,,Kada završim srednju školu nadam se da ću naći posao i zaraditi da kupim kuću koja će biti samo moja i imati veliko dvorište”, kaže mladi Ramuš Ramaj,jedan od rijetkih stanovnika kampa i na Koniku koji pohađa srednju školu.
Ovaj mladić, kako kaže, ne želi da bude još jedan od onih koji su zbog nemaštine odustali od obrazovanja i snova. ,,Ne želim da me drugi vide kao nekog ko je nepismen, neobrazovan, već kao neko ko je sposoban da uči,da se obrazuje i ko je vrijedan”.
A biti srednjoškolac u kampu I na Koniku, objašnjavaju naši sagovornici, rijetki srednjoškolci u tom izbjegličkom naselju, nije lako. Kažu da i u samoj romskoj zajednici ima onih koji ne podržavaju obrazovanje,da ih ponekad zadirkuju i pokušavaju da ih ,,odvuku sa tog puta”. Oni su ipak sigurni da će jednog dana ,,izaći iz mraka”u kojem su njihovi sunarodnici.
,,Kada dolazim kući po mraku,pitaju me da li si ti normalan,po cijeli božiji dan si u toj školi? Ja im odgovaram da ne brinem zbog toga ,jer sam siguran da će ovaj mrak jednog dana nestati a ja ću živjeti onako kako ja želim. A vi ćete ostati u mraku”, samouvjereno kaže mladi Ramuš.
Jedna od najvećih prepreka za ove mlade momke predstavlja, pričaju, mjesečna autobuska karta, koji njihovi roditelji ne mogu da im obezbijede.
“Obratili smo se ljudima iz raznih organizacija da nam pomognu oko mjesečne karte,ali do sada još niko nam nije izašao u susret. Stipendiju ne primamo. Predali smo Institutu Socijalne Inkluzije svu potrebnu dokumentaciju,ali još nijesmo dobili odgovor “, navode ovi mladi srednjoškolci.
Elvis Ramaj, srednjoškolac koji je među boljim đacima u svom odjeljenju, potvrđuje da su mu stvari poput autobuske karte i neadekvatni uslovi u kojima živi velika prepreka na putu obrazovanja. Posebno bi mu pomoglo, kaže, da ima sopstvenu sobu u kojoj može na miru da uči.
,,Vrlodobar sam đak. Trudim se da što više pratim nastavu i da se javljam kako bih dobio dobre ocjene. Od velike buke kod kuće ja ne mogu da učim, jer nemam svoju sobu”.
Elvis je imao, kako kaže, pauzu u školovanju. Desilo se to zbog problema koje je imao sa vršnjacima u osnovnoj školi, a potom mu je umro otac. Pošto je najstarije muško dijete u porodici,smatrao je da treba da počne da radi.
,,Ne znam zašto ,ali drugovi u školi nijesu željeli da se druže sa mnom,izbjegavali su me. Konačno, nakon smrti oca bio sam prinuđen da prestanem da se školujem kako bih radio i tako hranio sebe i svoju porodicu”. Nakon jednogodišnje pauze ipak se vratio u školu. Sada je prvi razred srednje škole. Kaže da ga u naporima da se obrazuje najviše podržavaju sestra i zet. ,,Siguran sam da ću naci posao kada završim školu,jer sam jedan od najboljih u mom odjeljenju”.
No, život Roma koji uspiju da ispune Elvisov san, da završe srednju školu, nije uvijek onakav kakvim su se nadali.
Salji Alija, jedan od rijetkih Roma koji je završio srednju školu, sada je angažovan od strane HELP-a kao higijeničar u kampu. U slobodno vrijeme pomaže svojim sunarodnicima u obezbjeđivanju dokumentacije.
Salji Alija , koji je 1999. došao u Crnu Goru, jedan je od troje Roma iz naselja kamp 1 koji je završio srednju školu. Na početku srednjeg obrazovanja bio je siguran da ce naći posao shodno profesiji. Tako su mu govorili njegovi školski drugovi,profesori i poznanici.
A nije bilo lako završiti srednju školu. Najteže mu je, kaže, bilo kada je tokom drugog razreda srednje cijelog mjeseca pješke išao u školu,i kada u njegovom domu nije bilo struje. Na korak je bio od odustajanja Tokom školovanja često se, priča susretao i sa diskriminacijom. Zadirkivali su ga, nazivali pogrdnim imenima. . . Zahvaljujući prijateljima kod kojih je išao da uči uspio je da se izbori za dobre ocjene i da ostane u školi.
,,Danas ipak ne radim za to što sam učio”, kaže.
Serđan BAFTIJARI