Povežite se sa nama

FOKUS

Satelit i Zavala na Giljotini

Objavljeno prije

na

Sveto-1

Tek što je oženio sina potpredsjednik Vlade Crne Gore za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku pobrinuo se i za kćerku. Svetozar Marović je u Splendidu ljetos organizovao spektakularnu svadbu za Miloša Marovića a nekoliko mjeseci kasnije kćerku Milenu Marović je postavio za predsjednika Odbora direktora Akademije znanja u Budvi. Pitate se šta predstavlja firma pod tim nazivom? Akademija znanja je visokoškolska ustanova, sa predavanjima za buduće pravnike i pomorce, čiji je osnivač Skupština opštine Budva. U izgradnju objekta od 8.500 kvadrata uloženo je oko 10 miliona eura. Rješenje o postavljanju Milene je izglasano odlukom budvanskih odbornika 29. decembra prošle godine. Tata Svetozar je, nekoliko mjeseci kasnije, otvorio Nacionalnu konferenciju o korupciji u visokom obrazovanju pod nazivom Da samo znanje donosi zvanje.

To nije usamljeni, dijalektički raskorak teorije i prakse Marovića, diplomiranog pravnika, koji u svojoj biografiji piše da je „po vokaciji filozof”. Ponovio je nedavno da ne razmišlja o napuštanju politike ni nakon eventualne demisije Mila Đukanovića.

U praskozorje promjena koje se nagovještavaju Đukanovićevim (ne)odlaskom, Marović nastoji da izgradi imidž reformatora. Upućeni izvori kažu da je zimus u razgovoru sa američkim ambasadorom Roderikom Murom oštro kritikovao ekstenzivnu korupciju i linkove djelova vlasti sa organizovanim kriminalom.

Nedavno se Marović, ne samo javno, usprotivio drakonskim sudskim kaznama protiv slobodnih medija, već se pohvalio kako je „sa prijateljima iz SAD” radio na formiranju Zajedničkog istražnog tima (ZIT). Šefovi Državnog tužilaštva, Uprave policije, Poreske uprave, Uprave za sprječavanje pranja novca i finansiranje terorizma i Uprave carina potpisali su 19. februara – u jeku „kokainske afere” – sporazum o formiranju ZIT-a, koji nije definisan bilo kakvim posebnim pravnim aktom, niti je dosad napravio neki konkretni učinak. Marović tvrdi kako on radi na tom novom zakonskom rješenju, a „cilj nam je da se niko ne može osjećati sigurno ako uzme novac da bi radio nešto mimo zakona”.

Razvio je Marović živu aktivnost u reformi pravnog sistema radi smanjenja broja propisa, procedura i uloge administracije. Akcija je nazvana Giljotina. Iako se Marović eksponira kao njen promoter, zapravo je na čelu Savjeta za regulatornu reformu i unaprjeđenje poslovnog ambijenta dr Igor Lukšić, ministar finanasija i potpredsjednik Vlade za međunarodnu ekonomsku saradnju, strukturne reforme i unapređenje poslovnog ambijenta.

Objasnio je Marović da „administracija uvijek želi da ima više propisa jer onda misli da je važnija”. Do ovakvog zaključka došao je nakon četvrt vijeka rada u državnoj službi. Sada je akter sukoba sa propisima u najmanje dva slučaja.

Marović bi mogao biti svjedok ili optuženi u Srbiji, nakon što tamošnje tužilaštvo ocijeni njegovu ulogu u aferi Satelit. Vlada Srbije je skinula oznaku „državna tajna” sa dosijea koji sadrže dokumente o aferi koja će susjednu državu, odlukom arbitražnog Visokog suda pravde Velike Britanije, koštati tačno 37.105.012 eura ukoliko se u međuvremenu ne postigne dogovor sa izraelskom kompanijom Imidžset internešenal.

Iz sudskih spisa arbitraže u Londonu doznaje se da do sklapanja ugovora o iznamljivanju satelita tipa Eros A i Eros B za nadgledanje Kosova nije došlo naprečac. Zastupnik Imidžesta na londonskoj arbitraži Marovića pominje u događaju od 22. novembra 2004, kada je predstavnik izraelske kompanije Noam Jarfi „bio pozvan” da prisustvuje sastanku. Jarfir je razgovarao sa Marovićem i ministrom odbrane SCG Prvoslavom Davinićem (sada optužen) u Parizu, prethodno je „obaviješten da je Pariz podesno mjesto za sastanak zbog predsjednikovih čestih posjeta Parizu radi primanja medicinskog tretmana”.

Marović nikada nije negirao prisustvo potpisivanju ugovora sa Imidžsetom u Parizu 4. juna 2005, ali je, ispostaviće se uzaludno, osporavao njegovu pravosnažnost. Predsjednik Srbije Boris Tadić je nedavno izjavio kako je „za potpisivanje ugovora odgovoran Savjet ministara”, na čijem je čelu bio Marović.

Dva dana nakon ugovora u Parizu, Marović je potpisao u Beogradu dokument u kojem stoji: „Usvaja se Informacija o nacrtu ugovora za korišćenje satelita zakupom sa kompanijom Imidžset” (vidi faksimil).

Još jedan pravosudni slučaj potkopava kredibilitet Marovića. Navodno je 13. marta 2008. Marović „u ime Vlade Crne Gore” (iako tada nije bio njen član), potpisao strateški dokument sa ruskom Miraks grupom o gradnji na rtu Zavala. Iz MANS-a su ga kasnije krivično prijavili sa tvrdnjama da je: koristeći svoj društveni položaj i politički i drugi uticaj u upravi SO Budva, posredovao da se ne izvrši službena radnja, odnosno, omogućio je nezakonitu izgradanju objekta na zemljištu u vlasništvu kompanije Zavla invest, čiji je osnivač komapnija Moninvest, koja je bila u njegovom suvlasništvu i da se nezakonito sagrađeni objekti kasnije naknadno uklope u plansku dokumentaciju. Tužilaštvo se još nije izjasnilo da li će protiv Marovića biti podignuta optužnica.

Ništa manje kompromitujući nijesu ni drugi primjeri uloge Marovića u „stvaranju ambijenta” za biznis. Juna 2003, kao predsjednik SCG, formirao je Ekonomski savjet „koji će predsjedniku pomagati u oblasti ekonomskih i privrednih aktivnosti”.

U Marovićevom „trustu mozgova” su bili i srpski poslovni ljudi, sada u bjekstvu – Bogoljub Karić i nekadašnji direktor C-marketa Slobodan Radulović, ili oni čija se imena po štampi povlače u niz afera: Vojin Đorđević iz Si and Si grupe ili Ljubomir Šiptar Mihajlović, onomad direktor Komercijalne banke.

I prije dužnosti u Beogradu, Marović je navodno bio dio koruptivne hobotnice. Tako tvrdi njegov kum Momir Bulatović, u memoarima Pravila ćutanja (2004). Bulatović piše da je sredinom 1990-ih dobio dokumente da je Marović od „izvjesnog Ćupića, biznismena iz Budve” dobijao 40.000 maraka po šleperu cigareta.

„Pozvao sam Marovića i pokazao mu dokumenta”, piše Bulatović. „Pogledao ih je krajnje ležerno i bez imalo zbunjenosti. Je li ovo istina?, pitao sam. Jeste, mirno je uzvratio. A zašto? Pa, zato što to ovdje rade svi koji mogu”.

Smisao za cinizam Budvanin je oduvijek imao, ali i instinkt da „okrene novu stranicu”. Iako je bio dio „stare vlasti” priključio se AB revoluciji i 1989. dao važan doprinos 10. vanrednom kongresu SKCG, kao jedan od pisaca dokumenta SK Crne Gore i nova razvojna filozofija, potom i autor floskule Rat za mir.

Srećko Kestner je 2001. ispričao Nacionalu da je Stanko Subotić Maroviću plaćao 100.000 maraka „da bude miran i da se ne miješa u posao šverca duvana”, da mu je zbog toga kupio i stan u Parizu. Marović je odgovorio da bi odmah podnio ostavku da je to istina. Nadavno je, na temu korupcije, primijetio: „Sumnja nije dokaz. Dokažimo i onda nećemo sumnjati”.

 

VANJA ĆALOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-a

Tužilaštvo štiti Marovića

 

MONITOR: Da li dijelite mišljenje da Marović u javnosti pokušava da izgradi imidž „reformatora”?

ĆALOVIĆ: Svakako ulaže ogromne napore da se pokuša predstaviti kao reformator, zaštitnik prava na slobodu govora, pa čak i borac protiv korupcije. Međutim, teško je očekivati da crnogorska javnost bude tako zaboravna i naivna pa da je takva Marovićeva retorika natjera da zaboravi slučaj Zavale.

MONITOR: Da li imate informacije od tužilaštva kakva je sudbina MANS-ovih krivičnih prijava iz 2008. u slučaju Zavala?

ĆALOVIĆ: Tužilaštvo je svojim neradom omogućilo da Marović stekne imunitet prije nego što je utvrđena njegova odgovornost, a da njegovi partneri nastave da posluju sa Opštinom Budva. Posljednji podaci koje imamo o slučaju Zavala su izjave koje je prije nekoliko mjeseci tužilaštvo dalo medijima. Tvrde da je slučaj previše kompleksan i da zbog toga istraga traje duže od dvije godine. Pošto je tužilaštvo saopštilo da su Marovića uzeli za svjedoka, nije ni čudo da im je slučaj komplikovan. Jer, Marović, kako je sam rekao, nije razumio da je uključen u nezakonite poslove, dok o tome nije saznao iz saopštenja MANS-a. Da je tužilaštvo zaista iskreno u svojim naporima da razmrsi Zavalu i utvrdi ko je i kako prekršio zakon, oni bi nas kontaktirali da im pojasnimo slučaj. Smiješno da jedna takva institucija, još u saradnji sa policijom i drugim relevantnim službama, ne može da shvati slučaj koji je MANS istražio za svega nekoliko nedjelja.

MONITOR: Marović se nedavnom pohvalio: „Sada radimo na zakonskoj zaštiti ‘zviždača’, kako bismo osigurali da oni koji prijavljuju korupciju budu potpuno zaštićeni”?

ĆALOVIĆ: Da su njegovi motivi zaista iskreni, onda bi on na svom primjeru pokazao da je spreman da i sam postane „zviždač”. I za početak, objasni javnosti i nadležnim državnim institucijama ko je i kako korumpiran u Opštini Budva. Ako bi Marović ustvrdio da je toliko naivan – da ne zna u kakvim kombinacijama su pojedinci sa kojima je u srodstvu ili poslovnim vezama – i ako bi nastavio da tvrdi da mu nije jasno ko je šta radio u slučaju Zavala, onda bi svakako trebalo da se bavi nekim manje odgovornim i zahtjevnim poslom nego što je to sada slučaj. Recimo, poslom za koji mu ne treba prevelika inteligencija ili moć zaključivanja.

MONITOR: Marović je zimus inicirao obrazovanje Savjeta za saradnju sa nevladinim organizacijama. Da li će MANS prihvatiti saradnju sa Marovićem na tom projektu?

ĆALOVIĆ: Uspostavljati saradnju sa čovjekom koji nas je javno klevetao i vrijeđao – a da se za to nikada nije javno izvinio ili snosio bilo kakvu odgovornost – zaista je apsurdno. Učestvovati u farsi, koja za cilj ima isključivo zamazivanje očiju domaćoj javnosti i međunarodnoj zajednici, nije nešto na šta MANS treba da troši vrijeme. Kada nam se izvini premijer Milo Ðukanović zbog svih uvreda koje je izrekao na račun nevladinog sektora, kada se pokaje Veselin Veljović koji nas je optužio da radimo protiv države, ministarka Gordana Ðurović koja nam je rekla da smo strani špijuni, i mnogi drugi, onda možda i povjerujemo da Savjet za saradnju sa nevladinim organizacijama zaista ima neku svrhu.

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo