Povežite se sa nama

FOKUS

Satelit i Zavala na Giljotini

Objavljeno prije

14 godina

na

Sveto-1

Tek što je oženio sina potpredsjednik Vlade Crne Gore za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku pobrinuo se i za kćerku. Svetozar Marović je u Splendidu ljetos organizovao spektakularnu svadbu za Miloša Marovića a nekoliko mjeseci kasnije kćerku Milenu Marović je postavio za predsjednika Odbora direktora Akademije znanja u Budvi. Pitate se šta predstavlja firma pod tim nazivom? Akademija znanja je visokoškolska ustanova, sa predavanjima za buduće pravnike i pomorce, čiji je osnivač Skupština opštine Budva. U izgradnju objekta od 8.500 kvadrata uloženo je oko 10 miliona eura. Rješenje o postavljanju Milene je izglasano odlukom budvanskih odbornika 29. decembra prošle godine. Tata Svetozar je, nekoliko mjeseci kasnije, otvorio Nacionalnu konferenciju o korupciji u visokom obrazovanju pod nazivom Da samo znanje donosi zvanje.

To nije usamljeni, dijalektički raskorak teorije i prakse Marovića, diplomiranog pravnika, koji u svojoj biografiji piše da je „po vokaciji filozof”. Ponovio je nedavno da ne razmišlja o napuštanju politike ni nakon eventualne demisije Mila Đukanovića.

U praskozorje promjena koje se nagovještavaju Đukanovićevim (ne)odlaskom, Marović nastoji da izgradi imidž reformatora. Upućeni izvori kažu da je zimus u razgovoru sa američkim ambasadorom Roderikom Murom oštro kritikovao ekstenzivnu korupciju i linkove djelova vlasti sa organizovanim kriminalom.

Nedavno se Marović, ne samo javno, usprotivio drakonskim sudskim kaznama protiv slobodnih medija, već se pohvalio kako je „sa prijateljima iz SAD” radio na formiranju Zajedničkog istražnog tima (ZIT). Šefovi Državnog tužilaštva, Uprave policije, Poreske uprave, Uprave za sprječavanje pranja novca i finansiranje terorizma i Uprave carina potpisali su 19. februara – u jeku „kokainske afere” – sporazum o formiranju ZIT-a, koji nije definisan bilo kakvim posebnim pravnim aktom, niti je dosad napravio neki konkretni učinak. Marović tvrdi kako on radi na tom novom zakonskom rješenju, a „cilj nam je da se niko ne može osjećati sigurno ako uzme novac da bi radio nešto mimo zakona”.

Razvio je Marović živu aktivnost u reformi pravnog sistema radi smanjenja broja propisa, procedura i uloge administracije. Akcija je nazvana Giljotina. Iako se Marović eksponira kao njen promoter, zapravo je na čelu Savjeta za regulatornu reformu i unaprjeđenje poslovnog ambijenta dr Igor Lukšić, ministar finanasija i potpredsjednik Vlade za međunarodnu ekonomsku saradnju, strukturne reforme i unapređenje poslovnog ambijenta.

Objasnio je Marović da „administracija uvijek želi da ima više propisa jer onda misli da je važnija”. Do ovakvog zaključka došao je nakon četvrt vijeka rada u državnoj službi. Sada je akter sukoba sa propisima u najmanje dva slučaja.

Marović bi mogao biti svjedok ili optuženi u Srbiji, nakon što tamošnje tužilaštvo ocijeni njegovu ulogu u aferi Satelit. Vlada Srbije je skinula oznaku „državna tajna” sa dosijea koji sadrže dokumente o aferi koja će susjednu državu, odlukom arbitražnog Visokog suda pravde Velike Britanije, koštati tačno 37.105.012 eura ukoliko se u međuvremenu ne postigne dogovor sa izraelskom kompanijom Imidžset internešenal.

Iz sudskih spisa arbitraže u Londonu doznaje se da do sklapanja ugovora o iznamljivanju satelita tipa Eros A i Eros B za nadgledanje Kosova nije došlo naprečac. Zastupnik Imidžesta na londonskoj arbitraži Marovića pominje u događaju od 22. novembra 2004, kada je predstavnik izraelske kompanije Noam Jarfi „bio pozvan” da prisustvuje sastanku. Jarfir je razgovarao sa Marovićem i ministrom odbrane SCG Prvoslavom Davinićem (sada optužen) u Parizu, prethodno je „obaviješten da je Pariz podesno mjesto za sastanak zbog predsjednikovih čestih posjeta Parizu radi primanja medicinskog tretmana”.

Marović nikada nije negirao prisustvo potpisivanju ugovora sa Imidžsetom u Parizu 4. juna 2005, ali je, ispostaviće se uzaludno, osporavao njegovu pravosnažnost. Predsjednik Srbije Boris Tadić je nedavno izjavio kako je „za potpisivanje ugovora odgovoran Savjet ministara”, na čijem je čelu bio Marović.

Dva dana nakon ugovora u Parizu, Marović je potpisao u Beogradu dokument u kojem stoji: „Usvaja se Informacija o nacrtu ugovora za korišćenje satelita zakupom sa kompanijom Imidžset” (vidi faksimil).

Još jedan pravosudni slučaj potkopava kredibilitet Marovića. Navodno je 13. marta 2008. Marović „u ime Vlade Crne Gore” (iako tada nije bio njen član), potpisao strateški dokument sa ruskom Miraks grupom o gradnji na rtu Zavala. Iz MANS-a su ga kasnije krivično prijavili sa tvrdnjama da je: koristeći svoj društveni položaj i politički i drugi uticaj u upravi SO Budva, posredovao da se ne izvrši službena radnja, odnosno, omogućio je nezakonitu izgradanju objekta na zemljištu u vlasništvu kompanije Zavla invest, čiji je osnivač komapnija Moninvest, koja je bila u njegovom suvlasništvu i da se nezakonito sagrađeni objekti kasnije naknadno uklope u plansku dokumentaciju. Tužilaštvo se još nije izjasnilo da li će protiv Marovića biti podignuta optužnica.

Ništa manje kompromitujući nijesu ni drugi primjeri uloge Marovića u „stvaranju ambijenta” za biznis. Juna 2003, kao predsjednik SCG, formirao je Ekonomski savjet „koji će predsjedniku pomagati u oblasti ekonomskih i privrednih aktivnosti”.

U Marovićevom „trustu mozgova” su bili i srpski poslovni ljudi, sada u bjekstvu – Bogoljub Karić i nekadašnji direktor C-marketa Slobodan Radulović, ili oni čija se imena po štampi povlače u niz afera: Vojin Đorđević iz Si and Si grupe ili Ljubomir Šiptar Mihajlović, onomad direktor Komercijalne banke.

I prije dužnosti u Beogradu, Marović je navodno bio dio koruptivne hobotnice. Tako tvrdi njegov kum Momir Bulatović, u memoarima Pravila ćutanja (2004). Bulatović piše da je sredinom 1990-ih dobio dokumente da je Marović od „izvjesnog Ćupića, biznismena iz Budve” dobijao 40.000 maraka po šleperu cigareta.

„Pozvao sam Marovića i pokazao mu dokumenta”, piše Bulatović. „Pogledao ih je krajnje ležerno i bez imalo zbunjenosti. Je li ovo istina?, pitao sam. Jeste, mirno je uzvratio. A zašto? Pa, zato što to ovdje rade svi koji mogu”.

Smisao za cinizam Budvanin je oduvijek imao, ali i instinkt da „okrene novu stranicu”. Iako je bio dio „stare vlasti” priključio se AB revoluciji i 1989. dao važan doprinos 10. vanrednom kongresu SKCG, kao jedan od pisaca dokumenta SK Crne Gore i nova razvojna filozofija, potom i autor floskule Rat za mir.

Srećko Kestner je 2001. ispričao Nacionalu da je Stanko Subotić Maroviću plaćao 100.000 maraka „da bude miran i da se ne miješa u posao šverca duvana”, da mu je zbog toga kupio i stan u Parizu. Marović je odgovorio da bi odmah podnio ostavku da je to istina. Nadavno je, na temu korupcije, primijetio: „Sumnja nije dokaz. Dokažimo i onda nećemo sumnjati”.

 

VANJA ĆALOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-a

Tužilaštvo štiti Marovića

 

MONITOR: Da li dijelite mišljenje da Marović u javnosti pokušava da izgradi imidž „reformatora”?

ĆALOVIĆ: Svakako ulaže ogromne napore da se pokuša predstaviti kao reformator, zaštitnik prava na slobodu govora, pa čak i borac protiv korupcije. Međutim, teško je očekivati da crnogorska javnost bude tako zaboravna i naivna pa da je takva Marovićeva retorika natjera da zaboravi slučaj Zavale.

MONITOR: Da li imate informacije od tužilaštva kakva je sudbina MANS-ovih krivičnih prijava iz 2008. u slučaju Zavala?

ĆALOVIĆ: Tužilaštvo je svojim neradom omogućilo da Marović stekne imunitet prije nego što je utvrđena njegova odgovornost, a da njegovi partneri nastave da posluju sa Opštinom Budva. Posljednji podaci koje imamo o slučaju Zavala su izjave koje je prije nekoliko mjeseci tužilaštvo dalo medijima. Tvrde da je slučaj previše kompleksan i da zbog toga istraga traje duže od dvije godine. Pošto je tužilaštvo saopštilo da su Marovića uzeli za svjedoka, nije ni čudo da im je slučaj komplikovan. Jer, Marović, kako je sam rekao, nije razumio da je uključen u nezakonite poslove, dok o tome nije saznao iz saopštenja MANS-a. Da je tužilaštvo zaista iskreno u svojim naporima da razmrsi Zavalu i utvrdi ko je i kako prekršio zakon, oni bi nas kontaktirali da im pojasnimo slučaj. Smiješno da jedna takva institucija, još u saradnji sa policijom i drugim relevantnim službama, ne može da shvati slučaj koji je MANS istražio za svega nekoliko nedjelja.

MONITOR: Marović se nedavnom pohvalio: „Sada radimo na zakonskoj zaštiti ‘zviždača’, kako bismo osigurali da oni koji prijavljuju korupciju budu potpuno zaštićeni”?

ĆALOVIĆ: Da su njegovi motivi zaista iskreni, onda bi on na svom primjeru pokazao da je spreman da i sam postane „zviždač”. I za početak, objasni javnosti i nadležnim državnim institucijama ko je i kako korumpiran u Opštini Budva. Ako bi Marović ustvrdio da je toliko naivan – da ne zna u kakvim kombinacijama su pojedinci sa kojima je u srodstvu ili poslovnim vezama – i ako bi nastavio da tvrdi da mu nije jasno ko je šta radio u slučaju Zavala, onda bi svakako trebalo da se bavi nekim manje odgovornim i zahtjevnim poslom nego što je to sada slučaj. Recimo, poslom za koji mu ne treba prevelika inteligencija ili moć zaključivanja.

MONITOR: Marović je zimus inicirao obrazovanje Savjeta za saradnju sa nevladinim organizacijama. Da li će MANS prihvatiti saradnju sa Marovićem na tom projektu?

ĆALOVIĆ: Uspostavljati saradnju sa čovjekom koji nas je javno klevetao i vrijeđao – a da se za to nikada nije javno izvinio ili snosio bilo kakvu odgovornost – zaista je apsurdno. Učestvovati u farsi, koja za cilj ima isključivo zamazivanje očiju domaćoj javnosti i međunarodnoj zajednici, nije nešto na šta MANS treba da troši vrijeme. Kada nam se izvini premijer Milo Ðukanović zbog svih uvreda koje je izrekao na račun nevladinog sektora, kada se pokaje Veselin Veljović koji nas je optužio da radimo protiv države, ministarka Gordana Ðurović koja nam je rekla da smo strani špijuni, i mnogi drugi, onda možda i povjerujemo da Savjet za saradnju sa nevladinim organizacijama zaista ima neku svrhu.

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

FOKUS

REKONSTRUKCIJA VLADE: A kad tamo – još jedan parlament

Objavljeno prije

19 sati

na

26 Jula, 2024

Objavio:

Većina ministara rekonstruisane vlade izglasana je glasovima 53 poslanika. Ne tako davno, kada je bio mandatar, Spajić se mučio da dobaci do podrške od 41. Ministri iz PES-a i partija manjinskih naroda, imaju dovoljno ruku da usmjeravaju osnovni tok Vlade. Za sve što bude odstupalo od koncepta evropske i građanske Crne Gore, oni će biti najdogovorniji. ZBCG može biti samo izgovor

 

Nekoliko mjeseci ranije u odnosu na krajnji rok definisan Sporazumom koji su nakon izbora potpisali predstavnici parlamentarne većine, rekonstruisana je 44. crnogorska vlada.  Za lidere Koalicije Za budućnost Crne Gore (ZBCG), koji su joj se javno nadali još od januara, možda se desila i sa malim zakašnjenjem. Kako god, rekonstrukcija je donijela čudesne kombinatorike, mnogo bijesa i kritika sa raznih strana.

U rekonstruisanoj Vladi, predstavnici ZBCG Milana Kneževića i Andrije Mandića, dobili su svojih dogovorenih pet mjesta – dva potpredsjednička i tri ministarska. Ranije je bilo dogovoreno da će ZBCG pripasti četiri ministarska mjesta (saobraćaj, prosvjeta, turizam i prostorno planiranje) i pozicija potpredsjednika.  Ali u suštini to je to.

Budimir Aleksić je potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama, a Milun Zogović, potpredsjednik Vlade za infrastrukturu i regionalini razvoj. Ministri/ke iz redova ZBCG su: Slaven Radunović, (prostorno planiranje, urbanizam i državna imovina), Simonida Kordić (turizam) i Maja Vukićević (saobraćaj).

Istovremeno u Vladu je ušlo pet predstavnika Bošnjačke stranke (BS), koja dobila jedno više mjesto od ZBCG – jednog potpredsjednika i pet ministara. Lider BS Ervin Ibrahimović pokriva dvije pozicije – potpredsjednika Vlade za međunarodne odnose i ministra vanjskih poslova. Admir Šahmanović je novi ministar rudarstva, nafte i gasa, Mirsad Azemović – ministar dijaspore, Damir Gutić – ministar socijalnog staranja, brige o porodici i demografije i Ernad Suljević – ministar regionalno investicionog razvoja i saradnje sa NVO.

PES Milojka Spajića je u rekonstruisanoj Vladi zadržao 11 mjesta –  premijera i deset ministara. Toliko ih je imao i prije rekonstrukcije.  U Vladi su ostala i dva ministra SNP (Vladimir Jokić kao ministar poljoprivrede  i Dragoslav Šćekić kao ministar sporta i mladih) , tri ministra albanskih stranaka ( Fatmir Đeka iz DP kao ministar ljudskih i manjinskih prava, Maraš Dukaj iz Albanske alternative kao ministar javne uprave i Nik Đeljošaj, lider Aalbanske alternative koji kao i do sada pokriva dvije pozicije – potrpedsjednik Vlade za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja).

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

1 sedmica

na

19 Jula, 2024

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Ubjeđujući ih kako nemaju alternative, namećući svoja ideološka načela i projektujući novu/staru političku i društvenu realnost u Crnoj Gori. Kao umiveniju i moderniju verziju najgoreg čemu smo svjedočili 90-tih prošlog vijeka. Ako je neko zaboravio.

Sedmicu prije nego što je inicirao nadogradnju/rekonstrukciju Lovćena, Mandić je najavio rekonstrukciju Vlade. Koja bi u Skupštini CG mogla biti obavljena već ove nedjelje, a svakako do kraja jula,  podsticao je premijera Milojka Spajića. Ponavljajući popis obećanih/dogovorenih ministarskih i potpredsjedničkog mjesta u budućoj, osvježenoj, vladi koja će, prema prošlogodišnjem dogovoru, pripasti članicama koalicije Za budućnost Crne Gore (njegova NSD i NDP Milana Kneževića).

Stvar još nije obavljena, ali ovaj Mandić, za razliku od onog opozicionog, ima strpeljenja.

Nekadašnji, onaj koji se sa dostojanstvenim smješkom nosio sa nadimkom četnički vojvoda  (imenovan je u zvanje, ali nema dokaza da je položio obaveznu zakletvu) znao je da ustvrdi kako je “Crna Gora na ivici građanskog rata” a, kada mu stvari nijesu išle po volji, i da priprijeti. Pozivajući “ratne drugove iz ‘91. i ‘99. godine da budu spremni”.

Sadašnji dalaj lama, kako ga sa podsmijehom zovu politički oponenti, forsira priču po kojoj “u politici nikad nije dovoljno širine i praštanja”. Insistirajući na nekom svom viđenju pomirenja. Koje  sve više i otvorenije liči na pokušaj da se neistomišljenicima nametne svijest o neumitnosti da se pomire sa novom/starom realnošću. Srpskog svijeta ili velike Srbije – kako ko voli.

SPC kapela na Lovćenu – poput one na Rumiji, Ministarstvo prosvjete u rukama velikosrbskih nacionalista, dvojno državljanstvo građana Crne Gore i Srbije, posrbljavanje državnih simbola i službenog jezika, Rezolucija o Jasenovcu kao protivteža  rezoluciji UN o Srebrenici… To su neke od tema koje je Mandić skupa sa saradnicima, pogurao u fokus pažnje domaće i međunarodne javnosti. Uprkos uvjeravanjima, od kojih su neka stavljena na papir kao dio koalicionih sporazuma, da članice vladajuće većine neće pokretati sporna identitetska pitanja, koja dijele ovo izmučeno društvo.

Dok predsjednik parlamenta priča o pomirenju i moralnim vertikalama, teren prepoznaje bitno drugačiju priču.

Nakon što je, tokom intoniranje državne himne, namjestio sat potpomažući se srednjim prstom, Marko Kovačević, predsjednik opštine Nikšić postao je i poslanik. Onda je, kao dio zakonodavne vlasti, ponudio verziju  zajedničke budućnosti: “Mi smo strpljivi, čekaćemo, otvorenog srca, uz pitanje jesmo li braća. Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda ćemo bogami u budućnosti prema njima postupati kao i prema Turcima.”

Reče Kovačević. Koalicioni partneri nikom ponikoše. Par verbalnih ćoraka  tipa možda nije trebao, a onda je zahtjev za Kovačevićevo razrješenje sa mjesta predsjednika Opštine Nikšić skinut sa dnevnog reda glasovima odbornika većine. Među kojima Demokrate čine značajan dio.

Od njih smo čuli kako svoju političku odluku (glas za ili protiv razrješenja) vezuju za sudsku presudu. Pa neće biti protiv dok Kovačević ne bude osuđen. Ali neće, ni po koju cijenu, sa DPS-om i njegovim satelitima. Mada ni kod njih nema osuđujućih presuda. Za sada.

Da ne bude kako je Nikšić nekakva posebnost. Milan Knežević sa Vučićem prodaje lubenice. Samo zetske. Dario Vraneš već je pozicionirao Pljevlja kao sastojak srpskog sveta. U kojem se ne ističu državne zastave Crne Gore, a  premijer Srbije prisustvuje liturgijama i otkrivanju spomenika poginulom borcu iz jednog od skorašnjih svesrpskih ratova.

Mandić na Vučićevom svesrpskom saboru izražava nadu da će osim Srbije i RS ( koju čašćava titulom države) na narednim okupljanjima, kao srpska   država biti  kooptirana i Crna Gora. Vladimir Dajković, dio tima lokalnih vlasti u Podgorici koji je funkciju zaradio kao član tadašnjeg DF-a, predlaže uklanjanja spomenika Josipu Brozu Titu. Čovjeku koji simbolizuje antifašističku borbu na prostoru bivše SFRJ tokom Drugog svjetskog rata. Iz koje se rodila država za koju su mudri ljudi rekli da je bila balkanska preteča EU.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora morale bi prepoznati o čemu se radi. Danas su ponovo napadnute upravo avnojevske (i antifašističke) tekovine utkane u njihovu državnost.

Inače, da su u vladajućoj većini iskreni protivnici nacionalne diskriminacije,  Dajković ne bi na vlasti proveo ni pet minuta nakon što je  pred TV kamerama izgovorio:  “Pa nego šta ću nego da zapošljavam Srbe… Naravno da ću ja kao srpski političar prvo da vodim računa o našem narodu. “  I onda gledaocima TV Pink povjerio da ga je baš briga da li će Rezolucija o Jasenovcu usporiti evropske integracije Crne Gore. “Mislim da će se EU prije raspasti nego što ćemo mi ući u nju. Zato smatram da Crna Gora više treba da se okrene Beogradu, Banjaluci…”. Eto glasa proevropskih vlasti okupljenih oko vlade Milojka Spajića.

Vođe PES-a i Demokrata znaju:  svako društvo,  pa i ono političko, bira svako za sebe. I prema sebi.  Šta ih – saglasnost ili strah – sprječava da se propitaju: gdje su granice prepakivanja građanske Crne Gore u  djelić teritorije srpskog svijeta. Važan, uglavnom, zbog obale mora. A s kojim bi Vučić i Milorad Dodik sjutra mogli trgovati  kao sa zetskim lubenicama. Red je da isto pitanje sebi postave i lideri albanskih nacionalnih partija – članica vladajuće koalicije.

Ako proširimo fokus sa Crne Gore, mogli bi lakše razumjeti zašto Mandić i društvo neštedimice izbacuju zahtjeve sa liste želja naslijeđene iz vremena vladavine Slobodana Miloševića. Kome su bili privrženi  vatrenije nego  danas Milojku Spajiću. Ko ne zna o čemu govorimo, neka se sjeti makar čuvenih saveznih izbora iz 2000. godine. I Crne Gore kao 27  izborne jedinice feuda bračnog para Milošević-Marković.

Zagovornike velikodržavnih snova, hrabri i raduje jačanje njima slične, pomamne  desnice na Zapadu i u Evropskoj uniji. One desnice koja razumije  jezik i stil vladanja Vladimira Putina, divi se Donaldu Trampu i pokušava iskopirati politiku Viktora Orbana. Dok potpiruje strah od Drugog i  bori se protiv svake različitosti.

Ta bi, nadolazeća, normalizovana Orbanova Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić mogla imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne.  Oni što su, da bi iskazali lojalnost jednom korumpiranom režimu, klicali nikad više 1918. danas vide koliko nijesu bili u pravu. Upravo je Đukanovićev DPS pripremio teren na kome danas igraju Mandić i Knežević. Umjesto da im se jasno i glasno suprotstavi, većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između dresova jedne i druge ekipe. To je siguran način da na kraju svi budemo poraženi.

Vlasnici naših sudbina  samo se prave da ne vide -alternative postoje. Koncentraciona vlada, vlada građanskog i(li) evropskog jedinstva, u koju bi ušle sve parlamentarne stranke koje to žele, poslužila bi  kao prelazno rješenje,  kao predah za presabiranje. Društvo bi se našlo u drugačijem kontekstu, koji budi zamrlu nadu da je moguća Crna Gora – za sve.

Kao i sve drugo –i sunovrat je izbor.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

2 sedmice

na

12 Jula, 2024

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo