Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG PEROVIĆ, UTEMELJIVAČ MONITORA: Kritikujući vlast pomažemo društvu

Objavljeno prije

na

Da li će Crna Gora iskoristiti priliku koju je dobila, zavisi od toga da li će nova vlast i ona koja će doći poslije nje uspjeti da izliječe DPS rak u glavnim institucijama društva. Naši mediji će svesrdno pomagati u liječenju – žestokom kritikom svake vlade i vlasti

 

Uoči tridesete godišnjice od izlaska prvog broja Monitora, razgovor sa profesorom Miodragom Perovićem, utemeljivačem Monitora započinjemo ponavljajući pitanje iz prvog broja: Zašto Monitor?

PEROVIĆ: Da, u prvom broju smo rekli da je monitor latinska riječ koja znači savjetnik, opominjač, onaj koji uznemirava i da će to biti uređivački moto lista, s ciljem stvaranja aktivnog i mislećeg javnog mnjenja.

MONITOR: Kako se profesor matematike našao u ulozi osnivača jednog od prvih privatnih medija u tadašnjoj SFRJ? Na šta ste računali?

PEROVIĆ: Pučistički režim koji je Milošević instalirao u AB revoluciji 1989. spriječio je pad berlinskog zida u Crnoj Gori i njenu demokratsku tranziciju na način na koji je to učinjeno u tzv. komunističkim zemljama. I jednako važno, taj marionetski režim vratio je Crnu Goru u njenom državotvornom opredjeljenju u stanje prije Drugog svjetskog rata. Izgledalo je da je Crna Gora potonula u novo mračno doba. Da bi se mijenjala uspostavljena Crna Gora, trebalo je prvo mijenjati ljude. Monitor je koncipiran da tu promjenu pokrene. Da se zalaže za multietničku, multireligijsku, multikulturnu Crnu Goru zasnovanu na evropskim vriijednostima.

Inicijator nijesam bio ja već univerzitetsko udruženje Demokratska alternativa (DA), preciznije, grupa njenih članova: Žarko Mirković (kompozitor), dr Zdravko Uskoković (inženjer),  dr Dragoljub Perović (ljekar), dr Branko Baća Rašović (stomatolog) i ja. U tom trenutku ja sam imao najmanje profesionalnih obaveza, pa sam uzeo da obavim osnivačke poslove. Vjerovali smo da će taj angažman potrajati manje od pola godine. Projekat su podržali gotovo svi članovi DA i zato Monitor ima preko 100 osnivača.

MONITOR: Kako se Stanislav Ćano Koprivica našao u tom projektu?

PEROVIĆ: Pošto su u Crnoj Gori Monitor odmah prihvatili svi koji su željeli da iz raspada Jugoslavije ona izađe kao nezavisna država koja će se integrisati u Evropsku zajednicu (danas Evropska unija), oko njega se formirala jedna vrsta „pokreta otpora”, koja je održala list 7-8 mjeseci. Finansijska snaga te organizacije nije bila dovoljna i list je krajem proljeća 1991. bio pred gašenjem. Kad je vidio da list postaje independistička i proevropska pokretačka snaga, Ćano je prigrlio Monitor. Od kraja maja 1991. pa naredne tri-četiri godine pokrivao je gubitke koje je list pravio i tako postao njegov sudbonosni spasilac.

MONITOR: Tada nije bilo društvenih mreža, mobilnih telefona… Kako se okupila ekipa koja je pravila „prvi crnogorski nezavisni nedjeljnik“?

PEROVIĆ: Formiranje redakcije i saradničkog kruga bio je suptilan zadatak. Većina novinara srednje i starije generacije bila je podijeljena u dvije grupe. Jednu su činili ideološki ljevičari, koji su istovremeno bili i integralni Jugosloveni. Drugu grupu su činili desni velikosrpski nacionalisti.

Mlađi novinari koji su ranije pokretali list Krug, bili su izvan ove dvije grupe, ali nijesu bili dovoljno etablirani (zato se Krug ugasio), da bi im prepustili list. Očekivali smo da će prema nezavisnom independistički orijentisanom listu anticrnogorska vlast biti neprijateljski raspoložena. Riješili smo da neko vrijeme ja vodim list i njima ga prepustim kad se etabliraju i steknu širu vizuru. Milka Tadić, koja je sa mnom pravila intervju dok sam bio u Demokratskoj alternativi, preporučila je Esada Kočana za urednika. Žarko Mirković je

angažovao svog kolegu iz kulturne redakcije Televizije CG Novicu Samardžića. Željko Ivanović je animirao mlade kolege iz Kruga. Tako smo dobili prvu redakciju i prve saradnike.

Poslije nekoliko brojeva, oni kojima se dopadala izdavačka koncepcija javljali su se i sami.

MONITOR: Ko je sve pomagao i na koji način? 

PEROVIĆ: Nedjeljnik ne može da bude finansijski samoodrživ na malom tržištu, kao što je crnogorsko. Neko mora da ga dotira. Prvih godina to je, na razne načine, činilo na desetine, možda i nekoliko stotina ljudi iz „pokreta otpora”. Jedni su nam kupovali faks papir, drugi su kupili faks mašinu, treći diktafon, četvrti televizor za redakciju itd. Neki su slali svog knjigovođu da nam vodi knjige ili daktilografkinju da prekucava tekstove. Jedni su davali novčanu pomoć, a drugi dugo pisali bez honorara. Ako bih morao da izdvojim još nekoga poslije deset prvih mjesta na kojima stoji ime Ćana Koprivice, onda bi za prvih pola godine to bili Vlado Nikaljević i Bobo Ćulafić iz Dubrovnika, kasnije i Zoran Mišurović sa grupom dobrovoljaca i moja porodica i njeni prijatelji. Spisak sa imenima stotinak ljudi koji su svesrdno pomagali da novina preživi porođajne muke biće objavljen u feljtonu koji će se uskoro pojaviti na stranicama Monitora.

Stvari su kasnije imale neobičan tok. Monitor je za godinu dana porastao toliko da se na jesen 1991. prodavao u Crnoj Gori u više primjeraka od zbirnog tiraža beogradskih nedjeljnika Vreme i NIN, sarajevske Nedjelje i zagrebačkog Danasa. Kad je režim u oktobru 1991. krenuo na Dubrovik da ratuje, Monitorovo protivljenje bezumlju i istorijskom zločinu mu je zasmetalo. Vlast je pokušala da nas  ućutka pritiskom na novinare i osnivače. Kad to nije pomoglo, uslijedio je napad bombama na redakciju lista. To je skrenulo pažnju najvažnijih evropskih adresa na Monitor i mi smo narednih godina stekli dobru internacionalnu reputaciju. U razgovoru sa strancima, predstavljali smo Monitor kao prvu oslobođenu teritoriju u Crnoj Gori (Esadova inovacija). Od druge polovine 1994, u finansijskoj podršci Ćana je zamijenila Evropska unija i njene članice.

Tako dobijamo paradoks, da je bacanjem bombi na Monitor, režim dugoročno spasio list.

MONITOR: Da li ste tada očekivali da će Monitor trajati (makar) tri decenije?

PEROVIĆ: Mi smo vjerovali da je to što radimo od trajnog značaja za Crnu Goru. Maštali smo da će ona jednom postati demokratska i donijeti zakon o Monitoru kao instituciji od nacionalnog značaja. Da ga dotira ali da mu ne oduzima nezavisnost.

MONITOR: A da li ste očekivali da će se obilježavanje ovog jubileja poklopiti sa aktivnostima na formiranju prve crnogorske vlade u kojoj DPS neće imati glavnu ulogu? Zašto je naš berlinski zid padao tako dugo? 

PEROVIĆ: Propast komunizma i raspad Jugoslavije Crna Gora je dočekala nespremna. Bez svijesti o sopstvenom istorijskom interesu. Komunistička elita Crne Gore se nacionalno osvijestila kasno i nepotpuno. Kao takva je represivno djelovala na malobrojnu osviješćenu inteligenciju. Zbog toga su Crnogorci veliki dio dvadesetog vijeka odživjeli kao, kako sam negdje već rekao, nedovršeni narod. (Neko me preformulisao u – nedovršena nacija.) Zato je bio moguć puč i instaliranje marionetskog režima. Kad je shvatio da je evropski put istorijska neminovnost Crne Gore, Đukanović je mislio da su i istorijske sile nestalne kao njegova ubjeđenja. Nije razmišljao o Crnoj Gori, već samo o ličnom interesu. Tako je naš berlinski zid pao 31 godinu poslije pada Berlinskog zida.

MONITOR: Iz današnje perspektive, smatrate li da je procjena „prvo država pa demokratija“ bila ispravan izbor?

PEROVIĆ: Tu „doktrinu” nijesam ja formulisao, već su mi je pripisali. Moj i Monitorov stav je bio da to mora da ide zajedno. U evropskom nasljeđu, državu čine demokratske institucije koje njeni građani grade da bi se ostvarivali kao slobodna ljudska bića. Doktrinu „prvo država pa demokratija” poneko pripisuje Monitoru zbog uređivanja lista u periodu od 1997. do 2003. Kad sam se ja 1996. godine razbolio, doveden je urednik koji je po ovoj doktrini usmjeravao list. Iako sam u međuvremenu postao manjinski vlasnik (jer sam dio osnivačkih prava prenio na novinare), 2003. je prihvaćen moj predlog da promijenimo urednika i povratimo Esada Kočana i izvornu izdavačku koncepciju.

MONITOR:  Kad je, za ovih trideset godina, Monitoru bilo najteže? 

PEROVIĆ: Istorija pokazuje da su marionete nemilosrdnije od njihovih gospodara. Zato je tokom prve trećine Monitorovog vijeka, njegovo izdavanje povremeno bilo prava agonija. Kad je 2007. režim počeo fizički  obračun sa novinarima, ljudi su se bojali da kritički orijentisanim medijima daju reklamu, a kamo li da sa njima projektno sarađuju. Zato je Monitor od osnivanja do ovog jubileja stalno bio u borbi za opstanak.

MONITOR: A kada je bilo najljepše?

PEROVIĆ: Ja odavno u Monitor dolazim samo kao povremeni gost. Zato dajem ličnu prospekciju. Bili smo srećni triput, ali svaki put zakratko. Prvi put, tokom početnih nekoliko brojeva, dok nijesmo dobili izvještaj da je prvi broj prodat u svega 300 primjeraka.  Drugi put, poslije referenduma, dok nije počeo da se gradi lični režim i diktatura. Treći put, nekoliko sati poslije pada diktature na posljednjim izborima.

MONITOR: Kako gledate na današnje optužbe da je podrška rušenju DPS režima jednaka rušenju Crne Gore? 

PEROVIĆ: Zbog svoje specifične istorije Crna Gora može da opstane jedino ako bude zajednica ravnopravnih građana i država blagostanja sa visoko razvijenom demokratijom. Slabo obrazovani vladar okružen korumpiranim savjetnicima mislio je da istorijske sile može potrijeti korupcijom intelektualnih i političkih snaga u zemlji i inostranstvu. Doveo je u pitanje civilizacijsku opravdanost postojanja Crne Gore kao nezavisne države. Netrpeljivost građana prema režimu politički se ispoljavala kao netrpeljivost prema državi. Promjenom vlasti na izborima Crna Gora je dobila novu šansu da preživi. Stoga svi koji su doprinijeli rušenju Đukanovićeve diktature imaju razloga da budu zadovoljni. Uključujući i mene, ako imam i mrvicu zasluge za to. Izjava jednog režimskog sluge da sam ja srušio režim (to je metafora za Vijesti i Monitor) čini me ponosnim suosnivačem ovih medija.

Da li će Crna Gora iskoristiti priliku koju je dobila, zavisi od toga da li će nova vlast i ona koja će doći poslije nje uspjeti da izliječe DPS rak u glavnim institucijama društva. Naši mediji će svesrdno pomagati u liječenju – žestokom kritikom svake vlade i vlasti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo