Samo ako nedostaje snaga, vlast se iz nevolje uzda u pamet. Na vrlinu se ne oslanja i u vrlinu se ne uzdaje  politika nijedne  države. Kao što je rekao Imanuel Kant, osnivač racionalizma: Nema ništa smješnije nego očekivati nešto pravo od ovako krivog drveta od kakvog je izdjeljan čovjek

U politici svih država, na samom vrhu, stoji snaga  Što je država jača, to se njena politika manje oslanja na pamet. Samo ako nedostaje snaga, vlast se iz nevolje uzda u pamet. Na vrlinu se ne oslanja i u vrlinu se ne uzdaje  politika nijedne  države. U takvom svijetu, nije čudo što je za emotivnog čovjeka  život – tragedija; za racionalnog – komedija.

Najjača država ne vodi politiku  diplomatijom, nego ratovima.  Oslanjajući se na svoju moć koliko i na nemoć ostalih, ne zamara se planiranjem nekih ingenioznih projekata, ni inteligentnih strateških kombinacija kojima bi prikrila svoje strateške ciljeve. Država koja sebe smatra najjačom silom u svijetu, usvaja psihologiju drumskog razbojnika i djeluje u skladu sa njom, pribjegava  zločinima  bez   moralnih dilema i bez trunke griže savjesti. Bazirani na bezočnom pervertiranju činjenica i ignorisanju svih univerzalno obavezujućih pravnih propisa i etičkih normi, ovi zločini se vrše sa žalosnim odsustvom maštovitosti, ambicije za perfekcijom, bravurom i ponavljaju na beskrajno dosadan način po jednom te istom šablonu.

Kada je 1861. godine Džordž Bruks, oficir armije SAD, dobio naređenje da  uhvati Kočiza, legendarnog poglavicu Čirikaua Apača, on ga je optužio da je oteo jednog dječaka sa farme i pozvao ga da se dogovore o njegovom oslobađanju. Kočiz je poslao poruku da sa tim incidentom nema nikakve veze, ali da će svakako prihvatiti poziv. Da bi naglasio svoju dobri namjeru, na pregovore je došao sa svojim bratom, dva sina, dva bliska rođaka i suprugom. Čim su ušli u šator, Bruks je naredio da ih sve uhase. Kočiz je uspjeo umaći goniteljima. Bruks je poslao ultimatum, da će objesiti sve one koji su došli sa Kočizom, ako ovaj na vrati dječaka u roku od tri dana. Dječak nije bio vraćen, Bruks je javno objesio Kočizovog brata, dva njegova sina, dva rođaka i njegovu ženu. Desetak dana kasnije oteti dječak se pojavio živ i zdrav. Potvrdilo se da Kočiz nije imao nikakve veze sa njegovim nestankom. Neki historičari su izrazili sumnju da je navodno “kidnapovanje“ dječaka, bilo dio Bruksovog plana.

Kada je .7 novembra 1924. godine ubijen Boško Bošković, puštena je vijest da su ga ubili Bošnjaci komite, Jusuf Mehonjić i Husein Bošković. Nakon što su vlasti  pozvale narod na osvetu, pohapsili oko 209 viđenijih Bošnjaka, a sve Bošnjake tog kraja pozvali da predaju oružje, vlasti su pozvale lokalne Crnogorce i Srbe na osvetu. Iste noći počeo je masakr u Šahovićima, tri sela su zapaljena, ubijeno je oko 1000 nenaoružanih Bošnjaka, mahom žena, djece i staraca. Niko nikada nije bio kažnjen, ni pozvan na odgovornost. Kasnije se utvrdilo da navodni izvršitelji nemaju veze sa ubistvom i da je Boška Boškovića iz osvete ubio njegov dalji rođak.

Nakon što je optužen da posjeduje oružje za masovno uništenje, Irak je 2003. godine napadnut od najmoćnije države svijeta. Uz ogromna razaranja i preko 600.000 žrtava, građana Iraka, vješanje predsjednika Sadama Huseina, situaciju u Iraku koja se do danas nije normalizirala. I opet isti dosadni šablon: Nepobitno je utvrđeno da Irak nije posjedovao nikakvo oružje za masovno uništenje.

SAD i Izrael su nametnuli Iranu  mirovne pregovore oko korišćenja nuklearne energije. Usred pregovora, 28. februara 2026. ubili su ajatolaha Ali Hamneija i članove njegove uže porodice. Iako ne posjeduje nuklearno oružje, iako nikoga nije napao duže od 2.300 godina, Iran je proglašen za prijetnju ovim državama koje zajedno posjeduju hiljade nulearnih bojevih glava. I terorističkom zemljom, iako je Izrael silom i terorom protjerao milione Palestinaca s njihove zemlje da bi osnovao svoju državu koju je od tada znatno uvećao – terorom i genocidom bez presedana.

Za emotivnog čovjeka, život je tragedija. Za racionalnog – komedija.

Kao što je rekao Imanuel Kant, osnivač racionalizma: Nema ništa smješnije nego očekivati nešto pravo od ovako krivog drveta od kakvog je izdjeljan čovjek!

Ferid MUHIĆ

Bombardovati dvije godine dva miliona pripadnika jednog naroda, stjeranih u grad-logor; hvaliti se briljantno izvedenom otmicom predsjednika suverene države i njegove supruge; ciljati raketom u školu da bi se ubilo što više djece; izvršiti planirano ubistvo predsjednika države u toku mirovnih pregovora i sve to –  mirne savjesti – moguće je samo ljudima čija svijest niče iz korijena moralnog zla: predrasude  o  razlici među ljudima

Prije ravno tri mjeseca (03.01.2026.), armija SAD kidnapovala je Nikolasa Madura, predsjednika Venecuele i njegovu suprugu Siliu Flores. Poslije prvog šoka, interes svijeta za njihovu sudbinu brzo je splasnuo iako i dalje ne znamo šta je bilo s njima.. Danas ih više niko i ne spominje.

Teško je zamisliti šta bi se sve desilo da je armija SAD, umjesto njih, iz rezidencije u Parizu, kidnapovala Emanuela Makrona, predsjednika Francuske i njegovu (bivšu) suprugu Brižit Makron, ali je sigurno da bi ovakav  ravnodušni ishod  bio aspolutno isključen.

Prje četiri dana (01.03.2026.), izraelski projektili ciljano su pogodili žensku osnovnu školu u gradu Minabu, na jugu Irana i ubili 150, a teško ranili preko 100 djece, maloljetnih učenica. Nije uslijedilo nikakva osuda Izraela od strane UN, ni izvinjenje Izraela ili SAD. Oglasio se UNESKO i generalni sekretar UN Antonio Gutereš, saopštenjem koje osuđuje “vojne napade“ (millitary attacks), ne navodeći čije, ali zato konkretno  osuđuje Iran zbog “osvetničkog bombardovanja država Srednjeg Istoka“, bez i jedne riječi o osvetničkom bombardovanju i okupaciji Južnog Libana od strane Izraela.

Nije teško zamisliti šta bi se sve desilo i kakva bi se lavina  osuda “paklenog iranskog režima“ pokrenula (počevši od UN, EU, UNESKO, do svih zemalja svijeta) i zatrpala sve svjetske i lokalne mejnstrim medije –   da su iranski projektili ciljano pogodili osnovnu školu u Izraelu i ubili 150 ,a ranili 100 izraelskih učenika-djece.

Prije pet dana, (28. 02. 2026.), dok su mirovni pregovori sa SAD uspješno privođeni kraju,  SAD i Izrael su akcijom pripremanom u oktobru 2025., ubili  Ajatolaha Ali Hamneija, njegovu kčerku, zeta,  unuče, i snahu. Uz impresivan broj čestitki počiniteljima za “brilijantnu operaciju“, ni jedan glas osude od oficijalnih instanci i organizacija nije stigao ni sa jedne strane svijeta, a Izrael je već najavio da planira ubistvo Ali Hamneijevog nasljednika, čim bude izabran.

Ko bi preživio, pričao bi šta se desilo sa Iranom da su iranske rakete  ubile Benjamina Netanjahua i četiri člana njegove najuže porodice u Tel Avivu, dok bi u međuvremenu stizale bezbrojne izjave saučešća, knjige žalosti i najoštrije osude tog “podmuklog i kukavičkog zločina“.

Ova tri primjera, uz dvije godine genocida koji su Izraelci pred očlima svijeta, vršili nad Palestincima, potvrđuju da  je  svijet u kom živimo, politički utemeljen i  da u praksi funkcioniše na dvije moralno poražavajuće premise:

1. Ideološkoj internalizaciji stava o pragmatičnoj superiornosti moralnog zla nad moralnom vrlinom i njenim promovisanjem u dominatni kulturni kod društva;
2. Svjetski poredak funkcioniše na juridički i etički neprihvatljivoj pretpostavci radikalne nejednakosti država, kultura, religija, naroda – koja svoj korijen ima u teorije o kvalitativnoj nejednakosti ljudi.

Kada je Atahualpa, kralj Inka došao bez oružja na sastanak na  koji ga je jula mjeseca 1533 pozvao Francisko Pizaro, koji mu se prethodno zakleo na Bibliju da  ga i on čeka bez oružja, te da nikakvo zlo ne prijeti ni njemu, ni njegovoj pratnji, ovaj ga je zarobio i pobio oko 800 njegovih  pratilaca, do posljednjeg.  Za otkup je zatražio da se jedna velika prostorija do vrha napuni zlatom i draguljima. Kada je to učinjeno, Pizaro je, umjesto da ga pusti, kao što se ponovo zakleo na Bibliju, ubio Atahualpu. U pismu Karlosu V, kralju Španije, Pizaro objašnjava da mu je savjest mirna jer „…vjernika ne obavezuje zakletva na Sveto Pismo, data divljacima!“

Bombardovati dvije godine dva miliona pripadnika jednog naroda, stjerane u grad-logor; hvaliti se briljantno izvedenom otmicom predsjednika jedne suverene države i njegove supruge; ciljati raketom u školu da bi se ubilo što više djece; izvršiti prethodno planirano ubistvo predsjednika države u toku mirovnih pregovora i sve to –  mirne savjesti! – moguće je samo ljudima čija svijest niće iz korijena moralnog zla: predrasude  o  razlici među ljudima.

Ferid MUHIĆ

Može li biti da oni koji naizgled putuju, samo mijenjaju mjesto za mjestom, grad za gradom, državu za državom, a u stvari ne idu nigdje, jer nemaju nikakav krajnji cilj!? I ne može li biti da oni koji ostaju u istom gradu ali sa jasnim ciljem da promijene svoj grad, život i sebe prema određenom dugoročnom planu, zapravo – putuju

Po običaju, i tog dana sam krenuo na vrh brežuljka iznad mog grada.  Htio sam saznati koliko karavana dođe u naš grad za mjesec dana u toku ljeta..  Samo što sam se udobno namjestio u zavjetrinu grma divlje ruže na krivinu prašnjavog puta, izbile su prve kamile velikog karavana. Dok sam prebrojavao i u svoj tefter zapisivao kamile, konje, mazge, magarce, pse, kočije, pješake, prođe mi kroz glavu pitanje koje mi je odredilo život:“Gdje su krenuli?“ Bio je to već jedanaesti dan i petnaesti karavan koji sam pratio sa svoje  osmatračnice. Karavani dolaze i prolaze, mi ostajemo u gradu. Oni negdje idu – mi ne idemo nigdje! Idu ili ne idu!? Može li biti obrnuto!? Da oni koji naizgled putuju, samo mijenjaju mjesto za mjestom, grad za gradom, državu za državom, a u stvari ne idu nigdje, jer nemaju nikakav krajnji cilj!? I ne može li biti da oni koji ostaju u istom gradu ali sa jasnim ciljem da promijene svoj grad, život i sebe prema određenom dugoročnom planu, zapravo – putuju!?  A šta ako svi ljudi, cijelo čovječanstvo, bez obzira na razlike u  načinu života, ipak negdje ide jer ima svoj cilj koji još nije spoznalo? Ili  ako ne ide nigdje nego  je sve samo besciljna promjena mjesta, privid i iluzija…?

Istog dana, dobio sam odobrenje od porodice i krenuo da potražim odgovor na ovo pitanje. Utvrdio sam da su mnogi mudri ljudi cijelog živita tragali za odgovorom na isto pitanje. I nisu se složili. Naprotiv, podijelili su se u dva suprotstavljena tabora.  Prema jednima, i čovječanstvo u cjelini, i svaki ćovjek pojedinac, imaju svoj put. Život jeste Put. Tao. Neki od njih su otišli još dalje i naglasili da je život samo Put. I ništa više. Nema nikakvog cilja, nema odredišta, ni luke spasa. Ni svjetla na kraju tunela.  Cilj je – ništa, Put je – sve!

Umjerena struja pobornika shvatanja života kao puta ka cilju,  razišla se u  određenju tog cilja. Za jedne, taj Cilj je bolji i pravedniji svijet, historija je put čovječanstva prema tom Cilju. I tu počinje pravi sukob, nepomirljivi konflikt: ko ima licencu da definuše bolji i pravedniji svijet? Dok oni slabiji i manji tvrde da je to svijet jednakosti i pravde za sve, oni veći i jači smatraju da to može i mora biti svijet u kom oni suvereno određuju pravila i podređuju sve druge svojim interesima. Za njih važi obrnuti princip: Put je – ništa, Cilj je – sve! Time opravdavaju samovoljno prisvojeno pravo da u svakom trenutku i protiv svakoga, primijene sva sredstva koja imaju na raspolaganju. Svoje pravilo: “Cilj opravdava sredstva!“, jezuiti su koristili da spasu duše ljudi opsjednutih đavolom; ovi drugi, sami opsjednuti đavolom vlastoljubivosti, slijede isto pravilo da bi sebi potčinili tuđe duše.

Neki napredovanje u skladu, harmoniji i ljepoti života vide kao krajnji Cilj  Puta, nasuprot onima koji tvrde da je  neograničen  tehnološki napredak  jedini stvarni Put, a furistički svijet koloniziranja drugih planeta krajni Cilj. Egzaltirani i inspirisani ekstatičkim iskustvom nadnaravnog, proglasili su ljubav za jedini Put pojedinca ka prosvjetljenju a za jedini cilj odredili su – spoznaju Boga.  S druge strane, iako sa različitim pozicijama,  najbrojniji su oni koji negiraju i Put i Cilj, sa velikim početnim slovima. Pozivajući se na “zdrav razum“, rezultate bihejviorističkih eksperimenata i empirijske nauke, njihovo moto je carpe diem: zgrabi današnji dan, jednom se živi, život ne određuju ideali nego fiziologija i zakoni socijalne psihologije,  niko nigdje ne ide, od onih koji su otišli s ovog svijeta,  niko nije nigdje stigao. Za njih, čovječanstvo je u najboljem slučaju besmisleni mravinjak, život pojedinca tek okrutna, kratka i glupava šala!

Kao juče da je bilo kada sam prije 60 godina sebi prvi put postavio to pitanje: “Gdje smo krenuli!?“ Znam da smo negdje krenuli, da jesmo na Putu, da taj Put vodi i čovječanstvo i svakog pojedinca do Cilja! Jer ako je istina da nigdje ne idemo i da nema Cilja, šta ćemo ovdje!?

Ferid MUHIĆ