Povežite se sa nama

OKO NAS

ANDRIJEVICA: MARIĆ PRED SUDOM: Sudnica kao sudbina

Objavljeno prije

na

dragan-maric

Andrijevčanin Dragan Marić, koji živi u Beogradu, bio je tek prešao pedesetu godinu kada je podnio tužbu protiv Opštine Andrijevica zbog uzurpacije trideset i pet ari zemljišta na atraktivnoj lokaciji. Tada nije ni sanjao da će dočekati penziju, a da proces u Osnovnom sudu u Beranama neće biti završen.

„Kada se sada prisjetim koliko muke i koliko vremena sam proveo u hodnicima i čekaonicama, u kancelarijama beranskog Osnovnog suda, prosto ne mogu da vjerujem da sam ostao pri pameti”, prisjeća se Marić.

Pravosnažna presuda kojom je samo djelimično usvojen tužbeni zahtjev ovog čovjeka, stigao je ove godine poslije više od deceniju i po.

„Zamislite samo. Sedamnaest godina. Preko sedamdeset ročišta. Sedamdeset!!! Da li vjerujete? I onda vam neko priča o pravno uređenoj državi. Čelnici pravosuđa kažu da nema predmeta starijih od dvije godine. Da nije tragično, bilo bi smiješno. Pisao sam za to vrijeme svima, od lokalnih do vrhovnih pravosudnih i drugih državnih institucija”, priča Dragan za Monitor.

Marić stavlja na uvid desetine dopisa, od kojih pada u oči onaj koji je upućen predsjednici Vrhovnog suda Vesni Medenici u kojem se traži pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

„Zaštitu naših prava pokušali smo da ostvarimo sudskim putem podnošenjem tužbe 8. jula 2000. godine protiv investitora, odnosno Opštine Andrijevica Osnovnom sudu u Beranama. Od tog datuma do donošenja prvostepene presude zakazano je trideset i jedno ročište. Između ročišta pravljene su velike vremenske pauze, kako bi se proces što više odugovlačio. Više puta je prijetila ospasnost da proces zastari zbog nepoštovanja rokova, izbjegavanja i odugovlačenja tužene strane. Takođe smo bili prinuđeni da sami tražimo vještaka hidroinženjerske struke”, pisali su Marići predsjednici Vrhovnog suda još u novembru 2009. godine.

Ništa nije pomoglo. Postupak se i dalje odugovlačio u neshvatljivo nerazumnim rokovima. Od najniže, do naviše sudske instance.

Dragan danas, sedamnaest godina od početka spora, kaže da se, ipak, ne predaje nakon presude kojom nije zadovoljan, te da će nastaviti da vodi pravosudnu bitku.

„Umoran od svega jesam, ali nemam pravo da dozvolim da se na mojoj bespravno oduzetoj očevini šire tajkuni. Moj pokojni otac, ugledni prosvjetni radnik, ne bi mi to nikada oprostio. Zato sam spreman da idem do Strazbura, ako bude potrebno”, kaže Marić.

Sve je, kako priča, počelo 1998. godine, kada je Opština Andrijevica dobila od resornog ministarstva saglasnost da uredi korito rijeke Zlorečice, pored koje se nalazi imanje Marića. I bilo bi u redu da je to urađeno, ali Dragan tvrdi da ništa od obaveza koje im je ministarstvo postavilo kao uslov nije učinjeno.

„Umjesto toga, na tom je mjestu formirana pilana preduzeća Boj komerc, koje je ubrzo postalo glavni koncesionar za šume u ovom dijelu Crne Gore. Malo po malo, oni su širili svoj poslovni krug, i sa četrdeset i sedam ari, nekako došli do sadašnjih hektar i sedamasto. Tu je i mojih trideset i pet ari završilo”, kaže Dragan.

On je tada odlučio da tuži Opštinu Andrijevica za nadoknadu štete. To je učinio u julu 2000. godine.

„Ročište po ročište, a ja svaki put dolazim iz Beograda, prošlo je punih devet godina do prve presude u korist Opštine Andrijevica. Viši sud je to potvrdio, a Vrhovni poništio i vratio na ponovno suđenje”, priča Dragan.

Za to vrijeme angažovano je sedam vještaka i obavljeno ko zna koliko vještačenja, u daljem postupku donešeno ukupno šest presuda, od Osnovnog, preko Višeg do Vrhovnog suda.

Tek treća presuda u beranskom Osnovnom sudu donešena je u korist porodice Marić, i ove je godine postala pravosnažna.

Marići, međutim, ovom presudom nijesu zadovoljni. Oni kažu da je potpuno neprihvatljivo da se na tako atraktivnoj lokaciji jedan ar zemljišta procjenjuje na svega sto pedeset eura.

„Prva procjena stručnjaka i vještaka bila je da je zemljište vrijedno 31.876,06 eura. Sada je presuđeno da trideset i pet ari na kom se širi tajkunsko preduzeće vrijedi samo 7.365 eura”, kaže Marić.

On tvrdi da je procjenu uradio isti vještak koji je radio i prvu, ali da je mišljenje, kako kaže, promijenio preko noći.

„Tom vještaku smo podnijeli krivičnu prijavu, jer mislimo da se tako drastično umanjenje ne može donijeti tek tako”, kaže Dragan.

Andrijevčanin i Beograđanin Dragan Marić ne može vjerovati da se nešto slično može dešavati u zemlji koja se deklarativno zalaže za evropske vrijednosti.

„U 21. vijeku, u vrijeme restitucije, kada se teži da se greške ispravljaju i zemlja vraća bivšim vlasnicima, vama neko jednostavno oduzme zemlju i ostavi vas da poslije po sudovima dokazujete štetu. I u tome prođu skoro dvije decenije”, kaže Dragan.

Ovaj čovjek drži u rukama nekoliko kilograma papira, odnosno dokumenata, presuda, vještačenja.

U rukama, kako kaže, drži svjedočanstvo da je moguće da obični parnični postupak u Crnoj Gori može trajati sedamnaest godina. S perspektivom da se nastavi i završi pred međunarodnim sudom u Strazburu. Draganu Mariću iz Andrijevice i njegovoj braći sudnica je izgleda sudbina. Kao zla kob.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo