Povežite se sa nama

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Dvadeset devet godina otpora 

Objavljeno prije

na

Između ŽUC-a  i Monitora postoji poveznica – neposlušnost prema bilo kojoj vlasti, obaveza da se svaka vlast kritikuje i uznemirava

 

MONITOR: Navršava se dvadeset devet godina od osnivanja Žena u crnom i trideset godina od kada se pojavio prvi broj Monitora. Nalazite li, sem brojeva, i neke druge paralele?

ZAJOVIĆ: Drugarski i solidarno čestitam Monitoru na trideset godina upornog i doslednog angažmana. Povezuje nas antiratni, antimilitaristički angažman. Od početka smo podržavali pobunjenike protiv rata. Zajedničko nam je obelodanjivanje politike terirorijalne ekspanzije oličene u Slobodanu Miloševiću i jednom od njegovih glavnih oslonaca Milu Đukanoviću. To nije bilo lako u to vreme, u vreme najveće homogenizacije i u Srbiji i u Crnoj Gori. Od tada  postoji poveznica izmđu nas – neposlušnost prema bilo kojoj vlasti, obaveza da se svaka vlast kritikuje i uznemirava, da se podrži samo neki pojedinačni gest sa kojim se slažemo. Pokazali smo da je moguća autonomija civilnog društva i medija. Vezuje nas aktivna solidarnost sa potlačenima. Pre svega sa onima koji su bili sa druge strane, prokazani kao neprijatelji a bili su žrtve zločina počinjenih u naše ime: od prognanih Bošnjaka koje je 1992 isporučio režim Mila Đukanovića, da ne pominjemo mnoge zločine srpskog režima…

Naš odnos prem žrtvama iskazivali smo i  kasnije, na globalnom planu, kroz solidarnost sa izbeglicama sa Bliskog istoka, Afrike, Latinske Amerike.

Tako nas povezuje naša alterglobalistička politika, kao i politika koja uključuje priznavanje posebnosti ne samo na etničkoj već i na seksualnoj osnovi…

To je bila naša obaveza, a malo medija je bilo prijemčivo za te teme, pogotovo u sredinama prilično patrijarhalnim kao što su Srbija i Crna Gora.

MONITOR: Kakvo je vaše „iskustvo sa margine“? Može li se, i sa te pozicije, uticati na događaje?

ZAJOVIĆ: Smatram da se sve važne stvari u svim oblastima na planeti dešavaju na margini. To ne znači da mi ne podržavamo one koji su odabrali da pokušaju da nešto promene sa pozicija moći. Naša pozcija nije samo permanentna pozicija kritike već i stalnog davanja alternativnih predloga.

MONITOR: Margina ako ne utiče na događaje utiče na procese u dužem trajanju?

ZAJOVIĆ: To je naša obaveza i privilegija, imamo privilegiju da budemo „prekršitelji“.

MONITOR: U Hrvatskoj je, posle poslednjih izbora, i alternativa, kroz koaliciju „Možemo“, ušla u institucije. Koliko je to važno i izazovno za alternativu?

ZAJOVIĆ: To je rezultat dugotrajnog rada civilnog društva koje je udružilo svoje nezadovoljstvo u koaliciju koja je dala primer hrvatskom građanstvu da se proces može završiti rezultatom. Tu se pokazuje rezultat spajanja onih koji su u svom djelovanju pokrivali više oblasti – ekologiju, feminizam i dodali nešto jako bitno za Hrvatsku i balkanska društva, pitanje odgovornosti i kažnjivosti za ratne zločine. Ta veza između ratnih zločina i postratnih profitera, ekonomsko-klasnog i „patriotskog“ interesa postratne oligarhije o kojoj su oni govorili, napravila je otklon od apologije domovinskog rata. Tu je i stalni zahtev za sekularnom državom, isključivanje bilo kakvog uticaja crkvenih institucija na državne odluke. To je najbolji način da se poštuje religija. Sve ostalo je jako opasni  fundamentalizam.

MONITOR: To je dobar prelazak na sledeće pitanje: pobeda opozicije u Crnoj Gori se uglavnom ocenjuje ili kao „istorijska“ ili kao „pirova“: kako biste se vi odnosili prema tom rezultatu?

ZAJOVIĆ: Mislim da je neumjesno i neprikladno da se iz Beograda mnogo izjašnjavamo o Crnoj Gori. Zašto? Zato što je i to jedan način miješanja u unutrašnje stvari i dio hegemone, velikosrpske politike, autoritarnog pristupa. Crna Gora je pokazala zrelost i demokratski kapacitet. Prvo, izlaznost je bila velika, i sve se odvijalo u demokratskom duhu, miroljubivom. Drugo, mislim da je pozitivno to što će biti kohabitacije jer nije dobro da neko ima potpunu premoć – što smo videli iz primjera u Srbiji, od 90-ih do danas. Kad je kohabitacija, onda moraju da polažu računa jedni drugima.

Mešanje Beograda bi bilo opasno, poguban je učinak te politike ujedinjavanja svih Srba. To je razorno za društvo i u Srbiji jer se veliki materijalni resursi troše na tu politiku. Ta omča oko vrata srpskog naroda  neprekidni je remetilački faktor u regiji. Ona ima i svoje eksponente u Crnoj Gori.

Bitno je i da li će promene u izvršnoj vlasti u Crnoj Gori voditi ka klerikalizaciji što je posebno za nas važno kada se radi o pravima žena i njihovoj reproduktivnoj ulozi, a imalo bi i širi uticaj na društvo koje bi moralo da se prikloni jednom teokratizovanom državnom ustrojstvu. Pogotovo što se zna ko bi stajao iza tih procesa: jedan od najglasnijih aktera politike SPC koja je dala podršku osvajačkim pohodima. Danas je SPC  bogata crkva koja vodi bespoštedan rat protiv žena, mizogin, pokazuje da se ne poznaje stvarnost u kojoj žene žive.

Za nas su veoma ohrabrujući rezultati našeg skorašnjeg istraživanja o ženskim reproduktivnim i radnim pravima, koji pokazuju da stavovoi SPC nisu ni legitimni ni validni niti imaju uporište u stavovima žena. Kada Amfilohije Radović kaže da su Srpkinje „čedomorstvom“ ubile više Srba nego Hitler i Musolini, to je zločinačka izjava, ali je i neutemeljena. I 83 posto vernica u našem ispitivnaju je reklo da su protiv abortusa – smatraju to krajnjom mjerom – ali da to nije ubistvo-čedomorstvo kako to kvalifikuju crkveni velikodostojnici.

One potpuno odbacuju stavove SPC. Hoću da kažem da su opasne fundamentalističke tendencije jer fundamentalizam nije verski pokret već pokret ultadesničarske, profašističke opcije zadobijanja političke moći. Najbolji recept je da se ne dozvoli ni miješanje države u crkvena pitanja, a ni miješanje crkve u državne odluke. Zdravstvene, obrazovne, kulturne. Opravdano nagomilano nezadovoljstvo u Crnoj Gori zbog užasne korupcije režima Đukanovića, kapitalizovao je Amfilohije Radović. Kako to da to nezadovoljstvo nije kapitalizovano od strane građanske opozicije?

MONITOR: Pa to i jeste važno pitanje za budućnost crnogorskog društva…

ZAJOVIĆ: Ali, bilo je građanske opozicije, za koju Đukanović i njegov režim nisu hteli ni da čuju. Bili su veličanstveni građanski protesti i najčistiji od svih koji su se dešavali u regionu, ali su bili demonizovani od strane režima.  I tako se otelovio stih Branka Miljkovića: Ko neće da sluša pesmu slušaće oluju. To je oluja koja je došla u Crnu Goru: Amfilohije postaje važna politička figura. To je jako opasno.

MONITOR: Kao organizacija koja se zalaže za globalnu solidarnost u mnogim vitalnim pitanjima, kako vidite sadašnju sliku svijeta?

ZAJOVIĆ: Mi smo odavno deo antimilitarisitičkog, feminističkog, antiglobalističkog pokreta. Kada pogledamo militarisitičku politiku velikih sila, vidimo da se rat uvek vraća kući. Rat je veoma skup i podstiče sve vrste nejednakosti. Mene zabrinjava stalno povećanje sredstava koja se ulažu u naoružavanje, a za civilne svrhe daje se sve manje novca. Tokom sadašnje pandemije nema zatvorenih fabrika oružja, trgovina oružjem nesmetano teče, kapital nema granica ali granica ima za one koji beže od ratova. Nepekidna proizvodnja raznih vrsta oružja uništava staništa živih bića. Velike sile dovode planetu do uništenja, civilni život je toliko unižen da bogate zemlje u jednom momentu nisu imale ni dovoljno maski. Zemlje neoliberalnog kapitalizma uništavaju sopstvene prirodne i društvene resurse. To ima razmere procesa geoloških promena. Videćemo da li će posle svega prevagnuti ova druga logika koja pokazuje da na našoj planeti ima dovoljno resursa za sve ljude i da je samo u pitanju način njihove distribucije. Da li će pandemija biti podsticaj da se drugačije ponašamo, da li će nastupiti nova epoha? Plašim se, jer dominiraju oni kojima je profit jedini zakon i koji sve pretvaraju u tržišnu robu. S druge strane, postoji ono u šta ja imam povjerenja, a to su ljudi koji se nikada neće smiriti. U SAD postoje levičarske snage koje rastu i koje pokazuju jednu veliku snagu njihovog društva…

MONITOR: Šta je sa Evropom?

ZAJOVIĆ: Evropa na svojim granicama vodi ono što se zove nekro politika, politika smrti. Ne osvrće se na to što su afričke zemlje iz kojih im dolaze migranti oštećene kako kolonijalnom politikom tako i svojim diktaturama.  To je politika smrti jer migracije su ključ razvoja, motor čovečanstva. To je potpuno protiv razvoja i koncepta Evrope. Politika sekuritizacije granica uništava sam koncept ljudskih prava u Evropi. Nadam se i vjerujem da postoji toliko snage u Evropi, u  „Evropi odozdo“, solidarnoj Evropi – koja je moja Evropa – da se tome odupre. I zato želim da čitava ova regija uđe u EU, jer onda ćemo svi zajedno moći da radimo na demontiranju tih nekrofilnih politika. I do sada se pokazivalo da alternativna moć onih neprekidno pobunjenih i solidarnih može uticati na mejnstrim politike. Ja ni EU ni SAD ne vidim samo kroz EU institucije ili Pentagon, jer postoji podsticajna alternativa u društvu Zapada, u kulturi koja ga je nekad emancipovala kroz rok muziku, na primer. Tako nešto može ponovo „spasiti svijet“.

Moj uzor je, u tom smislu, Džon Lenon, moj duhovni i politički prijatelj, od čije će se smrti uskoro navršiti četrdeset godina. On  je često govorio da se mir i pravda ne mogu prepustiti samo političarima – to zavisi od mene, od tebe, od svih nas.

 

Borba protiv nemoći

MONITOR: Da li je cijena borbe na margini prevelika?

ZAJOVIĆ: Imamo mnogo širi prostor djelovanja… Kao i Monitor, naša je zajednička borba da se stalno borimo protiv nemoći. Alternativna moć ne daje odmah rezultate, ali bez te alternativne moći koja se povezuje sa onima koji imaju institucionalnu moć, nema promjene. Ostalo je fasadna demokratija. Meni je najbliži slučaj Španije. Zahvaljujući toj alternativnoj moći, moći neposlušnih, nepokornih, solidarnih, došao je na vlast Podemos. Ali i on je stalno pod budnim okom najšireg pokreta u Španiji, pokreta indignadosa – ogorčenih, koji ne žele moć, a u stvari je njihova moć najveća, ogromna, jer imaju povjerenja u ono što su najvažnije ljudske vrijednosti. Nisu na vlasti – ne žele, ali imaju ulogu aktivnih sudionika društvenih procesa i zajedno sa akademskim činiocima, to je i naše iskustvo, kroz demokratizaciju znanja proizvode tu alternativnu moć

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo