Povežite se sa nama

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Dvadeset devet godina otpora 

Objavljeno prije

na

Između ŽUC-a  i Monitora postoji poveznica – neposlušnost prema bilo kojoj vlasti, obaveza da se svaka vlast kritikuje i uznemirava

 

MONITOR: Navršava se dvadeset devet godina od osnivanja Žena u crnom i trideset godina od kada se pojavio prvi broj Monitora. Nalazite li, sem brojeva, i neke druge paralele?

ZAJOVIĆ: Drugarski i solidarno čestitam Monitoru na trideset godina upornog i doslednog angažmana. Povezuje nas antiratni, antimilitaristički angažman. Od početka smo podržavali pobunjenike protiv rata. Zajedničko nam je obelodanjivanje politike terirorijalne ekspanzije oličene u Slobodanu Miloševiću i jednom od njegovih glavnih oslonaca Milu Đukanoviću. To nije bilo lako u to vreme, u vreme najveće homogenizacije i u Srbiji i u Crnoj Gori. Od tada  postoji poveznica izmđu nas – neposlušnost prema bilo kojoj vlasti, obaveza da se svaka vlast kritikuje i uznemirava, da se podrži samo neki pojedinačni gest sa kojim se slažemo. Pokazali smo da je moguća autonomija civilnog društva i medija. Vezuje nas aktivna solidarnost sa potlačenima. Pre svega sa onima koji su bili sa druge strane, prokazani kao neprijatelji a bili su žrtve zločina počinjenih u naše ime: od prognanih Bošnjaka koje je 1992 isporučio režim Mila Đukanovića, da ne pominjemo mnoge zločine srpskog režima…

Naš odnos prem žrtvama iskazivali smo i  kasnije, na globalnom planu, kroz solidarnost sa izbeglicama sa Bliskog istoka, Afrike, Latinske Amerike.

Tako nas povezuje naša alterglobalistička politika, kao i politika koja uključuje priznavanje posebnosti ne samo na etničkoj već i na seksualnoj osnovi…

To je bila naša obaveza, a malo medija je bilo prijemčivo za te teme, pogotovo u sredinama prilično patrijarhalnim kao što su Srbija i Crna Gora.

MONITOR: Kakvo je vaše „iskustvo sa margine“? Može li se, i sa te pozicije, uticati na događaje?

ZAJOVIĆ: Smatram da se sve važne stvari u svim oblastima na planeti dešavaju na margini. To ne znači da mi ne podržavamo one koji su odabrali da pokušaju da nešto promene sa pozicija moći. Naša pozcija nije samo permanentna pozicija kritike već i stalnog davanja alternativnih predloga.

MONITOR: Margina ako ne utiče na događaje utiče na procese u dužem trajanju?

ZAJOVIĆ: To je naša obaveza i privilegija, imamo privilegiju da budemo „prekršitelji“.

MONITOR: U Hrvatskoj je, posle poslednjih izbora, i alternativa, kroz koaliciju „Možemo“, ušla u institucije. Koliko je to važno i izazovno za alternativu?

ZAJOVIĆ: To je rezultat dugotrajnog rada civilnog društva koje je udružilo svoje nezadovoljstvo u koaliciju koja je dala primer hrvatskom građanstvu da se proces može završiti rezultatom. Tu se pokazuje rezultat spajanja onih koji su u svom djelovanju pokrivali više oblasti – ekologiju, feminizam i dodali nešto jako bitno za Hrvatsku i balkanska društva, pitanje odgovornosti i kažnjivosti za ratne zločine. Ta veza između ratnih zločina i postratnih profitera, ekonomsko-klasnog i „patriotskog“ interesa postratne oligarhije o kojoj su oni govorili, napravila je otklon od apologije domovinskog rata. Tu je i stalni zahtev za sekularnom državom, isključivanje bilo kakvog uticaja crkvenih institucija na državne odluke. To je najbolji način da se poštuje religija. Sve ostalo je jako opasni  fundamentalizam.

MONITOR: To je dobar prelazak na sledeće pitanje: pobeda opozicije u Crnoj Gori se uglavnom ocenjuje ili kao „istorijska“ ili kao „pirova“: kako biste se vi odnosili prema tom rezultatu?

ZAJOVIĆ: Mislim da je neumjesno i neprikladno da se iz Beograda mnogo izjašnjavamo o Crnoj Gori. Zašto? Zato što je i to jedan način miješanja u unutrašnje stvari i dio hegemone, velikosrpske politike, autoritarnog pristupa. Crna Gora je pokazala zrelost i demokratski kapacitet. Prvo, izlaznost je bila velika, i sve se odvijalo u demokratskom duhu, miroljubivom. Drugo, mislim da je pozitivno to što će biti kohabitacije jer nije dobro da neko ima potpunu premoć – što smo videli iz primjera u Srbiji, od 90-ih do danas. Kad je kohabitacija, onda moraju da polažu računa jedni drugima.

Mešanje Beograda bi bilo opasno, poguban je učinak te politike ujedinjavanja svih Srba. To je razorno za društvo i u Srbiji jer se veliki materijalni resursi troše na tu politiku. Ta omča oko vrata srpskog naroda  neprekidni je remetilački faktor u regiji. Ona ima i svoje eksponente u Crnoj Gori.

Bitno je i da li će promene u izvršnoj vlasti u Crnoj Gori voditi ka klerikalizaciji što je posebno za nas važno kada se radi o pravima žena i njihovoj reproduktivnoj ulozi, a imalo bi i širi uticaj na društvo koje bi moralo da se prikloni jednom teokratizovanom državnom ustrojstvu. Pogotovo što se zna ko bi stajao iza tih procesa: jedan od najglasnijih aktera politike SPC koja je dala podršku osvajačkim pohodima. Danas je SPC  bogata crkva koja vodi bespoštedan rat protiv žena, mizogin, pokazuje da se ne poznaje stvarnost u kojoj žene žive.

Za nas su veoma ohrabrujući rezultati našeg skorašnjeg istraživanja o ženskim reproduktivnim i radnim pravima, koji pokazuju da stavovoi SPC nisu ni legitimni ni validni niti imaju uporište u stavovima žena. Kada Amfilohije Radović kaže da su Srpkinje „čedomorstvom“ ubile više Srba nego Hitler i Musolini, to je zločinačka izjava, ali je i neutemeljena. I 83 posto vernica u našem ispitivnaju je reklo da su protiv abortusa – smatraju to krajnjom mjerom – ali da to nije ubistvo-čedomorstvo kako to kvalifikuju crkveni velikodostojnici.

One potpuno odbacuju stavove SPC. Hoću da kažem da su opasne fundamentalističke tendencije jer fundamentalizam nije verski pokret već pokret ultadesničarske, profašističke opcije zadobijanja političke moći. Najbolji recept je da se ne dozvoli ni miješanje države u crkvena pitanja, a ni miješanje crkve u državne odluke. Zdravstvene, obrazovne, kulturne. Opravdano nagomilano nezadovoljstvo u Crnoj Gori zbog užasne korupcije režima Đukanovića, kapitalizovao je Amfilohije Radović. Kako to da to nezadovoljstvo nije kapitalizovano od strane građanske opozicije?

MONITOR: Pa to i jeste važno pitanje za budućnost crnogorskog društva…

ZAJOVIĆ: Ali, bilo je građanske opozicije, za koju Đukanović i njegov režim nisu hteli ni da čuju. Bili su veličanstveni građanski protesti i najčistiji od svih koji su se dešavali u regionu, ali su bili demonizovani od strane režima.  I tako se otelovio stih Branka Miljkovića: Ko neće da sluša pesmu slušaće oluju. To je oluja koja je došla u Crnu Goru: Amfilohije postaje važna politička figura. To je jako opasno.

MONITOR: Kao organizacija koja se zalaže za globalnu solidarnost u mnogim vitalnim pitanjima, kako vidite sadašnju sliku svijeta?

ZAJOVIĆ: Mi smo odavno deo antimilitarisitičkog, feminističkog, antiglobalističkog pokreta. Kada pogledamo militarisitičku politiku velikih sila, vidimo da se rat uvek vraća kući. Rat je veoma skup i podstiče sve vrste nejednakosti. Mene zabrinjava stalno povećanje sredstava koja se ulažu u naoružavanje, a za civilne svrhe daje se sve manje novca. Tokom sadašnje pandemije nema zatvorenih fabrika oružja, trgovina oružjem nesmetano teče, kapital nema granica ali granica ima za one koji beže od ratova. Nepekidna proizvodnja raznih vrsta oružja uništava staništa živih bića. Velike sile dovode planetu do uništenja, civilni život je toliko unižen da bogate zemlje u jednom momentu nisu imale ni dovoljno maski. Zemlje neoliberalnog kapitalizma uništavaju sopstvene prirodne i društvene resurse. To ima razmere procesa geoloških promena. Videćemo da li će posle svega prevagnuti ova druga logika koja pokazuje da na našoj planeti ima dovoljno resursa za sve ljude i da je samo u pitanju način njihove distribucije. Da li će pandemija biti podsticaj da se drugačije ponašamo, da li će nastupiti nova epoha? Plašim se, jer dominiraju oni kojima je profit jedini zakon i koji sve pretvaraju u tržišnu robu. S druge strane, postoji ono u šta ja imam povjerenja, a to su ljudi koji se nikada neće smiriti. U SAD postoje levičarske snage koje rastu i koje pokazuju jednu veliku snagu njihovog društva…

MONITOR: Šta je sa Evropom?

ZAJOVIĆ: Evropa na svojim granicama vodi ono što se zove nekro politika, politika smrti. Ne osvrće se na to što su afričke zemlje iz kojih im dolaze migranti oštećene kako kolonijalnom politikom tako i svojim diktaturama.  To je politika smrti jer migracije su ključ razvoja, motor čovečanstva. To je potpuno protiv razvoja i koncepta Evrope. Politika sekuritizacije granica uništava sam koncept ljudskih prava u Evropi. Nadam se i vjerujem da postoji toliko snage u Evropi, u  „Evropi odozdo“, solidarnoj Evropi – koja je moja Evropa – da se tome odupre. I zato želim da čitava ova regija uđe u EU, jer onda ćemo svi zajedno moći da radimo na demontiranju tih nekrofilnih politika. I do sada se pokazivalo da alternativna moć onih neprekidno pobunjenih i solidarnih može uticati na mejnstrim politike. Ja ni EU ni SAD ne vidim samo kroz EU institucije ili Pentagon, jer postoji podsticajna alternativa u društvu Zapada, u kulturi koja ga je nekad emancipovala kroz rok muziku, na primer. Tako nešto može ponovo „spasiti svijet“.

Moj uzor je, u tom smislu, Džon Lenon, moj duhovni i politički prijatelj, od čije će se smrti uskoro navršiti četrdeset godina. On  je često govorio da se mir i pravda ne mogu prepustiti samo političarima – to zavisi od mene, od tebe, od svih nas.

 

Borba protiv nemoći

MONITOR: Da li je cijena borbe na margini prevelika?

ZAJOVIĆ: Imamo mnogo širi prostor djelovanja… Kao i Monitor, naša je zajednička borba da se stalno borimo protiv nemoći. Alternativna moć ne daje odmah rezultate, ali bez te alternativne moći koja se povezuje sa onima koji imaju institucionalnu moć, nema promjene. Ostalo je fasadna demokratija. Meni je najbliži slučaj Španije. Zahvaljujući toj alternativnoj moći, moći neposlušnih, nepokornih, solidarnih, došao je na vlast Podemos. Ali i on je stalno pod budnim okom najšireg pokreta u Španiji, pokreta indignadosa – ogorčenih, koji ne žele moć, a u stvari je njihova moć najveća, ogromna, jer imaju povjerenja u ono što su najvažnije ljudske vrijednosti. Nisu na vlasti – ne žele, ali imaju ulogu aktivnih sudionika društvenih procesa i zajedno sa akademskim činiocima, to je i naše iskustvo, kroz demokratizaciju znanja proizvode tu alternativnu moć

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo