Povežite se sa nama

MONITORING

SLUČAJ RADOJA ŽUGIĆA, GUVERNERA POVRATNIKA: Svuda pođi – Acu dođi

Objavljeno prije

na

Na nekom drugom mjestu‚ čak i u Crnoj Gori – ali u neko drugo vrijeme, tekst na ovu temu mogao bi imati svega dvije rečenice.

Otprilike: Samo je Filip Vujanović, u svom trećem predsjedničkom mandatu, mogao predložiti Radoja Žugića za novog guvernera Centralne banke. I samo u zemlji pod apsolutnom kontrolom Đukanovićevog DPS-a taj prijedlog može biti ozbiljno shvaćen i (vjerovatno) prihvaćen. Po onoj „veži – đe ti gazda kaže”.

U makar deset evropskih zemalja koje su prošle kroz period tzv. tranzicije (proces koji je u Crnoj Gori poprimio oblik hronične društvene bolesti), navedeno bi se moglo obrazložiti kratko: čovjek koji je prije nepune četiri godine, na pola mandata, podnio ostavku na funkciju guvernera CBCG da bi postao ministar finansija nema kredibilitet neophodan da se vrati na čelo Centralne banke. Čak i ako zanemarimo to što činjenice pokazuju da je bio najgori ministara finsansija u svih sedam vlada Mila Đukanovića od 1991. do danas.

Ako on 2012. nije shvatao da je pozicija guvernera CBCG jedna od pet najodgovornijih funkcija u zemlji – uz predsjednike države, Vlade, Skupštine i Ustavnog suda – nema razloga da povjerujemo kako mu je to jasno danas. Zato i Žugićevo junačenje: „Ako me izaberu na demokratski način, apsolutno ću prihvatiti posao”, treba shvatati kao obično samohvalisanje. U krugu partije. Doskorašnji ministar finansija zna da ga ne mogu izabrati na demokratski način pošto Vujanovićev prijedlog čak ni formalno nije ispravan.

Predloženi kandidat za guvernera CBCG mora biti osoba bez partijske knjižice. Radoje Žugić to nije. Istina, ne bi bio prvi koji će po završenom glasanju u parlamentu potpisati unaprijed pripremljeni obrazac i formalno napustiti voljenu Partiju. Žugić bi, međutim, mogao biti prvi koji će to – i to istim povodom – uraditi dva puta.

Žugića je Vujanović prvi put predložio za prvog čovjeka Centralne banke 2010. godine. I tada su svi oni što misle da se zakon mora poštovati i onda kada vam to ne ide u prilog, ukazivali na činjenicu da je predloženi kandidat dokazani član (vladajuće) partije. Nije pomoglo.

Voljom vladajuće većine Radoje Žugić je izabran za guvernera pa je, moguće na istom papiru i o istom trošku, nakon toga podnio ostavke na: članstvo u DPS-u, poslaničku funkciju, mjesto direktora Fonda PIO, članstvo u Komisiji za sistem Fonda PIO, članstvo u makar jednom skupštinskom odboru, Savjetu za privatizaciju i Socijalnom savjetu.

Potom se vratio u Vladu i ponovo postao član. Ne samo partije nego i njenog Glavnog odbora. Sad će, opet, podnijeti ostavku. I hajde neka neko posumnja u njegovu profesionalnost i političku nepristrasnost.

Da se ne šalimo.

„Predsjednik je za guvernera predložio bivšeg guvernera Centralne banke i ministra finansija u Vladi, a sadašnjeg savjetnika predsjednika Vlade”, stoji u zahtjevu koji je Vujanovića uputio parlamentu. Mogao je, jednako, dodati još ponešto iz zvanične biografije predloženog kandidata. Radoje Žugić je, piše tamo, radio „ i u odborima dvije komercijalne banke – Podgoričke banke prije privatizacije i Prve banke Crne Gore. Predsjedavao je odborima direktora Servisimporta, Centralne depozitarne agencije, Lovćen osiguranja.” Dvije od pomenutih kompanija od propasti je spasila privatizacija, dvije država, a pete više nema. Da li je to mana ili preporuka bivšem i budućem guverneru?

Takva dilema ne postoji kada je u pitanju afera Prva banka i njegova uloga u toj priči. Skupština akcionara Prve banke kojom su tada, kao većinski vlasnici gazdovali braća Đukanović – uz malu pomoć Svetozara Marovića, Srđana Kovačevića, Radmile Vojvodić, Gorana Sita Rakočevića, braće Šarić, kompanije Stadion doo (vidi boks), EPCG… izabrala je Žugića za člana odbora direktora početkom oktobra 2008. godine. Svi u Crnoj Gori, i mnogi van nje, već tada su znali da se Prva suočava sa ozbiljnim problemima likvidnosti i solventnosti. I da zbog toga velike nevolje imaju njeni deponenti kojima je banka, bukvalno, otimala novac sa računa (oko 30 miliona eura, prema izvještaju koji je tadašnji ministar finasija Igor Lukšić naknadno uputio Evropskoj komisiji).

Žugić se ipak prihvatio ponuđenog posla i uskoro postao i predsjednik upravnog odbora Prve. Zato je sredinom oktobra 2008. saopštio da je „zbog novog profesionalnog angažmana” podnio ostavku na mjesto direktora Fonda PIO. Početkom novembra CBCG mu je dala neophodnu saglasnost za imenovanje na mjesto predsjednika UO Prve banke. Konačno, Radoje Žugić je 18. decembra 2008. godine, kao predsjednik Odbora direktora Prve, potpisao sa Igorom Lukšićem ugovor o vladinoj pozajmici 44 miliona eura ,,isključivo za obezbjeđenje likvidnosti” (Lukšić kasnije Evropskoj komisiji objašnjava kako ta sredstva nijesu iskorišćena po utvrđenim pravilima, dok u kući brani Šefa tvrdnjom da „ne vidi nijedan razlog da se priča o tome”).

Nepunih mjesec dana kasnije, 12. januara 2009. godine, Pobjeda objavljuje razgovor sa Radojem Žugićem, ,,direktorom Fonda PIO”. ,,Globalna ekonomska kriza može dotaći i Crnu Goru”, mudro zbori čovjek u čijoj zvaničnoj biografiji 2010. godine, na sajtu Fonda PIO, piše da je za direktora Fonda PIO ,,ponovo izabrana 12. januara 2009. godine”.

Gdje je bivši i budući guverner radio između 18. decembra ‘08. i 12. januara ‘09. godine? Odgovor na to pitanje – prema različitim procjenama – vrijedi od 44 do 300 miliona eura. Ne Radoju Žugiću. Nego nama i braći Đukanović.

Radoje Žugić je pažljivo čuvao tu tajnu. Na drugoj strani, nije krio pristrasnost prema Prvoj i njenim vlasnicima.

Kada se u ljeto 2009. godine, u Skupštini Crne Gore razgovaralo o tome kojim je bankama i po kom kriterijumu otišla državna pomoć (pozajmice, prijevremeni otkup kredita…) poslanik Žugić je insistirao da to pitanje ne treba postavljati ,,jer su sve banke imale isti problem”. Mislite da budući guverner tada nije znao da samo jedna banka u Crnoj Gori nije blagovremeno izvršavala naloge svojih klijenata prisvajajući tako 30 miliona eura? I da su samo vlasnici jedne (Prve) banke svoj akcijski kapital sačuvali tako što im je država doturila novac koji su trebali da joj vrate?

A u ljeto 2012, nakon što su se u medijima pojavili do detalja argumentovani tekstovi o modelima na kojima su akcionari Prve, kršeći propise, izvlačili tuđi novac iz svoje banke, guverner Žugić je zaprijetio da će uzeti stvar u svoje ruke i „naložiti istragu o tome kako su povjerljivi izvještaji CBCG dospjeli u javnost”!? To je vještina da se prepozna problem.

Potom je postao ministar finansija u sedmoj Vladi Mila Đukanovića. Tu je dozvolio da poreski dug poraste na više od pola milijarde eura (ima ih koji pominju 650). Da država plati više od 200 miliona tuđih kredita – bez centa naknade. Nije uspio izračunati koliko će poreske obveznike koštati tzv. zakon o majkama (licitira se iznosom od 25 do 60 miliona godišnje), poslanicima je potom prećutao istinu da će Zakon o zaradama u javnom sektoru odnijeti dodatnih 50 miliona eura iz državne i opštinskih kasa. Godišnje…

Filip Vujanović insistira da se Radoje Žugić imenuje prije izbora, na vanrednoj sjednici parlamenta. U suprotnom bi, kaže, „CBCG ostala bez svog rukovodioca”. A Šef DPS bez dobro pozicioniranog i krajnje lojalnog saradnika. Ne zna se šta bi bilo veća šteta.

Od braće braći

Godinu dana nakon što su Lukšić i Žugić izveli operaciju Prva banka, Đukanovićeva Vlada donosi odluku da se namjena zemljišta na morskoj obali u Krašićima promijeni iz pašnjaka u građevinsko zemljište za izgradnju turističkih objekata. Igrom slučaja, 18 mjeseci ranije, na tom su mjestu – na samoj obali -plac od 220 kvadrata kupili pola/popola Radoje Žugić i Stadion doo, firma u vlasništvu Vojina Žugića. ,,Ovo je urađeno uprkos činjenici da na kompletnoj parceli i dalje postoji teret morsko dobro te činjenice da je Crna Gora potpisnica Barselonske deklaracije koja, između ostalog, propisuju posebni režim zaštite obale od gradnje i to u pojasu od 100 metara od obale. Sada već sagrađeni objekat se nalazi na svega par metara od obale”, objelodanili su iz NVO MANS. Uz dodatnu informaciju da je Stadion vlasnik akcija Prve banke i korisnik njenog kredita vrijednog više od pola miliona. Istovremeno, ustvrdili su kako Radoje Žugić iz zvaničnih dokumenata ne može dokazati odakle mu novac za kupovinu polovine placa plaćenog 70 hiljada eura. Možda mogu Milo i Aco.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo