Udruženi drvoprađivači iz Berana, njih tridesetak, uputili su oštar protest Upravi za šume, izražavajući neslaganje s načinom dodjele koncesija u državnim šumama. Oni tvrde da se procedura dodjele koncesija ne sprovodi u skladu sa zakonom i da opravdano sumnjaju da cijeli postupak prate koruptivne radnje.

Drvoprerađivači smatraju da je čitav posao dodjele koncesija praćen brojnim nepravilnostima i da bi bilo potrebno da se s tim upoznaju državno tužilaštvo i međunarodne organizacije.

,,Prije dva dana bio sam u Plavu i vidio na desetine šlepera natovarenih bukovom oblovinom kako odlaze iz Crne Gore. Bukovina se najviše izvozi u Albaniju, ali i u Srbiju, za potrebe fabrika za proizvodnju peleta. Ministar je obećao da će to prekinuti, ali ništa od toga. Sve je isto samo je šume sve manje”, kaže jedan od drvoprerađivača za Monitor.

On objašnjava da je u svemu država Crna Gora na velikom gubitku dok se povlašteni kocesionari enormno bogate za kratko vrijeme.

,,Rijetkim i privilegovanim koncesionarima čamovina se prodaje za svega petnaest eura po kubiku, a bukovina za šest eura. Kada to preprodaju oni za kratko vrijeme stiču bogatstvo. Voze automobile od sto hiljada eura, prave zgrade. Teško da su to zaradili”, napominje Radomir Anđić, vlasnik jedne od fabrika koja ne radi zbog nedostatka sirovine.

Država je povlašćenim koncesionarima izdala koncesije na sedam godina. One su istekle prošle godine, ali jedan mali broj koncesionara i dalje gazduje beranskim i crnogorskim šumama, dok najveći dio njih nema sirovine ni za najosnovniju djelatnost i osuđeni su na propast.

Oni su, ako žele uopšte da rade, prinuđeni da kupuju građu čak za sedamdeset eura po kubiku, nerijetko od onih koji su je od države dobili za petnaest.

,,Gdje je tu pravda. Nijesmo mi neskromni. Dovoljno bi bilo da umjesto što nekoliko njih dobije po deset hiljada kubika, svi dobijemo po par hiljada i da svi radimo”, kaže Anđić.

U Novom udruženju drvoprerađivača iz Berana smatraju da se konačno moraju preduzeti mjere u cilju jačanja drvoprerađivačke proizvodnje i zaustavljanju izvoza oblove građe iz državnih šuma.

,,Očekivali smo da će Uprava za šume za 2015. godinu raspisati tender o davanju prava na korišćenje državnih šuma na teritoriji beranske opštine i da će nas tridesetak vlasnika pilana dobiti koncesije u kaludarsko-dapsićkim šumama. Tendera nema, iako je obećano da će nam omogućiti sječu određenih količina drvne mase. Umjesto toga Uprava za šume je omogućila nekim preduzećima da i nakon isteka koncesionih ugovora, sklopljenih za period od 2007. do 2014. godine nastave eksploataciju drvne mase, dok su svi drugi ostali kratkih rukava. Ovakav odnos Uprave za šume u najblažoj je varijanti sumnjiv, jer se radi o klasičnoj diskriminaciji onih koji žele da se, u skladu s propisanim normama, bave drvopreradom. Zato smo prinuđeni da sve ovo predočimo državnom tužilaštvu i međunarodnim organizacijama koje se bave poštovanjem ljudskih prava”, kažu u ovom udruženju.

Oni su zatražili da Uprava za šume hitno raspiše tender za dodjelu koncesija u državnim šumama za tekuću godinu.

,,Sadašnje stanje po pitanju dodjele koncesija na šume je neodrživo, jer zbog monopolističkog ponašanja privilegovanih koncesionara brojne privatne firme i pojedinci trpe velike štete. Uprava za šume treba hitno da raspiše tender za dodjelu koncesija i da omogući svim vlasnicima drvoprerađivačkih pogona da dobiju određene količine drvne mase kako bi mogli da rade. Ne smije se dozvoliti da samo privilegovani koncesionari dobijaju koncesije. Takođe, nedopustivo je da koncesije dobijaju pojedine firme koje nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa sektorom drvoprerade. Takvim manipulacijama mora se stati na kraj, jer šume treba da budu u funkciji razvoja čitave zajednice, a ne samo pojedinaca”, zvaničan je stav članova ovog udruženja.

Drvoprerađivači iz Berana smatraju da bi Uprava za šume učinila veliki ustupak vlasnicima privatnih preduzeća ukoliko bi dio nadležnosti prenijela na lokalnu upravu i Područnu jedinicu u Beranama.

,,Radi racionalizacije čitavog postupka lokalna uprava i Područna jedinica Uprave za šume u Beranama treba da imaju veća ovlašćenja kad su državne šume u pitanju, jer je mnogo lakše određena pitanja rješavati u matičnoj opštini. Tim prije što se zna da vlasnici preduzeća za preradu drveta teško mogu da dođu do nadležnih u Upravi za šume i resornom ministarstvu”, navode u udruženju.

Anđić objašnjava da mu je zabranjen pristup državnim šumama i pored toga što je 2011. godine kod Investiciono-razvojnog fonda podigao kredit od pedeset hiljada eura u namjeri da u pilani proširi proizvodnju i uposli osam radnika s biroa rada. Ističe da poslije svega nije u stanju da plaća rate kredita i da je bio prinuđen da potpuno zatvori pilanu.

,,Ovim poslom sam počeo da se bavim prije 25 godina. Prije četiri godine podigao sam kredit kako bih osavremenio proizvodnju. Tada su mi nadležni garantovali da ću moći lako iz državnih šuma da nabavljam sirovinu. Međutim, od toga nije bilo ništa, jer su svih ovih godina pristup državnim šumama imala samo privilegovana lica i privilegovani koncesionari”, tvrdi Anđić.

On kaže kako je iz lokalne uprave u Beranama potekla inicijativa da se održi sastanak i formira komisija koja bi obišla sve prerađivače drveta u ovoj opštini i da im se onda, u skladu s proizvodnim potencijalima, omogući da dobiju sirovinu za rad.

,,U Beranama ima oko trideset značajnijih pilana. Obećali su da će doći i razgovarati s nama, ali od svega nije bilo ništa”, kaže Anđić.

Za razliku od Anđića, većina oštećenih drvoprerađivača ne smije ni da priča javno. Strah od šumarske mafije. Dvije su riječi kojima bi, kažu na uvo, mogla da se ispriča priča o šumama i koncesijama na sjeveru Crne Gore.

Privatni drvoprerađivači sa sjevera objašnjavaju da je računica jasna. Povlašćenim koncesionarima čamove šume se dodjeljuju za 12 do 15 eura po kubiku. Na sječu i vuču potrošiće još toliko. Cijena kubika neobrađenih trupaca na Kosovu, u Albaniji i Srbiji je 110 eura. Privatnici tvrde da čitava drvna industrija ove susjedne nam države počiva na sirovini iz Crne Gore.

„Neko će reći da je to nemoguće, jer je izvoz dozvoljen samo iz privatnih šuma. Pokušajte da nađete podatak koliko je recimo ove godine doznačeno za sječu u privatnim šumama, a onda se raspitajte na carinskim punktovima, gdje ti podaci moraju ostati registrovani, koliko je trupaca izvezeno, naročito prema Kosovu. Taj broj je makar pet puta veći od onog odobrenog za sječu. Šta to znači? Prvo, da se šuma krade i drugo, da sirove trupce izvoze i koncesionari”, pričaju ogorčeni privatnici.

U crnogorskom šumarskom biznisu nema rizika. Uložiš dvadeset-trideset eura dobiješ preko sto. I tu je otvoren prostor za podmićivanje i korupciju do neviđenih razmjera, da bi se došlo do šume. Sada, kako pričaju, i posljednju babu u bilo kojem selu na sjeveru da pitate šta se radi sa šumama, reći će vam – pljačka.

Dobri poznavaoci prilika tvrde da šumarska mafija u Crnoj Gori ne samo da postoji, već bi na njenom primjeru, kako je organizovana da joj se ne uđe u trag, mogla da se uči i sicilijanska mafija. Pretovareni kamioni zamiču preko Kule, Dračenovca i Dobrakova. Carinici ne zaviruju previše u doznake, ali moraju registrovati kubike koji izlaze vani. Tragovi, ipak, ostaju.

Tufik SOFTIĆ