Povežite se sa nama

DUHANKESA

Voda u nakrivljenoj posudi

Objavljeno prije

na

Postoji dan koji se pamti po sebi, po tome što nam se desio.  Kao dar od Boga! Nema tog dana u kalendaru, ali bude takvih dana u životu. Treba ih prepoznati. To je velika vještina, jer se ovaj dan ne razlikuje ni po čemu od drugih dana

 

Proljeće je, sve cvjeta, sve raste, šuma olistala. Ima takvih dana. Dana izvan življenja i umiranja. Danas je takav dan. Dan koji ne smijemo ni propustiti, ni napustiti, Dan – dar od Boga. Dan bez zadatka, bez programa, dan koji se ne može iskoristiti ni za kakav posao, jer se nikakav posao nije mogao ni isplanirati da bude urađen danas, baš ovog i ovakvog dana! Nije mogao zato što je ovo dan kojeg nema ni u jednom kalendaru, rokovniku, agendi obaveza! Dan svih dana, dan izvan svih dana! Ovo je dan koji nećemo pamtiti po tome šta smo radili, ni šta smo propustili uraditi; ni po tome  koga smo sreli, ni koga nismo sreli; ako neke dane pamtimo po gradovima u koje smo tada prvi put doputovali, a neke po gradovima i mjestima iz kojih smo otputovali a da ih poslije toga više nikada nismo vidjeli, ovo nije dan ni dolaska ni odlaska, ni sjećanja ni zaborava. Urezali su nam se u sjećanje dani velikih pobjeda i dani gorkih poraza; pamtimo dan kad smo srećni hodali zagrljeni po plaži, kao što pamtimo i dan kada je more izbrisalo tragove naših koraka u pijesku!

Ovo nije takav dan! Ni jedan dan, kakav god bio nije ovakav. Jer sve dane pamtimo po nečemu što nam se desilo, što smo radili upravo tog dana. Ovaj dan se pamti po sebi – dan upamćen po danu! – po tome što nam se desio, što smo bili u njemu, što nas je imalo tu, što smo ga dočekali. Dan koji se pamti upravo kao dar od Boga! Nema tog dana ni u jednom kalendaru, ali bude takvih dana u životu. Treba ih prepoznati. To je velika vještina, jer se ovaj dan ne razlikuje ni po čemu od drugih dana. Čak je uvijek i maskiran nekim datumom, nekom srijedom ili ponedeljkom, katkad praznikom, nekad događajem, rođendanom, vjenčanjem. Osim što ga treba osjetiti, ovaj dan se može i prepoznati po nekim neobičnim detaljima. Ako se odnekud čuje muzika, obavezno bude veoma prijatna, kao jeka one harmonije sfera o kojoj govori Pitagora. Tiha, jedva čujna muzika; nježna nit oko koje se hiljadu stoljeća okreće univerzum. Ako se ne čuje muzika, onda se ovakav dan vidi po nebu prekrivenom mrežastim ornamentima srebrenastih krljušti oblaka, nacrtanim ulomcima zvjezdane staze kojom je takav dan stigao do nas! Ako nema ni tog znaka, prepoznaćeš ga ako se zagledaš u sebe. „Kako ću ga prepoznati?” Po tome što se nećeš pitati kako ćeš ga prepoznati. Ovo je dan odgovora, dan bez pitanja! „I do Stambola ćeš stići, pitajući!” – ali do ovog dana te neće dovesti nikakva pitanja! Ovo je dan koji sebe zna i dan u kom ti znaš sebe. Dan kao dodir usana, dan kao hljeb, dan kao osmijeh! Čak i misao treba pređu riječi da bi se istakala, ali svjetlost od koje je istkan ovaj dan prethodi svakoj misli i starija je od svih riječi.

Ovakav je dan kao glatka voda u nakrivljenoj posudi života. Koliko god je nakrivio, na koju god stranu je naginjao, voda ostaje ravna i glatka: vo-do-rav-na! Dosljedna sebi, toliko da je – ama baš ništa! – ne može natjerati da iznevjeri sebe, da se i ona nakrivi na stranu na koju se nakrivila posuda u kojoj se nalazi. Takvom je čini tvoja žeđ za istinom i tvoja savjest.

Kad prepoznaš ovakav dan (a to se može desiti svakog dana), nauči da i ti postaneš takav. Neka te posuda života ne navede da u njenoj nakrivljenosti potražiš opravdanje što si se i ti nakrivio na tu stranu!

Koliko god bilo pokvareno društvo u kom živi, čestit čovjek ostaće čestit.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Čovjek iz Altamire

Objavljeno prije

na

Objavio:

Treba popravljati život ljudi, ne i ljude. Ljude neka niko popravlja. Popravljati ljude znači sebe smatrati više nego čovjekom, a sve ostale manje nego ljudima. Ko god bi da mijenja ljude, taj je, koliko lud, toliko zao i opak

 


Sada je 21. vijek, čovjek je bolji nego što je bio
! Kad god to čujem, rastužim se. Evo još jednog jadnika opijenog lošim vinom iz podruma ideološke korporacije ,,Čovjek Novog Doba“. Dijeljeno štedro, sipano svima kroz lijevak, to vino drži cijelo čovječanstvo u teškom mahumurluku. Treba popravljati život ljudi, ne ljude. Ljude neka niko popravlja. Popravljati ljude znači sebe smatrati više nego čovjekom, a sve ostale manje nego ljudima.

U knjizi Ljudi nalik na bogove, Džorž Herbert Vels predviđa da ćemo mi kakvi smo danas, u poređenju s ljudima budućnosti, biti ono što su danas majmuni prema nama! I to argumentuje tehnološkom superiornošću, standardom života, zdravstvenim  sistemom, obrazovanošću, što će, sve zajedno, prema njegovom mišljenju, stvoriti nove ljude slične bogovima! Ne shvata da bolje okolnosti ne stvaraju bolje ljude! Nasjeo je na ovu podvalu, ne samo namjernu nego – zlonamjernu, da zlonamjernija ne može biti.  Uz sav standard i sređeni život, savremeni Švajcarac, ili Luksemburžanin, nije više čovjek nego što je to pripadnik plemena iz amazonskih džungli – ono što čovjeka čini čovjekom već 30.000 godina, ostalo je  neokrnjeno! Konstanta! Činjenica da je čovjek – uvijek i svuda – čovjek! Bio i ostao. Kao što krug, uz sav razvoj nauke i tehnologije, ne može postati okrugliji, tako čovjek ne postaje više čovjek, pravda ne postaje pravednija, umjetnost ne postaje umjetničkija, filozofija filozofskija, istina istinitija, ljubav ljubavnija;  niti laž postaje manje lažna, podlost manje podla, vlast popustljivija, a kontrola nad ljudima  slabija!  Zato u filozofiji, umjetnosti, jurisprudenciji, postoji promjena, ali ne i napredak! Inače bi svaki današnji student filozofije bio veći filozof od Platona, zato što živi dvije i po hiljade godina poslije njega: i svaki  savremeni pjesnik bio bi veći od Eshila, Omara Hajama, ili Šekspira; svaki današnji slikar bio bi bolji slikar od  Gogena ili Rembranta, a bilo koji čovjek današnjice, bio bi više čovjek nego čovjek iz Altamire,  samo zato što živi 15.000 godina poslije njega. Čovjek je postao konstanta od trenutka kada je prvi put shvatio da je čovjek! I to je ostao do danas! Samosvijest,  svijest o pravdi i nepravdi, istini i laži, dobru i zlu, jesu elementi zbog kojih nijedan čovjek  ni prema kome i nikada ne može biti ono što su majmuni prema ljudima! Um je Božje svjetlo – lumen naturale – krug koji ne može postati okrugliji! Zato je čovjek sagovornik Boga, uz sve razlike koje ga razdvajaju od Boga, dok majmun nije sagovornik čovjeka, uz sve sličnosti koje ima s njim. Vrijednosti su konstanta. Nema novih vrijednosti – nema Novog Čovjeka! Mijenjaju se okolnosti, uslovi života, organizacija društva,  ali čovjek ostaje čovjek! Čovjek danas je isti onaj koji je živio u pećinama Altamire! Nismo mi ni u čemu više ljudi od njih, niti je bilo koji čovjek ikada bio više čovjek od bilo kog drugog čovjeka! Ko god bi da mijenja ljude, taj je, koliko lud, toliko zao i opak!

Zato je projekt mijenjanja čovjeka daleko najopasnija i najpogubnija od svih antihumanističkih ideja. Priča o ,,Novim vrijednostima“, koja se podmeće autoritetom ovna predvodnika i inercijom instinkta stada koje ga slijedi, već decenijama je dominantni faktor društvenih zbivanja u svijetu. Od zabrane pušenja, preko pokušaja da se razlike polova ljudi percepiraju kao rodovske razlike, iako realno postoji ljudski rod (genus), koji čine dva pola: muškarci i žene, preko  afirmisanja homoseksualnosti i lezbejstva, do odbacivanja sopstvene društvene tradicije i prihvatanja nametnute političke i ekonomske organizacije,  kulture, ishrane, odijevanja…- svaka globalna promjena počinje uvijek od ovna predvodnika! Tako  i pandemija  corone neće obustaviti dok SZO ne uvjeri ovna predvodnika da je vakcinacija obavezna. Zato je kod njega i daleko najveći broj inficiranih i umrlih. Poslije ovna predvodnika, prihvatiće je sve ovce. A to i jeste cilj lansiranja pandemije: obavezna vakcinacija za sve ljude svijeta, sa ubacivanjem ko zna čega sve ne u tu vakcinu!

Dokaz da treba popravljati život ljudi, ali ne i ljude, jednostavan je. Ako podignemo oči, vidjećemo da na svodu pećine u koju smo pretvorili svoj svijet, još nismo naslikali ništa ljepše od onoga što je prije 15.000 godina naslikao čovjek iz Altamire!

               Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Abdulkadir, junak iz Srebrenice

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Ja mislio, četnici su vojska, a vi ste obični kradljivci tuđe obuće i koljači ljudi sa vezanim rukama! Nećeš se ni ti nanosati mojih patika, ako Bog da“ – presjekao je oštro vojnika koji mu je uzeo patike i još jače zategao žicu na zglobovima, Abdulkadir Velić, ispravljen i ponosit devetnestogodišnjak

 

Kradljivci tuđe obuće!

Satima sam se dvoumio kako da započnem ovu priču. Tražio sam prvu rečenicu, a prije nego što osjetim i čujem kako glasi ta prva rečenica, ne mogu početi priču. Osamio sam se uz svoju lulu, sve dok se nije pojavila ta jedino moguća i zato, prava rečenica. Moramo biti sami i svi nas moraju napustiti ako želimo pronaći prave riječi za svoje prave misli.

13. juli 1995, četvrtak, oko deset sati ujutro. Pred osnovnom školom u mjestu Luke, opština Vlasenica, srpski okupatorski vojnici iz jedinice interventnog voda Spomenka Garića, od ranog jutra, iz kolone kamiona i autobusa privode civile ukrcane u Srebrenici. Među prvima doveden je i Abdulkadir Velić, visok, simpatičan momak; u svojoj devetnaestoj godini, ponositog držanja, sa dugom crnom kosom što se presijava na ljetnjem suncu, farmerkama, bluzom dugih rukava i novim bijelim patikama „Nike“, izgleda kao reklamni lik neke od vodećih svjetskih modnih kuća. Sjedi na klupi sa rukama na leđima. Čim je doveden, ruke su mu čvrsto vezane žicom. Šake su već pomodrile, prsti su mu odavno sasvim utrnuli. Jedan srpski vojnik ga zagleda u prolazu. Zastaje i prilazi klupi:

„Ma jesi li to ti, Abdulkadire, života ti?! Otkud ti ovdje? Što su te doveli?“

„To bi ja tebe trebao pitati, Stanimire, ti svakako znaš bolje od mene i otkud ja ovdje i zašto ste me doveli!“ – odgovori Abdulkadir pa dodade: „Nego, bi li mi malo popustio ovu žicu, skroz mi se usjekla u ruke!?“

„Ne smijem to, Abdulkadire, zabranjeno nam je pomagati neprijatelja! Vidi što ti je rat! Ja i tvoj otac smo godinama kućni prijatelji, moj sin i ti do juče ste zajedno išli u školu, a sad…“ Stanimir zastade, kao da čeka hoće li ga Abdulkadir još jednom zamoliti da mu popusti žicu na vezanim rukama, pa kad molba izostade, produži dalje veselo zviždukajući kolo „Čačak“. U to, Abdulkadiru je već prišao drugi vojnik iz iste Garićeve jedinice:

„Pođi sa mnom, na kratak razgovor!“, naredi oštro, uhvati ga ispod vezanih ruku i na sporedni ulaz uvede u školu. Poslije petnaestak minuta, pojaviše se na istom ulazu. Mjesto patika, Abdulkadiru su na nogama bile neke stare vojničke cokule.  Kad sjede na klupu, Abdulkadir upita vojnika: „Bi li mi malo popustio ovu žicu na rukama?“

„Šta je, da ne misliš da zbog tvojih patika treba još i da ti popuštam žicu!? Tebi i tako više ne trebaju“ – odbrusi ljutito mršavi kradljivac, pa još jače uvi i stegnu krajeve žice na Abdulkadirovim zglobovima!

„Ja mislio, četnici su vojska, a vi ste obični kradljivci tuđe obuće i koljači ljudi sa vezanim rukama! Nećeš se ni ti nanosati mojih patika, ako Bog da“ – presiječe ga oštro Abdulkadir, ispravljen i ponosit!

„Ubij baliju, Nemanja, šta ga maziš!“ – doviknu jedan od vojnika koji je čuo Abdulkadira. Ohrabrenje nije bilo potrebno; udarcem puščane cijevi, ovaj rasiječe usnu Adulkadiru, a onda ga i kundakom svom snagom udari u prsa. Abdulkadir se održa na nogama i isprsivši se, nasmija mu se u lice. „To junače, udri vezanog!“

Dvadeset i jedan dan kasnije, 24. jula 1995. godine, grupa vojnika interventne jedinice Spomenka Garića, upala je u zasjedu boraca oslobodilačke Armije BiH. Jedan agresorski vojnik je odmah bacio oružje i predao se. Dok je kumio i bogoradio da ga ne ubiju, vadio je novac iz tajnih pregrada na uniformi, a iz ranca je izvadio i par novih, bijelih patika „Nike“. Jedan od boraca Armije BiH preblijedi.  Uze patike i viknu na prestravljenog zarobljenika: „Odakle ti ove patike!?“

„Kupio sam od holandskih vojnika u Srebrenici!“ – promuca ovaj.

„Tvoja jedinica nije uopšte ni bila u Srebrenici! Zna se da ste pare pljačkali od ljudi prije nego što ste ih ubijali, ali ti si pravo đubre!“ – dok je to govorio,  borac izvrati jezike patika sa dvije prišivene trake na kojima je pisalo:

„Abdulkadir Velić!“

Vi bijedni kradljivci tuđe obuče i ubojice ljudi sa vezanim rukama, znajte da se nećete nahodati po tuđoj zemlji ni u ukradenoj, ni u svojon obući, a na vama i na svim vašim potomcima zauvijek će ostati imena svih 8372 ljudi, opljačkanih i ubijenih u genocidu koji ste izvršili 1995. godine u Srebrenici.

Prezime i ime: Velić Abdulkadir; Ime oca: Avdurahman; Pol: M; Datum rođenja: 15. 12. 1975; Mjesto rođenja: Pobuđe; Općina rođenja: Bratunac; Datum nestanka: 12. 07. 1995; Mjesto nestanka: Tišća; Općina nestanka: Šekovići

Datum identifikacije: 8. 03. 2010; Ekshumaciju vršio: Sud Tuzla; Početak ekshumacije: 25. 05. 2009; Završetak ekshumacije: 29. 05.2 009; Općina ekshumacije: Vlasenica; Lokacija ekshumacije: Mršići; Datum ukopa: 11. 07. 2010; Mjesto ukopa: Potočari; Općina ukopa: MC Srebrenica

Izvor:

CIP – katalogizacija

HABIBOVIĆ, Kadir

Život protiv smrti / Kadir Habibović

Sarajevo: Dobra knjiga, 2014–228. str.; 20 cm

ISBN 978-9958-27-195-3

COBISS.BH-ID 21339654

Napomena. Kadir Habibović je sa samog stratišta izmakao krvnicima, i poslije punih 25 dana se probio na slobodnu teritoriju. Bio je jedn od ključnih svjedoka optužbe protiv počinitelja genocida u Srebrenici na Haškom tribunalu.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Crni životi (boja života)

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,All Lives Matter!“ – ,,Svi životi su važni!“ To je parola koja bi me  uvjerila da se nešto promijenilo. Uz jednako važnu parolu: ,,Život nema boju!“

 

,,Black Lives Matter!“

Georg Floyd,  čovjek u najboljim godinama, ubijen  je usred dana, ležeći na asfaltu ulice, uz točkove policijskog automobila, pred očima slučajnih prolaznika.  Na snimku koji je sedamanestogodišnja tinejdžerka snimila mobilnim telefonom, čuje se njegov šapat:,,I can't breath“ (,,Ne mogu disati“), dok mu policajac koljenom pritišće vratnu žilu punih devet minuta, sve dok George Floyd nije zauvijek prestao disati, a njegov crni život se ugasio!

Akt ekstremne policijske brutalnosti, motivisan  rasizmom, izazavao je eksploziju revolta. Milioni ljudi žestoko su protestovali u mnogim gradovima širom svijeta. Veoma brzo, ovaj gnjev je gromoglasno odjeknuo kroz parolu ,,Black Lives Matter!“ Od tada ovaj poklič neprekidno odjekuje i grmi na svim protestima. Odjekivaće, očito, vrlo dugo. Mnoge manifestacije  nevladinih organizacija najrazličitijeg karaktera, vode se pod ovom parolom.  Igrači engleske Premier lige, u produžetku sezone, već nose na dresovima isti slogan.

Planetarni protest protiv rasne diskriminacije sublimirao se u paroli: ,,Black Lives Matter!“ – ,,Crni životi su važni!“ Zamislio sam se:,,Crni životi’? Zar život ima boju!?  Da se htjelo reći: ,,životi crnaca“, parola bi  gramatički (saxon genitive), morala glasiti:,,Black's Lives Matter!“ – ,,Životi crnaca su važni“. Uvođenjem apsurdne kategorije ,,crni životi“, udarna parola protiv rasne diskriminacije zasnovane na  ,,crnoj koži“, postala je još naglašenije rasistička i diskriminatorska jer je podijelila na dva dijela sam život kao takav! Koja hipokrizija! Da bi izbjegli diskriminiranje po boji kože, diskriminirali su po suštini! Nisu  ,,crnci“ crni, njihovi životi su ,,crni“!?

Isto licemjerje se manifestuje i u obaveznom isticanju rasne pripadnosti ubijenog Georga Floyda, preciziranjem da je ubijen  ,,Afroamerikanac“. Naizgled rasno neutralan, termin ,,Afroamerikanci“, dodatno naglašava i rasnu diskriminaciju i ,,bijelu supremaciju“.  Ispada da su ,,Afroamerikanci“, nekakvi ,,kriptoamerikanci“, valjda zato što su porijeklom iz Afrike? Ako je tako, zašto se onda oni koji su porijeklom iz Evrope, ne tituliraju kao ,,Euroamerikanci“?  Geografska diskriminacija  kao mimikrija politike ,,bijelog supremacionizma“, šta li? Da li zato što su došli iz Afrike, ili zato što su im ,,crni životi“, jedni su Afroamerikanci i neka vrsta podstanara; da li zato što su došli iz Evrope, ili zato što su im ,,bijeli životi“, drugi su, vljada, pravi ,,Amerikanci“ –  gazde i stanodavci?

,,Stanodavac ubio podstanara!“ – je li to poenta priče o ubijenom ,,Afroamerikancu“ i njegovom ubici ,,Amerikancu“!?

Zaboravilo se da su samo autohtoni stanovnici kontinenta nazvanog ,,Amerika“, jedini pravi ,,Amerikanci“, i da su svi ostali, od Aljaske do Ognjene zemlje,  zapravo podstanari, došljaci sa drugih kontinenata! Pravo na odrednicu ,,Amerikanac“,  nema državljanin nijedne  države na svijetu, jer ne postoji  država  ,,Amerika“! Monopol po kom jedna država (SAD), prisvaja ekskluzivno pravo da se naziva „Amerika“ i da koristi sve izvedenice iz tog naziva, dovoljno ilustruje submisivnost ljudi koji zatvaraju oči pred frapantnim nasiljem nad činjenicom da realno postoji kontinent ,,Amerika“, podijeljen na ,,Sjevernu“, ,,Srednju“ i ,,Južnu“, sa više od 20 samostalnih država!? Ta aberacija nije slučajna! Nametnuta je i nameće se iz ambicije SAD-a za kontinentalnom dominacijom  u statusu hegenomona.  Začudo, već odavno je oficijalizirana na svim nivoima službene i neslužbene komunikacije.  Uvijek se smijem prostodušnosti mojih prijatelja – četiri rođena brata  –  koji vjeruju da jedan živi u Americi, drugi u Kanadi, treći u Meksiku, četvrti u Argentini? Za njih ni Kanada, ni Meksiko, ni Argentina, kao uostalom nijedna druga država, nisu u Americi, a SAD (USA) je jedina i čitava Amerika!

,,All Lives Matter!“ – ,,Svi životi su važni!“!

To je parola koja bi me uvjerila da se nešto promijenilo. Uz jednako važnu parolu: ,,Život nema boju!“

Ovako, vidim da jedni isti i dalje igraju ulogu ,,Pravih-i-jedinih-amerikanaca“,  uvjeravajući ,,Afroamerikance“ da je i za njih važan ,,crni život“!  Svejedno da li im je važan zato što je crn, ili iako je crn, poenta je da ni jedni, ni drugi ne zaborave na razliku: ako ne u boji kože, a ono, u boji života!

     Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo