Povežite se sa nama

OKO NAS

PUTOPIS IZ MOSTARA: Džezve ukrašene mostovima prijateljstva

Objavljeno prije

na

U južnom dijelu Republike Bosne i Hercegovine, na mjestu gdje plahovita rijeka Neretva smiruje svoj tok da bi se družila sa očaravajućim krajolikom, smjestio se grad Mostar. Ovaj viševjekovni grad liči na ukrotitelja koji sili i bahatosti daje srce i emociju. Surovi kamen planina Velež i Prenj, melje u pitomu neretvansku kotlinu. Hitroj Neretvi koja nosi nemirni duh Zelengore, poklanja dolinu i miris Jadrana. Svakodnevne ljudske brige, natopi šalom i humorom koji samo Mostarci posjeduju.

Ovo je mjesto sudara tri religije, koje kad slože amplitude pokazuju svu ljepotu različitosti, ali i surovost predrasuda u momentima kad đavo, vrag i šejtan umiješaju svoje zlokobne prste među ljude.

U želji da spoji ljude i dobro u njima, osmanski sultan Sulejman Veličanstveni 1557. godine naredio je izgradnju mosta koji će spojiti obale rijeke Neretve i do današnjih dana ostati simbol Mostara. Sama izgradnja povjerena je učeniku poznatog turskog arhitekte Sinana, Hajrudinu. Devet godina Hajrudin gradi most pod prijetnjom da će u slučaju neuspjeha biti istog dana pogubljen. Legenda kaže, da je onog dana kad je skidao drvenu konstrukciju mosta, ujedno spremao i svoj pogreb. Odvajanjem drvene konstrukcije most ostade da prkosi sili gravitacije i daruje besmrtnost Hajrudinu.

Stari, kameni, jednolučni most u Mostaru, poput vještog gimnastičara polukružno se izvija iznad Neretve spajajućii ljude, vjere i običaje. Masivni klesani kamen, od koga je most sagrađen, tokom dana upija sunčeve zrake, akumulira ih, da bi tokom noći prolaznike darivao toplim zagrljajem. Sam gazni sloj mosta ispresijecan je kamenim stubićima koji usporavaju prelazak preko njega, kao da je arhitekta želio da putnika zaustavi i natjera da obrati pažnju na ljepotu ambijenta. Tu površinu su milioni koraka filigranski izbrusili, pa je kamen i po suvom vremenu veoma klizav. Luk je dugačak skoro 30 metara a najveća tačka mosta je na preko 20 metara. Na samom vrhu mosta koji je prepun radoznalih turista, gotovo svakodnevno možemo sresti ponekog mladića koji je voljan za mali bakšiš turistima pokazati svu ljepotu „mostarske laste”.

Sa mosta se silazi na Kujundžiluk. To je ulica izrađena od kamenih oblutaka iz rijeke Neretve, natrpana kujundžijskim radnjama, gdje vješti majstori obrađuju bakarne limove i od njih prave prava umjetnička djela. Zvuk udaraca čekića i glijeta u elastičnu bakarnu površinu miješa se sa žamorom prolaznika, pa se stiče utisak da se nalazimo u pčelinjoj košnici.

U jednoj od mnogobrojnih radnji, uočavam mladića koji čeličnim glijetom pravi reljef na šoljici za kafu. Djeluje kao da ga više interesuje da svoj rad dovede u savršeno stanje, nego da proda izloženu robu. Zaobilazeći napadne trgovce, ulazim da u tišini i bez sugestija pogledam sadržaj radnje. Nakon nekoliko mojih laičkih pitanja, mladić pokušava da mi objasni u čemu su tajne kujundžijskog zanata.

Najmlađi mostarski kujundžija Mirza Redžović, ostavlja alatke i pokazuje mi primjerke džezvi, šoljica i slika izrađenih u bakarnom limu. „Nijedan bakrorez u mojoj radnji nije isti. Svaka šoljica, slika ili džezva je unikatna”.

Pokazuje jednu šolju za kafu koja je tek izašla ispod njegovog vještog glijeta. „Evo pogledajte kako iz ravnog lima izlazi reljef na površinu. Ovo sad treba par puta kalajisati kako bi bila spremna za upotrebu. Kad se to završi garancija je doživotna”.

Mirza kaže da obično turisti ne uoče razliku između ručnog rada i mašinski napravljenih suvenira. Pokazuje mi jednu presom napravljenu džezvu: „Pogledajte svaka figura ista. Nema dušu.”

Ovim zanatom se počeo baviti kao srednjoškolac zbog džeparca. Nakon više uništenih bakarnih ploča shvatio je da je i za ovaj posao potrebna edukacija. Zanat je učio od najboljeg mostarskog kujundžije Azera Badžaka. „Azer me naučio ovom poslu. Tek kad je on kazao da sam izučio zanat, počeo sam samostalno da radim. Za jedan suvenir potrebno je više sati rada. Zima mi dobro dođe jer se tada zatvorim u radnju i samo kucam. Ovo su sve unikatna djela. Ako pogrešno udariš bakarnu ploču, nema popravke, ne može se izbrisati greška kao olovka sa papira”.

U razgovoru nas prekida radoznala grupa kineskih turista. Gotovo svaki od njih uzima i zagleda onaj servis koji je izašao ispod mašinske prese. Mirza proba da im objasni razliku, ali ne uspijeva. Vidjevši da se uzalud trudi, okreće se i nastavlja priču. „Mnogo bi se bolje od ovoga živjelo da grad ima više hotela. Ovako, većina ovih turista odsjedne u Međugorju, pa kod nas navrate samo na sat – dva”.

Napuštamo Mostar. Okolna brda i planine ovaj čudesni grad uveo je u plodnu dolinu. Ukrotio divlju Neretvu. Nekako mu najteže ide istjerivanje đavola, vraga i šejtana iz nekih ljudi koji su u našoj bliskoj istoriji rušili mostove. Nekada most ima više duše od čovjeka. On uvijek spaja. Rastavljati mogu samo ljudi.

Ranko VOJVODIĆ

Komentari

OKO NAS

SDT SE INTERESUJE ZA PUT BERANE – KOLAŠIN: Skadar na Bjelasici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Završetak puta već kasni dvije i po godine, a cijena posla je sa ugovorenih 34,6 narasla za još najmanje 20 miliona. I izvjesno je da će biti još veća

 

Nakon što je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) zatražilo dokumentaciju o kontroverznom poslu izgradnje puta Berane – Kolašin, odnosno dionice od sela Lubnice do Jezerina, sa probijanjem tunela kroz Bjelasicu, konačno je otvoreno pitanje odgovornosti za ,,projekat vijeka”, kako ga je na početku gradnje, prije desetak godina, nazvao tadašnji predsjednik države, Filip Vujanović.

Završetak puta već kasni dvije i po godine, a cijena posla je, kako je saopštila NVO Akcija za socijalnu pravdu (ASP), sa ugovorenih 34,6 miliona narasla za još najmanje 20 miliona, i izvjesno je da će biti još veća. Iz te NVO su napomenuli da je to cijena bez PDV-a, kojeg se država odrekla.

,,Posao je dodijeljen sarajevskoj firmi Euroasfalt, sa kojom je tadašnji ministar saobraćaja Osman Nurković, neposredno po stupanju na tu funkciju, potpisao ugovor krajem 2016. godine. Čitav posao, ugovoren po FIDIC pravilima, dogovoren je dok je ministar saobraćaja bio funkcioner Socijaldemokrata Ivan Brajović“, podsječaju iz ASP-a. I tvrde da posjeduju informacije dobijene od zviždača da su tokom ugovaranja prvog kredita predstavnici bankarske institucije i konsultanti predlagali da se ugovorima jasno precizira takozvana klizna skala.

Klizna skala je, kako objašnjavaju, prilagođavanje cijena zbog promjene u troškovima i podrazumijeva utvrđivanje novih indeksa, a upravo je to jedan od mehanizama, čije precizno neugovaranje dovodi do rasta cijena gradnje. Poznato je da je već došlo do uvećanja cijene ove investicije primjenom klizne skale i da je potpisan najmanje jedan višemilionski aneks po tom osnovu. Stoga, smatraju,  SDT u istrazi ovog posla treba da se posebno pozabavi ugovorima o kreditu i prikupi saznanja predstavnika banaka i konsultanata uključenih u ugovaranje aranžmana.

,,Međutim, klizna skala nije jedina sporna stvar kod ovog posla, već SDT treba da se pozabavi pitanjem plansko/građevinskog projekta, na bazi kojeg je zaključen čitav posao, odnosno da li je geološko stanje terena bilo kvalitetno potvrđeno takvim projektom i da li se, i zašto, u posao ušlo bez kvalitetno utvrđenog stanja na terenu. Ideja o probijanju Bjelasice je stara decenijama, ali se nijedna socijalistička vlast nije usudila da uđe u takav projekat, upravo zbog nedovoljne istraženosti  terena”, podsjećaju oni.

Sasvim je vjerovatno da odluka SDT-a ima direktnu vezi i sa činjenicom da je u martu ove godine Odjeljenje za borbu protiv korupcije Ministarstva kapitalnih investicija (MKI) dostavilo vršiteljki dužnosti Vrhovnog državnog tužilaštva Maji Jovanović dvije informacije o sumnjama o postojanju krivičnih djela u vezi sa poslovanjem bosanske firme Euroasfalt.

Iz tog odjeljenja su sumnjali da su bivši ministar saobraćaja Osman Nurković i tadašnji direktor Uprave za saobraćaj Savo Parača koristili svoj položaj za zaključivanje i realizaciju složenog infrastrukturnog projekta iako je od samog početka bilo jasno da se projekat neće i ne može realizovati u ugovorenim rokovima i uz dogovoreni iznos novca. ,,Time su svjesno, moguće i namjerno, omogućili nastupanje štetnih posljedica, samim tim i ugrozili javni interes”, kazali su proljetos iz Odjeljenja za borbu protiv korupcije MKI.

Dok je Nurković odbio da daje izjave tim povodom, Parača je odbacio navode o mogućem postojanju krivičnih djela u vezi sa rekonstukcijom dionice puta Lubnice – Jezerine. Konačno, ministar MKI Ervin Ibrahimović inicirao je gašenje Odjeljenja za borbu protiv korupcije.

Prolongiranje roka za završetak radova ranije su uslovile podzemne vode koje su se pojavljivale nekoliko puta tokom izgradnje tunela. Zašto se sada zakočilo i gdje je zapelo, javnosti nije poznato. Tunel Vranjak je najkompleksniji i najzahtjevniji građevinsko-saobraćajni objekat na izgradnji puta od Berana do Kolašina, preko/kroz planine Bjelasice. Projekat se finansira iz kredita Evropske banke za obnovu i razvoj.

SDT je, dok je na njegovom čelu bio Milivoje Katnić,  otvorilo izviđaj kako bi ispitalo povanje Euroasfalta, ali se taj izviđaj nije pomjerio sa mrtve tačke.

A sarajevska firma je za tri godine, za vrijeme ministrovanja Osmana Nurkovića, dobila poslove vrijedne više od 60 miliona eura.

Ono što treba znati je da put Berane – Kolašin, preko Bjelasice, ima status regionalnog puta, odnosno da je širine šest metara, pa je teško pronaći ekonomski interes da se na takvom putu probija tunel dužine skoro tri kilometra.  Zato su u ASP-u izrazili sumnju da se u poduhvat izgradnje ovog puta ušlo zbog interesa kompanije Bemaks, koja je izgradila osam malih hidroelektrana na bjelasičkim rijekama, na strani prema Beranama.

Prvu dionicu puta, od Berana do Lubnica, u dužini od 13 kilometara gradio je upravo Bemaks. Ta kompanija je istovremeno na toj trasi gradila male hidroelektrane, otkupivši većinski paket akcija fime Hidroenergija Montenegro. Bemaks je to iskoristio da, gradeći put, o državnom trošku za svoje potrebe u trup puta ugradi cijevi za male hidroelektrane. Nevolja je bila u tome što su istom trasom prolazile cijevi gradskog vodovoda, a Bemaks ih je, minirajući teren,  oštetio i probušio čak 11 puta. Sve do one opasne situacije, kada je tako eksplozivnom šalitrom zamućena voda stigla do slavina u gradu gdje je, prema  zvaničnim podacima, otrovano oko dvije i po hiljade stanovnika Berana. Niko nije odgovarao zbog masovnog trovanja, a Bemaks je nesmetano nastavio da gradi.

Akcija za socijalnu pravdu navodi da je u posjedu i podataka koji otkrivaju da je Bemaks sa kineskom CRBS učestvovao na tenderu za izgradnju puta koji je na kraju dobio Euroasfalt. A onda se Bemaks pojavio kao njegov podizvođač.

Tender je proveden tokom 2016., radovi su počeli maja 2017., a nijesu završeni već sedam godina, zbog čega se investicija u javnosti već slikovito hiperboliše kao građenje Skadra na Bjelasici. ASP ukazuje da brojna iskustva pokazuju da su traljavo ugovoreni poslovi pogubni za državnu kasu, a velike su sumnje da se iza „traljavosti“ često sakrije nečiji privatni interes, korupcija i ogromno bogaćenje na račun poreskih obveznika.

                                                                                                   Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SEOSKA INFRASTRUKTURA NA SJEVERU: Život bez puta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdvajanja iz državne i opštinskih kasa za seosku infrastrukturu, pokazalo se odavno,  da nije dovoljno. Briga koncesionara o saobraćajnicama koje koriste svodi se samo na površne radove koji omogućavaju samo transport drvne građe. Zbog toga se,  u mnogim opštinama, mještani protestima već pola godine bore sa samo jednim zahtjevom – da mogu doći do svojih kuća

 

Seosoka putna infrastruktura na sjeveru predstojeću jesen i zimu dočekuje, uglavnom,  devastirana. Zato će se do većine udaljenih sela moći samo terenskim vozilima. A do nekih – samo pješke.

Izdvajanja za popravku seoskih saobraćajnica, iako u nekim opštinama uvećana u odnosu na lani, nijesu bila dovoljna da saniraju sve ono što su koncesionari, investitori ili nevrijeme oštetili. Talas protesta mještana u nekoliko opština, čiji je jedini zahtjev da imaju put do kuće,  počeo je ljetos i traje sve do sada. U nekim selima na blokade puteva, nadležni su mještanima odgovorili obećanjima, koja su rijetko i samo djelimično ispunjena.

U bjelopoljskom selu Barice traju konflikti i uzajamne blokade između mještana i koncesionara šuma. Protesti u tom selu počeli su sredinom septembra, a razlog je, kažu mještani,  loš put koji posljednih 15 godina uništavaju koncesionari. Stanje je pogoršano od kraja avgusta,  novom sječom i transportom drva na tom području.

U Baricama su zbog toga već više puta blokirali prolazak kamiona koncesionara ŠIK Lim. Iz kompanije su im se revanširali tako što su vozačima naredili da kamionima blokiraju put za putnička motorna vozila. Rat nerava traje i neizvjesno je „čija će biti zadnja“.

Iz uprave ŠIK Lim kažu  da su počeli da izvlače  građu tek prije nekoliko sedmica,  te da nijesu odgovorni za stanje saobraćajnice. Mještani, s druge strane, objašnjavaju  da su  transportom građe i teškim mašinama  putevi  kroz sela Prošćenske Žari i Barice oštećeni u toj mjeri da se na nekim dionicama njima ne može putničkim vozilima. „Niko im ne brani da odvoze građu, samo neka srede put, jer mi tuda ne možemo da prođemo malim vozilima. Muku sa koncesionarima mučimo deceniju i po. I kad su „krpili“ put to su radili traljavo, kamenjem od stijena. Njima za kamione je takav put prohodan, a mi izlomismo auta. Bace obični kamen i samo ga malo razgrnu i sve tako ostave po putu”, objašnjavaju mještani tog dijela bjelopoljske opštine.

Podsjećaju i koncesionare i nadležne da su prije 40-ak godina put do Ravni i Žari, odnosno do mjesnog groblja, radili iz svojih sredstava.  Tvrde da neće dozvoliti dalji rad koncesionaru dok se, makar,  „čvrsto ne obeća“ kvalitetnija sanacija saobraćajnice kojom stižu do svojih kuća i od koje im „život zavisi“.

U susjednom Mojkovcu isti problemi. Početkom ovog mjeseca  čitave porodice iz sela Bjelojevići i Ambarine danima su blokirali put Bemaksovoj mehanizaciji. Na taj način, kako su ranije objasnili, željeli su da spriječe mahanizaciju podgoričke kompanije da se povuče (ode), dok ne popravi ,,devastirani seoski pristupni put”. Mještani tvrde da su izvođači radova na budućem mojkovačkom ski-centru tokom ljeta, ali i izvođači radova na malim hidroelektranama (mHE) ranije, potpuno uništili put koji koristi nekoliko sela.

Blokade su prekinute nekon što je, uz koordinaciju čelnika lokalne vlasti, organizovan sastanak sa izvođačem radova na budućem skijalištu, predstavnicima mještana i Direkcije za saobraćaj. Obaćanje da će put biti popravljen bilo je dovoljno mještanima da prekinu proteste. Međutim, nije precizirano do kada će dobiti saobraćajnicu kakvu su tražili, pa se iz  Ambarina i Bjelojevića  i dalje  s  mukom kolima stiže do grada.

Obećanja, ali  i dio traženih radova dobili su i mještani više pljevaljskh sela, nakon što su u junu protestvovali zbog ogromnog kašnjenja rekonstrukcije dionice puta Pljevlja – Metaljka, koja je započeta prije četiri godine. Radovi su prekinuti u novembru prošle godine, kada je i povučena sva mehanizacija. „Nas je muka danas natjerala da se ovdje okupimo jer gubimo mnogo vremena, put je loš, zbog čega nam se često kvare automobili. Ugrožena su imanja i zdravlje ljudi. Izvođać radova Crnagoraput je napustio radove i ostavili su sve ovakvo kako jeste i kao da mi mještani Bukovice, Poblaća, Potkovača, Krća, Gotovuše, Srdanovog groba… ne postojimo. Mnogi ljudi se ovdje bave proizvodnjom malina i imali su ogromnih problema s prevozom. O ostalim problemima suvišno je i govoriti“, poručeno je s jednog od  ljetošnjih protesta.

Obećanja Vlade su, nakon toga ispunjena djelimično, pa su se mašine Crnagoraputa vratile na put i sanirale pojedine dionice.

Manje sreće imaju u kolašinskom selu Kraljske Bare. Sa protesta zbog gradnje mHE više puta je potencirano i stanje putne infrastrukture u tom selu.  Mještani su rijeke spasili, ali im je put ostao isti pred još jednu zimu.  U tom selu žale se na višedecenijsku diskriminaciju koju, tvrde, za razliku od mnogih kolašinskih sela, trpe od Opštine. „Takav odnos je bio i ostao. Sve sa jednim ciljem – omogućiti privilegovanim pojedincima i interesno povezanim grupama čerečenje javnog interesa, na uštrb javnog dobra i bez bilo kakvog interesa lokalnog stanovništva. Samo tokom posljednjih 15-ak godina, iz sela je otišlo oko 50 mladih, starosne dobi, između 20 i 30godina. Za sve to vrijeme, odnošenje prirodnih resursa sa teritorije našeg sela se nastavlja“, kazao je nedavno predsjednik Mjesne zajednice (MZ) Milovan Labović.

U Bakovini, zaseoku sela Babljak, na samo par kilometara od centra Kolašina, već dugo, kažu  mještani,  do svojih kuća mogu samo pješke ili terenskim vozilima. Put do  nekoliko domaćinstava u tom dijelu sela skoro je neprohodan, a posljednje kiše  dodatno su devastirale  saobraćajnicu. Glavni problem  je, tvrdi Jovan Vlahović iz tog sela,  potok koji nije regulisan i pri izlivanju  nanosi štetu na makadamskom putu. Početni radovi, koje je izvelo privatno preduzeće angažovano od Opštine Kolašin, kako kaže on, nedovoljni su i nijesu okončani kako treba.

U istoj opštini, u selu Rečine, sa prvim kišama ovih dana dočekali su, konačno, poslije 15  godine, i mašine Komunalnog preduzeća. Iz opštinskog budžeta je  obezbijeđen novac za popravku dionice puta od Skrbuše do Rečina, koju su mještani bezuspješno tražili mnogih prethodnih godina. Mehanizaciju za svoje puteve još čekaju u Veljem Dubokom, brojnim  moračkim i mnogim ostalim selima u kolašinskoj opštini.

Ta opština nije među onima čija će se ruralna infrastruktura finansirati kroz javni poziv, koji je za ovu godinu  objavilo Minisitarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Javni poziv  odnosi se na  Nikšić, Šavnik, Žabljak, Mojkovac, Bijelo Polje, Berane i Petnjicu. Lokalne saouprave tih opština  moći će da podnesu zahtjeve za  dodjelu sredstva podsticaja za razvoj lokalne ruralne putne infrastrukture,  kroz Komponentu 2 RCTP projekata za  2022. godinu.

Šta će sve biti urađeno tim novcem i da li će neku narednu zimu na selima sjevera dočekati sa boljim putevima ka svojim domaćinstvima,  tek treba da pokažu zvanični  izvještaji, ali, prije svega,  stanje na terenu. Ako se mogne prići i proći.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ODNOS DRŽAVE PREMA OSOBAMA SA INVALIDITETOM: Posljednja briga na pameti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedovoljna novčana pomoć koju dobijaju od države, koja se godinama nije značajno mijenjala, tek je jedan u nizu problema sa kojima svakodnevno žive osobe sa invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori. Pristup ljekarima opšte prakse ili zubarskim ambulantama, kao i javnim mjestima, potraga za zapošljenjem, školovanje ili procedura dokazivanja starateljstva nakon punoljetstva,  – često su košmarna iskustva za osobe sa invaliditetom i njihove porodice

 

,,Jednoj od najugroženijih i najosjetljivjih grupa stanovništva, osobama sa invaliditetom (OSI), izgleda ništa ne poskupljuje – ni hrana, ni gorivo, ni odjeća i obuća, jer se jedino njima naknade koje dobijaju godinama nijesu pomjerile s mrtve tačke. Nema novaca koji mogu nadomjestiti brigu i muku roditelja djece sa invaliditetom, ali ne mogu da ostanem ravnodušan kada vidim kako se nadležna ministarstva i država odnose prema njima“, kaže za Monitor Nikšićanin Velibor Božović, otac dvadesetdvogodišnjeg Vuka koji ima Daunov sindrom.

Prvih pet godina Vukovog života nijesu ni znali da on ima pravo da dobija bilo kakvu novčanu pomoć. Od njegove šeste godine do danas, naknada koju svakog mjeseca prima od države – neosjetno se povećala, i danas iznosi oko 200 eura. U međuvremenu, hljeb koji je nekada koštao 50 centi, danas vrijedi gotovo duplo više. ,,To je poniženje svih osoba sa invaliditetom. Da na njih niko ne misli, da ih se niko ne sjeti – to ne mogu da razumijem. Sva podrška koju dobijaju od političara mahom je deklarativna, jer se rijetko koji istinski bori za njihova prava“, navodi Božović.

Za povećanje plata poslanicima, koje je nastupilo od prvog januara ove godine, kao i zarada skoro 500 najviših državnih funkcionera, i to za gotovo 200 eura – novca iz državnog budžeta ne manjka.

Monitoru su iz Ministarstva rada i socijalnog staranja kazali da su se visine naknada iz socijalne i dječje zaštite od prvog jula uvećale za 8,7 odsto. ,,Dijete korisnik lične invalidnine ima naknadu u iznosu od 207,16 eura i dodatak za djecu od 66,20 eura. Roditelj djeteta po osnovu statusa djeteta ima pravo na mjesečnu naknadu od 224,36 eura, bez obzira na druge prihode. Ukupan mjesečni prihod, ukoliko se radi o maloljetnoj osobi, je 497,72 eura. Imaju pravo i na subvenciju mjesečnih računa za električnu energiju, tako da po osnovu naknada i subvencije porodica ima mjesečno iz budžeta države nešto više od 500 eura”, kazali su iz tog Vladinog resora.

U narednoj godini je, kako su još istakli, predviđena izmjena Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti.

Nedovoljna novčana pomoć koju dobijaju od države tek je jedna u  nizu nevolja sa kojima svakodnevno žive osobe sa invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori.

Pristup ljekarima opšte prakse ili zubarskim ambulantama, kao i javnim mjestima – često je za njih košmar. ,,Ja sam prinuđen da, kao i mnogi roditelji, sina svaki put kad treba kod zubara vodim do Podgorice, jer u Nikšiću nema stomatološke stolice za OSI, niti ima anesteziologa. Kako sam upoznat, trenutno se nešto pokušava uraditi, i nije toliko komplikovano i kupiti tu stolicu, koliko pronaći anesteziologa. Tu bi trebalo da se uključe nadležna ministarstva. Prava je noćna mora tražiti upute za Klinički centar Crne Gore (KCCG) i pratiti procedure, a nekad morate i noćiti zbog čekanja. Sve bi to moglo da se riješi, samo da ima volje i svijesti”, napominje Božović, koji je i  predsjednik roditelja djece JU Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoja i osoba sa invaliditetom u Nikšiću.

Sara Bero, majka bliznakinja Irme i Ilde sa Daunovim sindromom, aktivistkinja i predsjednica prvog Udruženja za djecu i mlade sa Daunovim sindromom u Crnoj Gori, NVO Ljubav za ljubav za Monitor ističe da je, zbog toga što nije dobijala nikakvu pomoć od države, bila prinuđena da zatvori prostorije udruženja, gdje su vrijeme provodila mnoga djeca koja imaju ovaj sindrom. ,,Uspjeli smo da ih otvorimo tek poslije izvjesnog vremena, i to zahvaljući dobrim ljudima i time što se bavim marketingom i što sam uložila lična sredstva. Obraćala sam se brojnim institucijama ali nam  niko nije pomogao. Vremenom, postalo je neizdržljivo finansijski i morali smo da zatvorimo prostor”.

U Crnoj Gori ne postoje aktivnosti namijenjene konkretno za djecu i osobe sa Daunovim sindromom, a kroz rad njenog udruženja Bero je pokretala i pokreće mnoge projekte za pomoć onima koji žive sa ovim sindromom. ,,U naše udruženje mogu se prijaviti sva djeca iz Crne Gore. Pomagali smo majkama koje nemaju gdje da ostave djecu i koje nijesu upućene u to koja prava im zakonom pripadaju, kao što su putni troškovi za prevoz od kuće do škole, povlastice za putovanja, pravo na tuđu njegu i pomoći, invalidninu… Organizovali smo i fitness instruktora, školicu za ples, medicinsko osoblje koje uključuje defektologa i psihologa, homeopata, muzičko-zabavni program… Za djevojke starije od 15 godina obezbjedili smo i kurs šminkanja. Naš je cilj da pomognemo u stručnom osposobljavanju djece kako bi sjutra bili samostalniji”, pojašnjava Bero, i upozorava da nekada ni roditelji ne koriste sve mogućnosti koje im se pružaju.

U svemu tome, pomoć države gotovo je u potpunosti izostala.

Nedaće osoba sa mentalnim poteškoćama, kao što je Daunov sindrom, nakon što postanu punoljetne, i njihovih roditelja, samo se umnožavaju.  Oni  moraju ući u procedure dokazivanja starateljstva, kako bi mogli i poslije punoljetstva da nastave da brinu o svojoj djeci. To je mukotrpan proces sa obiljem tužne dokumentacije. Umjesto da se država uključi i pokuša roditeljima da olakša živote – niko ništa ne čini, niti to ikoga interesuje”, ističe još Božović.

Prema posljednjim podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG), na kraju juna bilo je 9 973 nezapošljene osobe s invaliditetom. To je oko 22 odsto od ukupnog broja nezapošljenih u tom periodu. Čak 58 odsto su žene. Većina nezaposlenih je bez škole ili samo sa osnovnom školom, a ima među 284 nezapošljenih sa fakultetskom diplomom – devet je magistara i dva doktora nauka. Najviše nezapošljenih živi u Beranama, Rožajama, Bijelom Polju, Podgorici, Plavu, Pljevljima… Brojke govore gdje su na listi prioriteta osobe sa invaliditetom.

Crna Gora nema podataka o tome koliko ima osoba sa poteškoćama u razvoju. Do njih je teško i doći, jer mnogi roditelji djecu ne prijave nijednom centru. Predrasude i diskriminacija – dugogodišnje su boljke. U našoj državi ne postoji specijalizovani centar za djecu sa Daunovim sindromom. U Beogradu, Zagrebu, Splitu ili Bariju, gdje ih ima, u takvim centrima djeca uče razne zanate, na primjer da kuvaju ili da rade u malim restoranima i kafićima.

Nije poznat ni tačan broj djece s autizmom, jer država nema sređen registar. Postojeći Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju godinama kuburi s manjkom uslova za pružanje adekvatnog tretmana djeci. Nema dovoljno stručnog kadra – logopeda, defektologa, somopeda i oligofrenologa…

Velibor Božović zaključuje: ,,U Dnevnom centru u Nikšiću se zaista trude i rade sa našom djecom. Vode ih na izlete, na plivanje, posvećuju im pažnju i ljubav. Brinu o njima. Ima pozitivnih primjera. Ipak, država bi morala da pokaže zrelost i da mnogo više povede računa o najranjivijim kategorijama društva ako želi sebe da smatra državom socijalne pravde. Previše je dnevne politike i političarenja, a premalo brige o ‘običnom’ čovjeku i njegovim potrebama”.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo