabrike Elektrolize, u upravnoj zgradi slavili ,,oslobođenje”, u zgradi nekadašnje Prerade, okupljala se protjerana uprava i menadžment KAP-a.
Zvaničnici, što bi nekad rekli, ,,odnarođenog”
rukovodstva predvođeni predsjednikom borda Vječeslavom Krilovom saopštili su da ,,uprkos incidentu i prijetnji fizičkim obračunima, menadžment KAP-a u kojem su ruski, crnogorski, srbijanski i kanadski državljani, ostaje
posvećen svojim radnim zadacima i rukovodi fabrikom i procesom proizvodnje, sa lokacije van upravne zgrade KAP-a”.
U tom trenutku sukobljene strane imale su samo jednu dodirnu tačku. I jedni i drugi su u pomoć prizivali Vladu Crne Gore.
MI ZA RUSE – 200 MILIONA: Prošlonedjeljnom ustanku u KAP-u
prethodio je, u najmanju ruku, zanimljiv niz događaja. Jutro je počelo informacijom NVO MANS. Oni su od Komisije za kontrolu državne pomoći tražili informaciju o ukupnoj državnoj pomoći koju su dobile ovdašnje kompanije kojima gazduje ruski oligarh Oleg Deripaska. I dobili su odgovor.
Ukupna državna pomoć vlasniku Kombinata aluminijuma Podgorica i nikšićkih Rudnika boksita iznosi 184,5 miliona eura. U ovaj iznos, saopšteno je iz Komisije za kontrolu državne pomoći, nijesu uračunati otpisani dug za poreze i doprinose do avgusta 2008. od 7,5 miliona i odložene poreske obaveze na ime neplaćenog poreza
na dobit od 8,8 miliona. Uz sve to su državne garancije koje je Vlada dala vlasnicima KAP-a za kredit od 135 miliona eura, u ovom izvještaju računate kao pomoć od 23,8miliona. A to znači da će, padne li ovaj kredit na pleća crnogorskih poreskih obveznika, i ukupna računica o
državnoj pomoći Olegu Deripaski i njegovim partnerima biti veća za 110 miliona.
Kao da sve to nije bilo dovoljno, prvu smjenu radnika KAP-a na kapiji su dočekala rješenja o otkazu za više od 40 njihovih kolega. Na tom spisku su se, uglavnom, našli radnici koji su odbili da sa upravom potpišu nove
radne ugovore ,,o međusobnim pravima i obavezama” i sindikalni aktivisti koji su potpisali krivičnu prijavu protiv čelnika fabrike zbog neovlašćenog uzimanja novca sa sindikalnog računa za stambeni fond. Krilov i njegovi saradnici nijesu marili za upozorenja Inspekcije rada da
su rješenja o otkazu nezakonita. Fabrikom su, istovremeno, kolale priče da u upravi na potpis nadležnih čeka još 160 rješenja o otkazu, namijenjenih uglavnom radnicima Glinice, koja ne radi već godinu dana.
Pomoćnik ministra rada Anka Stojković saopštila je kako je predsjednik uprave KAP-a Vjačeslav Krilov prisustvovao sastancima u Ministarstvu ekonomije gdje mu je ,,decidno saopšteno da zbog nezaključivanja ugovora o uređenju međusobnih prava i obaveza ne može otkazati ugovor o
radu”.Samo što Rus pod direktnom komandom Olega Deripaske (koji je nedavno preuzeo mjesto izvršnog direktora En plus grupe) nije mario za upozorenja. Dok se nije suočio sa činjenicom da se na silu i bahatost može odgovoriti na isti način.
REVOLUCIJA: Otud je, makar djelimično, radnički revolt bio razumljiv. Oni se već duže od godinu dana nalaze ukliješteni između Đukanovićeve Vlade i Deripaskine En plus grupe, odnosno njene of-šor ekspoziture nazvane CEAC.
Stiskaju ih i sa jedne i sa druge strane pokušavajući iscijediti iz njih posljednju kap krvi (ili cent). Uzalud su radnici Kombinata apelovali, upozoravali i prijetili pozivajući se na prava koja im daje Zakon, kupoprodajni ugovor i važeći Kolektivni ugovor sa poslodavcem. Zato je
njihov protest, čak i u radikalnoj formi, imao smisla sve do onog monenta dok oni nijesu počeli da ,,dijele” otkaze vlasnicima i poslovodstvu. Jednostavno, postoji samo jedan momenat kad zapošljeni, bez sudske presude, imaju pravo da plijene imovinu vlasnika i odlučuju o njegovoj
sudbini. Taj momenat zove se revolucija.
U očima stranih investitora, kažu naši sagovornici ne želeći da ,,u ovim smutnim vremenima” budu imenovani, Crna Gora se prošle nedjelje pokazala kao krajnje trusno područje u kome se u momentu može izgubiti kupljena imovina. To što je aluminijska revolucija trajala nepuna
24 časa mala je utjeha. Zapravo, brzina sa kojom su problemi riješeni i neočekivana pomirljivost do juče beskompromisnih pregovarača ukazuje da je, možda, prošlog četvrtka u KAP-u izvedena premijera dugo pripremane
predstave u kojoj su uloge podijeljene tako da svi na kraju dobiju dio nagrade.
Iz Vlade su jedva dočekali pozive da pomognu. O istom trošku pokušali su i opravdati svoj finansijski angažman u ovoj kompaniji.
,,Pasivan pristup Vlade problemima u poslovanju Kombinata aluminijuma vjerovatno bi doveo do zatvaranje fabrike, što bi izazvalo krupne probleme u ekonomiji i društvu”, saopštili su iz Ministarstva ekonomije. Do njih očigledno nije stigla prošlogodišnja računica ministra finansija Igora Lukšića po kojoj u ovom trenutku Kombinat zapravo odmaže crnogorskoj privredi, dok bi i u najboljem izdanju (radeći punim kapacitetom uz povoljne cijene aluminijuma) njegov doprinos BDP bio manji od četiri odsto. Ili je politika uticala na promjenu računa. Uglavnom, Branko
Vujović je preko svojih službenika javnosti poručio: ,,Teza da država u tržišnoj ekonomiji ne treba da interveniše u slučajevima krize nekog privrednog subjekta, samo je djelimično tačna. Tačna je u mjeri u kojoj bi takva intervencija bila favorizacija u odnosu na druge subjekte ili ukoliko se time neutrališu interne slabosti preduzeća”. Pregovarači Vlade, sindikata i uprave sjeli su i očas se dogovorili: nema otkaza, nema
novih radnih jedinica u kojima bi se metalci pretvorili u baštovane, nema ni štrajka. Nastavlja se potjera za novcem i lov na potencijalne kreditore.
RAČUNICA: A ove nemušte rečenice iz ministarskog saopštenja trebale su da sakriju nekoliko nepobitnih činjenica. Računica pokazuje da je polovina uloženog
bila dovoljna da svaki radnik KAP-a i Prerade i Rudnika Boksita dobije otpremninu garantovanu Kolektivnim ugovorom. A njihov radni angažman (uz neplaćene poreze i doprinose) odnosno neto plata jedini benefit koji crnogorsko društvo danas ima od KAP-ovog repro lanca. KAP ne troši crnogorski boksit, Prerada i Rudnici ne rade, vlasnik se svim silama trudi da dodatno smanji broj zapošljenih, i jedini domaći input koji se neštedimice koristi je ionako deficitarna električna energija. Šta bi
se, zapitajmo se, dogodilo da je država umjesto u Kombinat taj novac uložila u crnogorska mala i srednja preduzeća koja bi, uz neuporedivo manju pomoć, sebi i ovoj zemlji donijeli mnogo više koristi.
,,Privatizacija Kombinata aluminijuma donijela je ogromnu štetu državnom budžetu, a za to je jedini krivac Vlada”, tvrdi ekonomski analitičar Milenko Popović. ,,Lošem kupcu je dozvoljeno od starta da krši investicione obaveze, socijalni i dio ugovora koji se odnosi na ekološki
aspekt. I prije ekonomske krize imali su razlog da raskinu ugovor” kaže on iznoseći stav da pregovaračka moć Olega Deripaske potiče iz brojnih neregularnosti koje su prije privatizacije pratile poslovanje Kombinata: ,,Vlada, da je čista, davno bi raskinula ugovor i izbacila ga “s noge na nagu”, a ne bi dozvolila da je toliko košta nakon privatizacije”.
U SJENCI: Na kraju, pečat na prošlonedjeljni dogovor stavio je ruski ambasador Jakov Gerasimov. Ruski investitori ostaju u Crnoj Gori saopštio je.
U sjenci dešavanja u KAP-u ugašena su dva višemjesečna štrajka. Radnici Tehnostila su nakon nedjelja provedenih u praznim fabričkim halama stupili u štrajk glađu. Trebalo je deset dana da konačno privuku pažnju moćnika. Problem je riješen preko noći. Štrajk je prekinut, predsjednik sindikata je u torbi donio 90 hiljada eura i štrajkačima podijelio tri neto plate. Vlast je saopštila kako će pokušati da spasi ovo preduzeće. A možda i krivično goniti one koji su ga opljačkali. Istog dana, neposredno pred Praznik rada, štrajk su okončali i
zapošljeni u Telekomu Crne Gore.
Tako je Prvi maj u Crnoj Gori protekao bez velikih radničkih protesta i štrajkova. Tradicionalno. Nije, međutim, trebalo čekati pa da se serijal nastavi. Plamen socijalnih protesta koji traju od nove godine preuzeli su radnici podgoričke Mljekare. Sve je više onih koji bi im se, danas sjutra, mogli pridružiti. Pitanje je samo da li će težnja vlasti da u miru dočeka predstojeće lokalne izbore nadjačati krčanje praznih stomaka.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO

Mnoge afere u kojima se pominje ime Duška Golubovića ostale su van dometa pravosuđa, ili nijesu rezultirale punim razotkrivanjem. Ostale su tek fragmenti vremena u kom je bilo nemoguće razaznati granicu između nadzemlja i podzemlja. U ovom procesu, pravosuđe bi moralo makar utvrditi kako je bivši tajni agent Golubović postao bivši policajac, koji vozi Lamborđini po Podgorici . Koje su mu političke veze i poslovi to omogućili
Duško Golubović, kontroverzni bivši dugogodišnji tajni operativac čije ime je vezano za brojne afere tokom Đukanovićevog režima, u novije doba poznat i kao bivši policajac, koji vozi Lamborđini po Podgorici, uhapšen je u petak, 9. maja, po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT).
Tužilaštvo ga tereti za pranje novca stečenog kriminalnim aktivnostima, odnosno švercom cigareta. Istražni sudija Goran Šćepanović odredio mu je pritvor od 30 dana zbog opasnosti od bjekstva i uticaja na svjedoke, a na predlog specijalne tužiteljke Tanje Čolan Deretić.
Golubović je negirao krivicu, kao i bilo kakvu povezanost sa kriminalnim aktivnostima. Izjavio je da ukoliko mu nađu “samo jedan događaj, jednu radnju, jedan datum, jedan poziv ili jednu poruku”, neće biti potrebno da mu Crna Gora sudi, jer će se sam osuditi.
Njegov advokat Velibor Marković problematizovao je to što se, kako tvrdi, u spisima policije i tužilaštva proizvoljno navodi da se radi o kriminalnoj aktivnosti krijumčarenja cigareta, bez bitnih obilježja tog djela. “Stavlja mu se na teret krivično djelo pranje novca od kriminalne aktivnosti putem krijumčarenja cigareta, ali je potpuno nepoznato kada se ta kriminalna aktivnost dešavala…Krivično djelo pranje novca je predikatno krivično djelo, njemu mora da prethodi neko drugo krivično djelo iz kog potiče pribavljena protivpravna imovinska korist. Toga nema”, naveo je Marković.
Na kojim se sve dokazima bazira optužba tužilaštva protiv Golubovića, te hoće li optužnica biti potvrđena pred sudom i rezultirati presudama, pokazaće vrijeme. Odavno je i golim okom vidljivo nešto drugo. Duško Golubović spada u onu ne malu kategoriju policijskih funkcionera čija je imovina vrtoglavo porasla tokom proteklih decenija, uz skromnu policijsku platu.
Kako je bivši agent ANB i službenik Uprave policije, sa nekoliko stotina eura mjesečnih prihoda postao sinonim za bogatstvo, koje je sticao naočigled institucija decenijama, pitanje je koje i dalje čeka institucionalni odgovor. Nakon njegovog hapšenja, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) pozvala je tužilaštvo da istraži sve Golubovićeve sumnjive transakcije.
„Posebno ističemo potrebu da istraga obuhvati sve finansijske transakcije koje su dovele do naglog i značajnog uvećanja Golubovićeve imovine, uključujući i one koje su se odvijale preko članova njegove porodice i koje mogu da upućuju na sumnju u veze sa državnim funkcionerima”, naveli su iz MANS-a.
Ta organizacija je ranije objavila istraživanje o tome kako je porodica Duška Golubovića došla do imovine vrijedne najmanje milion eura, uključujući luksuzne stanove i skupocjena vozila, iako ne postoje javno dostupni podaci koji bi objasnili porijeklo tih sredstava. Iz MANS- a su tada dostavili tužilaštvu tu dokumentaciju.
SDT je, objavljeno je, otvorio i finansijsku istragu protiv Golubovića. Prema podacima Uprave za nekretnine, u koju je Monitor imao uvid, na svu imovinu Golubovića u Podgorici na dan njegovog hapšenja upisana je mjera zabrane raspolaganja, po nalogu SDT.
Golubović, prema katastru, u Podgorici, u Donjoj Gorici, posjeduje duplex od 234 kvadrata, za koji je kao osnov sticanja upisano – nasljeđe. Na istom listu nepokretnosi upisane su i pomoćna zgrada (179 kvadrata) , nestambeni prostor (151kvadrat), garaža (26 kvadrata) i pomoćni objekat (15). Kao osnov njihovog sticanja navodi se građenje, a objekti su pod teretom i zbog toga što nemaju dozvolu.
U Donjoj Gorici, Golubović posjeduje i vinograde i pašnjake, na koje je takođe stavljena zabrana raspolaganja od strane tužilaštva.
U centru grada, u naselju Kruševac, bivši tajni agent posjeduje poslovne zgrade u privredi od 906 kvadrata koje je upisao u novembru 2020. godine. Od ranije na istoj lokaciji posjeduje i garažno mjesto, na koje je upisana mjera zabrane rasopolaganja.
Zabrana je stavljena je i na imovinu njegovog sina Luke Golubovića u Podgorici, u naselju Kruševac, gdje, prema listu nepokretnosti, posjeduje prizemnu zgradu sa dvije etaže podruma.
Osim Podgorice, Golubović zvanično posjeduje i imovinu na Žabljaku. Na Čarkovom polju ima hiljade kvadrata šume. Takođe, ima vikendicu od 66 kvadrata, stambeni prostor od 59 kvadrata, i nestambeni prostor od 57 kvadrata. Na toj imovini kao teret upisan je kredit u Hipotekarnoj banci od 250 hiljada eura, koji su uzeli Golubovićev sin Luka i kćerka Sara kod Hipotekarne banke. O tom kreditu MANS je, između ostalog, dostavio dokumentaciju SDT.
Na Žabljaku, u Kovačkoj dolini, prema podacima katastra, Golubović ima još jednu vikendicu od 127 kvadrata i stambenu zgradu površine 63 kvadrata, na oko hiljadu kvadrata zemljišta. Zanimljivo je da je Goluboviću od strane SDT zabranjeno da raspolaže tom imovinom još u maju prošle godine, ali u okviru procesa koji se vodi protiv bivšeg visokog policijskog funkcionera Zorana Lazovića, odnosno njegovog sina Petra.
Prema podacima Uprave za nekretnine, u koju je Monitor imao uvid, na tu imovinu stavljena je zabrana raspolaganja, jer je, kako smatra SDT, zemljište od 903 kvadrata na kojem se nalazi porodična kuća od 63 kvadrata u „faktičkom vlasništvu Petra Lazovića“. Koja uz to nema dozvolu. Na istom potezu izgrađena je i stambena zgrada spratnosti P+PN 76 kvadrata, koja je, kako tvrdi tužilaštvo, u „faktičkom vlasništvu“ Marka Lazovića, drugog sina Zorana Lazovića.
Imena Zorana Lazovića, bivšeg visokog funkcionera u bezbjednosnom sektoru kome se sudi zbog organizovanog kriminala, i Duška Golubovića ne pominju se skupa samo u katastru. Golubović je bio je najbliži saradnik Lazovića, a obojica su napustili ANB početkom 2015. godine, da bi opet , nakon četiri godine mirovine, nastavili karijeru u Upravi policije.
Lazović i Golubović napustili su službu jer je tokom 2015. reforma bezjednosnog sektora bila ključni uslov NATO-a za prijem Crne Gore u taj savez. Do tada, njihova su se imena često skupa pominjala i u brojnim aferama.
Monitor je mnogo puta pisao o dva interesno kriminalno bezbjednosna klana bivšeg režima. Golubović i Lazović su navodno pripadali klanu Grand, koji su kako se nezvanično moglo čuti, navodno predvodili bivši ministri inostranih poslova Milan Roćen i Igor Lukšić. Moć Granda vezivala se za unosne poslove građevinske kompanije Bemaks, čiji se vlasnici danas pred pravosuđem dovode u vezu sa švercom cigareta. Nasuprot se nalazio interesni klan Mojkovac, takođe povezivan sa poslovima cigaretama, a koji su navodno predvodili nekadašnji premijer i bivši šef ANB-a Duško Marković i Veselin Veljović, bivši šef policije kome se takođe sudi . Svi oni su više puta demantovali postojanje klanova i njihovo učešće u njima.
Golubović je, o čemu je Monitor pisao, između januara i juna 2007. bio pod mjerama nadzora Uprave policije. U istom periodu bio je u kabinetu Milana Roćena savjetnik za bezbjednost i rukovodilac Službe za informativno-tehničku i bezbjednosnu podršku Ministarstva vanjskih poslova. “ Golubović je, nakon što je Vladan Joković u ljeto 2010. postao direktor ANB-a, sklonjen iz sektora za borbu protiv organizovanog kriminala na drugu, manje značajnu dužnost, navodno jer su se o njemu u negativnom kontekstu raspitivali iz izvjesnih međunarodnih krugova”, pisao je naš nedjeljnik.
Golubovićevo ime pominjalo se i u aferi Listing , nakon što je u decembru 2011., objavljena navodna telefonska komunikacija Darka Šarića sa Lukšićem i Roćenom. Listing Golubovića bio je predmet rasprave članova Odbora za bezbjednost, kada je Veljović pokazao taj dokument u Skupštini. Kazao je da je policija sačinila listing Golubovića, koji je u to vrijeme bio službenika ANB-a, na zahtjev jedne strane policijske organizacije. Rezultat istrage bio je da se radi o falsifikatima, ali javnost nikada nije obaviještena ko je bio falsifikator i za čiji interes.
Da su postojali sukobi i trvenja na relaciji dva interesna tabora u vrijeme Đukanovićevog režima, svjedočili su u narednim godinama i drugi događaji, u kojima se pominjao Golubović.
Dva napada na Golubovićevu imovinu, u Kosmajskoj ulici, i na lokal Makijato u Siti kvartu, koji je u jednom periodu bio u vlasništvu njegove supruge Danijele Golubović, nikada nijesu rasvijetljeni od strane policije kojom je rukovodio Veljović. Tu je i napad na lokal Grand, koji je važio za mjesto okupljanja pripadnika navodnog Roćenovog klana, po kom je i dobio ime.
Golubovićevo ime pominjalo se i u vezi sa listingom telefonskih poziva narkobosa Nasera Keljmendija, kome se sudi na Kosovu. Da Golubović jeste bio u kontaktu sa Keljmendijem, potvrdili su i Veljović i Joković na jednoj od sjednica Odbora za bezbjednost i odbranu. Joković je kazao da je veza sa licima kalibra Keljmendija sastavni dio Golubovićevog posla.
Njegovo ime pominjalo se i u aferi oko navodne paraobavještajne službe koja je imala zadatak da prati i kompromituje opozicionare, diplomate, sudije, kritičare režima. Nebojša Medojević, tada član skupštinskog Odbora za bezbijednost tvrdio je da tu službu kontroliše Roćen i da je Golubović, pored Zorana Lazovića, važan njen dio. Prema Medojevićevim tvrdnjama, oni su bili veza sa grupom oficira, specijalizovanih za špijunažu, koji su godinama navodno radili „u paralelnoj tajnoj službi za potrebe Roćena i Mila Đukanovića”.
Golubović je nedavno saslušan i u okviru istrage o ubistvu Duška Jovanovića.
Osim u starim aferama, Golubovićevo ime pominje se i u novim skaj prepiskama. “ Golubović kontroliše sve kamione koje iz barske luke izlaze sa ilegalnim cigaretama, tvrdio je jedan od učesnika tog nezakonitog posla, strahujući da nekadašnji tajni agent ne pokvari kombinacije kriminalne ekipe za koju je radio”, objavile su Vijesti.
“Članovi te grupe o tome pišu na nekada zaštićenoj telefonskoj Skaj aplikaciji, pa konstatuju da Golubović cigarete Marble iz skladišta u barskoj luci vadi za Šiptara, navodi list.
Golubović je pred istražnim sudijom ustvrdio da nikada nije koristio skaj aplikaciju. Takođe, njegov advokat tvrdi da Golubović ima svu neophodnu dokumentaciju koja se tiče njegove imovine.
Duško Golubović je u penziju otišao u ljeto 2023. godine. Zahtjev za odlazak podnio je nakon što je u aprilu te godine odlukom tadašnjeg koordinatora SBPOK i načelnika Specijalnog policijskog odjeljenja Predraga Šukovića formalno prestao da postoji taj Odsjek u organizacionoj šemi UP, u kom je Golubović bio raspoređen.
Njegov dugogodišnji kolega Zoran Lazović uhapšen je u aprilu 2024. Dio opozicije još je tada počeo da problematizuje to što je Golubović i dalje na slobodi, tvrdeći da mu u tome pomažu i veze i sa novom vlašću.
Da Golubović utiče na PES i kadrira u vlasti skupa sa Sretenom Kankarešem, navodnim ujakom premijera Milojka Spajića, tvrdili su u kontinuitetu bivši premijer Dritan Abazović i lider PzP-a Nebojša Medojević. Iz PES-a su to demantovali.
Nakon Golubovićevog hapšenja, na mreži Iks oglasio se poslanik PES-a Miodrag Laković, sa romantiziranom storijom o razvoju tri policijske karijere od kojih je jedna Golubovićeva, a druga njegova. Nakon kritika iz civilnog sektora, objasnio je da sa Golubovićem bio kolega davne 1992. godine, ali da su im se nakon toga razišli putevi i da nisu imali bilo kakav kontakt. Kazao je i da nema informacije da je bilo ko od članova PES-a bio blizak sa njim, ali je potvrdio poznanstvo Golubovića i Kankaraša. “Ono što se imputira jednoj rođačkoj vezi premijera Spajića mislim da je poznanstvo koje je ne mogu reći kojeg intenziteta, ali da je potpuno jedan benigni odnos u nekom građanskom smislu”, saopštio je.
Mnoge afere u kojima se pominje ime Duška Golubovića, ostale su van dometa pravosuđa, ili nijesu rezultirale punim razotkrivanjem. Ostale su fragmenti jednog vremena u kom je teško bilo razaznati granicu između bezbjednosnog sektora i organizovanog kriminala. Taj sistem nijesu kreirali ni Golubović, ni Lazović, iako su bili njegov važan dio. Za punu istinu o tom sistemu, potrebno je stići do samog vrha bivšeg režima.
U ovom procesu, pravosuđe bi moralo rasvijetliti makar jednu crnogorsku javnu tajnu – kako je tajni agent Golubović postao poznat kao bivši policajac, koji vozi Lamborđini po Podgorici . Koje su mu političke veze i poslovi to omogućili.
Milena PEROVIĆ
Komentari
FOKUS
JOANIKIJEV HEROJ I GROMKO ĆUTANJE VLASTI: Šta je njima Pavle Đurišić

Objavljeno prije
1 sedmicana
9 Maja, 2025
Narativ istorijskog revizionizma u Crnoj Gori, koji već tri decenije razvijaju glavni arhijereji SPC i njima bliska srpska državna bezbjednost je prošle subote doživio zenit. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je za heroja i mučenika proglasio Pavla Đurišića. Godinama se na prostoru i MCP i novoformirane Eparhije budimljansko nikšićke održavaju javni parastosi uz veličanje zločinaca iz Drugog svjetskog rata. Niko od visokih zvaničnika države nije bio voljan ni komentarisati a kamoli osuditi provokacije Mićovića
„Obmana se nikada ne iznosi u svom golom, izvitoperenom obliku, jer bi tada, tako ogoljena, odmah bila prepoznata“ napisao je Irinej Lionski, episkop i svetititelj rane hrišćanske crkve s kraja drugog vijeka. „Umjesto toga, ona se lukavo prikriva privlačnim ruhom, kako bi svojim spoljašnjim izgledom neiskusnima djelovala istinitije od same istine” zaključuje Irinej. Narativ istorijskog revizionizma u Crnoj Gori, koji već tri decenije razvijaju glavni arhijereji Srpske crkve (SPC) i njima bliska srpska državna bezbjednost (BIA), je prošle subote doživio zenit, prikriven zlatnim episkopskim ruhom i krstom. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je služio liturgiju u novoj crkvi na Lijevča Polju, u selu Razboj na sjeveru Bosne.
Tamo je, kako ga SPC naziva, „sveti sveštenomučenik Joanikije (Lipovac) služio svoju posljednju lirurgiju prije svoga stradanja i stradanja sveštenika i naroda i pripadnika Jugoslavenske vojske u otadžbini prije 80 godina“. Uz Joanikija su sasluživali i pakračko – slavonski episkop Jovan Ćulibrk i episkop marčanski Sava (ujedno i vikarni episkop banjalučki). Episkop Jovan je poznat po tome što mu je Sinod SPC-a zabranio da dovodi u pitanje (i naučno ispita) četničko-komunističku brojku o navodnih 700 hiljada stradalih Srba u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Episkop Sava je ranije bio šef kabineta patrijarha Porfirija Perića koji je na vaskršnji utorak izvršio podaničko poklonjenje u Kremlju Vladimiru Putinu i njegovom kolegi iz bogoboračkog KGB-a (ujedno i ruskom patrijarhu) Kirilu Gunđajevu.
U besjedi nakon liturgije, Joanikije je poručio da se obilježava 80 godina od stradanja njegovog prethodnika Joanikija Lipovca i hiljada ljudi koji su „bježali ispred komunističkog noža i ispred zločinaca“ koji su „napunili jame po Crnoj Gori“. Po Joanikiju oni su „bili ponajviše krivi zato što su srušili nacističku tvorevinu Nezavisnu državu Crnu Goru pod Musolinijevom Italijom“ koja je „opstala jedan dan“. Tu tvorevinu su srušili „oficiri kraljevske jugoslovenske vojske u otadžbini, a istaknuta ličnost među njima po svome junaštvu i nepobjedivom karakteru bio je Pavle Đurišić koga pominjemo kao prvoga“. Dodao je ime i vojvode Petra Baćovića i njegovu „ujediniteljsku ulogu 1918.,“ kada je Crna Gora u krvi i plamenu nestala. Joanikije je podsjetio na riječi svog prethodnika, prijatelja nacista Joanikija Lipovca koji je 1943. prorekao da „ako komunisti pobijede…ubiće dušu našem narodu, crkve će zatvoriti…“.
Joanikije Mićović namjerno ne pominje je da je u stvaranju „nacističke tvorevine“ Crne Gore učestvovao mitropolit Joanikije Lipovac. Tadašnjem crnogorskom mitropolitu je sa desne strane na Petrovdanskom saboru 12. jula 1941. organizovanom od strane italijanskih fašista, sjedio „zloglasni Sekula Drljević“ kako ga je sadašnji Joanikije nazvao u subotnjoj besjedi. SPC je dugo negirala da je Lipovac učestvovao u Petrovdanskom saboru tvrdeći da je on to odbio. Nakon što su prije desetak godina objavljene fotografije sa Sabora iz arhive italijanskog Ministarstva inostranih poslova u Rimu, vrh SPC-a je samo utihnuo na tu temu bez riječi kajanja i izvinjenja.
Mitropolit Joanikije je posebno uzdignuo Đurišića, „čije se junaštvo (na Lijevča Polju) može porediti sa junaštvom Pavla Orovića“. Pomenuo je „težak položaj u kojem se našao veliki junak Pavle Đurišić, koji u tom trenutku ima narod, nejač, bolesnike i ranjenike…čije živote štiti“. „Sva muka narodna je pala na njegova pleća“ pa je morao pregovarati sa Drljevićem koji ga je „izdao“ reče mitropolit. Sekula Drljević je „takvog junaka prelastio“ kazao je Joanikije i dodao da je Đurišić „mislio da po svaku cijenu spasi narod, nejač, žene, djecu i starce koji su sa njim krenuli“. „Kako je (Pavle) završio ne zna se, niti će se znati“ zaključio je Joanikije.
Da će se doći do ove ana-kajafovske tačke svijesti, moglo se pretpostaviti na vaskršnji utorak, kada je Porfirije u Kremlju davao izjave lojalnosti ruskom državnom i crkvenom rukovodstvu. Crnogorski mitropolit je tog utorka u crkvi Svetog arhangela Mihaila u Doljanima „osveštao jasenovački krst” koji je Jovan Ćulibrk poklonio. Joanikije je iskoristio jasenovačku tragediju i desetine hiljada nevino postradalih u tom sistemu logora, da u prisustvu Andrije Mandića i srbijanskog ambasadora (bivšeg direktora BIA-a) Nebojše Rodića, veliča Pavla Đurišića. “Mnogi će reći – nema Crna Gora nikakve veze sa Jasenovcem… a ima itekako”, kazao je. I nastavio: “Onaj koga optužuju da je bio saradnik okupatora…. zaštitio je nejač srpsku od saradnika okupatora da ih ne pokolju, Pavle Đurišić, komandant četnički, odnosno komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini“ koji je takođe likvidiran u Jasenovcu.
O „velikom junaštvu Pavla Đurišića“ najbolje govore njegovi izvještaji svom komandantu Draži Mihailoviću u kojima se februara 1943. godine hvali da su njegove jedinice pobile 8000 muslimanskih žena, djeca i staraca u Sandžaku u kampanji uništenja muslimanskog življa bez obzira na pol i uzrast. O tim i drugim zločinima širom Jugoslavije je puno pisano uprkos pokušajima revizionista da dovedu u pitanje četnička dokumenta koja nije ni Draža Mihailović negirao na svom suđenju. Četnički izvještaji iz zime i proljeća 1945. kada se Đurišić povlačio prema Sloveniji kroz sjevernu Bosnu, dovode u pitanje istinitost maltene svake riječi koju je Joanikije izgovorio u Razboju.
Đurišić je rane 1945., otkazao poslušnost i Draži Mihailoviću i kralju Petru II Karađorđeviću i sklopio sporazum sa Drljevićem koji je bio u prijateljskim odnosima s ustaškim režimom u Zagrebu. Po sporazumu njegovi četnici su trebali postati Crnogorska narodna vojska i priznati Drljevićevo Crnogorsko državno vijeće u Zagrebu, dok je Đurišić trebao ostati operativni komandant. Međutim, Đurišić je izigrao dogovor i krenuo u probijanje sjeverozapadnom Bosnom radi spajanja sa četnicima i nacistima u Sloveniji. Pri tome njegovi su poklali oko 500 katolika i muslimana u selima Junuzovci i Donja Dolina prije nego su razbijeni i zarobljeni od strane vojnih snaga NDH na Lijevča Polju. Prije toga ustaški izvori navode da je Đurišića napustilo preko 5000 prisilno mobiliziranih Crnogoraca. Đurišićevu rulju je i Draža Mihailović nazvao „vašarom bez borbene vrednosti“. Za Joanikija su oni bili „prekaljeni borci i vitezovi“. Iz izvještaja drugih četničkih komandanata lojalnih Draži, navodilo se da su Đurišićeve jedinice vršile nasilja i pljačke nad lokalnim bosanskim Srbima i prijetile im pokoljem ako ne slušaju njihove naredbe. Draža Mihailović tada piše: „Obrazovaću od svih komandanta srbijanskih trupa Ravnogorski sud, koji će sve ovo pretresti i utvrditi, na osnovu čega će Pavla Đurišića lišiti čina i oglasiti za izdajnika”.
Dražu su preduhitrile ustaše i presudile Đurišiću i grupi od oko 150-tak najtvrdokornijih koljača na svoj način u Jasenovcu po iskazu ustaše Ljube Miloša nakon rata. Ostali narod, pretežno Crnogorci, propušteni su kroz Slavoniju i Zagreb bez problema.
Joanikijeva hagiografija nacističkih kolaboracionista i zločinaca je ciljano pripremana godinama uz pomoć zvanične Srbije koja je abolirala kolaboracionistički pokret. Godinama se na prostoru i crnogorske Mitropolije i novoformirane Eparhije budimljansko nikšićke (otkinute od Mitropolije u maju 2001. – pokriva 52 odsto teritorije Crne Gore) održavaju javni parastosi uz sve slobodnije veličanje zločinaca iz Drugog svjetskog rata i podsticanje podjela u društvu. Tome doprinosi i glasno ćutanje i tužilaštva i crnogorskih svjetovnih vlasti.
Nakon subotnje liturgije na Lijevča Polju niko od zvaničnika države nije bio voljan ni komentarisati a kamoli osuditi provokacije Mićovića koji se krio iza blještave mitropolitske odore i krsta. Predsjednik Jakov Milatović do sada nije izustio ni riječ. Premijer Milojko Spajić se nevoljno glasnuo kada je direktno upitan o Mićovićevoj besjedi. „Sve izjave koje imaju potencijal da pojačaju već izražene podjele u Crnoj Gori apsolutno ne podržavam i mislim da im nije mjesto u modernoj Crnoj Gori“, rekao je. Vučićevski blok partija (NSD-DNP-SNP) u vladajućoj koaliciji nije želio odgovoriti medijima. Demokrate CG su Vijestima odgovorile da „ne komentarišu stavove vjerskih zajednica“, i da to nijesu radili ni ranije „duboko poštuju princip odvojenosti vjerskih i državnih struktura“. Kao da vjerska odora štiti od odgovornosti za svako nepočinstvo. Predsjednica Asocijacije žena PES-a Jovana Dragović je izjavila za TV Vijesti da „podjele na partizane i četnike nakon 80 godina mogu odgovarati samo onima koji su 30 godina vladali na tim podjelama“. DPS i URA su osudili izjave Joanikija kao i predstavnici bošnjačkog naroda.
Dan poslije Spajićeve izjave je osvanuo tekst na portalu IN4S sveštenika Eparhije budimljansko nikšićke Ognjena Femića. Femić je od ranije poznat po govoru mržnje prema vlastitoj zemlji i crnogorskom narodu. U tekstu naslovljenom Svi smo mi Pavle Đurišić, on je nastavio elegiju koljačima i iznio niz neistina. Uz komentar: „Stiče se utisak da ova država postoji samo zato što se i dalje sudi četnicima… Jer inače ne bi imala svoj smisao postojanja“, Femić zaključuje da će samo u preobraženoj Crnoj Gori „i ovaj Pavle iz Drugog rata biti slavljen kao veliki borac, narodni heroj i mučenik i tada mu se više neće suditi“.
Nema naznaka da će se pravosuđe pozabaviti kampanjom vrha SPC-a i srbijanske UDBA-e na podsticanju razdora i mržnje u Crnoj Gori. Ćutanje crnogorske vlasti samo će ohrabriti podjele u ionako unakaženom crnogorskom društvu i državi.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari

Između dva praznika rada, upozoravaju sindiklaci, posebno je ugroženo pravo na štrajk. Srećom po vlast, štrajkova nešto i nema. Dok se broj zaposlenih smanjuje, a u sezoni uvozimo radnu snagu, jedino raste – državna uprava
Prošli Prvi maj proslavili smo uz nadu da će vlast ispuniti svoja predizborna obećanja o povećanju plata i sedmočasovnom radnom vremenu. Skor je – pola. Plate su povećane a sedam sati rada još ćemo sačekati.
Od oktobra prošle godine poslodavci su u obavezi da obračunaju zarade u skladu sa izmjenama zakona iz programa Evropa sad 2 i Opštim kolektivnim ugovorom.
,,Prvi maj crnogorski radnici i radnice dočekuju sa značajno većom minimalnom zaradom i većom prosječnom zaradom u odnosu na prošlogodišnji praznik rada. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je do povećanja minimalne, pa samim tim i prosječne zarade, došlo usljed političke volje, odnosno ispunjenjem predizbornih političkih obećanja, a ne kroz socijalni dijalog’’, kaže za Monitor Ivana Mihajlović iz Unije slobodnih sindikata Crne Gore(USSCG).
U Crnoj Gori je u prošloj godini, prema podacima Monstata, bilo 319 000 aktivnog stanovništva, od kojih je 282 000 ili 88,6 odsto zaposlenih. I pored povećanja, platu ispod 700 eura u Crnoj Gori prima skoro jedna trećina zaposlenih – oko 90.000. Čak dvije trećine prima manju zaradu od prosječne. A za potrošačku korpu, sindikalnu koja je bliža realnosti od Monstatove, potrebne su dvije prosječne plate.
Sindikalna potrošačka korpa za prvi kvartal 2025. godine, za četvoročlanu porodicu, iznosi 2.000 eura.
,,Činjenica je da je standard zaposlenih i građana/iki ugrožen jer troškovi života rastu brže nego zarade’’, naglašava Ivana Mihajlović. To potvrđuje i podatak da je potrošačka korpa u odnosu na kraj prošle godine povećana za 30 eura, a čak za 100 eura u odnosu na prvi kvartal 2024. godine.
Vlada je najavila produžetak akcije Limitirane cijene od 15. maja. Da se preživi.
,,Prosječna plata u Crnoj Gori dva mjeseca uzastopno pada (bila je 1.012, pa 1.004, a u februaru 1.002 eura), broj zaposlenih se smanjuje umjesto da raste, dok je deficit Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja (PIO) iznad 120 miliona eura”, oslikao je nedavno stanje direktor Fideliti konsaltinga Miloš Vuković.
I dok se broj zaposlenih smanjuje, u sezoni uvozimo radnu snagu. I pored višegodišnjih obećanja tek sada, pred početak turističke sezone, pri kraju je donošenje Zakona o stalnom sezoncu. ,,Donošenje zakona o stalnom sezoncu uslovljeno je potrebom pravnog regulisanja statusa zaposlenih na sezonskim poslovima u sektorima kao što su turizam, ugostiteljstvo, trgovina, građevinarstvo i poljoprivreda”, saopšteno je iz Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga.
Od sezonskog, svakako je primamljivljiji stalni posao u državnoj upravi. Prema dostupnim podacima broj zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima povećao se za više od pet hiljada od 2020. do kraja 2023. godine, dok se lokalna samouprava od 2017. do 2023. uvećala za više od tri i po hiljade.
Svaki peti zaposleni radi u državnoj upravi, odnosno platu prima iz državnog ili lokalnog budžeta. Prema podacima Ministarstvo javne uprave, u decembru 2024. godine u državnoj upravi bilo je zaposleno 47.284 ljudi, dok je na lokalnom nivou taj broj iznosio 7.092. To znači da u javnoj upravi radi gotovo 55.000 ljudi.
Premijer Milojko Spajić je još prije par mjeseci najavio da Vlada planirada otpusti 20 odsto radnika u javnoj upravi. Predlog rješenja su već dva puta slali Evropskoj komisiji (EK) – što je odbijeno. On je naglasio da je laž da je nastavljeno partijsko zapošljavanje, te da se ukupan broj zaposlenih u državnoj upravi smanjio za 150 od novembra 2023. do istog mjeseca prošle godine!
Za zaposlene u javnoj upravi budžet raste iz godine u godinu. Prema analizi Instituta Alternativa, kada je vlada DPS premijera Duška Markovića počela mandat 2016. godine, bruto zarade zapošljenih na državnom nivou godišnje su iznosile 422 miliona, a u posljednjoj godini mandata – 2020. skoro pola milijarde.Nova vlast je 2021. povećala ove izdatke na 535 miliona eura, da bi u prošloj godini ta cifra dostigla rekordnih 643 miliona eura.
,,Nepostojanje jednakih šansi i mogućnosti, posebno u pogledu zapošljavanja, ostaje jedan od najevidentnijih problema sa kojima se tržište rada suočava. Isto je posebno izraženo u javnom sektoru, gdje politička i partijska pripadnost diktiraju trend zapošljavanja, a u drugi plan se stavlja profesionalizacija i optimizacija javne uprave’’, ističe Mihajlović.
Konstanta je i diskriminacija.
,,Armija naših građana/ki koji su decenijama angažovani po prekarnim ugovorima (ugovorima o djelu; privremenim i povremenim poslovima i dr.) na sistematizovanim radnim mijestima dočekuju i ovogodišnji praznik rada, bez nade da će donosioci odluka preduzeti bilo kakav korak ka rješavanju njihovog radnog statusa, uprkos inicijativi USSCG koja datira od 2015. godine i koja je aktuelna i danas. Značajan broj ovih lica angažovan je u organima državne uprave gdje se država pojavljuje u ulozi poslodavca. Takava je slika koju Država kao najveći poslodavac šalje privatnom sektoru“, kaže Mihajlović. Ona dodaje da ništa manji problem predstavlja klasična i sveprisutna zloupotreba instituta rada na određeno vrijeme. „Koji bi trebalo da bude izuzetak, a ne pravilo’’.
Podaci Zavoda za zapošljavanje (ZZZCG) pokazuju da je od ukupno 6.742 oglašenih slobodnih radnih mjesta u periodu od početka ove godine do 31. marta 2025. godine, njih 5.994 oglašeno je na određeno, a svega 748 na neodređeno vrijeme.
Mihajlović upozorava da je nedostatak ravnoteže između privatnog i poslovnog života i dalje ključni izazov zaposlenih u Crnoj Gori, budući da prekovremeni rad i dalje ostaje pravilo, a ne izuzetak. „Primoranost značajnog broja zaposlenih da rade dopunske poslove radi obezbjeđivanja pristojne egzistencije dodatno osujećuje mogućnost postizanja naprijed pomenute ravnoteže“, ističe ona.
Nije mnogo boljhe ni sa opštim pravima radnika. Pa tako i ovaj 1. maj zaposleni u bankarskom, trgovinskom, medijskom, drvoprerađivačkom i brojnim drugim sektorima dočekuju bez granskih kolektivnih ugovora, a zanemarljiv je i dalje broj onih kolektiva u ovim sektorima koji posjeduju pojedinačne kolektivne ugovore.
Podaci ZZZCG govore o zapostavljanju sjevera. Tako je na kraju prošle godine najviše nezaposlenih, u odnosu na ukupan broj stanovnika, zabilježeno u Andrijevici, Rožajama i Plavu, gdje oko 20 odsto stanovnika nema posao. Na jugu je drugačije. U Kotoru krajem prošle godine na Birou rada je bilo svega 218 ljudi, oko jedan odsto ukupne populacije. U Tivtu od 16,34 hiljade stanovnika 240 nema posao.U Herceg Novom je 411 nezaposlenih od 31,47 hiljada stanovnika.
U Podgorici, u kojoj se grade stanovi i doseljava se, bez posla je 5,62 hiljade stanovnika od ukupno 180,19 hiljada.
U procesu izmjena i dopuna trenutno je nekoliko ključnih zakona: Zakon o radu, Zakon o štrajku, Zakon o mirnom rješavanju radnih sporova, Zakon o Fondu rada, Zakon o stalnom sezoncu, a očekuje se početak pregovora o produženju važenja Opšteg kolektivnog ugovora ili zaključivanje novog.
,,Možda kao nikada ranije, u periodu između dva međunarodna praznika rada, napadnuto je pravo na štrajk kao ključnog, legitimnog, oblika sindikalne i radničke borbe posebno u situacijama kada socijalni dijalog izostaje“, kaže Mihajlović.
Srećom, po vlast, štrajkova nešto i nema. Sporna radnička pitanja iz prethodnog perioda rješavaju se sporo ali temeljno. Tako je, između dva praznika rada, za preko 700 radnika bivše Košute država isplatila zaostale zarade. Nakon trideset godina od uvođenja stečaja u ovoj cetinjskoj fabrici.
I dalje neophodno braniti tri osmice
Ivana Mihajlović iz Unije sslobodnih sindikata upozorava da vještačka inteligencija i digitalizacija neviđenom brzinom mijenjaju svijet rada, te da rad u tzv. digitalnom dobu doprinosi brisanju granice između privatnog i profesionalnog života dok se isto pokušava predstaviti kao fleksibilizacija u interesu zaposlenih.
,,Dakle, danas je i dalje neophodno braniti tzv „tri osmice“ za koje su, plativši to velikim žrtvama, izborili radnici i radnice davne 1886. godine”.
Da podsjetimo: davne 1886. godine u Čikagu je tadašnja radnička klasa prvog i drugog maja izašla na ulice demonstrirajući i tražeći osmočasovno radno vrijeme. Čuvena je i krilatica koja je najbolje oslikavala borbu za radnička prava – „Osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja”. Krajem 19. vijeka radnici su imali jako male nadnice, radili su između 12 i 18 sati, a većina njih je bila na ivici siromaštva i bijede
U medijima zarade ispod državnog nivoa
,,Zarade se sporadično i povećavaju, češće odlukama na državnom nivou, pa se moraju i u medijima usklađivati, nego što je to odluka na nivou neke redakcije, ali generalno boljitka nema jer inflacija ‘pojede’ ta povećanja i i dalje je prosjek zarade u novinarstvu ispod onoga na državnom nivou”, kaže za Monitor Marijana Camović Veličković.
Ona navodi da su lokalni javni emiteri uskladili zarade sa programom Evropa sad 2 i da sada gotovo svi zaposleni koji imaju srednji stepen obrazovanja primaju 600 eura, a visokobrazovani 800 eura.
,,U javnom servisu postoji određeno gradiranje u skladu sa njihovim Kolektivnim ugovorom ali slična je situacija i tu je preosjek na novou medija blizu državnog ali problem je što se do tog prosjeka dolazi zahvaljujući ogromnim zaradama i dodacima na zaradu onih koji su na rukovodećim pozicijama, dok ‘obični’ zaposeni ne primaju ni blizu tog prosjeka. U privatnim medijima ima najviše oscilacija u zaradama ali većina zaposlenih ipak prima zarade manje od državnog prosjeka. Sve to naravno da nije ni dovoljno ni motivišuće”, zaključuje Camović Veličković.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


HAPŠENJE DUŠKA GOLUBOVIĆA: Tajne tajnog agenta

CRNA GORA BEZ SISTEMSKE STAMBENE POLITIKE: Po mjeri bogatih

VLAST PRED TEŠKIM IZBOROM: Pare ili aerodromi
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija
-
Izdvojeno3 sedmice
HORHE MARIO BERGOLJO – PAPA FRANJO (1936 – 2013 – 2025.): Golemo nasljedstvo čovjeka iz naroda
-
INTERVJU2 sedmice
TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Na početku
-
Izdvojeno2 sedmice
SPAJIĆEVA SEDMODNEVNA POSJETA SAD: Bez sastanaka sa zvaničnicima i dijasporom
-
DRUŠTVO3 sedmice
AFERA MANDIĆI: Zataškavanje
-
DRUŠTVO2 sedmice
DEPORTACIJE, ŠTRPCI, MURINO: JEDNOKRATNA NOVČANA POMOĆ PORODICAMA ŽRTAVA: Korak na dugom putu suočavanja sa prošlošću
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Priča o nama
-
Izdvojeno2 sedmice
KAKO JE PRIRODNA UVALA GALIJE POSTALA INVESTICIONO KUPALIŠTE: Betoniranje bisera budvanske rivijere