Povežite se sa nama

OKO NAS

PUTOPIS IZ MOSTARA: Džezve ukrašene mostovima prijateljstva

Objavljeno prije

na

mostar-1

U južnom dijelu Republike Bosne i Hercegovine, na mjestu gdje plahovita rijeka Neretva smiruje svoj tok da bi se družila sa očaravajućim krajolikom, smjestio se grad Mostar. Ovaj viševjekovni grad liči na ukrotitelja koji sili i bahatosti daje srce i emociju. Surovi kamen planina Velež i Prenj, melje u pitomu neretvansku kotlinu. Hitroj Neretvi koja nosi nemirni duh Zelengore, poklanja dolinu i miris Jadrana. Svakodnevne ljudske brige, natopi šalom i humorom koji samo Mostarci posjeduju.

Ovo je mjesto sudara tri religije, koje kad slože amplitude pokazuju svu ljepotu različitosti, ali i surovost predrasuda u momentima kad đavo, vrag i šejtan umiješaju svoje zlokobne prste među ljude.

U želji da spoji ljude i dobro u njima, osmanski sultan Sulejman Veličanstveni 1557. godine naredio je izgradnju mosta koji će spojiti obale rijeke Neretve i do današnjih dana ostati simbol Mostara. Sama izgradnja povjerena je učeniku poznatog turskog arhitekte Sinana, Hajrudinu. Devet godina Hajrudin gradi most pod prijetnjom da će u slučaju neuspjeha biti istog dana pogubljen. Legenda kaže, da je onog dana kad je skidao drvenu konstrukciju mosta, ujedno spremao i svoj pogreb. Odvajanjem drvene konstrukcije most ostade da prkosi sili gravitacije i daruje besmrtnost Hajrudinu.

Stari, kameni, jednolučni most u Mostaru, poput vještog gimnastičara polukružno se izvija iznad Neretve spajajućii ljude, vjere i običaje. Masivni klesani kamen, od koga je most sagrađen, tokom dana upija sunčeve zrake, akumulira ih, da bi tokom noći prolaznike darivao toplim zagrljajem. Sam gazni sloj mosta ispresijecan je kamenim stubićima koji usporavaju prelazak preko njega, kao da je arhitekta želio da putnika zaustavi i natjera da obrati pažnju na ljepotu ambijenta. Tu površinu su milioni koraka filigranski izbrusili, pa je kamen i po suvom vremenu veoma klizav. Luk je dugačak skoro 30 metara a najveća tačka mosta je na preko 20 metara. Na samom vrhu mosta koji je prepun radoznalih turista, gotovo svakodnevno možemo sresti ponekog mladića koji je voljan za mali bakšiš turistima pokazati svu ljepotu „mostarske laste”.

Sa mosta se silazi na Kujundžiluk. To je ulica izrađena od kamenih oblutaka iz rijeke Neretve, natrpana kujundžijskim radnjama, gdje vješti majstori obrađuju bakarne limove i od njih prave prava umjetnička djela. Zvuk udaraca čekića i glijeta u elastičnu bakarnu površinu miješa se sa žamorom prolaznika, pa se stiče utisak da se nalazimo u pčelinjoj košnici.

U jednoj od mnogobrojnih radnji, uočavam mladića koji čeličnim glijetom pravi reljef na šoljici za kafu. Djeluje kao da ga više interesuje da svoj rad dovede u savršeno stanje, nego da proda izloženu robu. Zaobilazeći napadne trgovce, ulazim da u tišini i bez sugestija pogledam sadržaj radnje. Nakon nekoliko mojih laičkih pitanja, mladić pokušava da mi objasni u čemu su tajne kujundžijskog zanata.

Najmlađi mostarski kujundžija Mirza Redžović, ostavlja alatke i pokazuje mi primjerke džezvi, šoljica i slika izrađenih u bakarnom limu. „Nijedan bakrorez u mojoj radnji nije isti. Svaka šoljica, slika ili džezva je unikatna”.

Pokazuje jednu šolju za kafu koja je tek izašla ispod njegovog vještog glijeta. „Evo pogledajte kako iz ravnog lima izlazi reljef na površinu. Ovo sad treba par puta kalajisati kako bi bila spremna za upotrebu. Kad se to završi garancija je doživotna”.

Mirza kaže da obično turisti ne uoče razliku između ručnog rada i mašinski napravljenih suvenira. Pokazuje mi jednu presom napravljenu džezvu: „Pogledajte svaka figura ista. Nema dušu.”

Ovim zanatom se počeo baviti kao srednjoškolac zbog džeparca. Nakon više uništenih bakarnih ploča shvatio je da je i za ovaj posao potrebna edukacija. Zanat je učio od najboljeg mostarskog kujundžije Azera Badžaka. „Azer me naučio ovom poslu. Tek kad je on kazao da sam izučio zanat, počeo sam samostalno da radim. Za jedan suvenir potrebno je više sati rada. Zima mi dobro dođe jer se tada zatvorim u radnju i samo kucam. Ovo su sve unikatna djela. Ako pogrešno udariš bakarnu ploču, nema popravke, ne može se izbrisati greška kao olovka sa papira”.

U razgovoru nas prekida radoznala grupa kineskih turista. Gotovo svaki od njih uzima i zagleda onaj servis koji je izašao ispod mašinske prese. Mirza proba da im objasni razliku, ali ne uspijeva. Vidjevši da se uzalud trudi, okreće se i nastavlja priču. „Mnogo bi se bolje od ovoga živjelo da grad ima više hotela. Ovako, većina ovih turista odsjedne u Međugorju, pa kod nas navrate samo na sat – dva”.

Napuštamo Mostar. Okolna brda i planine ovaj čudesni grad uveo je u plodnu dolinu. Ukrotio divlju Neretvu. Nekako mu najteže ide istjerivanje đavola, vraga i šejtana iz nekih ljudi koji su u našoj bliskoj istoriji rušili mostove. Nekada most ima više duše od čovjeka. On uvijek spaja. Rastavljati mogu samo ljudi.

Ranko VOJVODIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo