Povežite se sa nama

Izdvojeno

DINO BURDŽOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Himna posljednjih emigranata

Objavljeno prije

na

Oni koji su svoje živote dali za neku slobodu i državu, među njima je i Rifat Burdžović, padaju u zaborav. Nama ne trebaju heroji, možda nam ne trebaju ni spomenici? Crna Gora slabo ističe svoju antifašističku tradiciju, polako se utapa u sveopšte balkansko sivilo

 

MONITOR: Kažu najteže je biti priznat u svojem mjestu! Što vam znači nagrada Ratkovićevih večeri poezije koja se dodjeljuje u vašem rodnom Bijelom Polju?

BURDŽOVIĆ: Ja sam dao intervju Pobjedi nakon dodjele nagrade Risto Ratković, i naslovio ga „Još po moru teče Lim” a kolege su redakcijski promijenili u ,,Uvijek mi je bilo stalo da se dokažem u Bijelom Polju” što mi pomalo zvuči onako industrijski, rekao bih, mada nije daleko od istine. Ćamil Sijarić je govorio da su „književne nagrade melemi na ranama pisaca” i ja sam eto, početkom septembra, taj neki moj najdraži melem privio na svoje rane koje sam iz Bijelog Polja ponio u bijeli svijet. Mene je ova nagrada vratila kući, nakon dvije decenije izbivanja iz Crne Gore. U jednoj pjesmi sam zapisao: „I Odisej je bio toliko dugo van Itake, jedina razlika je što ja nijesam ubio ničijeg sina…”. Nijedna nagrada nije od netalenta napravila pisca, niti obrnuto, nedobijene nagrade nijesu ni promil naštetile majstorima pisane riječi, naprotiv, više same sebi.

MONITOR: Nagrađeni ste za knjigu Rifat, koja je pjesnički omaž narodnom heroju Rifatu Burdžoviću Tršu. Predstavite ovu knjigu koja daje sliku jednog zlog vremena i stradanja. Na kraju knjige objavili ste prilog o pogibiji Burdžovića, Volođe Kneževića i Tomaša Žižića.

BURDŽOVIĆ:  Tek sam sad vidio koliko je teško pisati o nekom ko nosi isto prezime! Oko godinu dana sam iščitavao knjige i tekstove o Rifatu Burdžoviću i dao jedno poetsko viđenje o životu i djelu kao i o tragičnoj sudbini mojeg rođaka koji slovi za jednu od najznačajnijih ličnosti koje je dao naš narod u dvadesetom vijeku. Knjiga Rifat nije „burazerska” niti familijarna! Ja sam knjigu koncipirao kao „pisma davnašnjem rođaku” i ovo je vjerovatno prvi put da se nešto objavi o Rifatu Burdžoviću Tršu a da nije stoprocentna publicistika, istorijska priča ili politička ujdurma. Izjava Slobodana Jakovljevića, jedinog očevica stradanja trojice narodnih heroja, data u Banatskom Novom Selu u maju 2007. godine, koja ide kao prilog možda je i najznačajniji dio ove knjige! Sve je uredno zavedeno, pred svjedocima, islednicima, ispečatirano i mislim da mu trebamo vjerovati s obzirom na to  da se radi o čovjeku koji je izgubio oca i petoricu braće zbog zločina koji je počinjen nad partizanskim rukovodiocima. Sve je do tančina opisao, kao pisac bio je tolika moralna veličina da nije htio tajnu iz 1942. godine, koja njegove najbliže rođake denuncira, ponijeti u grob. Narod kao narod, izmislio je pet-šest verzija i valjda je došlo vrijeme da se prekine sa teorijama zavjere. Moja knjiga ide u prilog tome.

MONITOR: Kako tumačite to što je u Crnoj Gori malo podsjećanja na ovakve individualne podvige, a stalno teče jedna opšta istorija podjela?

BURDŽOVIĆ: Podjele i kriza identiteta neraskidivi su dio crnogorske svakodnevice. Do kada će to trajati Bog sami zna. Najgore je što postoje tačke sa kojih nema povratka i toga je malo ko u Crnoj Gori svjestan! Oni koji su svoje živote dali za neku slobodu i državu, među njima je i Rifat Burdžović, padaju u zaborav. Nama ne trebaju heroji, možda nam ne trebaju ni spomenici? Crna Gora slabo ističe svoju antifašističku tradiciju, polako se utapa u sveopšte balkansko sivilo i upada u letargiju koja može biti pogubna za njenu državnost.

MONITOR: Otišli ste iz Bjelog Polja i Crne Gore 1999. Uručivanje nagrade bilo je prilika da nakon 21 godine posjetite rodni kraj. Kakav utisak je na Vas ostavilo Bijelo Polje i Crna Gora nakon toliko vremena?

BURDŽOVIĆ: Ranije sam imao običaj da kažem kako je zavičaj zlokobna riječ. To sam čak i isticao u polemikama misleći prevashodno na zavičaj kao književnu temu. Pisati o zavičaju a ne biti subjektivan i sklon patosu mogli su samo najveći majstori pisane riječi. To je tema koja je mnoge velike pisce unizila a osrednje sahranila. Dobro je imati književno nasljeđe! Bijelo Polje je iznjedrilo plejadu pisaca koja je najznačajnija u regionu. Ja, inače, stalno i ističem rečenicom da sam se imao našta nasloniti. Moj dolazak u rodni grad nakon dvodecenijskog egzila bio je mnogo manje bolan nego što sam očekivao, mada sam poprilično razočaran onim što sam vidio i osjetio ponajviše zbog toga što sam shvatio da bih se, ako bih morao, teško privikao da živim u ovakom društvu. One zajedničke uspomene iz djetinjstva, iz mladosti, školovanje, dobrosusjedski odnosi, prijateljstva i kumstva, u Crnoj Gori je obezvrijeđeno, dovedeno do ništavila. Ne bih htio da zvučim pesimistički ali strahujem da Crnu Goru čeka sudbina Koreje i da će se, ako ne teritorijalno, u nekom imaginarnom obliku podijeliti na sjever i jug! Iz ko zna kojih razloga mržnju u Crnoj Gori slabo ko pominje! Sve je krasno, a ona je tu!  Skoro da se može rukama dodirnuti.

MONITOR: U intervjuu Monitoru prije šest godina ste kazali: ,,Crna Gora je moja domovina i teško mi je priznati da mislim da za nju nema nade’’. Jesmo li i dalje bez nade?

BURDŽOVIĆ: Nada, kažu, umire posljednja! Tolika polarizacija, opčinjenost visokom politikom u svakom segmentu siromaštvom deformisanog društva je prosto nevjerovatna. Kao da se agonija usporene i kontraproduktivne tranzicije nikada neće završiti i to je ono što najviše zabrinjava. Crna Gora nema druge budućnosti sem evropske! Mislim da sam se u svojoj poeziji dotakao svih akutnih problema savremenog društva. Kako je to shvaćeno, kao poruka, poruga, upozorenje ili nešto sasvim deseto zavisi od čitalaca.

MONITOR: U romanima ste pisali o Balkanu koji uvijek iznova tjera ljude iz domovine u emigraciju. Vidite li tu neku promjenu?

BURDŽOVIĆ: Ma kakvi. Sve državice nastale raspadom Jugoslavije su  rasadnik stvoren za potrebe Evrope i ostalog visokoindustrijalizovanog svijeta. U nekoliko zbornika poezije objavljeni su različiti ciklusi mojih pjesama pod identičnim naslovom Himna posljednjih emigranata! Zvuči poprilično vedro jer smo svjedoci da ove generacije uopšte nijesu posljednji iseljenici! Bolje rečeno konačari ili prethodnica novorođenim Balkancima. Jednog dana kada Evropa otvori širom vrata vidjećemo šta je pravi egzodus i emigracija. Tada će biti prekasno za neki program demografskog spasa! U mojem romanu Brus Li je umro u Bijelom Polju opisana je apokaliptična situacija u „bezljudnim zemljama” Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

MONITOR: Od 2008. član ste Udruženja književnika Njemačke. Prije par godina objavili ste na njemačkom Antologiju Montenegrina. Kako ocjenjujete književno stvaralaštvo u Crnoj Gori, regionu i dijaspori na jednom različito imenovanom jeziku?

BURDŽOVIĆ: Ja sam poprilično vezan za Crnu Goru! Pratim relativno dobro tu neku prvu našu postavu pjesnika i, pravo da kažem, ponosan sam na naše umjetnike. Imaju šta da kažu i dostojno reprezentuju savremenu crnogorsku poeziju. Japanska poslovica kaže: „Jedini način da vas rat ne promijeni kao čovjeka jeste da poginete u njemu“! Generacija pisaca kojoj pripadam je većim dijelom obilježena ratom na prostoru bivše Jugoslavije, žigosana temama koje su se same nametnule, htjeli ne htjeli postali smo tumači mučnih događaja, genocida i masovnih grobnica, stradanja, pljačkanja, svega onog najgoreg što može čovjek doživjeti. Trenutno radim na knjizi El fatiha za legitimni vojni cilj, posvećenoj starom mostu u Mostaru. U svakoj pjesmi obraćam se mostu, skoro kao živom čovjeku. Prošle godine, u sklopu Sarajevskih dana poezije, kao dio programa, imali smo jednodnevni izlet u Mostar. Bio sam prvi put u, kako sami mještani kažu, najnesrećnijem gradu na svijetu. Dao sam deset maraka nekom dječaku da me odvede do mjesta odakle je granatiran most. Morao sam ga vidjeti odatle i poetsku sliku sklopiti i zaokružiti. Mislim da je u pitanju moja najbolja poezija do sada.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

FOKUS

POLITIČKE IGRE – KUSURANJE SA PRIJESTONICOM: Cetinjske magle

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik DPS-a nije i ne može biti predvodnik pokreta koji se, istinski, bori za slobodnu, demokratsku i evropsku Crnu Goru. To nas uči trodecenijsko iskustvo. A sadašnje vlasti ne zaslužuju  ni djelić tog vremena. Cetinje je to pokazalo i jednima i drugima

 

Cetinje je ponovo u žiži sukoba vlasti i opozicije. Međusobnih i onih unutar koalicionih. Očekivano, obnovljena sporenja prelila su se i na ulicu, pa je pred Skupštinom Crne Gore održan novi protest.

Povod za okupljanje nezadovoljnih  bila je odluka Uprave za katastar i državnu imovinu, od 15. oktobra, kojom je vlasništvo nad Cetinjskim manastirom prenijeto sa Prijestonice na Mitropoliju crnogorsko primorsku SPC. O toj odluci medije su obavijestili v.d. direktora Uprave za katastar Koča Đurišić i koordinator pravnog savjeta Mitropolije Igor Balaban. Oni su objasnili kako je Područna jedinica Cetinje ,,samo ispravila grešku”, pošto je prethodno u kompjutersku bazu Uprave upisano da MCP ima pravo korišćenja Cetinjskog manastira, iako u pisanom dokumentu iz 1996. piše da je manastir sa pratećim objektima u njihovom vlasništvu. I da nezadovoljni imaju pravo žalbe na tu odluku.

Uvid u dokumenta pokazuje da je istina malo komplikovanija. Naime, „ispravka greške“ u Upravi za katastar nigdje ne pominje ni Mitropoliju ni SPC.

U tom Rješenju piše: „Vrši se ispravka greške nastale unosom podataka iz rješenja br. UP I 05-915 od 11. 04. 1996. godine u kompjutersku bazu podataka, u katastru nepokretnosti za KO Cetinje I, na način što će se umjesto upisanog prava ‘korišćenje’ upisati pravo ‘svojina’ Manastir Sveti Petar na objektima evidentiranim na katastarskim parcelama broj…“.

Dakle, Manastir Sveti Petar ima pravo svojine nad objektima Cetinjskog manastira. Prvi naziv je zvanično (crkveno) a drugi narodno ime istog objekta. Koji je, kako vidimo, postao vlasnik samoga sebe, iako ga zakon ne prepoznaje ni kao fizičko ni kao pravno lice. I to samo produbljuje konfuziju i zaoštrava  jednovjekovna sporenja o statusu SPC-a i njenoj imovini u Crnoj Gori, „preuzetoj“ nakon, od tada do današnjeg dana,  spornih odluka o  bezuslovnom prisajedinjenju  crnogorske države i crkve Srbiji i, nedugo zatim formiranoj, Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

,,Na osnovu Rješenja nije Mitropolija crnogorsko primorska upisana kao vlasnik, već Manastir Sv. Petar, i ne može se ni po kojem osnovu poistovjetiti MPC sa imenom Manastira Sv. Petra kako se potencira u medijima”, saopštio je zamjenik gradonačelnika Prijestonice Cetinje Petar Marković, uz napomenu da je Cetinje ostalo upisano kao vlasnik manastirskog zemljišta. ,,Dva postupka po ovom zahtjevu su u toku, pri čemu je u jednom donijeto Rješenje kojim je odbijen zahtjev Mitropolije kao neosnovan”, naglašava Marković, ,,Prijestonica Cetinje će iskoristiti sve pravne ljekove u ovim postupcima i boriti se da Manastir Sv. Petra ostane cetinjski kao što je to bilo i vjekovima unazad”.

Sa druge strane, drugačiji stavovi. ,,S obzirom na to da MCP upravlja, koristi i održava ova dobra, njena svojina na objektima i zemljištu je nesumnjiva – pod uslovom nepostojanja pravnog osnova za svojinu nekog drugog fizičkog ili pravnog lica”, tvrdi advokatica Darka Kisjelica, insistirajući da su nedoumice tipa Manastir Sveti Petar nije isto što i Mitropolija posljedica površnog korišćenja nesavršenosti ranije evidencije nepokretnosti. ,,I taj, uslovno rečeno, pogrešni naziv Manastir Sv. Petar, ne ukazuje ni na bilo kog drugog vlasnika, drugo pravno ili fizičko lice – pogotovo ne na Prijestonicu ili ranije Opštinu Cetinje – osim na MCP. Ona kao pravno lice jedini je vlasnik crkvenih objekata u kojima obavlja svoju vjersku djelatnost i vlasnik crkvenog zemljišta koje joj služi za to”, rekla je Kisjelica Vijestima.

Zoran RADULOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NAPUŠTENI HOTELI I TURISTIČKA NASELJA NA BUDVANSKOJ RIVIJERI: Simboli megalomanije, korupcije i bespravne gradnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Među oronulim, napuštenim objektima, primjerima pogrešne privatizacije i nelegalne gradnje ubjedljivo vodi hotel As u Perazića Dolu. Ukleti hotel, poput Titanika leži nasukan na obali male pješčane uvale

 

Investiciona groznica koja je zahvatila Crnogorsko primorje, posebno područje budvanske rivijere, nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore, ostavila je neizbrisiv trag u vidu brojnih građevina koje su svojim gabaritima i izgledom trajno narušile atraktivan priobalni prostor turističke prijestonice. Grozničavu kupoprodaju zemljišta i gradnju neprimjerenih objekata uz morsku obalu, pratilo je enormno zaduživanje kod crnogorskih banaka, bespravna gradnja, kriminal i korupcija, te nevjerovatne povlastice koje su pripadnici građevinskog lobija dobijali od tadašnje vlade i pojedinih ministarstava.

Iza investicione euforije ostali su brojni nedovršeni objekti, napušteni betonski skeleti razasuti duž morske obale, ponegdje i čitava stambena naselja, kao svojevrsni spomenici megalomanije i alavosti investitora.

Među oronulim, napuštenim objektima, primjerima pogrešne privatizacije i nelegalne gradnje ubjedljivo vodi hotel As u Perazića Dolu. Ukleti hotel, koji poput Titanika leži nasukan na obali male pješčane uvale, prešao je put od elitnog hotela izgrađenog za potrebe njemačkog auto-moto kluba, preko blokade rada u jednoj od privrednih afera u SFRJ, do strateške privatizacije koja je završila optužnicom protiv vlasnika za privredni kriminal i korupciju. Prošlo je 18 godina od neuspjele privatizacije hotela As koju je obilježila blamaža sa izdavanjem bezvrijednih garancija Vladi, tadašnjem ministru Branimiru Gvozdenoviću, u iznosu od 3 miliona eura. Hotel je nelegalno rekonstruisan i dograđivan dok nije dostigao nevjerovatnih 17 spratova. Sablasna betonska građevina hotela As izgleda kao kadar iz horor filmova

U selu Blizikuće iznad Svetog Stefana, na uzvišenju lokaliteta Česminovo, tik uz seosko groblje i crkvu Sv. Neđelja, sagrađeno je stambeno naselje Carsko selo, sa 36 tipskih kuća namijenjenih prodaji. Investitor projekta prvobitno nazvanog Rusko selo, bio je poznati crnogorski tajkun Zoran Ćoćo Bećirović, dok je radove izvodila kompanija Trejdjunik iz Budve, vlasnika Mirka Latinovića. Luksuzne vile podijeljene su među partnerima. One u posjedu Latinovića već su u funkciji, dok  kuće Bećirovića, deset godina kasnije, zvrje napuštene i prazne.

Bećirovićeva investicija na brdu Česminovo, odakle se pruža predivan pogled na morsku pučinu i budvansku rivijeru, svjedoči prije svega o korupciji, kriminalu i povlasticama koje su Opština Budva i Vlada udjeljivale pojedincima tokom proteklog investicionog buma. Carsko selo izgrađeno je na opštinskoj zemlji koju je tadašnji predsjednik Opštine, bez saglasnosti Skupštine i bez javnog poziva, ustupio Bećiroviću. Radi se o parceli površine 6.000 kvadrata procijenjenih na 600.000 eura. Bećirović zemljište nije platio Opštini. Zbog nezakonitog prenosa opštinske imovine na fizičko lice, Specijalno državno tužilaštvo otvorilo je 2016. istragu protiv tadašnjih budvanskih funkcionera Rajka Kuljače, Aleksandra Tičića i biznismena Mirka Latinovića, koja pored ostalih leži u nekoj fijoci.

Bećirović je stambeno naselje sagradio nelegalno, na lokaciji koja nije bila urbanizovana. Prodaja kuća u Carskom selu ne ide željenim tokom jer investitori nisu uzeli u obzir veoma prisutno sujevjerje kod potencijalnih kupaca, koji su odustajali od kupovine čim bi ugledali seosko groblje i crkvu. Trejdjunik je uspio prodati tek 5-6 kuća, dok ostale koristi za izdavanje tokom turističke sezone. Vile površine 180 m2 sa 400m2 placa prodaju se po cijeni od 400.000–500.000 eura.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SVETLANA BROZ, DIREKTORICA NVO GARIWO U SARAJEVU: U RS se dijeli oružje grđanima kao ’91

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ideje Velike Srbije i Velike Hrvatske, bazirane na teritorijalnim pretenzijama prema BiH, življe su nego ikada ranije. Evropa i svijet gledali su na krvavi raspad Jugoslavije bez komentara, osim svijetlih likova poput Alexandra Langera, pisca i člana Parlamenta Evrope koji se ubio u znak protesta protiv beskrupuloznog ćutanja Evrope i njenih institucija. Pitanje je samo hoće li ponovo ćutati

 

MONITOR: Na nedavno održanom sastanku ministara inostranih poslova zemalja članica EU, u izvještaju koji je podnio Žozep Borelj, posebno je naglašena zabrinutost u vezi sa situacijom na Zapadnom Balkanu. Poznajete različite sredine tog prostora – kako Vama izgleda Zapadni Balkan danas?

BROZ: Izgleda mi, kao i više od poslednje tri decenije, kao bure baruta – što uopšte ne čudi. Zamislite Nemačku da su njoj posle Drugog svetskog rata saveznici ostavili na vlasti nacional-socijalističku partiju i sve Hitlerove saradnike. Ta partija je i danas zakonom zabranjena, a dvadeset tri od dvadeset četiri u Nirnbergu suđena ratna zločinca osuđena su na smrt nakon suđenja koja su trajala tri i po godine. Ovde se dogodilo upravo suprotno: nakon ratova od 1995. do 1999. sve nacionalne (čitaj: nacional-socijalističke) partije koje su organizovale ratove i vodile ih, ostale su na vlasti do danas. A suđenja za ratne zločine u ICTY trajala su gotovo trideset godina. Sve u ime ljudskih prava okrivljenih, koji su ubili više od 100.000 građana i raselili samo u BiH 2,5 miliona. Ideolozi tih zločina u najvećem broju i danas vladaju prostorima Zapadnog Balkana, kao članovi najjače mafije organizovanog kriminala u Evropi, birani od strane preplašenih građana, s blagoslovom iste te EU.

MONITOR: Mogu li se stvari na Zapadnom Balkanu uopšte poboljšati za „obične ljude“, bez pritisaka i uslovljavanja od stane međunarodnih civilnih i vojnih organizacija, EU, SAD?

BROZ: Goloruki građani ne mogu izaći na kraj sa onima koji imaju svu vlast, novac, trenirane i plaćene ubice za ratove koje su vodili i koje ponovo žele voditi. Dovoljno bi bilo kada bi sve te međunarodne institucije skupile sav dokazni materijal koji imaju, jer ovde se nalaze više od trideset godina, a prate i registruju pomno sve kriminalne radnje, i omogućile tužiocima i sudijama da pravedno sude, odnosno da imamo nezavisno sudstvo. Ali, kako to nisu uradili za ove tri decenije, izgleda da im permanentna nestabilnost Zapadnog Balkana odgovara. Dokle će im odgovarati, ne znam.

Sećam se davnašnjeg razgovora sa generalnim sekretarom OSCE-a, koji mi je na apel da ta organizacija pomogne regiji Zapadnog Balkana da se oslobodi organizovanog kriminala, rekao da će svaka država morati to sama da uradi. Od tada do danas ništa se nije promenilo. Kriminalci vladaju, a narod opljačkan ćuti u strahu da može biti i gore.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo