Povežite se sa nama

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Dvadeset devet godina otpora 

Objavljeno prije

na

Između ŽUC-a  i Monitora postoji poveznica – neposlušnost prema bilo kojoj vlasti, obaveza da se svaka vlast kritikuje i uznemirava

 

MONITOR: Navršava se dvadeset devet godina od osnivanja Žena u crnom i trideset godina od kada se pojavio prvi broj Monitora. Nalazite li, sem brojeva, i neke druge paralele?

ZAJOVIĆ: Drugarski i solidarno čestitam Monitoru na trideset godina upornog i doslednog angažmana. Povezuje nas antiratni, antimilitaristički angažman. Od početka smo podržavali pobunjenike protiv rata. Zajedničko nam je obelodanjivanje politike terirorijalne ekspanzije oličene u Slobodanu Miloševiću i jednom od njegovih glavnih oslonaca Milu Đukanoviću. To nije bilo lako u to vreme, u vreme najveće homogenizacije i u Srbiji i u Crnoj Gori. Od tada  postoji poveznica izmđu nas – neposlušnost prema bilo kojoj vlasti, obaveza da se svaka vlast kritikuje i uznemirava, da se podrži samo neki pojedinačni gest sa kojim se slažemo. Pokazali smo da je moguća autonomija civilnog društva i medija. Vezuje nas aktivna solidarnost sa potlačenima. Pre svega sa onima koji su bili sa druge strane, prokazani kao neprijatelji a bili su žrtve zločina počinjenih u naše ime: od prognanih Bošnjaka koje je 1992 isporučio režim Mila Đukanovića, da ne pominjemo mnoge zločine srpskog režima…

Naš odnos prem žrtvama iskazivali smo i  kasnije, na globalnom planu, kroz solidarnost sa izbeglicama sa Bliskog istoka, Afrike, Latinske Amerike.

Tako nas povezuje naša alterglobalistička politika, kao i politika koja uključuje priznavanje posebnosti ne samo na etničkoj već i na seksualnoj osnovi…

To je bila naša obaveza, a malo medija je bilo prijemčivo za te teme, pogotovo u sredinama prilično patrijarhalnim kao što su Srbija i Crna Gora.

MONITOR: Kakvo je vaše „iskustvo sa margine“? Može li se, i sa te pozicije, uticati na događaje?

ZAJOVIĆ: Smatram da se sve važne stvari u svim oblastima na planeti dešavaju na margini. To ne znači da mi ne podržavamo one koji su odabrali da pokušaju da nešto promene sa pozicija moći. Naša pozcija nije samo permanentna pozicija kritike već i stalnog davanja alternativnih predloga.

MONITOR: Margina ako ne utiče na događaje utiče na procese u dužem trajanju?

ZAJOVIĆ: To je naša obaveza i privilegija, imamo privilegiju da budemo „prekršitelji“.

MONITOR: U Hrvatskoj je, posle poslednjih izbora, i alternativa, kroz koaliciju „Možemo“, ušla u institucije. Koliko je to važno i izazovno za alternativu?

ZAJOVIĆ: To je rezultat dugotrajnog rada civilnog društva koje je udružilo svoje nezadovoljstvo u koaliciju koja je dala primer hrvatskom građanstvu da se proces može završiti rezultatom. Tu se pokazuje rezultat spajanja onih koji su u svom djelovanju pokrivali više oblasti – ekologiju, feminizam i dodali nešto jako bitno za Hrvatsku i balkanska društva, pitanje odgovornosti i kažnjivosti za ratne zločine. Ta veza između ratnih zločina i postratnih profitera, ekonomsko-klasnog i „patriotskog“ interesa postratne oligarhije o kojoj su oni govorili, napravila je otklon od apologije domovinskog rata. Tu je i stalni zahtev za sekularnom državom, isključivanje bilo kakvog uticaja crkvenih institucija na državne odluke. To je najbolji način da se poštuje religija. Sve ostalo je jako opasni  fundamentalizam.

MONITOR: To je dobar prelazak na sledeće pitanje: pobeda opozicije u Crnoj Gori se uglavnom ocenjuje ili kao „istorijska“ ili kao „pirova“: kako biste se vi odnosili prema tom rezultatu?

ZAJOVIĆ: Mislim da je neumjesno i neprikladno da se iz Beograda mnogo izjašnjavamo o Crnoj Gori. Zašto? Zato što je i to jedan način miješanja u unutrašnje stvari i dio hegemone, velikosrpske politike, autoritarnog pristupa. Crna Gora je pokazala zrelost i demokratski kapacitet. Prvo, izlaznost je bila velika, i sve se odvijalo u demokratskom duhu, miroljubivom. Drugo, mislim da je pozitivno to što će biti kohabitacije jer nije dobro da neko ima potpunu premoć – što smo videli iz primjera u Srbiji, od 90-ih do danas. Kad je kohabitacija, onda moraju da polažu računa jedni drugima.

Mešanje Beograda bi bilo opasno, poguban je učinak te politike ujedinjavanja svih Srba. To je razorno za društvo i u Srbiji jer se veliki materijalni resursi troše na tu politiku. Ta omča oko vrata srpskog naroda  neprekidni je remetilački faktor u regiji. Ona ima i svoje eksponente u Crnoj Gori.

Bitno je i da li će promene u izvršnoj vlasti u Crnoj Gori voditi ka klerikalizaciji što je posebno za nas važno kada se radi o pravima žena i njihovoj reproduktivnoj ulozi, a imalo bi i širi uticaj na društvo koje bi moralo da se prikloni jednom teokratizovanom državnom ustrojstvu. Pogotovo što se zna ko bi stajao iza tih procesa: jedan od najglasnijih aktera politike SPC koja je dala podršku osvajačkim pohodima. Danas je SPC  bogata crkva koja vodi bespoštedan rat protiv žena, mizogin, pokazuje da se ne poznaje stvarnost u kojoj žene žive.

Za nas su veoma ohrabrujući rezultati našeg skorašnjeg istraživanja o ženskim reproduktivnim i radnim pravima, koji pokazuju da stavovoi SPC nisu ni legitimni ni validni niti imaju uporište u stavovima žena. Kada Amfilohije Radović kaže da su Srpkinje „čedomorstvom“ ubile više Srba nego Hitler i Musolini, to je zločinačka izjava, ali je i neutemeljena. I 83 posto vernica u našem ispitivnaju je reklo da su protiv abortusa – smatraju to krajnjom mjerom – ali da to nije ubistvo-čedomorstvo kako to kvalifikuju crkveni velikodostojnici.

One potpuno odbacuju stavove SPC. Hoću da kažem da su opasne fundamentalističke tendencije jer fundamentalizam nije verski pokret već pokret ultadesničarske, profašističke opcije zadobijanja političke moći. Najbolji recept je da se ne dozvoli ni miješanje države u crkvena pitanja, a ni miješanje crkve u državne odluke. Zdravstvene, obrazovne, kulturne. Opravdano nagomilano nezadovoljstvo u Crnoj Gori zbog užasne korupcije režima Đukanovića, kapitalizovao je Amfilohije Radović. Kako to da to nezadovoljstvo nije kapitalizovano od strane građanske opozicije?

MONITOR: Pa to i jeste važno pitanje za budućnost crnogorskog društva…

ZAJOVIĆ: Ali, bilo je građanske opozicije, za koju Đukanović i njegov režim nisu hteli ni da čuju. Bili su veličanstveni građanski protesti i najčistiji od svih koji su se dešavali u regionu, ali su bili demonizovani od strane režima.  I tako se otelovio stih Branka Miljkovića: Ko neće da sluša pesmu slušaće oluju. To je oluja koja je došla u Crnu Goru: Amfilohije postaje važna politička figura. To je jako opasno.

MONITOR: Kao organizacija koja se zalaže za globalnu solidarnost u mnogim vitalnim pitanjima, kako vidite sadašnju sliku svijeta?

ZAJOVIĆ: Mi smo odavno deo antimilitarisitičkog, feminističkog, antiglobalističkog pokreta. Kada pogledamo militarisitičku politiku velikih sila, vidimo da se rat uvek vraća kući. Rat je veoma skup i podstiče sve vrste nejednakosti. Mene zabrinjava stalno povećanje sredstava koja se ulažu u naoružavanje, a za civilne svrhe daje se sve manje novca. Tokom sadašnje pandemije nema zatvorenih fabrika oružja, trgovina oružjem nesmetano teče, kapital nema granica ali granica ima za one koji beže od ratova. Nepekidna proizvodnja raznih vrsta oružja uništava staništa živih bića. Velike sile dovode planetu do uništenja, civilni život je toliko unižen da bogate zemlje u jednom momentu nisu imale ni dovoljno maski. Zemlje neoliberalnog kapitalizma uništavaju sopstvene prirodne i društvene resurse. To ima razmere procesa geoloških promena. Videćemo da li će posle svega prevagnuti ova druga logika koja pokazuje da na našoj planeti ima dovoljno resursa za sve ljude i da je samo u pitanju način njihove distribucije. Da li će pandemija biti podsticaj da se drugačije ponašamo, da li će nastupiti nova epoha? Plašim se, jer dominiraju oni kojima je profit jedini zakon i koji sve pretvaraju u tržišnu robu. S druge strane, postoji ono u šta ja imam povjerenja, a to su ljudi koji se nikada neće smiriti. U SAD postoje levičarske snage koje rastu i koje pokazuju jednu veliku snagu njihovog društva…

MONITOR: Šta je sa Evropom?

ZAJOVIĆ: Evropa na svojim granicama vodi ono što se zove nekro politika, politika smrti. Ne osvrće se na to što su afričke zemlje iz kojih im dolaze migranti oštećene kako kolonijalnom politikom tako i svojim diktaturama.  To je politika smrti jer migracije su ključ razvoja, motor čovečanstva. To je potpuno protiv razvoja i koncepta Evrope. Politika sekuritizacije granica uništava sam koncept ljudskih prava u Evropi. Nadam se i vjerujem da postoji toliko snage u Evropi, u  „Evropi odozdo“, solidarnoj Evropi – koja je moja Evropa – da se tome odupre. I zato želim da čitava ova regija uđe u EU, jer onda ćemo svi zajedno moći da radimo na demontiranju tih nekrofilnih politika. I do sada se pokazivalo da alternativna moć onih neprekidno pobunjenih i solidarnih može uticati na mejnstrim politike. Ja ni EU ni SAD ne vidim samo kroz EU institucije ili Pentagon, jer postoji podsticajna alternativa u društvu Zapada, u kulturi koja ga je nekad emancipovala kroz rok muziku, na primer. Tako nešto može ponovo „spasiti svijet“.

Moj uzor je, u tom smislu, Džon Lenon, moj duhovni i politički prijatelj, od čije će se smrti uskoro navršiti četrdeset godina. On  je često govorio da se mir i pravda ne mogu prepustiti samo političarima – to zavisi od mene, od tebe, od svih nas.

 

Borba protiv nemoći

MONITOR: Da li je cijena borbe na margini prevelika?

ZAJOVIĆ: Imamo mnogo širi prostor djelovanja… Kao i Monitor, naša je zajednička borba da se stalno borimo protiv nemoći. Alternativna moć ne daje odmah rezultate, ali bez te alternativne moći koja se povezuje sa onima koji imaju institucionalnu moć, nema promjene. Ostalo je fasadna demokratija. Meni je najbliži slučaj Španije. Zahvaljujući toj alternativnoj moći, moći neposlušnih, nepokornih, solidarnih, došao je na vlast Podemos. Ali i on je stalno pod budnim okom najšireg pokreta u Španiji, pokreta indignadosa – ogorčenih, koji ne žele moć, a u stvari je njihova moć najveća, ogromna, jer imaju povjerenja u ono što su najvažnije ljudske vrijednosti. Nisu na vlasti – ne žele, ali imaju ulogu aktivnih sudionika društvenih procesa i zajedno sa akademskim činiocima, to je i naše iskustvo, kroz demokratizaciju znanja proizvode tu alternativnu moć

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo