Povežite se sa nama

FOKUS

RUSIJA NAPALA UKRAJINU: Putinovi goloruki tenkovi kao nekad Slobovi

Objavljeno prije

3 godine

na

foto: ap/vijesti

Rusija ponavlja sovjetske scenarije „humanitarnih“ agresija.  Borba za jedinstveni i cjeloviti SSSR i internacionalu, zamijenjena je borbom  za ruski svijet. Agresija na Ukrajinu je uslijedila nakon poziva marionetskih lidera samoproglašenih republika da im se pruži vojna pomoć zbog, kako oni navode, „ukrajinske agresije

 

 

Rano ujutro 24. februara Rusija je otpočela napad na Ukrajinu sa svih strana bombardujući gradove i aerodrome širom zemlje. Napad je došao i sa bjeloruske teritorije. Ruski predsjednik Vladimir Putin je objavio da je naredio „specijalnu vojnu operaciju“ u regionu Donbasa na krajnjem istoku Ukrajine jer „okolnosti zahtijevaju brzu i odlučnu akciju“. Agresija je uslijedila nakon poziva marionetskih lidera samoproglašenih republika da im se pruži vojna pomoć zbog, kako oni navode, „ukrajinske agresije“.

Prije toga u ponedjeljak Putin je priznao „narodne republike“ Donjetsk i Luhansk nakon „poziva Dume za priznanje“. U govoru koji je javno prenošen iz velike dvorane u Kremlju gdje je zasjedao Savjet za nacionalnu bezbjednost Putin je sa stola udaljenog desetine metara od sagovornika ponovio svoje ranije stavove da se Ukrajina „teško može i nazvati državom“. Naime „moderna Ukrajina je skroz i potpuno stvorena od strane Rusije, i još jasnije da bude, od boljševičke, komunističke Rusije“ kao i da su sadašnje ukrajinske teritorije one koje su otkinute od istorijske ruske zemlje.

Malo je ko bio iznenađen kada je iduće jutro Putinu stigla čestitka od strane osuđenog ratnog zločinca i huškača Vojislava Šešelja na govoru u kom su priznate „narodne republike“. Na društvenim mrežama u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori je uslijedila bujica velikosrpskog delirijuma podrške onome što Rusija očigledno namjerava učiniti protiv pravoslavnog ukrajinskog naroda dok su se radovanju velikoruske ekspanzije pridružili i hrvatski desni ali i neki lijevi ekstremisti. Umirovljeni šef hrvatske vojne obavještajne službe i admiral ratne mornarice Davor Domazet Lošo je prošle sedmice javno dao podršku Putinu i optužio Ameriku da gomila trupe i sprema napad. Mediji u regionu pod kontrolom Beograda su se zdušno pridružili kampanji Moskve i sve vrijeme izvještavali o „pripremi ukrajinske agresije“ na Donbas.

Rusko priznanje „suverenosti“ DNR-a i LHR-a su u regionu svi osudili osim Srbije. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je rekao da će oni takve akte osuditi kada i Ukrajina osudi NATO agresiju 1999. godine zbog Kosova. Kazao je i da će biti pritisaka na Srbiju da se pridruži sankcijama protiv Rusije. Inače Ukrajina nikad nije priznala Kosovo. Vlasti Republike Srpske su izbjegle bilo kakvu kritiku ili osudu Putinovih akcija. U Crnoj Gori je prosrpski i proruski blok takođe bio tih u osudi ruske agresije i upozorio je da oni koji su priznali Kosovo ne bi smjeli biti tako brzi u osudi priznanja secesionističkih republika.

Ruske vlasti su u danima pred agresiju forsirale narativ o „genocidu“ koji Ukrajinci sprovode protiv Donjetska i Luganska koji su pod kontrolom Kremlja. Marionetski lideri tih oblasti su proglasili opštu mobilizaciju i naredili evakuaciju žena i djece u Rusiju kojima je prijetio „genocid“ dok su kremljski mediji satima prikazivali odlazak uplakane djece. Iste slike djece pod evakuacijom koja „bježe od ukrajinskog terora“ su spremno plasirala proruska glasila na Balkanu. Ubrzo su slijedili i izvještaji o masovnom granatiranju „narodnih republika“ od strane ukrajinske vojske pa su „republike bile prinuđene pozvati Rusiju u pomoć“.

Da Putin ne namjerava tražiti mirno rješenje konflikta jasno se vidjelo na pressu u Kremlju u utorak kada je na pitanje u kojim granicama su priznate „narodne republike“ odgovorio da su priznate, ne u granicama koje proruski pobunjenici drže u tom momentu, već u granicama Donjetske i Luhanske oblasti.Putin je postavio  i jasne uslove koje Ukrajina mora ispuniti da bi došlo do deskalacije. Prvo je pomenuo da Ukrajina mora priznati aneksiju Krima koji je „demokratski“ pripao Rusiji nakon referenduma. Onda se Ukrajina mora „demilitarizirati“ i vratiti svo oružje koje joj je Zapad poslao kao i da Kijev treba da sjedne za sto sa donbaskim liderima i da im prepusti kompletne teritorije sada „priznatih suverenih država“.

Do početka invazije proruski separatisti i ruska armija su držali pod kontrolom svega trećinu tih oblasti koje su osvojili u prvom ratu 2014. U Donjetskoj oblasti Rusi su po popisu iz 2001. godine činili manjinu od 38,2 odsto (u odnosu na 56,9 odsto Ukrajinaca) dok su u Luhanskoj oblasti činili 39,1 odsto (naspram većinskih Ukrajinaca od 58 odsto). Obje oblasti su 1991. godine ubjedljivom većinom glasale za odvajanje od Moskve. U Donjetsku 83,9 odsto je glasalo za samostalnost Ukrajine, a u Luhanskoj oblasti 83,86 odsto.

Tokom 2014. godine ruske vlasti i službe su organizovale „referendume“ na osvojenim teritorijama za „samostalnost zbog ukrajinskih nacističkih prijetnji“. I tada je po istraživanjima javnog mnijenja od strane nekoliko organizacija sa obje strane konflikta, znatna većina etničkih Rusa bila za ostanak tih oblasti u sastavu Ukrajine sa manjim ili većim stupnjem ekonomske autonomije. To potvrđuju i riječi ruskog pukovnika Federalne službe bezbjednosti (FSB) Igora Girkina Strelkova koji je nakon zauzimanja Krima poslat od Moskve da organizuje „Donjetsku Narodnu Republiku“ i njene oružane jedinice. Tada se Strelkov javno požalio da u čitavoj Donjetskoj oblasti od 4,5 miliona stanovnika nije u stanju naći ni hiljadu dobrovoljaca za njegovu „plemenitu misiju“.

Iz Kijeva se poslioje napada ruskih snaga, oglasio i mitropolit Onufrije, poglavar Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini. On je rekao da „braneći suverenitet i integritet Ukrajine, apelujemo na predsjednika Rusije i tražimo da se odmah zaustavi bratoubilački rat“. Ukazao je da rat između ukrajinskog i ruskog naroda znači  ponavljanje grijeha Kaina, koji je iz zavisti ubio rođenog brata. „Takav rat nije opravdan ni Bogu ni ljudima“, poručio je Onuforije. On je i prije nekoliko dana osudio poteze Moskve i pozvao na odbranu teritorijalnog integriteta Ukrajine“.

Veliki broj analitičara, novinara i političara diljem svijeta ukazuje da retorika i akcije tokom posljednjih  mjeseci  nedvosmisleno potvrđuju isti obrazac kojim su se služili Adolf Hitler i Josif Visarionovič Staljin pred početak Drugog svjetskog rata. Nacistička Njemačka je koristila prisustvo njemačkih etničkih manjina i „teror“ kojem su bili izloženi kao izgovor za okupaciju Češke i napad na Poljsku. Kao izgovor za invaziju njemački Gestapo je organizovao napad na radio-stanicu Glajvic blizu poljske granice. Nacisti preobučeni u uniforme poljske vojske su u noći između 31. avgusta i 1. septembra 1939. godine zauzeli radio-stanicu, ubili njemačkog farmera koji je bio simpatizer Poljaka i još nekoliko civila koji su kao zatvorenici dovedeni iz koncentracionog logora Dahau za tu potrebu kako bi se pokazalo da su Poljaci izvršili masakr. Idući dan je Hitler u Rajhstagu izjavio da je prethodnu noć poljska vojska otvorila vatru na njemačku teritoriju i da „od 5.45 ujutro uzvraćamo vatru i od sada će se na bombe odgovoriti bombama“.

Pod izgovorom „zaštite Ukrajinaca i Bjelorusa od poljskog terora“ Crvena armija je napala Poljsku sa leđa 17. septembra 1939. godine i zajedno sa nacistima je ukinula kao državu. Sličan scenario je Moskva pripremila i u slučaju Finske iste godine kada je uništena Poljska. Rusija je rekla da se ne osjeća „sigurno“ jer su Finske granice blizu Lenjingrada kome je „prijetila opasnost od Finaca“. Inače,  Lenjingrad je imao više stanovnika od čitave Finske. Sovjetska Vlada je isto tražila „demilitarizaciju“ Finske kao i Ukrajine sada, tj. da se razmontiraju sva odbrambena utvrđenja na Karelijskoj prevlaci prema Sovjetskom Savezu, da se Finska odrekne kompletne Prevlake i ostrva u Finskom zalivu kao i da dozvoli Crvenoj armiji da uspostavi baze u Finskoj kako bi „stanovnici Lenjingrada bili bezbjedni“. Rusija  je ponudila Finskoj besplodnu i pustu zemlju na sjeveru kao „kompenzaciju“. Nakon što su Finci odbili ucjene, Kremlj je pripremio invaziju i izgovor za nju. Na dan 26. novembra 1939. NKVD (preteča kasnijeg KGB-a čiji je Putin bio operativac) je organizovao granatiranje ruskog sela Mainila u blizini finske granice. Ruski specijalci su ispalili 7 artiljerijskih granata na selo i optužili Fince za napad. Rusija je odbila da sprovede zajedničku istragu sa Fincima u prisustvu međunarodnih posmatrača i 28. novembra je prekinula diplomatske odnose sa Finskom. Otpočela je agresiju 30. novembra tako što je bombardovala Helsinki ubivši preko 100 civila. Sovjetski ministar vansjskih poslova Vjačeslav Molotov je izjavio da Rusija nije bombardovala Helsinki već da je iz vazduha „bacala humanitarnu pomoć izgladnjelom finskom stanovništvu“. Finsku granicu je prešlo preko 450 hiljada ruskih vojnika sa 2,5 hiljade tenkova i skoro 3,8 hiljada aviona na raspolaganju. Ničim isprovocirana ruska agresija je naišla na osudu čitavog svijeta i Sovjetski Savez je osuđen i isključen iz Lige naroda (preteče Ujedinjenih nacija). Uništenje Finske kao države se ipak nije desilo zahvaljujući divovskom otporu malene finske vojske koja je nanijela strahovite gubitke 30 puta brojnijem neprijatelju. Na kraju je Finska ipak sačuvala nezavisnost iako je morala predati Karelijsku prevlaku.

Verziju događaja u Mainili su potvrdili ruski istoričari po otvaranju arhiva KGB-a nakon raspada Sovjetskog Saveza. Kasniji sovjetski lider Nikita Hruščov je u memoarima napisao „da je rečeno da su Finci počeli prvi i da smo mi uzvratili. To se tako uvijek radi kad se počne rat“. Ruski predsjednik Boris Jeljcin je 1994. priznao da je napad na Finsku bio „agresorski rat“ dok je 2013. Putin priznao da je rat počeo kako bi se „ispravile greške sa ucrtavanjem granice 1917“.

Slični izgovori su debelo korišteni i na prostorima bivše Jugoslavije 90-ih. Srbija je 1991. godine  vodila kampanju o ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini čije ekstremiste je do zuba naoružavala a istovremeno  tamo instalirala svoje obavještajce da organizuju „događanja naroda“. Kada bi tenzije kulminirale Beograd bi, kao sada  Moskva, slao JNA u „misiju očuvanja mira i razdvajanja zaraćenih strana“ otkidajući dio po dio Hrvatske i kasnije BiH. Kada je igra postala previše providna Milošević je otvoreno izvršio agresiju. Pribjeglo se i samogranatiranju Apatina, Šida i još nekih mjesta uz granicu sa Hrvatskom kao okidač za otvoreni napad. Hrvatska je 1993. godine slijedila primjer Beograda i zajedno sa Miloševićem okrenula oružje protiv Bošnjaka  u cilju „zaštite hrvatskog naroda od islamizacije i genocida“.

Kao povod za napad na Dubrovnik 1991. godine i mobilizaciju crnogorskih rezervista je iskorišteno granatiranje crnogorske teritorije koje su izvele jedinice JNA stacionirane na Prevlaci nakon čega su optužene „hrvatske ustaše“ koje su „nagomilale 30 hiljada vojnika na crnogorskoj granici“. Ratnu psihozu su pripremili režimski mediji pod kontrolom Slobodana Miloševića, a Vlada Mila Đukanovića pružila je  logističku, mobilizacijsku i medijsku podršku. Đukanović je zajedno sa Šešeljem prednjačio u ratnohuškačkim izjavama. Đukanović je, u četvrtak, osudio rusku agresiju.

 

Reakcije

Zapad je nepodijeljen u osudi ruske agresije. Jutros je američki predsjednik Džozef Bajden poručio preko Twittera da se „svijet moli za napaćeni narod Ukrajine“ koji je napadnut od strane ruskih snaga. Njemačka ministarka vanjskih poslova Analena Bernok je poručila da „međunarodna zajednica neće zaboraviti Rusiji ovaj dan sramote“. Britanski premijer Boris Džonson je izjavio da je jutros u 4 sata razgovarao sa predsjednikom Zelenskim da izrazi podršku njegovoj zemlji. Generalni sekretar Sjevernoatlantske alijanse Jens Stoltenberg je rekao da je ruska agresija „sračunata, hladnokrvna i dugo planirana invazija“ dodavši da „sada imamo rat u Evropi u takvim razmjerama za koje smo mislili da su prošlost“. Šef diplomatije Evropske unije Žozep Borelj je upozorio: ,,Ovo su najmračniji časovi za Evropu od Drugog svjetskog rata. ..Nuklearna supersila  je napala susjednu zemlju i prijeti odmazdom protiv svake države koja bi joj priskočila u pomoć“. Borelj je naveo da je agresija, osim najgrubljeg kršenja međunarodnog prava, kršenje osnovnih principa ljudskog saživota kao i da smo pred nesagledivim posljedicama. Francuski predsjednik Emanuel Makron je pred sjednicu Nacionalnog savjeta bezbjednosti osudio ruski napad i pozvao Rusiju da obustavi vojne operacije.

Sa druge strane,  oglasio se  bjeloruski predsjednik i saveznik Kremlja Aleksandar Lukašenko sa čije teritorije je, nakon zajedničkih vojnih manevara, takođe krenula ruska armija u napad na Ukrajinu. Izjavio je da za sada bjeloruska armija ne učestvuje u napadu ali da će se „uključiti ako bude potrebe“. Putinovoj politici je stigla podrška iz Venecuele kojom vlada prokomunistički predsjednik Nikolas Maduro za kojim su Sjedinjene Države raspisale međunarodnu potjernicu zbog organizovanog šverca kokaina u Ameriku. Putinu bliski kriminalistički  režim na Kubi i u Siriji (gdje Rusija ima vojne baze) pružili su mu podršku. Kazahstanski predsjednik Kasim-Jomart Tokajev još je tih na vijesti o ruskom priznanju Donbasa i ulasku ruskih trupa. Tokajev, kome je Kremlj u januaru poslao trupe da skrše nemire u njegovoj zemlji, je odbio da pošalje kontigent kazahstanske vojske u „mirovnu misuju“ na istok Ukrajine. Šitski Hutu  pobunjenici u ratom razorenom Jemenu koje podržava Iran su poslali podršku i priznanje proruskim separatistima.

Crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova je osudilo rusku agresiju uz podršku teritorijalnom integritetu Ukrajine i povuklo crnogorsku ambasadorku u Kijevu Dragicu Ponorac.

U Srbiji je prije odlaska ovog broja u štampu održana sjednica Saveta za nacionalnu bezbednost kojom je predsjedavao predsjednik Aleksandar Vučić ali osim informacija o razmjeni informacija o situaciji nije bilo daljih komentara Mediji pod kontrolom Beograda potenciraju riječi Vladimira Putina da je Zapad na svoju ruku sproveo „krvavu vojnu operaciju protiv Beograda“ kao i da je nedjeljama trajalo neprekidno bombardovanje tako da Zapad nema pravo da se poziva na norme međunarodnog prava.

Kremlj  se oglasio tvrdnjom  da njegov cilj „nije okupacija Ukrajine“ već njena „denacifikacija i demilitarizacija“

Jovo MARTINOVIĆ  

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

PARLAMENT USVOJIO SPORAZUME SA UAE: Šta bi rekao Ustavni sud da nije partijski

Objavljeno prije

6 dana

na

25 Aprila, 2025

Objavio:

Sve ovo oko Sporazuma i budućih investitora iz UAE moglo je biti  drugačije, bolje i lakše, samo kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ

 

 

Skupština Crne Gore usvojila je Zakone kojima su potvrđeni sporazumi Vlada Crne Gore i Ujedinjenih arapskih emirata (UAE) o ekonomskoj saradnji,  u oblasti turizma i razvoja nekretnina.

Sporazum su podržali poslanici partija koje predvode Milojko Spajić (PES), Aleksa Bečić (Demokrate), Andrija Mandić (NSD) i Ervin Ibrahimović (BS). Milan Knežević i njegov poslanički kub (NDP) bili su uzdržani, poslanici nacionalnih partija Albanaca i Hrvata bili su protiv, baš kao URA i Boris Mugoša (SD). Poslanici DPS nijesu bili u sali kada se glasalo. Da se bolje vidi ko je bio za, objašnjavaju.

Dobro upućeni zli jezici danima su najavljivali uzdržanost najjače opozicione partije. Razlog je, tvrde, lična zainteresovanost počasnog predsjednika DPS Mila Đukanovića za budući angažman investitora iz UAE. I njihove projekte koji, prema usvojenim Sporazumima, mogu biti finansirani sopstvenim sredstvima investitora, „bankarskim kreditima, ili kreditima od povezanih strana ili akcionara, prodajom, prethodnom prodajom, prihodima od ulaganja treće strane…“.

To znači da će biti teško ući u trag stvarnim izvorima novca za finasiranje dva projekta predviđena Sporazumom o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina. Jedan na jugu a drugi na sjeveru Crne Gore. Ali, da taj dio priče ostavimo za vrijeme kada pred nas dođu konkretni ugovori o  poslovima koji se, za sada, samo najavljuju. Pošto bi, opet prema najavama dobro obaviještenih, prvi posao („južni“) mogao krenuti ka realizaciji već narednog mjeseca.

Vratimo se, za sada, Sporazumima koji su u utorak potvrđeni u Skupštini u formi Zakona. Postajući, tako, „sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka“ koji „imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva“ (Ustav Crne Gore, član 9).

Samo će Ustav biti „stariji“ od Sporazuma koji su usaglašeni za pola sata, na tzv. telefonskoj sjednici Vlade, a onda usvojeni u formi zakona, bez javne rasprave, i uz zamjerke poslanika vladajuće koalicije (PES) na kvalitet prevoda na crnogorski jezik („odrađen nestručno“). Moguće je, znači, da između verzije koju je usvojena u parlamentu i zvanične verzije Sporazuma na engleskom jeziku, postoje i neke vrlo bitne razlike koje bi nas, u nekom neželjenom scenariju, mogle skupo koštati.

Ostalo je i nejasno kako se rješavaju eventualni nesporazumi između Crne Gore i investitora (entiteta, po slovu Sporazuma) koje će nam poslati Vlada UAE. „Bilo koji nesporazum između Strana ugovornica koji proističe iz tumačenja i primjene ovog Sporazuma ili dodatnih sporazuma i protokola biće prijateljski rješavan konsultacijama ili pregovorima između zvaničnika Mješovite komisije/Komiteta za ekonomsku saradnju (nije preciziran kada i kako će ona biti formirana – prim. Monitora). Ukoliko pregovori ne uspiju, predmet spora ili tumačenja biće riješen kroz konsultacije diplomatskim kanalima…“, navodi se u Sporazumu o ekonomskoj saradnji Vlada Crne Gore i UAE. Šta biva ako diplomatija ne uspije – ne zna se.

Konfuziju pojačava sadržaj drugog Sporazuma (o saradnji u turizmu i razvoju nekretnina). U prvom dijelu teksta piše kako Vlada Emirata garantuje za investitore (entitete) koje predloži za realizaciju projekata u Crnoj Gori. Onda, nekoliko pasusa niže, stoji da „UAE neće biti predmet bilo kakvih mehanizama za rješavanje sporova predviđenih ugovorima, programima i sporazumima zaključenim između Emirata i Vlade Crne Gore“. Šta onda, tačno, partneri iz Abu Dabija garantuju Crnoj Gori?

Ili su garancije tražene, i dobijene, samo od strane vlasti u Podgorici. Poput one da se u poslovima zaključenim po osnovu ovih Sporazuma, a ta lista će se prema Spajićevim najavama poprilično produžiti, neće primjenjivati (antikoruptivne) odredbe Zakona o javnim nabavkama, procedure o javnim tenderima ili bilo koji drugi postupci javnog nadmetanja.

Pride, država je dužna da investitoru obezbijedi zemljište za realizaciju projekta, a to mora uraditi odričući se, unaprijed, „procedura propisanih nacionalnim zakonodavstvom kojim se uređuje oblast državne imovine“.

Sporazum predviđa i da će svi  poslovi sa entitetima iz UAE imati status „strateških projekata od javnog interesa“.

Nije pojašnjeno zašto bi privatna gradnja stanova za prodaju, na zemljištu koje je obezbijedila Vlada, (uz pripadajuću infrastrukturu – vodu, struju, kanalizaciju, telekomunikacije, puteve…) imala status projekta od javnog interesa. To pitanje su,  pored mnogih drugih, problematizovali iz Agencije za sprječavanje korupcije (ASK). Podsjetili su na definiciju iz Zakona, prema kojoj je javni interes „materijalni i nematerijalni interes za dobro i prosperitet svih građana pod jednakim uslovima“. Zamjerili su Vladi  to što se nije preciznije odredila prema investicijama koje bi mogle dobiti takav status. Uz pripadajuće benefite.

ASK problematizuje i tvrdnje ovdašnjih zvaničnika da država neće prodavati zemljište za projekte, već će ga dati u dugoročni zakup (99 godina). Zato Vladi sugerišu da obrati pažnju na član 171 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, kojim je propisano da „na urbanističkoj parceli na kojoj je stambena zgrada izgrađena, vlasnici posebnih djelova imaju zajedničku nedjeljivu cjelinu“.

Dakle,  Crna Gora nakon 99 godina izdavanja u zakup neće moći da u svoj posjed povrati zemljište na kome će se graditi stanovi, hoteli, restorani…. Samo što će njegovu vrijednost, kroz cijenu nekretnina, naplatiti neko drugi. Uostalom, kako je primijetio neko od  kritičara tog dijela Sporazuma, „zemljište nije tepih“, pa da sa njega otresete mrve i tako ga vratite u pređašnje stanje.

Usvojeni Sporazumi mogu imati elemente državne pomoći, zbog čega je Vlada, prije njihovog potpisivanja, morala konsultovati Agenciju za zaštitu konkurencije, smatra Dragan Damjanović, predsjednik Savjeta Agencije.

„S obzirom da nije ispoštovan ovaj korak, Savjet Agencije će dati precizne instrukcije stručnim službama i kroz postupak predispitnih radnji prikupiti svu neophodnu dokumentaciju za eventualno pokretanje postupka naknadne kontrole“, navodi Damjanović podsjećajući nadležne iz izvršne i zakonodavne vlasti „da bi pokretanje postupka naknadne kontrole dovelo do zaustavljanja svih procedura na planu sprovođenja Sporazuma sa UAE, sve do konačnog mišljenja Agencije“.

Umjesto zvaničnika vlasti na to je odgovorio Predrag Zečević, novinar i ekonomski analitičar blizak premijeru Spajiću. Po njegovom sudu, primjedbe AZK su neutemeljene. „Vlada je uradila ono što joj je Ustavom i zakonom dozvoljeno: potpisala je sporazum koji obavezuje obje strane, uz naknadnu kontrolu zakonitosti svake pojedinačne mjere koja iz njega proistekne. U krajnjem, o validnosti sporazuma odlučuje Skupština, a ne Agencija.“

Sličan optimizam provijava i iz izjava državnih zvaničnika koji su slijedili premijerovo ubrzanje u trci za investcijima. Kojih, usput pomenimo, skoro da nema od smjene vlasti 2020.

„Sporazumi koje je Crna Gora potpisala sa UAE u potpunosti su usklađeni sa Ustavom Crne Gore i obavezama koje proizilaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU“, tvrdi ministarka evropskih poslova Maida Gorčević.

„Pravne analiza koje su prethodile potpisivanju Sporazuma jasno ukazuju da ovi sporazumi ne sadrže diskriminatorne odredbe, u skladu su sa principima transparentnosti i konkurencije i zakonom propisanim procedurama javnih nabavki“.

Da je neko, van Vlade, vidio te analize – bilo bi svima lakše. Ovako, sumnja da oni ne postoje nije odagnana.

Koalicija organizacija  civilnog društva iz Crne Gore obratila se  Evropskoj komisiji, izražavajući zabrinutost zbog potpisanih sporazuma.

„Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina omogućava sprovođenje velikih investicionih projekata putem direktnih pregovora s investitorima bez primjene transparentnih i nediskriminatornih procedura javnih nabavki. To je u direktnoj suprotnosti sa principima jednakog tretmana svih tržišnih učesnika, kako je propisano Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između Crne Gore i EU“, navodi se u njihovom pismu EK. „Ovaj sporazum otvara vrata preferencijalnom tretmanu investitora iz UAE, narušavanju fer konkurencije i potencijalno nezakonito državnoj pomoći, što je zabranjeno zakonima EU o konkurenciji. Još alarmantnije, sporazum uključuje odredbe o prilagođavanju nacionalnog zakonodavstva potrebama specifičnih investicionih projekata i investitora — pristup koji ozbiljno ugrožava pravnu sigurnost i jednakost pred zakonom“.

Odgovor čekamo. U međuvremenu, parlament je ignorisao preporuku predsjednika države Jakova Milatovića da se o sporazumima sa UAE ne izjašnjava prije mišljenja zvaničnog Brisela. Milatović sada ima opciju da ne potpiše zakone usvojene u utorak. Iz iskustva znamo da će se, tako, konačna odluka samo prolongirati za 30-tak dana.

Sudeći po najavama, slijedi i nastavak građanskih protesta protiv takvog načina privlačenja investitora i investicija.

Sve bi to, možda, bilo drugačije, bolje i lakše kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. Tamo je sud partije važniji od prava i pravde. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

EHO IZBORA: Đukanović opet porazio DPS

Objavljeno prije

2 sedmice

na

18 Aprila, 2025

Objavio:

Đukanović je svojim i zvaničnim povratkom dokusurio  koalicioni kapacitet DPS-a , koji je, ipak, u vrijeme podgoričkih izbora počeo da raste. Poništio je ono što je napravio Nermin Abdić. I nastavio da gura Crnu Goru sve dublje u rascjep između dva identitetska bloka. U prošlost

 

 

Rezultati lokalnih izbora održanih u nedjelju u Nikšiću i Herceg Novom  pričaju dvije različite  priče.   U Nikšiću su najveći broj glasova odnijela dva suprotstavljena bloka, koja su i ovu predizbornu kampanju vodila insistirajući na identitetskim pitanjima. Za razliku, u Herceg Novom  vlast, matematički,  može  biti formirana bez Demokratske partije socijalista (DPS) i partija bivšeg Demokratskog fronta (DF). Najveći broj glasova, dovoljan za samostalno formiranje vlasti, osvojile su Demokrate i  Novska lista koju podržava PES.

Te dvije liste zabilježile su  istovremeno rast u Herceg Novom, a  DPS  i partije okupljene oko bivšeg DF pad povjerenja.

Lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić iz Demokrata osvojila je dva mandata više nego na izborima 2021., a Novska lista  tri mandata više.   Demokrate sa sadašnjih 12  i  Novska lista sa 10 mandata,  mogu bez problema formirati vlast, pošto je za većinu u lokalnom parlamentu potrebno 18 mandata. Oni imaju četiri više.  Vlast su u prethodnom mandatu obavljali  sa  partijama bivšeg DF, odnosno ZBHN (NSD, DNP,  Pravom Crnom Gorom i Ujedinjenom Crnom Gorom) kao i sa  SNP i GP URA.

ZBHN je na ovim izborima pao sa sedam na pet mandata, gotovo kao i DPS, koji je sa osam pao na  pet mandata.  SNP nije prešla cenzus, URA je osvojila jedan mandat. Jedan mandat pripao je Evropskom savezu i Građanskom pokretu Idemo, a Bokeški forum nije prešao cenzus.

Nikšićki izbori su u potpunosti zasijenili  Hercegnovske. I postizborno stanje je znatno  uzbudljivije.  Osim jačanja identitetskih glasova, na uštrb građanskih opcija,  Nikšiću predstoje komplikovaniji pregovori o formiranju vlasti.

Najbolji pojedinačni rezultat u tom gradu ostvario je DPS sa 35,12 odsto glasova, odnosno 16 mandata.  Na prethodnim lokalnim izborima DPS je u tom gradu išao sa SD, LP i PKS i osvojio 18 mandata, odnosno oko 40 posto podrške.  Evropski savez (SD, LP, SDP) sada je izašao samostalno i osvojio dva mandata.  DPS je, kad se tako pogleda, ostao  okvirno na istom nivou kao i prije tri godine.

Za DPS-om ide ZBNK, lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, koja je u odnosu na izbore iz 2021. osvojila oko 1.600 glasova više, ukupno 15 mandata.

Demokrate sa kojima je ZBNK vršio vlast, su drastično pale: sa deset na  tri mandata.  Neki analitičari ocjenjuju da ih je podrške koštala tragedija na Cetinju. Ipak, u Herceg Novom su porasli.

Partija premijera Milojka Spajića, PES, prvi put se oprobala u nikšićkoj izbornoj trci osvojivši pet mandata.  URA je ostala ispod cenzusa. Lider URA Dritan Abazović je na prethodnim izborima u Nikšiću, kada je  SDP ostao ispod cenzusa, kazao: “Cilj je ispunjen – DPS je pao s vlasti, SDP je nestao sa političke scene”. Sada nije imao komentar. Evropski savez,  svejedno, ima ozbiljne razloge da obnovi štivo: prevelika bliskost sa nereformisanim DPS-om, je – preveliki rizik.

Dosadašnja nikšićka vlast (ZBNK i Demokrate) izgubila je većinu u lokalnom parlamentu. U posljednjem sazivu, nakon izbora iz 2021. godine imali su ukupno 22 mandata, većinu u gradskom parlamentu. Skupa  sada imaju 18 mandata, a za formiranje vlasti neophodno je imati najmanje 21 ruku.   Pošto nedostaju tri mandata, analitičari  PES vide kao tas na vagi. Sa svojih pet mandata partija premijera Spajića imaće  značajnu ulogu u formiranju nove većine u Nikšiću.

ZBNK bi, naravno  sa Demokratama i PES-om, sa kojima na državnom nivou vrše  vlast, imao većinu u lokalnom parlamentu. Da li je to i konačni scenario  još nije definitivno saopšteno.  Iz PES-a se, dok se načelno ne dovodi u pitanje formiranje vlasti u Nikšiću sa ZBNK i Demokratama,  čuju različiti  glasovi kada je u pitanju izbor gradonačelnika , odnosno ostanak Kovačevića na toj poziciji.

Zoran Mrkić, koji je predvodio listu PES-a u Nikšiću saopštio je da je prirodno da ta stranka napravi lokalnu vlast s koalicionim partnerima s državnog nivoa, ali da nije siguran da će PES podržati ostanak nosioca liste Za budućnost Nikšića Marka Kovačevića na čelu Opštine. “Cijeneći određene aktivnosti koalicije koju predvodi Kovačević i možda neke njegove postupke, dozvolite da još uvijek razmislimo”, kazao je. Požalio se: “U okršaju velikih, radikalnih polova naše političke scene,  uvijek strada građanska Crna Gora i oni ljudi koji su umjereniji u svemu”.

Njegov kolega poslanik PES-a Darko Dragović bio je konkretniji. Otkrio je,  u nedjelju veče na RTCG,  da u toj partiji postoji neslaganje oko podrške Kovačeviću.’’U svoje ime kažem da PES niti treba, niti smije, kao građanski pokret, da u ovom momentu podrži Kovačevića”, rekao je. I on je napomenuo da ne postoji sumnja da li treba ili ne ići sa ZBNK ili Demokratama u Nikšiću.

Premijer Spajić se nije odredio po tom pitanju, dok predsjednik parlamenta Andrija Mandić inistira da neće odustati od Kovačevića kao lidera. Kovačević je u prethodnom periodu prepoznat po brojnim ispadima i govoru mržnje, te snažnim konekcijama, kao i njegovi partijski saborci, sa režimom Aleksandra Vučića u Srbiji i Milorada Dodika u RS.

Metodolog i analitičar Miloš Bešić ocijenio je da je jedna od važnih poruka nikšićkih izbora „to što su i dalje dominantna dva politička bloka, DPS i prosrpske partije, zbog čega, prema njegovim riječima, najviše gube građanske stranke”. . Prema njegovim riječima, Nikšić pokazuje da građanska Crna Gora mora da se probudi.  On je ocijenio i da ta dva bloka “rastržu PES”.

Dobar rezultat Kovačevića i ZBNK, Bešić  vidi i u izlaznosti koja je bila iznad očekivane. Izlaznost u Nikšiću bila je u nedjelju 71,04 odsto, na prethodnim izborima  81,8 odsto, a na parlamentarnim – 56,4 odsto.

’’Ta izlaznost  je suprotna mojim očekivanjima, što je odgovaralo ZBNK-u. To je posljedica mobilizacije birača  kod kojih je i dalje izražen anti-DPS osjećaj. Očigledno je da još postoji taj sentiment kod jednog dijela biračkog tijela, koji ne bih rekao da je zadovoljan rezultatima nakon smjene DPS-a, ali je taj sentiment još dovoljno snažan da neko može da ih mobiliše’’, ocijenio je Bešić.

Optužbe opozcije da  su se u Nikšiću spremali i glasači iz RS i Srbije, nijesu dokazane.

Još jedan je posebno važan eho ovih izbora  o kome se gotovo i ne govori. Milo Đukanović opet porazio DPS. Neposredno pred izbore, Đukanović se vratio na političku scenu i kroz formalnu titulu počasnog predsjednika DPS, a potom  preuzeo kampanju u rodnom Nikšiću. Igrao je na sve ili ništa. Pojavljivao se na predizbornim skupovima u tom gradu, uz snažne identitetske poruke, predstavljajući lokalne izbore kao presudnu borbu protiv srpskog sveta, odnosno borbu za Crnu Goru.

U DPS –u su navodno zadovoljni najvećim pojedinačnim rezultatom u Nikšiću (dok o hercegnovskom padu ne govore). Zavjetno ćute o tome da je Đukanović svojim i zvaničnim povratkom dokusurio koalicioni kapacitet DPS-a, koji je bio počeo da raste nakon njegovog formalnog odlaska sa čela te partije.

Iako nije bilo suštinske reforme Đukanovićeve partije, a novo rukovodstvo nije jasno napravilo otklon od Đukanovića i njegovih nekadašnjih najbližih saradnika,  nova lica bez hipoteke prošlosti ipak su uticala na, drugačiju vizuru prema partiji koja je tri decenije obnašala vlast, uspostavljajući neslućene monopole, i normalizujući organizovani kriminal srastao s državnom aparaturom.  Podgorički lokalni izbori, na kojima je ubjedljivi pobjednik bio nosilac liste DPS  Nermin Abdić, to su pokazali. Formiranje vlasti DPS-a i jednog dijela avgustovskih pobjednika, odnosno jednog dijela nekadašnjeg PES-a povezanog sa predsjednikom Jakovom Milatovićem, zamalo nije postalo realnost.

Đukanovićevim povratkom, to više nije ni  opcija.  O tome da bi PES u Nikšiću   mogao ući u koaliciju sa DPS-om, gotovo se i ne govori.  Đukanović je poništio ono što je nagovijestio  Abdić.

Lider Preokreta Srđan Perić, ocijenio je nakon ovih izbora da će zdravljenje političke scene početi onda kada svi ostali politički subjekti odbiju koaliranje i sa DPS i sa ZBCG. “I kada oni tako budu natjerani da sami naprave koaliciju DPS – ZBCG. Ova koalicija bi bila prirodna jer bi značila preuzimanje pune odgovornosti za podjelu koju sami stvaraju. Oni, naravno, ne žele preuzimanje pune odgovornosti – uvijek im je potrebno opravdanje koje imaju u onom drugom. Jednostavno je: ako su najveći, neka preuzmu i najveću odgovornost. Time bi nestao i ucjenjivački potencijal “malih” na koji se upravo oni neprestano žale”, napisao je Perić na svojoj FB stranici.  “Sve dok se to ne desi, Crna Gora će biti nesretno podijeljena zajednica i ništa novo neće moći da se održi. Dakle, hrabrosti treba. Ovo već može da krene od Nikšića, ali nemam iluziju da hoće”, kazao je.

Iz PES-a u tom pravcu za sada nijesu išli. Demokrate su, pojasnila je  funkcionerka te partije i ministarka kulture i medija Tamara Vujović, u statut upisale da neće u koaliciju sa DPS-om. O ZBCG  nijesu ništa upisivali.

„Većina građana Nikšića i Herceg Novog misli da Crna Gora ide u dobrom smjeru, i da su protiv politike DPS-a“, kazala je Vujović. Žmireći na jedno oko.  U Nikšiću se  ne bi reklo da birači misle da Demokrate idu u dobrom smjeru. A posebno pitanje je šta bi se desilo da se sada raspišu državni izbori. Kad bi se nikšićkim rezultatu, okvirno, na nivo države, pridodali i izborni rezutati manjinskih partija.

Sigurno je:  Dva bloka koja insistiraju na identitetskim pitanjima guraju Crnu Goru u prošlost. Formalni povratak Đukanovića na čelo DPS, pokazali su i nikšićki izbori, samo je dublje gura u taj rascjep. Herceg Novi,  uz mali broj drugih opština, , nagovještava,  da može i drugačije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRAMPOVE IGRE CARINAMA: Globalno potčinjavanje ili globalni otpor

Objavljeno prije

3 sedmice

na

11 Aprila, 2025

Objavio:

Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završeno. Analitičari cijene da nastupa era geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. Pa, ko se kako snađe

 

 

Obrt. Nakon prošlonedjelje revolucije uvođenjem većih, a ponegdje i drakonskih, carina za skoro 170 zemalja svijeta (rijetki izuzeci su Rusija, Bjelorusija, Kuba i Sjeverna Koreja, zemlje sa kojima SAD nemaju direktne trgovinske odnose zbog ranije uvedenih ekonomskih sankcija), predsjednik SAD Donald Tramp oglasio je u srijedu 90-dnevno carinsko primirje.

„Na temelju činjenice da je više od 75 zemalja pozvalo predstavnika SAD da pregovaraju o rješenju u vezi s trgovinom, trgovinskim barijerama, carinama, manipulacijom valutama i ne-monetarnim carinama, a te zemlje nijesu preduzimale nikakve mjere odmazde protiv SAD, autorizirao sam 90-dnevnu pauzu i znatno nižu recipročnu carinu od 10 odsto tokom ovog perioda“, poručio je Tramp.

Kini je dodatno uvećao carine, po treći put za osam dana. „Na temelju nedostatka poštovanja koje je Kina pokazala prema svjetskim tržištima, ovim putem povećavam carinu koju SAD naplaćuju Kini na 125 odsto, s trenutnim učinkom. Nadam se da će Kina, u nekom trenutku, shvatiti da su dani iskorištavanja SAD-a i drugih zemalja prošli i da to više nije održivo niti prihvatljivo“, saopštio je predsjednik SAD.

Dodatna pojašnjenja ponudio je Skot Besent, ministar finansija u Trampovom kabinetu.  Po njemu, Kina je bila primarna (jedina?) meta carinskog rata u najavi, dok je sve ostalo bila neka vrsta blefiranja. „Bila je to strategija od samog početka i može se reći da je gurnula Kinu da napravi grešku”, rekao je Besent. Mnogi mu ne vjeruju. On je prokomentarisao i  ideje sa ove strane Atlantika,   da bi se EU trebala približiti Kini kako bi smanjila potencijalnu štetu od američkog protekcionizma: “To bi bilo kao da sami sebi prerežete grlo.”

U najnovijoj (srijeda veče) analizi BBC-a navodi se da je Tramp  odlučio da se, umjesto borbe na svim frontama,  vrati na poznati teren: Amerika protiv Kine. Uz  podsjećanje kako Kina SAD-u „isporučuje sve“ od iPhonea do dječjih igračaka. I da to čini otprilike 14 posto ukupnog američkog uvoza.

Sve navedeno dešavao se tek nakon što se Tramp obratio  Nacionalnom republikanskom kongresnom odboru gdje je partijskim kolegama predočio da dobar dio svijeta od njega traži smanjenje carinskih stopa, nudeći štošta za uzvrat: “Ove zemlje me zovu, ljube mi guzicu. Umiru od želje da se dogovore”, kazao je ne krijući da uživa u ličnoj moći koju je priželjkivao i u prvom predsjedničkom mandatu.

Nakon proglašenog primirja u Vašingtonu, iz sjedišta EU je saopšteno da će i oni „pauzirati“ tek usvojeni program kontramjera koje su dogovorene ranije istog dana, uz protivljenje Mađarske. “Dok finalizujemo usvajanje protivmjera koje su dobile snažnu podršku država članica, odlučili smo ih staviti na čekanje na 90 dana. Ako pregovori ne budu zadovoljavajući, naše će protivmjere stupiti na snagu”, saopštila je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Lejen napominjući da rad na dodatnim mjerama protiv SAD i dalje traje.

Kao odgovor na Trampovu odluku da na Dan oslobođenja SAD na robu iz zemalja EU uvede carine od 20 odsto, uz prethodno uvedene carine na  automobile iz EU od 25 odsto, u Briselu su odlučili da stopom od 25 odsto ocarine dio roba koje na njihovo tržište stiže iz SAD. Na tom popisu su se našli: sok od naranče, bademi, živina, soja, čelik i aluminijum, duvan i duvanske prerađevine, luksuzne jahte… uz najavu daljeg širenja popisa roba (i usluga, prema nezvaničnim najavama) koje bi bile opterećene novim nametima.

Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završio. Analitičari cijene da doba potrage za jeftinom radnom snagom i neograničenog protoka jeftinih roba ustupa mjesto eri geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. „ Izvoznik ideologije slobodne trgovine sada želi postati bastion industrijske i tehnološke autonomije“, navodi Maruša Vizek, naučna istraživačica  i bivša direktorica Ekonomskog instituta u Zagrebu. „Odluka da carinsku politiku pretvori u alat nove industrijske revolucije možda na prvi pogled djeluje radikalno, ali ona zapravo odražava rastuće nezadovoljstvo američkih birača dosadašnjim učincima globalizacije i sve veći osjećaj ranjivosti u svijetu koji se ubrzano mijenja. Hoće li ta politika dovesti do stvarnog industrijskog preporoda Amerike ili će pokrenuti lavinu trgovinskih protivmjera, inflacije i strateških pometnji, ostaje neizvjesno.“

Trampov carinski rat sa ostatkom svijeta jeste radikalan ali nije slučajan. SAD su, navode stručnjaci, zemlja dvostrukog deficita (baš kao i Crna Gora, ali kod nas to ne zavrjeđuje ozbiljniju pažnju). Budžetskog, pošto država troši više nego što prihoduje i trgovinskog, jer uvozi daleko više nego što izvozi. Ali, analitičari  kažu kako nijesu sigurni da je predsjednik SAD na pravom putu u potrazi za prihvatljivim i održivim rješenjem. Mada se,makar neki od njih, nadaju dobrom ishodu. „Mislim da će sve skupa na kraju voditi pravednijoj i logičnijoj ekonomiji“, kaže jedan od malobrojnih evropskih podržavalaca Trampovog pohoda na globalnu ekonomiju.

„To je oblik ekonomskog rata, ali sa stajališta SAD-a, mislim da je Trump napravio to na vrijeme, mada se možda može govoriti o prekomjernom granatiranju“, rekao je za HTV nekadašnji hrvatski ministar ekonomije Davor Štern. „Da bi se resetirala Amerika, tako velika zemlja s tako velikom industrijom, pogotovo bivšom industrijom, on je (Tramp – prim. Monitora) morao posegnuti duboko u arsenal oružja ekonomske prirode“.

Predsjednik SAD želi da promijeni postojeće ekonomske odnose na globalnom nivou, najavljujući novu industrijalizaciju u svojoj zemlji, iz koje su fabrički pogoni preseljeni na jeftinije destinacije, dominantno u Kinu i Meksiko. Ideja je da natjera proizvođače  (domaće i strane) da iz inostranstva svoje proizvodne pogone presele/vrate u SAD, kako bi tamo proizvodili robu namijenjenu ne samo američkom tržištu.

Nešto slično radile su, prije tri-četiri decenije, sada uz Japan, najrazvijenije ekonomije Azije (Kina, Južna Koreja…) koje su prodor na sopstvena tržišta uslovljavale otvaranjem fabrika na domaćem terenu i transferom tehnologija. Ali, oni su, uz veliko tržište, imali da ponude i izuzetno jeftinu radnu snagu. Sa SAD je situacija obrnuta. Rad je skup. Pa nije izvjesno da plan reindustrijalizacije može zaživjeti onako kako to predviđaju Tramp i njegovi saradnici.

To, kako vidimo, nije razlog da odustanu. Za početak, uz industriju aluminjuma i čelika, Tramp je kao glavnu metu za prinudnu seobu u SAD pikirao evropsku autoindustriju i azijsku elektroniku. Dodatno, neke se zemlje otvoreno uslovljavaju potencijalnim uklanjanjem američkog bezbjednosnog štita, što se u Evropi i Aziji, posebno među susjedima Rusije i Kine, doživljava kao vrlo ozbiljan bezbjednosni problem.

Državama koje se žele osloboditi (dijela) nametnutih carina, Tramp traži da ponude „nešto fantastičlno“. Najavljuje bilateralne pregovore gdje će pred svakoga postaviti specifične uslove. Za sada znamo da će na listi želja, uz seobu industrije, biti kupovina američkog oružja i energenata (nafta i gas), zahtjev da se ukinu „glupa pravila“ koja onemogućavaju izvoz genetski modifikovanih poljoprivrednih proizvoda iz SAD, insistiranje da se nastavi finansiranje američkog javnog duga (kupovina državnih obveznica) uz navodnu ideju da dio njih bude plasiran sa neograničenim rokom dospijeća. To bi značilo da ulagač ne očekuje povrat uloženog novca već samo isplatu godišnje kamate…

Pregovori oči u oči su, nakon straha od carinskog rata, naredna faza Trampovog plana objašnjava Janis Varoufakis, profesor ekonomije i nekadašnji ministar u grčkoj vladi.

„Svaki put kada neka strana vlada pristane na njegove zahtjeve, on bilježi još jednu pobjedu. A ako ga neka neposlušna država odbije, carine će ostati na snazi, što će generisati stalni priliv dolara kojima može raspolagati kako god želi (budući da Kongres kontroliše samo fiskalne prihode)“, navodi Varoufakis u tekstu Trampov masterplan. „Kada druga faza plana bude dovršena, svijet će ostati podijeljen na dva tabora: onaj zaštićen američkim bezbjednosnim štitom, po cijenu poskupljenja sopstvene valute, gubitka proizvodnih pogona i prisilne kupovine američkog izvoza, uključujući oružje, i onaj koji će strateški možda biti bliži Kini i Rusiji, ali će ostati povezan sa Amerikom kroz trgovinu umanjenog obima koja će Trumpu donositi redovne prihode od carina“.

Varoufakis spori tezu da je Trampov plan („sasvim solidan — mada riskantan“) globalni presedan.  On podsjeća kako je 1971. tadašnji predsjednik SAD Ričard Nikson izazvao „kontrolisani raspad svetske ekonomije“. Iz čega je proistekla era globalizacije i neoliberalizma. Grčki ekonomista citira riječi tadašnjeg ministra finansija SAD Jona Konelija, kojima je ovaj ubjeđivao Niksona da krene tim putem: „Moja filozofija, gospodine predsjedniče, kaže da stranci hoće da nas opljačkaju, a naš zadatak je da mi opljačkamo njih prije nego oni nas“. Najbliži saveznici SAD i tada su, kao i sada, ostali zatečeni razvojem situacije.

Šta ako Tramp ne dovede do kraja ono što je uspio Nikson – da svijetu nametne novi ekonomski model koji bi se, možda, nakon prvobitnih šokova, lomova, i skupog prilagođavanja, mogao pokazati kao „pravedniji i logičniji“?  Može se desiti da globalni otpor nametnutom danku nadvlada potrebu da se, pokornošću, sačuva privid sigurnosti, ne samo ekonomske. Prije nego se ime vaše zemlje (regiona) nađe na popisu na kome su Gaza, Ukrajina, Grenland, Panamski kanal… Ili će kasta milijardera okrenuti leđa predsjedniku SAD, kao što je to zamalo uradila minule nedjelje, dok su se gubici na berzama, uzrokovani neočekivanim carinskim stopama, mjerile hiljadama milijardi dolara/eura.

Bivši ministar ekonomije Francuske Alen Madelen, govoreći u parlamentu, nazvao je Trampove carine “huliganskim metodama”, koje gaze međunarodno pravo. „Više nema nikakvog prava. Sve je gotovo.“ Bilo je to prije carinskog primirja. Ali, još oštrija borba može se rasplamsati već na ljeto.

Tramp će u tom slučaju, smatra Varuofakis, „biti primoran da izda ili svoje pleme bijesnih finansijera i trgovaca nekretninama ili radničku klasu koja ga je dovela na vlast“. On upozorava da će se u međuvremenu  otvoriti još jedan front. „Ako sve zemlje bude tretirao zasebno, uskoro bi mogao da izazove njihove posebne reakcije. Peking bi mogao odustati od svoje oprezne politike i pretvoriti BRICS u novi Breton Voods, u kom bi juan imao ulogu stožera koju je dolar imao u izvornom sistemu. Možda će to biti najvažnije nasljeđe Trumpovog impresivnog masterplana, a ujedno i najteža kazna za njegovog tvorca.“

Gdje je Crna Gora u svoj toj priči? Odgovor treba potražiti kod Milojka Spajića i Andrije Mandića. Oni, valjda, znaju zašto su sa onoliko entuzijazma zimus slavili pobjedu novog/starog predsjednika SAD. Pride, premijer se pohvalio kako Tramp planira sprovesti modifikovanu verziju programa Evropa sad. Sada je srećan jer smo dobili dodatni carinski namet od „samo“ 10 odsto. Pa ne mora da zove Vašington i… ostalo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo