U južnom dijelu Republike Bosne i Hercegovine, na mjestu gdje plahovita rijeka Neretva smiruje svoj tok da bi se družila sa očaravajućim krajolikom, smjestio se grad Mostar. Ovaj viševjekovni grad liči na ukrotitelja koji sili i bahatosti daje srce i emociju. Surovi kamen planina Velež i Prenj, melje u pitomu neretvansku kotlinu. Hitroj Neretvi koja nosi nemirni duh Zelengore, poklanja dolinu i miris Jadrana. Svakodnevne ljudske brige, natopi šalom i humorom koji samo Mostarci posjeduju.
Ovo je mjesto sudara tri religije, koje kad slože amplitude pokazuju svu ljepotu različitosti, ali i surovost predrasuda u momentima kad đavo, vrag i šejtan umiješaju svoje zlokobne prste među ljude.
U želji da spoji ljude i dobro u njima, osmanski sultan Sulejman Veličanstveni 1557. godine naredio je izgradnju mosta koji će spojiti obale rijeke Neretve i do današnjih dana ostati simbol Mostara. Sama izgradnja povjerena je učeniku poznatog turskog arhitekte Sinana, Hajrudinu. Devet godina Hajrudin gradi most pod prijetnjom da će u slučaju neuspjeha biti istog dana pogubljen. Legenda kaže, da je onog dana kad je skidao drvenu konstrukciju mosta, ujedno spremao i svoj pogreb. Odvajanjem drvene konstrukcije most ostade da prkosi sili gravitacije i daruje besmrtnost Hajrudinu.
Stari, kameni, jednolučni most u Mostaru, poput vještog gimnastičara polukružno se izvija iznad Neretve spajajućii ljude, vjere i običaje. Masivni klesani kamen, od koga je most sagrađen, tokom dana upija sunčeve zrake, akumulira ih, da bi tokom noći prolaznike darivao toplim zagrljajem. Sam gazni sloj mosta ispresijecan je kamenim stubićima koji usporavaju prelazak preko njega, kao da je arhitekta želio da putnika zaustavi i natjera da obrati pažnju na ljepotu ambijenta. Tu površinu su milioni koraka filigranski izbrusili, pa je kamen i po suvom vremenu veoma klizav. Luk je dugačak skoro 30 metara a najveća tačka mosta je na preko 20 metara. Na samom vrhu mosta koji je prepun radoznalih turista, gotovo svakodnevno možemo sresti ponekog mladića koji je voljan za mali bakšiš turistima pokazati svu ljepotu „mostarske laste”.
Sa mosta se silazi na Kujundžiluk. To je ulica izrađena od kamenih oblutaka iz rijeke Neretve, natrpana kujundžijskim radnjama, gdje vješti majstori obrađuju bakarne limove i od njih prave prava umjetnička djela. Zvuk udaraca čekića i glijeta u elastičnu bakarnu površinu miješa se sa žamorom prolaznika, pa se stiče utisak da se nalazimo u pčelinjoj košnici.
U jednoj od mnogobrojnih radnji, uočavam mladića koji čeličnim glijetom pravi reljef na šoljici za kafu. Djeluje kao da ga više interesuje da svoj rad dovede u savršeno stanje, nego da proda izloženu robu. Zaobilazeći napadne trgovce, ulazim da u tišini i bez sugestija pogledam sadržaj radnje. Nakon nekoliko mojih laičkih pitanja, mladić pokušava da mi objasni u čemu su tajne kujundžijskog zanata.
Najmlađi mostarski kujundžija Mirza Redžović, ostavlja alatke i pokazuje mi primjerke džezvi, šoljica i slika izrađenih u bakarnom limu. „Nijedan bakrorez u mojoj radnji nije isti. Svaka šoljica, slika ili džezva je unikatna”.
Pokazuje jednu šolju za kafu koja je tek izašla ispod njegovog vještog glijeta. „Evo pogledajte kako iz ravnog lima izlazi reljef na površinu. Ovo sad treba par puta kalajisati kako bi bila spremna za upotrebu. Kad se to završi garancija je doživotna”.
Mirza kaže da obično turisti ne uoče razliku između ručnog rada i mašinski napravljenih suvenira. Pokazuje mi jednu presom napravljenu džezvu: „Pogledajte svaka figura ista. Nema dušu.”
Ovim zanatom se počeo baviti kao srednjoškolac zbog džeparca. Nakon više uništenih bakarnih ploča shvatio je da je i za ovaj posao potrebna edukacija. Zanat je učio od najboljeg mostarskog kujundžije Azera Badžaka. „Azer me naučio ovom poslu. Tek kad je on kazao da sam izučio zanat, počeo sam samostalno da radim. Za jedan suvenir potrebno je više sati rada. Zima mi dobro dođe jer se tada zatvorim u radnju i samo kucam. Ovo su sve unikatna djela. Ako pogrešno udariš bakarnu ploču, nema popravke, ne može se izbrisati greška kao olovka sa papira”.
U razgovoru nas prekida radoznala grupa kineskih turista. Gotovo svaki od njih uzima i zagleda onaj servis koji je izašao ispod mašinske prese. Mirza proba da im objasni razliku, ali ne uspijeva. Vidjevši da se uzalud trudi, okreće se i nastavlja priču. „Mnogo bi se bolje od ovoga živjelo da grad ima više hotela. Ovako, većina ovih turista odsjedne u Međugorju, pa kod nas navrate samo na sat – dva”.
Napuštamo Mostar. Okolna brda i planine ovaj čudesni grad uveo je u plodnu dolinu. Ukrotio divlju Neretvu. Nekako mu najteže ide istjerivanje đavola, vraga i šejtana iz nekih ljudi koji su u našoj bliskoj istoriji rušili mostove. Nekada most ima više duše od čovjeka. On uvijek spaja. Rastavljati mogu samo ljudi.
Ranko VOJVODIĆ
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice