Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Srednji prst

Objavljeno prije

na

Manji je problem što gradonačelnik Nikšića drži prst, srednji prst dok svira državna himna, negira zločin u Srebrenici, raportira u matici Srbiji, rehabilituje Dražu Mihajlovića i slično. Mnogo veći problem je što je inicijative za njegovu smjenu do sada podnosio DPS, a ne onaj dio avgustovskih pobjednika koji se predstavlja kao građanska opcija

 

Običan građanin Marko Kovačević, izmaltretiran je u nacističkoj Njemačkoj, pardon Crnoj Gori, zbog nekih nebitnih stvari, jer je Srbin.   Dok  „mafiju niko ne dira“. Tako nekako izgleda obrazloženje gradonačelnika Nikšića, nakon što je u tužilaštvu ispitan zbog toga što je dok je svirala državna himna on onako zrelo državnički krišom držao – srednji prst.

Tužilaštvo je saopštilo da se u radnjama predsjednika opštine Nikšić “stiču elementi krivičnog djela povreda ugleda Crne Gore, te da će protiv njega biti podnijeta krivična prijava zbog sumnje da je izvršio navedeno krivično djelo”. Po zakonu,  kazna može biti i godinu dana zatvora.

A Marko je, kako je objasnio, u stvari samo namještao kaiš od sata.

Nije to prvi put da Marko bude neshvaćen i progonjen  jer je Srbin. Kao, recimo,  ono kad je u beogradskoj Skupštini rekao da je „Srbija njegova matica“, i uz druge crnogorske gradonačelnike iz redova bivšeg Demokratskog fronta, raportirao tamošnjim vlastima koliko je ko  srpskih  znamenja po kancelarijama okačio. Tada je, eto,  samo „razgovarao o položaju srpskog naroda u Crnoj Gori“.

Pa ono kad je negirao genocid u Srebrenici. Mediji i tužilaštvo su ga napali, jer su tom pričom, skužio ih je Kovačević pronicljivo, „htjeli da prekriju godine turske vladavine na ovim prostorima“.  Šta reći. Pusto tursko.

Onda, ni krivog ni dužnog napadoše zbog one njegove fotografije sa šubarom i kokardom, a on je samo “igrao u pozorišnoj predstavi”. Može biti da  je i onda kada je tokom proslave Nove Godine po julijanskom

kalendaru pjevao  Leleču Turci, kukaju bule, u stvari nastupao u mjuziklu. Neka umjetnost mora da je bila i  2019, kada je prisustvovao otkrivanju spomenika četničkom vojvodi Draži Mihailoviću u Ravnogorskom parku u Bileći (BiH), i odao  poštovanje prema, “jednoj ličnosti koja tek sada isplivava na našu istorijsku scenu u svom punom sjaju” . Pozorišnja turneja, šta li.

Onda ga  napadoše kad su u Nikšiću pokrenute inicijative da se ulice  Narodnih heroja i Partizanski put  preimenuju i nazovu  po pripadnicima četničkih brigada i srpskih knezova. “Jasno nam je da je čitava ujdurma oko ovog pitanja pokrenuta da bi se naudilo nosiocu naše liste i predsjedniku Opštine Nikšić Marku Kovačeviću,”  razjasnili su tada njegovi partijski saborci.  A u stvari  samo “neke ulice treba da dobiju nove nazive”.

Ne bi Marko  nikad protiv  antifašizma.  Jedino  nikako da ugrabi minut da položi vijenac na  Dan pobjede nam fašizmom. Ove godine  „nije privatno bio u zemlji“.  Za prošlu ga nijesu ni pitali .

Koliko je  slab na simbole antifašizma, pokazao je onda kada je uriniranje po spomeniku narodnom heroju Ljubu Čupiću,  objasnio kao    komunalni problem, a ne skrnavljenje obilježja jednog od najznačajnijih heroja i simbola antifašizma. “Ovaj čin je loš zato što se dogodio u samom centru grada i na javnom mjestu prije svega”, objasnio je.

Nakon tadašnje inicijative odbornika DPS da se razriješi sa mjesta gradonačelnika, ostao je u fotelji čelnika drugog po veličini grada u zemlji uz čiju himnu drži srednji prst.  S mjesta se nije pomjerio ni kad je tražena  njegova ostavka nakon izlaganja u beogradskoj Skupštini.  Kao i onda kada je negirao genocid u Srebrenici.

Manji je problem što Marko drži  srednji prst dok svira državna himna, negira zločin u Srebrenici, raportira u matici Srbiji, rehabilituje Dražu Mihajlovića i slično. Mnogo veći problem je što je inicijative za njegovu smjenu do sada podnosio DPS, a ne onaj dio avgustovskih pobjednika koji se predstavlja kao građanska opcija.  I kojima je, dodatno, to što inicijativa dolazi od DPS-a poslužila kao izgovor da ne smijene gradonačelnika Nikšića.

Avgustovske promjene trebale su da budu zaokret od Đukanovića i prije i posijle 1997.  I Đukanovića devedesetih dok je u ratovima služio Miloševiću , i Đukanovića nakon što je okrenuo leđa Miloševiću, a nastavio da pljačka Crnu Goru. Dok tako ne bude, od promjena ostaje – srednji prst.

Milena PEROVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Drugačije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da nismo zemlja evropskih vrijednosti, najbolje se čita iz vijesti koje prođu neopaženo. Poput one o turskom državljaninu napadnutom u Podgorici, kome su u policiji tražili da im donese snimak napada na USB-u i obezbijedi prevodioca. Dok su ministar policije i potpredsjednik Vlade stajali u prvom redu „na osveštanju zemljišta i postavljanju časnog krsta“. Sekularno

 

 

Podržalo je. Nakon pada Vučića, poraza desnice u Brazilu, klimavih nogu Netanjahua, Tramp je porazio sebe samog. Odlazak autokrata, desničara, fašista, zločinaca, uvijek je dobra vijest.

I iz Brisela su stigle dobre vijesti. Najnoviji Izvještaj o napretku Crne Gore za ovu godinu istrajno govori o očiglednoj namjeri Evrope da nas tamo ugura. Naši bespogovorno ispunjavaju tehnikalije koje se od njih traže. Suštinske reforme su drugo.

Da smo daleko od zemlje evropskih vrijednosti ne moramo iščitavati između redova diplomatskih formulacija najnovijeg Izvještaja Evropske komisije. To se najbolje čita iz vijesti koje su ove sedmice  prošle pored nas kao – nevažne. Bez glasa. Reakcije. Ne računajući „djelovanje“ na društvenim mrežama.

Jedna od njih je objava novinara Dragoljuba Vukovića o turskom državljaninu koji je napadnut u Podgorici, dok se biciklom vraćao sa Cetinja. Zadobio je povredu glave iako je nosio kacigu, telefon mu je razbijen, a bicikl oštećen. Otišao je u policiju, da prijavi napad. Tamo su mu rekli da dođe sjutradan sa snimcima sopstvenog napada, da ih donese na USB-u, da se oni s tim valjda ne muče. Još i  da povede sa sobom nekog ko zna crnogorski. Prevodilac i ostala prava, to u našoj Maloj korak od Evrope institucije nijesu izgleda dužne da obezbijede.

Nakon Vukovićeve objave, vijest su stidljivo prenijeli i rijetki mediji, a policija izdala saopštenje. Ono poznato – preduzimaju se sve mjere i ostalo. Kao ono kad su preduzimali mjere poslije izliva nasilja prema turskim državljanima na podgoričkim ulicama u oktobru prošle godine. Nakon što su tim izlivima doprinijeli postrojavajući sve turske državljane na koje su naletjeli, ni krive ni dužne, uza zidove zabjelskih zgrada. Samo zato jer su – Turci.

I tako. Dok je još jedan turski državljanin uzalud tražio pravdu pred crnogorskim institucijama, ministar policije i potpredsjednik Vlade za bezbjednost, imali su preča posla. Bili su u prvom redu na Koniku, „na osveštanju zemljišta i postavljanju časnog krsta na mjestu gdje će biti izgrađen hram Svetog Vasilija Ostroškog”. Sekularna država, šta ćeš.

Bilo je još uznemirujućih vijesti. Ona o jedva punoljetnom mladiću koji je sebi oduzeo život u jednom porimorskom gradu jer je navodno bio žrtva maltretiranja, kao „drugačiji“, nije ni dospjela u medije. Na društvenim mrežama se raspravljalo, sudilo, kritikovalo, zgražavalo, tugovalo. Na javi – ćutanje.

Piše to i u Izvještaju. Evropska komisija u najnovijem dokumentu opet ukazuje na nedovoljnu podršku porodicama, kašnjenje u donošenju važnih strateških dokumenata i propuste u zaštiti djece od nasilja.

Odnos prema drugačijima je baš ono što razlikuje režime poput onih koji ovih sedmica padaju, od Vučića do Trampa, od onih drugih. U kakvim valjda želimo da živimo. Jednaki pred institucijama. Na ulici, u školama. Kad ovakve vijesti budemo primjećivali i snažno na njih reagovali, to će biti istinsko približavanje  Evropi, odnosno evropskim vrijednostima.

To će biti drugačije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Da podrži

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pao je Vučić, izgubio Bolsonaro, Netanjahu ostao bez većine. U jednoj sedmici. Autokrata za autokratom. Kod kuće, nije bilo velikih odluka i promjena, ali makar Milan Knežević nije dalje prijetio da će uređivati crnogorske kritičke medije  kad ih Vučić pokori

 

 

Pao je Vučić, izgubio Bolsonaro, Netanjahu ostao bez većine. U jednoj sedmici. Autokrata za autokratom.

Priče iz Srbije, Brazila i Izraela nijesu iste, kao što nijesu ili neće biti ni njihovi raspleti. Ipak, sve su, makar na tren, prostor za drugačije.

U Brazilu se nadmetala  ljevica Inasija lule da Silve i desnica Flavija Bolsonara, sina bivšeg predsjednika Žaira Bolsonara, osuđenog zbog pokušaja da poništi rezultate prethodnih predsjedničkih izbora u Brazilu. Desnica je bila uvjerena da joj je pobjeda zagarantovana, uz  brojna predviđanja i istraživanja  u tom smjeru. Lulina pobjeda bila je šok. Dodatno,  ljevica u Brazilu nije samo pobijedila tamošnju desnicu, nego i američke uplive i njihova nastojanja da utiču na ishod. Pobjedila je i Trampa.

U Izraelu nije bilo takmičenja lijevog i desnog, i rasplet očito neće donijeti  nasušne  promjene.  Netanjahu je izgubio većinu, ali tu većinu nije dobio nijedan politički blok. Formiranje vlade moglo bi potrajati,  pošto  niko ne razmatra koaliciju sa arapskim mandatima. Zato ratni zločinac i dalje ostaje tu, a fašizam prijeti da razori sve. Gaza i dalje krvari na očigled svijeta.

Predsjednik SNSD Milorad Dodik čestitao je Državi Izrael i Benjaminu Netanjahuu osvojen broj mandata na izborima, porukom da „Republika Srpska stoji uz Izrael, danas, sutra i uvijek“. Na žalost, Dodika nije zahvatio ovaj talas odlaska autokrata i desničara. Da je Vučić pao prije izbora u BiH, ko zna.

Na posljetku, Srbija. Sukob društva i korumpirane i kriminogene vlasti. Pobjedom na izborima Studentska lista nije pobijedila samo autokratu Vučića nego i opoziciju, koja nije uspjela ni da pređe cenzus. Čitavu političku klasu savladala jedna mladost, ponijeta željom za slobodom. To je trenutak istorije koji će dugo trajati.

Iako je  mirni Vučićev silazak sa vlasti razlog za ogromno slavlje, pred Studentskom listom i Srbijom tek je ozbiljan i težak posao. Ne samo ozdravljenje društva koje je predugo kontrolisano i uništavano.  Nego je tu i ono drugo važno pitanje – šta je politika Studentske liste osim  borbe protiv Vučića?  Gdje sad ide Srbija?  Najavljuje se da će za nove vlasti u Srbiji prioritet biti lustracija, borba protiv korupcije i jačanje institucija. Vidjećemo.

Govoreći o studenskim protestima u Francuskoj, Italiji i Belgiji, Španiji i Albaniji, koji su nastali kao odgovor na krize stanovanja, obrazovanja i uništavanja životne sredine, Yanis Varoufakis kaže: „Nevjerovatan ustanak mladih u maju 1968. godine, kada su studenti pozvali da tražimo nemoguće, završio se jačanjem konzervativizma. Da li će i ovaj ustanak na kraju ojačati ekstremnu desnicu koja prezire ustanike, upravo onu silu koja buja u njihovom očaju?.. Ako ih ljevica izda, krajnja desnica će iskoristiti njihov gnijev“…

U Crnoj Gori na sve strane nadmetanje – ko je bio veći kritičar Vučićevog režima, odnosno ko je manje s njim sarađivao. Parlamentom odzvanjaju optužbe  – koga je finansirala BIA, ko ima stanove u Beogradu… Plus pitanje – šta za Crnu Goru znači pad Vučićevog režima?  Govori se o ubrzanju evropskog puta zemlje, procjenjuju izjave lidera Studentske liste na temu susjedskih odnosa. Neki su zadovoljni, drugi ćute.

Za sad je makar jedno sigurno – Milan Knežević više ne prijeti da će uređivati crnogorske kritičke medije  kad ih Vučić pokori.  Malo li je.

Samo da podrži.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Čitajte

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napunio je trideset šest, kreće trideset sedma. Čitajte. I stare i nove brojeve Monitora. Čitajte i one tekstove sa kojima se ne slažete. Preispitujte, sebe i nas. Sumnjajte. Da poslije svega, opet jednom neki silnici i njihovi podanici, ne bi objašnjavali kako i zašto nijesmo znali

 

 

Za nama je još jedna godina. One počinju 19. oktobra kada je, 1990, izašao prvi broj vašeg i našeg nedjeljnika. I evo, punih 36, a počinje 37. godina izlaženja Monitora.

Mijenjale su se države, vlasti, savezništva i društveni prioriteti… Mijenjala se i redakcija. Neki su dolazili i odlazili po sopstvenom izboru. Druge je život odnio u vječnost. Nepromjenljiva je ostala potreba Monitora da otkriva, svjedoči, opominje, slijedeći naum da se izgovoreno i učinjeno sačuva od zaborava. I naknadnog prepravljanja.

Andrija Mandić i Milo Đukanović vatreno, evo, raspravljaju o devedesetim. Baš oni. Slušajući ih, mogli bismo pomisliti da je najveća nepravda ratova na prostoru bivše Jugoslavije to što njihova uloga u tim događajima još nije pravilno vrednovana.

Đukanović objašnjava da je njegova vlada Bosni i Hercegovini slala humanitarnu pomoć. Mandić najavljuje dokaze kojima se može potvrditi, kako kaže, čak i Đukanovićeva komandna odgovornost. Tužilaštvo šuti da ne remeti diskusiju.

Ako tražite odgovore, čitajte Monitor. Sadašnje i arhivirane brojeve. Na našem sajtu i u bibliotekama sa bogatijim fondom periodičnih izdanja.Tamo se može provjeriti šta je ko govorio dok su ratovi počinjali i trajali, koju je politiku podržavao, šta je opravdavao, a pred čim ćutao. Ko se bavio naftom, ko duvanom a ko aluminijumom. Hiljade stranicaMonitora svjedoče ko je upozoravao na posljedice dok su upozorenja još mogla nekoga spasiti. U tim brojevima postoje ljudi i događaji koji u današnjim polemikama ostaju izvan kadra: žrtve, prognani, protivnici rata, oni koji su odbili da pucaju ili da komšiju predaju progoniteljima.

Tokom ovonedjeljnih pregovora u parlamentu, usaglašavana je garancija da se poseban zakon o provjeri integriteta nosilaca izvršne vlasti donosi dvotrećinskom većinom poslanika. Podrška nacionalnih partija manje brojnih naroda povezana je sa prihvatanjem njihovih zahtjeva za izmjene izbornih pravila. Četiri garantovana mandata za albanski narod i jedan za hrvatski, uz izmjene Zakona o morskom dobru. Individualna i kolektivna prava zaslužuju trajna i obrazložena rješenja. Zato treba pročitati šta je dogovoreno, kome je šta obećano i kakve veze izmjene Zakona o morskom dobru imaju sa provjerom integriteta članova buduće Vlade.

Ne moramo, međutim, čekati završetak procesa ustavnih promjena da bismo provjerili integritet onih koji odlučuju o sadašnjosti i budućnosti Crne Gore. Već danas možemo uporediti njihove riječi sa odlukama, obećanja sa rezultatima, prijavljenu imovinu sa načinom života. I zapitati se zašto neko dokaze čuva za politički povoljan trenutak, a sopstvenu prošlost prepričava tek od mjesta na kojem je ona postala prihvatljiva.

Za takvu provjeru potrebni su dokumenti i sačuvana svjedočanstva. Potreban je trag koji ne nestaje promjenom vlasti, vlasnika medija ili političkog savezništva. Bez njega, svaka nova izjava dobija priliku da izbriše prethodnu, svako obećanje može da se predstavi kao prvo, a svaka odavno opisana zloupotreba da ponovo iznenadi javnost.

Dobar dio Monitorovih 36 godina stao je u arhivu koju danas možemo otvoriti i uporediti sa onim što vidimo i što nam govore. Nijesmo sve znali ni sve vidjeli. Kao što, sasvim izvjesno, nijesmo uvijek ispravno procijenili ono što traje ili dolazi. I naše tekstove treba čitati kritički, provjeravati izvore i zaključke. Godine trajanja uvećavaju tu obavezu.

Vrijednost svjedočenja Monitora posebno je važna kad neko pokuša da rastumači kako se ono čemu smo svi svjedočili zapravo nije ni dogodilo. Ili da se dogodilo sasvim drugačije. Tada datum, izjava, dokument i ime postaju odbrana od nametnutog zaborava. Omogućavaju da rasprava počne od činjenica, umjesto da se završava pitanjem kome više vjerujemo.

Zato, čitajte. I stare i nove brojeve Monitora. Čitajte zakone, presude, ugovore i ono što se nalazi iza naslova. Čitajte i one tekstove sa kojima se ne slažete.  Preisptujte, sebe i nas. Sumnjajte. Da poslije svega, opet jednom neki silnici i njihovi podanici, ne bi objašnjavali kako i zašto nijesmo znali.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo