Pet godina kasnije, promijenjeni su  tek akteri na vlasti i ugao posmatranja, ali je metodologija ostala ista. Kao i zloupotreba naslijeđenih privilegija. Ostaje tek pouka iz 30. avgusta 2020: vlast je smjenjiva

Spektakularno. Najbolji rezultati u istoriji. Crna Gora kao nikad prije… Teško je pobrojati superlative kojima su svoje rezultate opisivali predsjednici tri crnogorske vlade formirane nakon izbora održanih 30. avgusta 2020. i odlaska DPS sa vlasti nakon više od tri decenije.

Najavljivana je reforma javne uprave, veting u pravosuđu (policiji, politici…), povratak povjerenja u bezbjednosni sistem, obračun sa kriminalom i korupcijom, rast standarda i oživljavanje procesa pristupanja EU, procvat državnih preduzeća (ko se još sjeća Spajićevog projekta Montenegro vorks/Crna Gora radi), milijarde stranih ulaganja, ogromne investicije u infrastrukturu, zaustavljanje depopulacije sjevera, kraj politike partijskog i rođačkog zapošljavanja.

Novi aerodromi (Berane, Ulcinj), autoputevi i brze ceste uzduž i poprijeko Crne Gore, bolnice (Podgorica, Pljevlja), turistička neselja (novi gradovi), skijališta sa opremom za vještačko osnježavanje, žičara koja povezuje Kolašin, Mojkovac i Bijelo Polje, dio su neispunjenih obećanja.

U stvarnosti, simbol crnogorskog turizma grad-hotel Sveti Stefan zatvoren je petu godinu. Magistralna saobraćajnica između Mojkovca i Đurđevića Tare (Pljevalja) u prekidu je od januara 2023. Aerodromi čekaju kraj šestogodišnjeg tendera za davanje u koncesiju i neophodnu modernizaciju. Nekadašnji ponos crnogorske poljoprivrede, AD Plantaže, pakuje uvezeno vino, između ostalih i pod etiketom Crnogorski chardonnay. Svoje nemaju zbog lošeg stanja u vinogradima. Menadžeri državnih pomorskih kompanija rasprodaju brodove. Požare gase avioni i helikopteri iz inostranstva. Podgorički kolektor (ne)će se graditi u Botunu ili negdje drugo, samo ne znamo kada. U bolnicama, kad se dođe na red, pacijenti dobiju i popis sanitetskog materijala koji treba ponijeti sa sobom…

Avgustovska većina iz 2020. okupljena oko liste koju je formirao pokojni mitropolit MCP Amfilohije Radović a, kao nosilac, predvodio Zdravko Krivokapić, mandat je počela novim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti i izmjenama propisa o upošljavanju javnih funkcionera i službenika.

Sniženi su kriterijumi vezani za školsku spremu i radno iskustvo. Zvanično, da bi se proširila baza potencijalnih kandidata i ispravila nepravda iz vremena DPS vladavine. Milo Đukanović i njegovi sljedbenici nijesu zapošljavali političke neistomišljenike. Ispostavilo se da to ili nije tačno ili su se neki, danas visokopozicionirani državni i lokalni zvaničnici, baš dobro prikrivali. Nezvanično, dio partijskih aktivsta i funkcionera novih vlasti imali su ambicije koje nadilaze njihove stručne i radne kvalifikacije. Trebalo im je izaći u susret zbog zasluga u rušenju prethodnih vlasti. I bi što bi.

Krivokapićeva Vlada sa 14 članova (predsjednik, potpredsjednik i 12 ministara), dogovorena u manastiru Ostrog, bila je najmanja u istoriji crnogorskog višepartizma. Mandat je počela spektakularno, zaduženjem od 750 miliona eura. Nastavila je programom Evropa sad I, pa pala nakon što je potpredsjednik Dritan Abazović, uz malu pomoć sa strane, odlučio da prekine agoniju stalnih nesporazuma na relaciji izvršna – zakonodavna vlast. Dok je Krivokapić shvatio kako vjera nije dovoljna da se pomjeraju brda i planine. A kamoli da se pokrene duboko zamrznuti proces evropskih integracija.

Ta Vlada, odnosno njen premijer, ostaće upamćena i po tome što je Krivokapić odbio da potpiše u Beogradu pripremljeni tekst Temeljnog ugovora sa SPC, što je među dijelom partija iz vladajuće koalicije doživljeno kao čin veleizdaje. Baš kao i odluka o moratorijum na DUP Budva, uvedena u junu 2021. zbog sumnji da postojeći plan “služi interesnim grupama i nekontrolisanoj gradnji”. Ono što je sa jedne strane tumačeno kao pokušaj da se zaustavi urbanistička mafija, dio vlasti (tadašnji DF prije svih) tumačio je kao kočenje razvoja.

Dok je država obećavala brzo donošenje planskih dokumenata, počev od Prostornog plana Crne Gore na niže, investitori divlje gradnje preselili su se, odnosno proširili, na sjever države. Budvanizacija Kolašina i Žabljaka je u toku.

Preko Krivokapićeve vlade upoznali smo, kao ministre finansija i socijalnog staranja odnosno ekonomskog razvoja, današnjeg premijera Milojka Spajića i predsjednika  države Jakova Milatovića. Na svoj način, rad tog kabineta obilježila je i ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesna Bratić. Klerikalizacija, istorijska revizija po mjeri četničkog pokreta i velikosprskog nacionalizma, te intenzivan obračun sa političkim neistomišljenicima obilježili su njen mandat.

Samo u junu 2021. smijenjeno je preko 140 direktora osnovnih i srednjih škola, bez sprovođenja zakonske procedure sa unaprijed pripremljenim šablonskim obrazloženjem. Među smijenjenima se našla i jedna pokojnica.

Nakon razrješenja Krivokapićeve vlade, iza Bratić je ostalo  preko 140 tužbi zbog nezakonitih smjena. Skoro sve su okončane u korist smijenjenih direktora/direktorki. Zbog isplate dosuđenih naknada i otšteta država će izgubiti više od million eura. NVO Centar za građansko obrazovanje je zbog nastale štete usljed nezakonitih razrješenja školskih direktora, još u novembru 2022. SDT-u predao krivičnu prijavu protiv bivše ministarke. Nema informacija u kojoj fazi je taj postupak.

Identično, serija hapšenja i optužbi na račun funkcionera iz vremena DPS vlasti (Vesna Medenica, Milivoje Katnić, Blažo Jovanić, Zoran i Petar Lazović, Verica Maraš, Veselin Vukotić, Veselin Veljović…) ali i visokopozicioniranih pripadnika 30-to avgustovske većine (Rade Milošević, Milo Božović, Marko Kovačević, Bratić…) još nije dobila sudski epilog ni u prvostepenom postupku. Zato je, i pored personalnih promjena na vrhu sudskih i tužilačkih vlasti i velikih očekivanja javnosti, sve izraženiji stav da je crnogorsko pravosuđe jedna od institucionalnih crnih tačaka. A da će pravda, bez suštinskih i sveobuhvatnih reformi u toj grani vlasti, ostati nedostižna i spora – do zastare postupaka. Reformi, ipak, nema. Dobrim dijelom i zbog želje aktuelnih političkih vlasti da taj sistem zadrži pod punom kontrolom.

Poseban dio priče je Ustavni sud koji će, za koji mjesec, ponovo postati formalno nefunkcionalan zbog neimenovanja novih sudija. Djeluje kako se u Skupštini Crne Gore zbog toga niko ne sjekira. Istina bi mogla biti malo drugačija: po praksi uspostavljenoj za vrijeme DPS vladavine, u parlamentu čekaju da se u Ustavnom sudu uprazni dovoljan broj mjesta, da bi se posao njihove popune završio po modelu međupartijske trgovine. Kvalitet izabranih ostaje manje važan od njihove lojalnosti.

Ono što nije mogla vlada Zdravka Krivokapića, uradila je ona manjinska,formirana u proljeće 2022., pod komandnom palicom Dritana Abazovića (21 član računajući mandatara). Makar kada je potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC u pitanju. Abazović je Ugovor sa patrijarhom SPC Porfirijem Perićem potpisao  bez saglasnosti koalicionih partnera, pa je vlada izgubila povjerenje u parlamentu poslije samo tri i po mjeseca. A njegovo insistiranje kako u tom dokumentu “nema ništa sporno” pokazalo se kao prilično problematično u nedavnom slučaju pojavljivanje Pavla Đurišića u Zaostru gornjem.

Pad Abazovićeve vlade je ponovo zaustavio obećano oživljavanje pristupnih pregovora. Kako je ta vlada u tehničkom mandatu provela još 13 mjeseci, sve do formiranja Spajićevog kabineta krajem oktobra 2023., izgubljeno je još dragocjenog vremena. U momentu kada su nam sva vrata bila širom otvorena, zbog ruske agresije na Ukrajinu i neskrivenog nauma zvanične Moskve i Beograda da Crnu Goru vrate pod svoje okrilje.

Abazovićeva vlada nastavila je, na tragu Evropa sad i Spajića i Milatovića,  nepromišljeno podizanje zarada u javnom sektoru. Verbalni obračun sa duvanskom mafijom ostao je u sjenci hapšenja Rada Miloševića, bivšeg direktora Uprave prihoda i carina i visokopozicioniranog funkcionera URA, imali smo ljetnju turističku sezonu na nivou rekordnih. Ipak, negov mandat obilježilo je masovno ubistvo u cetinjskom naselju Medovina i nespremnost nadležnih službi bezbjednosti i njihovih čelnika da adekvatno reaguju tokom i nakon zločina.

Tvrdoglavost premijera Abazovića umalo nije dovela do bojkota popisa organizovanog u novembru 2023., bez adekvatne pripreme, dogovora sa opozicionim partijama i institucijama koje zastupaju interese manje brojnih naroda u Crnoj Gori. Mir u kući sačuvao je novoizabrani premijer Milojko Spajić, u zadnji čas, demonstrirajući vještinu postizanja kompromisa. Iako je prethodno odbio da ispuni zakonsku obavezu i u parlementu pročita program svoje vlade (ekspoze).

Po onoj narodnoj: nije kome je obećano, Spajić je umjesto Abazovića formalizovao donošenje zakona koji su bili minimum minimuma za dobijanja privremenog pozitivnog mišljenja o nastavku pregovora sa EU (tzv. IBAR), obećao nekih 600 kilometara novih saobraćajnica kroz Crnu Goru do 2030., i realizovao najavljeni program Evropa sad II. Modifikovan na štetu onih koji nijesu imali minimalne plate i penzije, a ponajviše na brigu onih koji vode računa o javnim finansijama.

Iako su zarade i penzije znatno uvećane u odnosu na vrijeme DPS vladavine, inflacija je pojela znatan dio povišica datih na račun državnog odricanja od prihoda po osnovu uplata za zdravstveno i penziono osiguranje. Neke kategorije stanovništva, poput podstanara i potencijalnih kupaca vlastitog krova nad glavom, su na ozbiljnom gubitku pošto su rente i cijene novoizgrađenih stanova rasle puno  brže od Spajićevih povišica. Dok praznina u državnom budžetu počinje da zjapi, dijelom i zbog neispunjenih očekivanja o nastavku rasta potrošnje i nade da će ovogodišnja turistička sezona donijeti rekordni priliv u državnu kasu. Onako, sama od sebe. Ali to je priča od koje već na jesen, po svoj prilici, nećemo moći da pobjegnemo. Stići će ona nas.

Postoji nekoliko stvari u kojima su Krivokapićeva, Abazovićeva i Spajićeva vlada djelovale, možda ne jednako uspješno, ali dosljedno. Prema navedenom redosljedu. Prva, nastavak svih zloupotreba institucionalne moći koje im je na raspolaganju ostavio DPS. Sitne i krupne privilegije direktora i državnih funkcionera, partijsko zapošljavanje i nepotizam od Vlade do lokalnih komunalnih poreduzeća, odsustvo odgovornosti za loše odluke i neurađeno, rasipanje državnog novca i skrivanje iza partijskih/nacionalnih zastava kad vas zateknu sa rukom u tegli. I sve se to pokriva i brani na isti način: vi bi da se vrati DPS.

Druga dosljednost ogleda se u snažnom uticaju zvaničnika SPC, a preko njih ili paralelno sa njima, i namjesnika Aleksandra Vućića na odluke zakonodavnih i izvršnih vlasti. Počelo je preporukama da se za državni posao obezbijedi potvrda lokalnog paroha o učešću u litijama, a završilo tvrdnjama mitropolita Metodija da su crkvene vlasti jače od svjetovnih, opomenama mitropolita Joanikija kako aktuelna vlast ostaje gluva na zahtjeve crkve i vjernog naroda, i javnog Vučićevog poziva  Spajiću da dođe na paradu u Beograd i vidi šta je prava vojska.

Pod tim pritiskom, ovdašnja vlast je odnose sa Hrvatskom dovela na ivicu sukoba, dok je nezadovoljstvo sve očiglednije i u Sarajevu, zbog podrške koju ovdašnje vlasti, javno ili prećutno, daju Miloradu Dodiku i njegovom pokušaju odmetanja od BiH. Paralelno, na svakom mjestu i na razne načine, dio vlasti predvođene Andrijom Mandićem pokušava Crnu Goru vratiti na podešavanja iz 90-tih prošlog vijeka. Ona po kojima su Pavle Đurišić  ili Ratko Mladić nacionalni heroji, gdje pogrom civila druge vjere i nacije nijesu ratni zločini nego sušta potreba borbe za opstanak, a svi koji se protive politici žice i noža su izdajnici i strani plaćenici.

Pet godina kasnije, promijenili su se akteri na vlasti i ugao posmatranja, ali je metodologija ostala ista. Kao i zloupotreba naslijeđenih privilegija.  Ostaje tek pouka iz 30. avgusta 2020: vlast je smjenjiva

Zoran RADULOVIĆ

Nepuna dva mjeseca nakon što je Joanikije potpisao saopštenje sa još petoricom nevučićevskih vladika, Beograd je podigao Metodija sa ranga episkopa na titulu mitropolita, izjednačivši ga po časti sa Joanikijem. EBN je uzdignuta na nivo mitropolije dok je on postao član Sv. Sinoda SPC-a, tj. crkvene vlade. Time je i de fakto Metodije postao prvi mitropolit SPC-a u Crnoj Gori jer njegova eparhija obuhvata čak 52 odsto državne teritorije

Prije tri godine, tačnije 3. avgusta 2022. godine  Vlada je  potpisala Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) kojim se uređuju odnosi između države i većinske vjerske zajednice u zemlji. U ime države potpis je stavio tadašnji premijer Dritan Abazović koji je rekao da se na “ovaj način šalje poruka mira i tolerancije, da okrećemo novi list i da se okrećemo novim izazovima”. Abazović je vjerovatno mislio da je okretanje novog lista i izazova zapravo fokusiranje na EU integracije i ekonomski boljitak zemlje. Izrazio je zadovoljstvo što je bio u prilici da “jedno pitanje koje je dugo opterećivalo crnogorsko društvo zatvorimo na lijep, primjeren, dostojanstven način, i u skladu sa Ustavom i zakonima naše zemlje”. Patrijarh Porfirije Perić, kao formalni poglavar, stavio je potpis u ime SPC-a iako su u  sličnim situacijama u okruženju takve potpise stavljali mjesni episkopi/mitropoliti. Patrijarh je naglasio da “mi kao Crkva, u bilo kojoj državi da se nalazimo… podrazumeva se da hoćemo da poštujemo Ustav i zakone svake države”.

Niti je Abazović zatvorio pitanje koje je “dugo opterećivalo crnogorsko društvo” niti se “podrazumeva” da srpski arhijereji žele poštovati Ustav i zakone države u kojoj žive (iako to zapovijeda Sveto pismo), u konkretnom slučaju Crne Gore. Ispalo je da okretanje novim izazovima zapravo još veći isti problemi koji država ima s ostrašćenim etnofiletističkim episkopima (i počasnim mitropolitima) kojima se evidentno upravlja iz vana.

Monitor je već ranije pisao da su episkopi Joanikije Mićović i episkop Metodije Ostojić postavljeni na čelo Mitropolije crnogorsko primorske (MCP) i Eparhije budimljanske nikšićke (EBN) zahvaljujući lobiranju premijera Zdravka Krivokapića preko zapadnih ambasada u Beogradu kod predsjednika Aleksandra Vučića. Tadašnji premijer je time mislio da je osigurao mir i crkvi i državi jer je isposlovao da eparhije vode osobe bliske pokojnom mitropolitu Amfilohiju Radoviću.

Amfilohije je veći dio svoje arhipastirske karijere posvetio velikosrpskim i udbaškim ciljevima. Pristao je i na komadanje svoje Mitropolije kada je odlukom Arhijerejskog sabora 23. maja 2001. otkinuto više od pola crnogorske Mitropolije i od nje napravljena nikada do tada poznata Eparhija budimljansko nikšićka. Obuhvatila je 52 odsto crnogorske teritorije sa oko 40 odsto stanovništva. MCP je spala na 40 osto teritorije. Jedini otpor koji je Amfilohije 2001. pružio je bilo kategorično odbijanje da mu se oduzme Manastir Ostrog kao važan izvor finansijskih prihoda. Pljevlja i dio Bijelog Polja su oduzeti od MCP još prilikom gašenja samostalne crnogorske crkve 16. decembra 1918. i dati prvo Dabrobosanskoj mitropoliji a kasnije Mileševskoj eparhiji. Od Mitropolije je kasnije otkinuta i Sutorina i Igalo i dati u posjed hercegovačko zahumskoj eparhiji, slijedeći staru tursku granicu. Srbijanska patrijaršija, ili predsjednik Srbije,  može jednoga dana odlučiti, ako nađe za shodno,  da nastavi otkidati komade MCP ili je jednostavno ukinuti. Crna Gora u tom pogledu nema nikakvu ingerenciju.

Amfilohije je pred kraj života počeo praviti otklon od predsjednika Vučića i težio većoj autonomiji pravoslavne crkve u Crnoj Gori. O tome je javno progovorio Nikodim Bogosavljević, bivši iguman manastira Dajbabe kod Podgorice, koji sada služi u Eparhiji valjevskoj. “Amfilohije je išao ka tome da formira neku samostalnu ili autonomnu arhiepiskopiju Crne Gore”, rekao je Bogosavljević nazvavši pokojnog mitropolita “licemerom i dvoličnjakom”. Po njemu su Amfilohije i Krivokapić “izdali Srpstvo”. Sadašnja MCP nije reagovala na ovakav skandalozan rječnik.

Amfilohijeva čeda, Joanikije i Metodije nisu ostali vjerni njegovoj viziji crkve u Crnoj Gori. Prvo je Vučić, nakon što je odobrio postavljenje ove dvojice za episkope, preko patrijarha i Sinoda ukinio Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori i srozao svu autonomiju koju je do tada polako sticao Amfilohije. Joanikije se pokazao nedovoljno lojalan Prvoj familiji Srbije. Prvo nije dozvolio teatralnom Vučiću da govori na Amfilohijevoj sahrani u Podgorici. Kasnije je zajedno sa petoricom nelojalnih vladika SPC-a potpisao saopštenje kojim se osuđuje pljuvanje kruševačkog episkopa (i nesuđenog cetinjskog mitropolita) Davida Perovića po studentima koji mjesecima protestvuju protiv režima braće Vučić. Vladika David je nazvao studente “srpskim ustašama” i neprijateljima države.

Iako je Joanikije ostao lojalan velikosprskoj fašističkoj ideji iz Drugog svjetskog rata i prostaljinističkoj (po metodama vladanja) vlasti u Kremlju, nelojalnost srpskom vladaru se nije zaboravila. Nepuna dva mjeseca nakon što je Joanikije potpisao saopštenje sa još petoricom nevučićevskih vladika, Beograd je podigao Metodija sa ranga episkopa na titulu mitropolita, izjednačivši ga po časti sa Joanikijem. Takođe EBN je uzdignuta na nivo mitropolije dok je on sam postao član Sv. Sinoda SPC-a, tj. crkvene vlade. Time je i de fakto Metodije postao prvi mitropolit SPC-a u Crnoj Gori jer njegova eparhija obuhvata čak 52 odsto državne teritorije.

Metodijeva porodica s očeve strane je porijeklom s Durmitora ali je živjela u Sarajevu do izbijanja rata 1992. kada su izbjegli u Crnu Goru. Nedavno je na parastosu četnicima u manastiru Podmalinsko kod Šavnika rekao da su se njegovi preci borili u Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini (JVuO). Pohađao je podgoričku Gimnaziju i kasnije je studirao na Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Tokom litijskih protesta, po izglasavanju zakona o oduzimanju crkvene imovine, na Đurđevića Tari je pretučen od strane Đukanovićeve policije. Ranije je brinuo i o bolesnom patrijarhu Pavlu dok je bio u bolnici pred smrt.  Bavio se i padobranstvom i stekao zavidan broj skokova. U rodbinskim je vezi s premijerom Milojkom Spajićem što je premijer nekoliko puta isticao dok su bili u bliskim odnosima.

Metodijeva vjernost Amfilohiju, koji ga je postavio sa episkopa dioklijskog, i njegovoj viziji nestala je  sa mitropolitovom smrću. Da li je, ili kako je drug Marko Parezanović (načelnik operative i de fakto broj jedan srpske državne bezbjednosti) uspio vrbovati Metodija ostaje pitanje. Miloistički portal Udar lansiran prije parlamentarnih izbora 30. avgusta 2020. ga je označio kao agenta Bezbedonosno informativne agencije (BIA) ali na nivou trač partije. Metodije je tužio državu za povredu prava na čast, ugled i dostojanstvo i Osnovni sud u Nikšiću je 30. januara ove godine presudio da Crna Gora isplati vladici 10 hiljada eura.

Metodijeva politička i nacionalna radikalizacija u tri godine Temeljnog ugovora je očita. Tome su vjerovatno doprinijela i putovanja u Rusiju i sastanci sa KGB episkopima Ruske crkve (RPC) sa kojima je sasluživao. Od krotkog učenika blaženopočivšeg patrijarha Pavla je postao otvoreni propagator velikosrpskog fašizma i ruskog pravoslavnog staljinizma koliko god bilo paradoksalno. Kao vladika se  otvoreno  politički aktivirao. Za popis stanovništva je pozivao “vjernike” da se izjašnjavaju kao Srbi. DNK istraživanje na sjeveru, koje je navodno naručeno od krugova bliskim Metodiju, gdje bi se naučno dokazali srpski korjeni nikada nije objavljeno. Prošle godine je primio povelju i najveće stranačko odlikovanje vučićevske Nove srpske demokratije (NSD) –  orden Marka Dakovića za „predanu borbu za prava srpskog naroda u Crnoj Gori“. Marko Daković je crnogorski izdajnik vrbovan  od strane srpske službe tokom studija u Beogradu koji je 1918. pomagao anšlus Crne Gore. Za lokalne izbore u Beranama krajem 2024. Metodije je pozvao svoje “vjernike” i narod da glasaju Jelenu Božović iz Mandićeve partije. Beranci ga nijesu poslušali i grad je dobio gradonačelnika iz Spajićeve partije. S njim se nedavno premijer Spajić sukobio oko pokušaja dizanja spomenika odlikovanom nacističkom koljaču Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru.

Pokušaj podizanja spomenika je apoteoza Metodijeve etnofiletističke ostrašćenosti i skidanje maske navodno Hristovog pastira crkvenog stada. Sa dešavanjima u Zaostru isplivala su i druženja Metodija sa bezbjednosno interesantnim licima još od 2022. godine,  kriminalcima i saradnicima BIA-a. Na podizanje spomenika se okupilo tek nešto preko stotinjak najekstremnijih sljedbenika četničke ideologije. Nije bilo ni funkcionera NSD-a ni drugih vučićevskih stranaka osim marginalnog i teatralnog Vladislava Dajkovića.

Ako ispliva još detalja ostaje i pitanje državnim institucijama Crne Gore da li će sudski tražiti povraćaj 10 hiljada eura dosuđenih Metodiju.

Jovo MARTINOVIĆ

Vlada je, dok su požari gorjeli širom države, prekinula odmor da bi u rekordnom roku od sat vremena, „proanalizirala“ i usvojila preko hiljadu stranica PUP-ova Podgorica i Pljevlja. Telefonski. Stručna javnost kaže da nam prostor planira privatni a ne javni interes

Usvajanjem PUP-a Podgorice otvoren je put za projekat Velje brdo, napisao je na mreži Iks ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović. Kazao je da je njegovo Ministarstvo dugo i naporno, pa i tokom odmora, radilo da bi građanima Podgorice i Pljevalja isporučilo očekivane rezultate za nastavak razvojnih aktivnosti – Korak po korak, plan po plan gradimo budućnost.

Vlada je u petak, 15. avgusta, dok su požari gorjeli širom države, prekinula odmor da bi u rekordnom roku od sat vremena, „proanalizirala“ i usvojila preko hiljadu stranica PUP-ova Podgorica i Pljevlja. Telefonski.

Na novi ,,uspjeh” Vlade uslijedilo je ogorčenje opozicije koja tvrdi da se radi o planu za bogaćenje povlašćenih investitora i devastaciju grada.

Iz organizacije Ko ako ne arhitekta (KANA) upozoravaju da je, iako su  svi članovi Savjeta za reviziju planskih dokumenata potpisali mišljenje o Nacrtu, ono samo u načelu bilo pozitivno. Primjedbe su bile brojne, a jedini član Savjeta koji je izuzeo mišljenje je prostorni planer, mr Dragoljub Marković. Iz KANE su ocjenili da je Markovićev glas jedini istinski stručni glas u ovom procesu i još jedan signal da je sistem revizije planskih dokumenata suštinski disfunkcionalan.

,,Dva puta sam napisao da je moja ocjena plana negativna, i svo vrijeme upozoravao da izmjene i dopune plana treba svesti na ispravku tehničkih grešaka a sva bitna pitanja ostaviti za novi plan koji treba raditi kad obezbijedimo novu viziju razvoja i preduslove za njenu realizaciju; a ako drugi misle da to treba da se usvoji ja izdvajam mišljenje”, kaže za Monitor Marković.

Podsjeća da je krajem 2018. donijeta odluka o izmjenama i dopunama PUP Podgorica, a prije šest godina, 2019., formirana komisija za recenziju tog plana.

,,Ono što izvire iz ovog plana je davno počelo – tačkastim izmjenama i dopunama. To je donošenje ad hok rješenja. Idete gradom,vidite praznu lokaciju i kažete – E meni se sviđa jer je to sada strašno atrakativno. Kada tačkasto hoćete da mijenjate, kompromitujete planiranje. To više nije planiranje, to ne treba zvati planovima, te izmjene su ad hok intervencije. Nastavak prakse tačkastih izmjena koja je formalizovana kroz zakon”, navodi Marković.

Plan je, od početka izrade, mijenjan sedam puta. Javnu raspravu je ministar Radunović ukinuo, iako preko 500 primjedbi na plan svjedoče o zainteresovanosti javnosti i stručnjaka za ovaj najvažniji planski dokument budućeg razvoja glavnog grada.

Prije dva mjeseca ministar Radunović je saopštio je da će prva faza gradnje Veljeg brda biti veličine dva Bloka 5, a cijene stanova – spektakularne. U PUP-u se najavljenih 20.000 stanova istopilo na 5.925, koji treba da bude izgrađeni do 2030. godine. U njima treba da živi 17.775 stanovnika.

,,Očigledno je kod Veljeg brda da pravimo dodatnu koncentraciju u Podgorici koja je i ovako preopterećena. Smisao planiranja, i ono postoji zbog toga, je da se ukupan prostor adekvatno koristi. To stoji u svim planovima, sveti zadatak, decentralizacija. Od betona koji smo potrošili da bi napravili višak stanova mogli smo napraviti ugodne puteve da aktiviramo čitavo područje”, kaže planer Marković.

Navodi da je projekat Velje brdo suprotan strateškim dokumentima države: ,,U trenutku kada su počele izmjene, 2019., nije se znalo koliko Podgorica ima stanova, i stanovnika. Kasnije se pokazalo da u Podgorici ima oko 24.000 više stanova nego domaćinstava. Potpuno je neplanerska odluka graditi još stanova. Naopako planiramo, koristimo i uređujemo prostor i da to daje negativne rezultate. Besomučno pretvaramo poljoprivredno zemljište u građevinsko. U ovom Planu – Sadine je jedno od najvrednijih poljoprivrednih kompleksa, mi gradimo kuće tamo. Što će nam onda planiranje. Time se još hvale”.

Poljoprivrednog zemljišta u budućem novom gradu na Veljem brdu, prema PUP-u, nema. Planirano je da površina naselja bude 450,09 hektara, površina tehničke infrastrukture 51,55 hektara, vodene površine 3,64 ha, šumske površine 392,61 ha.

U planu se navodi da je prostor Veljeg brda podijeljen u pet zona realizacije razvoja. Prvu fazu čini izgradnja primarne saobraćajne mreže, uz razvijanje stambeno poslovnog naselja sa sadržajima uslužnih, komunalnih i javnih sadržaja.

Visokim nivoom kvaliteta, inovativnim tehnološkim rješenjima planira se da ovaj prostor postane epicentar urbanosti Podgorice. Stanovanje je planirano na jugozapadnoj strani brda, locirano uz primarnu saobraćajnu infrastrukturu. Navodi se da će ulaz ka ,,samom Novom gradu biti iz pravca Podgorica –Spuž, a u budućnosti će se sa ,,petlje Velje brdo moći uključiti direktno na auto-put, što predstavlja pozitivnu stranu i veliko rasterećenje uže gradske mreže”.

Plan predviđa za prvu fazu stanovanje srednje gustine sa sadržajima koji su kompatibilne namjene.

,,Školstvo i socijalna zaštita kao i zdravstvo su planirani u centralnoj zoni, a razrađivaće se detaljno u drugoj fazi realizacije”, navodi se. Iskustvo nam govori da ta druga faza u nekim podgoričkim naseljima kao što je City kvart nikada nije došla.

U Planu se precizira da će se  planirano naselje snabdijevati vodom za piće iz javnog sistema vodosnabdijevanja.

Otpadne vode  će se odvoditi  do kolektora u ulici Boška Buhe, a dio  će biti povezan na kolektor fekalne kanalizacije koji je planiran u ulici Partizanski put.  ,,Dok ne dođe do realizacije predmetnih kolektora predviđena je izgradnja vodonepropusnih septičkih jama ili uređaja za prečišćavanje sanitarnih otpadnih voda lokalanog karaktera”. Moderni grad sa najavljenim tehnološkim i ekološkim novinama, na septičkim jajama. Bar u prvoj fazi.

U Planu je obećano da će se svaki planirani blok Veljeg brda razraditi na osnovu konkursnog idejnog urbanističko arhitektonskog rješenja.

,,Policentrična urbanizacija, inkluzivno stanovanje za različite društvene grupe, i optimalno korišćenje zemljišta na periferiji grada… Velje Brdo nije samo infrastrukturni poduhvat, već i strateški alat teritorijalne kohezije i socijalne inkluzije”, prigodni je rječnik PUP-a.

Na javi betonizaciju odavno gledamo i živimo.

DRAGOLJUB MARKOVIĆ, PROSTORNI PLANER:
Plan bez plana

„Mana plana je što nije produkt cjelovitog planskog postupka. Ovo je više formalizovanje ranije donijetih odluka koje nijesu plod planskog razmišljanja, ocjenjivanja, potrebe i mogućnosti, nego nečije odluke.

Kad planiramo morali bi voditi računa da ne ugrozimo osnovne potencijale prostora. Čak i formalno smo na to obavezni jer su u zvaničnim strateškim dokumentima utvrđena opredjeljenja i ciljevi razvoja: ravnomjeran regionalni razvoj, decentralizacija funkcija, racionalno korišćenje potencijala – održivi razvoj. I to svi znamo,no  činimo suprotno.

Naš sistem upravljanja prostorom je formalno (po zakonu – propisima) planski a u suštini prepušten stihiji. Planovi, umjesto da budu dokumenti kojima se usmjerava budući razvoj – uređenje i korišćenje prostora, pretvoreni su u akta kojima se formalizuju stihijski procesi.

Imamo pogrešnu praksu. Sistem je bio uređen Zakonom o planiranju i uređenju prostora, koji može biti obrazac međurodnih razmjera, koji je donijet poslije zemljotresa 1979. Svaka buduća izmjena i dopuna koja nam se činjela da će biti unaprijeđenje dala je negativan efekat.

Ako neko hoće da se ozbiljno bavi planiranjem treba da stvori preduslove. Kada smo ih mi srušili? Kada smo 1993. rekli da gradsko-građevinsko zemljište nije javno dobro. Iako u zakonu stidljivo stoji da privatni interes ne smije ugroziti javni to se teško prepoznaje. Ako javni interes nema prioritet nad privatnim onda je urbanizam nemoguć. Odavno smo izgubili taj osjećaj o javnom i prešli na sistem ad hok rješenja u kom je planiranje samo puka formalnost.

U Planu ima još jedna opasna stvar – 20-ak lokacija za vjerske objekte, sa površinom od preko 40 hiljada kvadrata. Nema strategije koja kaže da nam treba još vjerskih objekata. Došao je neko iz vjerskih zajednica i rekao: ,,Mi bi na ovu poljanu da gradimo”. Planer je bez ikakvih strategija i studija pristao. E to je taj sistem.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Tekst je nastao kroz istraživački projekat koji Organizacija KOD realizuje uz podršku Heinrich BöllStiftung fondacije iz Njemačke. Sadržaj ovog članka isklučivo je odgovornost autora/ke i izdavača i nužno ne odražava stavove Heinrich Böll Stiftung fondacije.