Povežite se sa nama

DUHANKESA

Smokva

Objavljeno prije

na

„Ja sam čuvar na kapiji srca, nisam tek hrpa vlažne gline”

 

Oduvijek sam volio smokve. ‘Oduvijek’ to znači od kada sam prvi put vidio smokvu, preciznije  – stablo smokve. Smokvu plod sam ugledao i okusio malo kasnije (bio je kasni avgust, smokve zrele), ali smokva kao plod je priča za sebe, nije to fusnota, ni digresija, nije to ornament za ukras nekog drugog zdanja iz arhitektonike naših sjećanja.

Poslije trodnevne agonije zbog trovanja tetanusom (probio sam desno stopalo na zahrđalu klanfu skrivenu među oblucima na plaži), prvi put sam izišao  u dvorište te mediteranske kuće. U sunčanoj bašti prepunoj cvijeća, pogled mi je privukla, ma šta pričam – začarala me! –  tamno zelena krošnja smokve! Svaki od velikih listova presijavao se na suncu. Kroz lišće su, na mahove, promicale svijetlosive grane. Učinilo mi se da su to glatke ruke  držale u nježnom a čvrstom zagrljaju slatke tajne što su se dale naslutiti skrivene pod naborima zelenog brokata.

Mnogo godina kasnije, desilo se da sam ugledao, zakleo bih se, tu istu smokvu! Ovaj put u dvorištu jedne porodične kuće na obali Ohridskog jezera. Uz sve razlike (mediteranska kuća je bila pozno renesansna aristokratska palata od bijelog kamena, sa kolonadom od mermera, a ovo skromna dvospratna  kuća od crvene cigle još nemalterisana), može se reći da su to bile iste kuće. Dva doma u kojima vlada ista ljubav i iz kojih treperi ista radost. I ova velika, raskošno zelena krošnja odisala je istim stišanim žarom prefinjene erotike i pritajene razdraganosti kao i ona koju sam prvi put ugledao u životu!

Godinama sam svakog ljeta odlazio u taj grad. I svaki dan koji sam tamo provodio, prošao bih pokraj željezne ograde ove skromne kuće od nemalterisane cigle. Zbog  te smokve, razumije se! Ponekad, na terasi gornjeg sprata, ili drugi put, u bašti, pod sjenom vinove loze, sjedili su članovi te porodice. Uz jutarnju kafu, ili popodnevnu čašu bijelog vina, pater familias je listao štampu ili pušio cigaretu uz ležeran razgovor sa svojom kraljicom kuće. Njihova već odrasla djeca (dvije kćeri i jedan sin koji je bio najmlađi), redovno su bila tu prije podne, dok im je popodne društvo pravio samo sinčić. Mogao je imati 9-10 godina, koliko sam imao i ja onog jutra kada sm prvi put u životu ugledao smokvu.

Bilo bi pogrešno reći da sam im zavidio. Mada bih zbilja volio imati kuću, kakva god bila, ako bi u dvorištu imala onakvu smokvu! Znao sam da im ne zavidim, jer meni nije bilo krivo što oni imaju nešto što bih i ja volio imati, a nemam. Ne, ja sam zapravo bio srećan što je ta smokva našla svoje ljude i što ti ljudi imaju svoju smokvu. Njihova sreća me radovala. Cijela ta smirena, tajanstvena radost i pritajena, toliko diskretna a neskrivena aura erotike me je radovala!

A onda, prošlog ljeta! Velikoj smokvi odrezali su sve grane! Gotovo do centralnog stabla iz kog su sada štrčali samo patrljci onih grana, amputiranih ruku koje više nisu imale ni koga zagrliti, ni za čijim skrivenim slastima žuditi!  Čuo sam da su je tako unakazili da bi imali pogled na jezero. A izgubili su pogled na beskrajni okean! Porodica je sjedila na terasi ogoljene fasade nemalterisanih crvenih cigli. Pater familias je istim mirom pio svoju jutarnju kafu. Bilo je tu i dvoje unučadi, u dvorištu. I ono dijete, sada već odrastao dječak, bio je tu. I obje kćeri, očito već udate, i one su bile tu. A ipak, bio je to prizor običan, banalan, slika života kao tavorenja. Ništa nije ostalo od one tajnovite radosti, čarolija se rasplinula. Čuvar te radosti, sama čarolija te kuće – ona velika smokva! – ovako iskasapljena, iščezla je! Umjesto nje, na kapiji te kuće sada štrči groteskno iskrivljeno, nakaradno strašilo od kog su pobjegle sve ptice iz cijelog susjedstva.

A ta smokva je bila pravi čuvar na kapiji doma. Sve što je bilo unutra, sva ta radost i ljubav, ostajalo je unutra, jer ga smokva nije puštala da ode.  I sve ono što je bilo izvan te kuće, sve te prazne, banalne, ružne i strašne stvari koje se motaju svijetom, zaustavljala je na kapiji, ne puštajući ih da uđu. Ako bi i ušle, istjerala bi ih, jer im u kući koju je ona čuvala, nema mjesta.

Sjetio sam se toga i rekao sebi:

„Ja sam čuvar na kapiji srca, nisam tek hrpa vlažne gline!”

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Metamorfoze svijeta neslobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svijet ljudi, u kom živimo, od vremena do kog sežu pisani izvori, jeste svijet neslobode. Njegova granica resko je ocrtana linijom koja razdvaja čovjekov svijet od svijeta prirode

 

 

Treći maj je proglašen za Svjetski dan slobodnih medija! Čudom se čudim šta bi to moglo značiti?? Da  savremeni svijet pravi šale na svoj račun ? Da je riječ o lucidnom, kritički angažovanom sarkazmu  kao suptilnoj formi najoštrije kritike stvarnog stanja? Da je savremeni čovjek potpuno izgubio svijest o stvarnosti u kojoj živi? Da oni koji su izmislili ovaj  praznik, sve druge smatraju lakovjernim glupacima?

Nema kraja nagađanjima.  Obazirem se oko sebe i nigdje ne vidim, koji su mediji slobodni i gdje to u svijetu!? Ni ko je i gdje slobodan!? Svijet ljudi, u kom živimo, od vremena do kog sežu pisani izvori, jeste svijet neslobode. Njegova granica resko je ocrtana linijom koja razdvaja čovjekov svijet od svijeta prirode. Tamo je sloboda, ovdje je nesloboda. Kako se to desilo, ne znamo! Znamo da se nekako desilo i da je to granica koja razdvaja ljudsko društvo i prirodu. Nigdje  i  nikada u prirodi,  ni jedna vrsta životinja nije pokušala  ograničiti slobodu pripadnika bilo koje druge ili iste vrste životinja. S druge strane, u svakom ljudskom društvu, postojala je mala grupa ljudi žednih vlasti, koji su većini oduzimali slobodu i potčinili ih! Svim sredstvima i na sve načine!   Da bismo to prikrili, svijet prirode, koji je svijet autentične slobode, nazvali smo svijet divljine. Životinje koje u prirodi žive potpuno slobodno, proglasili smo za “divlje životinje“. Biljke koje mi kontrolišemo i kojima smo oduzeli slobodu, zovemo “pitome biljke“. “Pitomi zec“ vs. “divlji zec“; “pitoma kruška“ vs. “divlja kruška“. Čak i ljude koji žive slobodno,  izvan granica našeg svijeta neslobode, bez ustezanja zovemo – divljacima!

Od Spartaka do digitalnog eura, traže se, planiraju, isprobavaju i mijenjaju se ovi načini sa toliko domišljatosti i upornosti, da je ova želja za potčinjavanjem vremenom postala osnovni pokretač historije a ono što nazivamo društveni  razvoj, samo niz metamorfoza jednog te istog svijeta neslobode!

Ako je Spartak još i mogao pokušati da sebi i sabraći gladijatorima vrati oduzetu slobodu kretanja, i s dobrim razlozima vjerovati da će u tome uspjeti, današnji čovjek je definitivno izgubio svaku šansu da misli i govori slobodno. Svaki detalj savremenog ljudskog svijeta dizajniran je na principima neslobode, tako da se više ne može ni izmijeniti, ni početi iz početka.. Sloboda je u međuvremenu postala diverzija, faktor čije bi prisustvo smjesta blokiralo i zaustavilo rad cijele društvene mašine. Navodna sloboda sociјalnih mreža je preko sajber akademija, para-obavještajnih centara i razumije se, vojnih i policijskih sistema metastazirala (planirano, od samog početka!) u najefikasniji način kontrole svakog čovjeka u svakom trenutku, uključujući  svaku izgovorenu i napisanu riječ preko praćenja njegovog mobilnog telefona.

Iako je deklarativno sloboda govora garantovana, svugdje se sankcionira  zabranjeni govor. Čak i zabranjene riječi. A tamo gdje  postoji zabranjeni govor, ne postoje slobodni mediji. Govore o “Slobodnom svijetu” i o neslobodnom svijetu autoritarnih režima.  U najslobodnijoj državi  slobodnog svijeta,  Harvardu – najbogatijem i najprestižnijem univerzitetu u svijetu, vlast je blokirala sa računa 2.3 milijarde  donacija zato što  studenti u kampusu glasno govore protiv genocida koji Izrael već godinu i po vrši nad Palestincima u Gazi. Koji medij u “slobodnom svijetu” smije danas nazvati ovaj genocid genocidom i zbog toga nemati posljedica!?

Na listi tema u Parlamentu EU u toku je realizacija projekta digitalnog eura. Uz postepeno ukidanje plaćanja gotovim novcem i prelaskom na digitalni euro Centrala u Briselu imaće ne samo uvid u račun svih građana, nego i mogućnost  skidanja bilo koje sume sa računa, pa i njegovog potpunog zatvaranja.  Najnovija metamorfoza svijeta neslobode. Do sljedeće.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Historija – groblje ideala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Elita na vlasti upravlja  društvom ali ne i istorijom

 

Najveće zablude unauci su često rezultat površnosti,  a ne grešaka. Mnoge čuvene teorije prihvaćene su kao nesumnjiva istina samo zato što se o njima nije razmislilo. Jedan takav primjer je teza: “Historija je groblje elite!“ Njen autor, italijanskg inženjer, sociolog i ekonomist Vilfredo Pareto s kraja 19-og i početka 20-og vijeka, utemeljio je na ovoj tezi svoju čuvenu teoriju da je elita (aristokratija), ključni faktor društvene historije. Značenje ove teze je potpuno jasno već na prvi pogled: Historiju pokreću i usmjeravaju veliki pojedinci – elita! Međutim, ono što je jasno već na prvi pogled, često se pokaže da je nejasno, ali  tek na drugi pogled!

Najprije, historiju čine promjene dominantne društvene paradigme, a ne smjena vladajuće elite, kao što podrazumijeva Paretov aforizam. Karakter moralnih normi, vladajuće aksiološke matrice i stepen realizacije sadržaja najviših društvenih ideala jesu mjera historije. Elita na vlasti upravlja  društvom ali ne i historijom! Hegel se prevario kada je Napoleona Bonapartu vidio kao inkarnaciju duha svjetske historije na bijelom konju. Niko, ni organizatori Francuske buržoaske revolucije od 1789. godine, ni akteri ukidanja do tada vladajuće feudalne paradigme,  ni sam Napoleon, nisu ostvarili ideale te revolucije. Njen motto, koncentrisan u tri riječi: “Liberté, égalité, fraternité!“,  do danas je ostao neostvaren. Svuda u svijetu, “Sloboda“ je danas floskula, “Jednakost“ je stigmatizirana, “Bratstvo“ je izrgnuto ruglu. Objektivno posmatrano, cijela ta elita od reda, zapravo je samo kolateralna šteta koja je završila na groblju – ali ne na groblju historije, nego svako u svom grobu. Na groblju historije, pokopani su  ideali ove revolucije!

Na groblju historije završio je i Kantov ideal Svjetske države i vječnog mira, regulisane zajedničkim Ustavom koncipiranim na univerzalnim principima pravednosti, kao i Fihteov ideal saveza suverenih, ekonomski nezavisnih nacionalnih država svijeta. Zamijenila ih je stvarnost svjetskog hegemona, sa ekskluzivnim pravom na nenajavljenu agresiju (preventivni napad – preemptive attack) na bilo koju državu po sopstvenom izboru, legitiumisanu pozivanjem na teoriju o “ograničenom suverenitetu“ (koja se, predvidjivo, ne odnosi na svjetskog hegemona); stvarnost nemilosrdne ekonomske eksploatacije ljudi i prirodnih resursa država ostavljenih na milost i nemilost svjetskog hegemona; stvarnost planiranog izazivanja kontrolisanih lokalnih ratova u cilju uspostavljanja režima po volji hegemona; stvarnost nezapamćenog bogaćenja pojedinaca i beskrupulozne pauperizacije  milijardi obespravljenih širom svijeta; stvarnost bezuslovnog podržavanja države agresora koja vrši vjerski motivisan genocid nad cijelim narodom u njegovoj državi, i zabrane svih formi javnog protesta protiv agresora i solidarnosti sa narodom i državom,  žrtvama agresije i  genocida.

Marks, Engels, Lenjin, uz mnoge druge njihove sljedbenike, jesu duhovna i politička elita koja je pokušala promovisati ideale socijalizma  kao radikalno nove  ekonomske, političke, ideološke i aksiološke  paradigme, ali  historija je skrenula  u drugom pravcu, bez obzira na vodeću ulogu ove elite! Zajedno s proljećem i ove godine stigao je Prvi maj. Proljeće je došlo kao razdraganost, kao miris behara, kao dah razvigora.  Prvi maj – kao sjećanje.   Svakog Prvog maja, sve više  postaje jasno da smo tog dana na parastosu još jednog ideala. Ideal stvaranja svjetske države zasnovane na vladavini klase koja svojim radom omogućava opstanak savremenog svijeta s ciljem uspostavljanja principa jednakosti svih ljudi, epitomiziran u paroli:“Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“, odavno je sahranjen na groblju historije.

Slavljenici radnici – beskrajna povorka razjedinjenih, razvlašćenih, poniženih, osiromašenih, degradiranih junaka našeg doba, gdje god bili, čestitam vam PRVI MAJ!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Podvala o “srećnim” i “nesrećnim” narodima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaboravilo se zlatno pravilo da na ovom svijetu nema ništa što, uz prednosti koje donosi nama, istovremeno ne nosi i prednosti za naše protivnike

 

 

Uz bezbrojne obmane kojima je izložen svaki bespomoćni pojedinac, posljednjih godina prešlo se na manipulisanje cijelih naroda. To se moglo predvidjeti još kada je svijet sa beskrajnim optimizmom prihvatio Veliki projekt Prosvjetiteljstva o prednostima uvođenja opšte pismenosti i savremenim spektakularnim napretkom komunikacijskih tehnologija.  Najveće oduševljenje izazvala je tvrdnja da će sveopšta pismenost zadati smrtni udarac tiraniji i svakoj drugoj autokratskoj vladavini. Ovaj optimizam kulminirao je u ideji trajne emancipacije naroda (kod Imanuela Kanta, emancipacije cijelog čovječanstva i konstituisanja Svjetske države vječnog mira i univerzalne slobode!) formulisanoj u paroli:

“Vlastima je u interesu da narod ostane nepismen jer se najlakše vlada nepismenim narodom! Nepismen narod robuje, pismen i obrazovan narod je slobodan!“

Zaboravilo se zlatno pravilo da na ovom svijetu nema ništa što, uz prednosti koje donosi nama, istovremeno ne nosi i prednosti za naše protivnike! U svakom društvu, vlast može manipulisati samo onaj dio društva do kog direktno stiže njen glas. Nepismen narod živi u neznanju, ali upravo zbog toga, živi i izvan dohvata ideološke manipulacije!  Brzo se pokazalo da svaka vlast manipuliše svaki pismen narod, i da apsolutno manipuliše apsolutno pismen narod! Jer se zaboravilo da svaka vlast korumpira a da apsolutna vlast apsolutno korumpira!

Činjenica da je u savremenom svijetu praktično postignuta apsolutna (makar samo elementarna) pismenost, i da su svi najmoćniji centri produkcije i plasiranja informacija monopol vlasti, u praksi znači da danas vlasti apsolutno manipulišu svakog pojedinca i sve narode svijeta! Osim  neznatnog broja nepismenuih srećnika iz enklava do kojih ne doseže svemoćna ruka manipulatora i ne dopire zaglušujući glas interneta. Ovaj monopol je omogućio da se već desetak godina za redom na velika zvona plasira i postane svima dostupna, totalno kretenska sintagma o “srećnim“i “nesrećnim“ narodima, uz pozivanje na istraživanja javnog mnjenja, izvršena od najautoritativnije instance te vrste u svijetu – Galupovog Instituta! Zavedeni objavljenom rang listom onoga što se u principu ne može rangirati (“sreće“ kao striktno subjektivnog stanja, nemjerljivog indeksima kojima je Galupov institut “mjerio“ srećnost i nesrećnost svih naroda svijeta, na udarnim TV vijestima i portalima odjeknulo je “otkriće“ da su Makedonci  “najnesrećniji“  narod Evrope. Po ovom istom istraživanju, već osmu godinu za redom, Finci su najsrećniji narod na svijetu(??).

Svakom ko malo razmisli, biće jasno da narodi ne mogu biti ni srećni, ni nesrećni. Nema srećnih naroda, kao što nema ni nesrećnih naroda. Sreća je subjektivno stanje pojedinca a narode čine milioni pojedinaca – svako sa svojim subjektivnim stanjem. Svi rado prihvataju ocjenu da je neki narod hrabar, ali ako kažete da je neki narod genocidan, odmah će vas podsjetiti da je zločin uvijek individualan. Kao da hrabrost nije individualna!

Manipulisanje se pretvorilo u mentalno nasilje najgore vrste. Jer šta je, ako nije mentalno nasilje, kada  desetine naroda sa strijepnjom očekuje vijest potkrijepljenu autoritetom navodno naučne istine, da bi saznali jesu li srećni ili nesrećni!?  Ako ne postoji prihvatljiv način da se utvrdi broj srećnih ljudi u jednom narodu ili državi, bar približno se može odrediti broj nesrećnih ljudi: procentom samoubistava na 100.000 stanovnika. U ovom pogledu, brojke potpuno protivrječe navedenim Galupovim istraživanjima.  Za ilustraciju,  2020. godine taj broj je iznosio: u Makedoniji 9.4; u EU 10.2; u SAD 14.5; u Finskoj 15.3. U Siriji, razorenoij decenijskim građanskim ratom, milionim raseljenih, 2.0!

Budite pismeni, čitajte, pratite šta se događa ali razmišljajte svojom glavom. Vaša sreća je samo vaša. Ne dopustite nikome da zastane između vas i vašeg srećnog osmijeha.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo