Povežite se sa nama

Izdvojeno

DINO BURDŽOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Himna posljednjih emigranata

Objavljeno prije

na

Oni koji su svoje živote dali za neku slobodu i državu, među njima je i Rifat Burdžović, padaju u zaborav. Nama ne trebaju heroji, možda nam ne trebaju ni spomenici? Crna Gora slabo ističe svoju antifašističku tradiciju, polako se utapa u sveopšte balkansko sivilo

 

MONITOR: Kažu najteže je biti priznat u svojem mjestu! Što vam znači nagrada Ratkovićevih večeri poezije koja se dodjeljuje u vašem rodnom Bijelom Polju?

BURDŽOVIĆ: Ja sam dao intervju Pobjedi nakon dodjele nagrade Risto Ratković, i naslovio ga „Još po moru teče Lim” a kolege su redakcijski promijenili u ,,Uvijek mi je bilo stalo da se dokažem u Bijelom Polju” što mi pomalo zvuči onako industrijski, rekao bih, mada nije daleko od istine. Ćamil Sijarić je govorio da su „književne nagrade melemi na ranama pisaca” i ja sam eto, početkom septembra, taj neki moj najdraži melem privio na svoje rane koje sam iz Bijelog Polja ponio u bijeli svijet. Mene je ova nagrada vratila kući, nakon dvije decenije izbivanja iz Crne Gore. U jednoj pjesmi sam zapisao: „I Odisej je bio toliko dugo van Itake, jedina razlika je što ja nijesam ubio ničijeg sina…”. Nijedna nagrada nije od netalenta napravila pisca, niti obrnuto, nedobijene nagrade nijesu ni promil naštetile majstorima pisane riječi, naprotiv, više same sebi.

MONITOR: Nagrađeni ste za knjigu Rifat, koja je pjesnički omaž narodnom heroju Rifatu Burdžoviću Tršu. Predstavite ovu knjigu koja daje sliku jednog zlog vremena i stradanja. Na kraju knjige objavili ste prilog o pogibiji Burdžovića, Volođe Kneževića i Tomaša Žižića.

BURDŽOVIĆ:  Tek sam sad vidio koliko je teško pisati o nekom ko nosi isto prezime! Oko godinu dana sam iščitavao knjige i tekstove o Rifatu Burdžoviću i dao jedno poetsko viđenje o životu i djelu kao i o tragičnoj sudbini mojeg rođaka koji slovi za jednu od najznačajnijih ličnosti koje je dao naš narod u dvadesetom vijeku. Knjiga Rifat nije „burazerska” niti familijarna! Ja sam knjigu koncipirao kao „pisma davnašnjem rođaku” i ovo je vjerovatno prvi put da se nešto objavi o Rifatu Burdžoviću Tršu a da nije stoprocentna publicistika, istorijska priča ili politička ujdurma. Izjava Slobodana Jakovljevića, jedinog očevica stradanja trojice narodnih heroja, data u Banatskom Novom Selu u maju 2007. godine, koja ide kao prilog možda je i najznačajniji dio ove knjige! Sve je uredno zavedeno, pred svjedocima, islednicima, ispečatirano i mislim da mu trebamo vjerovati s obzirom na to  da se radi o čovjeku koji je izgubio oca i petoricu braće zbog zločina koji je počinjen nad partizanskim rukovodiocima. Sve je do tančina opisao, kao pisac bio je tolika moralna veličina da nije htio tajnu iz 1942. godine, koja njegove najbliže rođake denuncira, ponijeti u grob. Narod kao narod, izmislio je pet-šest verzija i valjda je došlo vrijeme da se prekine sa teorijama zavjere. Moja knjiga ide u prilog tome.

MONITOR: Kako tumačite to što je u Crnoj Gori malo podsjećanja na ovakve individualne podvige, a stalno teče jedna opšta istorija podjela?

BURDŽOVIĆ: Podjele i kriza identiteta neraskidivi su dio crnogorske svakodnevice. Do kada će to trajati Bog sami zna. Najgore je što postoje tačke sa kojih nema povratka i toga je malo ko u Crnoj Gori svjestan! Oni koji su svoje živote dali za neku slobodu i državu, među njima je i Rifat Burdžović, padaju u zaborav. Nama ne trebaju heroji, možda nam ne trebaju ni spomenici? Crna Gora slabo ističe svoju antifašističku tradiciju, polako se utapa u sveopšte balkansko sivilo i upada u letargiju koja može biti pogubna za njenu državnost.

MONITOR: Otišli ste iz Bjelog Polja i Crne Gore 1999. Uručivanje nagrade bilo je prilika da nakon 21 godine posjetite rodni kraj. Kakav utisak je na Vas ostavilo Bijelo Polje i Crna Gora nakon toliko vremena?

BURDŽOVIĆ: Ranije sam imao običaj da kažem kako je zavičaj zlokobna riječ. To sam čak i isticao u polemikama misleći prevashodno na zavičaj kao književnu temu. Pisati o zavičaju a ne biti subjektivan i sklon patosu mogli su samo najveći majstori pisane riječi. To je tema koja je mnoge velike pisce unizila a osrednje sahranila. Dobro je imati književno nasljeđe! Bijelo Polje je iznjedrilo plejadu pisaca koja je najznačajnija u regionu. Ja, inače, stalno i ističem rečenicom da sam se imao našta nasloniti. Moj dolazak u rodni grad nakon dvodecenijskog egzila bio je mnogo manje bolan nego što sam očekivao, mada sam poprilično razočaran onim što sam vidio i osjetio ponajviše zbog toga što sam shvatio da bih se, ako bih morao, teško privikao da živim u ovakom društvu. One zajedničke uspomene iz djetinjstva, iz mladosti, školovanje, dobrosusjedski odnosi, prijateljstva i kumstva, u Crnoj Gori je obezvrijeđeno, dovedeno do ništavila. Ne bih htio da zvučim pesimistički ali strahujem da Crnu Goru čeka sudbina Koreje i da će se, ako ne teritorijalno, u nekom imaginarnom obliku podijeliti na sjever i jug! Iz ko zna kojih razloga mržnju u Crnoj Gori slabo ko pominje! Sve je krasno, a ona je tu!  Skoro da se može rukama dodirnuti.

MONITOR: U intervjuu Monitoru prije šest godina ste kazali: ,,Crna Gora je moja domovina i teško mi je priznati da mislim da za nju nema nade’’. Jesmo li i dalje bez nade?

BURDŽOVIĆ: Nada, kažu, umire posljednja! Tolika polarizacija, opčinjenost visokom politikom u svakom segmentu siromaštvom deformisanog društva je prosto nevjerovatna. Kao da se agonija usporene i kontraproduktivne tranzicije nikada neće završiti i to je ono što najviše zabrinjava. Crna Gora nema druge budućnosti sem evropske! Mislim da sam se u svojoj poeziji dotakao svih akutnih problema savremenog društva. Kako je to shvaćeno, kao poruka, poruga, upozorenje ili nešto sasvim deseto zavisi od čitalaca.

MONITOR: U romanima ste pisali o Balkanu koji uvijek iznova tjera ljude iz domovine u emigraciju. Vidite li tu neku promjenu?

BURDŽOVIĆ: Ma kakvi. Sve državice nastale raspadom Jugoslavije su  rasadnik stvoren za potrebe Evrope i ostalog visokoindustrijalizovanog svijeta. U nekoliko zbornika poezije objavljeni su različiti ciklusi mojih pjesama pod identičnim naslovom Himna posljednjih emigranata! Zvuči poprilično vedro jer smo svjedoci da ove generacije uopšte nijesu posljednji iseljenici! Bolje rečeno konačari ili prethodnica novorođenim Balkancima. Jednog dana kada Evropa otvori širom vrata vidjećemo šta je pravi egzodus i emigracija. Tada će biti prekasno za neki program demografskog spasa! U mojem romanu Brus Li je umro u Bijelom Polju opisana je apokaliptična situacija u „bezljudnim zemljama” Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

MONITOR: Od 2008. član ste Udruženja književnika Njemačke. Prije par godina objavili ste na njemačkom Antologiju Montenegrina. Kako ocjenjujete književno stvaralaštvo u Crnoj Gori, regionu i dijaspori na jednom različito imenovanom jeziku?

BURDŽOVIĆ: Ja sam poprilično vezan za Crnu Goru! Pratim relativno dobro tu neku prvu našu postavu pjesnika i, pravo da kažem, ponosan sam na naše umjetnike. Imaju šta da kažu i dostojno reprezentuju savremenu crnogorsku poeziju. Japanska poslovica kaže: „Jedini način da vas rat ne promijeni kao čovjeka jeste da poginete u njemu“! Generacija pisaca kojoj pripadam je većim dijelom obilježena ratom na prostoru bivše Jugoslavije, žigosana temama koje su se same nametnule, htjeli ne htjeli postali smo tumači mučnih događaja, genocida i masovnih grobnica, stradanja, pljačkanja, svega onog najgoreg što može čovjek doživjeti. Trenutno radim na knjizi El fatiha za legitimni vojni cilj, posvećenoj starom mostu u Mostaru. U svakoj pjesmi obraćam se mostu, skoro kao živom čovjeku. Prošle godine, u sklopu Sarajevskih dana poezije, kao dio programa, imali smo jednodnevni izlet u Mostar. Bio sam prvi put u, kako sami mještani kažu, najnesrećnijem gradu na svijetu. Dao sam deset maraka nekom dječaku da me odvede do mjesta odakle je granatiran most. Morao sam ga vidjeti odatle i poetsku sliku sklopiti i zaokružiti. Mislim da je u pitanju moja najbolja poezija do sada.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

FOKUS

VLADA NEVJERNIH TOMA: Klimavo    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki će se nadati a neki strahovati da buduća vlada, na klimavim nogama podrške nezadovoljnih, neće trajati dovoljno dugo

 

Sljedeće sedmice u (petak) imaćemo vladu. Vjerovatno. Sljedećeg mjeseca  (27. decembar) imaćemo budžet za 2021. godinu. Možda. A naredne godine u ovo doba… Ne, nećemo biti milioneri. Tako nešto jedva da je pošlo za rukom proslavljenoj braći Troter iz BBC-evog serijala Mućke (Only Fools and Horses) i to tek petnaest godina nakon emitovanja prve epizode.

Mi ćemo za 12 mjeseci imati mnogo jasniju predstavu o dometima prve višestranačke vlade u Crnoj Gori koju nije formirao DPS. I (ponovo možda) osnovna saznanja o ekonomskoj cijeni njihove vladavine duge tri decenije. Ne računajući četiri države, tri rata, ubijene, ranjene, silovane, opljačkane, izbjegle, raseljene, deportovane, protjerane, osiromašene…

Bude li kako je najavljeno, Zdravko Krivokapić će, kao mandatar, pred poslanike izaći u srijedu 2. decembra. Tri mjeseca nakon izbora i, zamalo, puna dva mjeseca od kako mu je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović 8. oktobra povjerio mandat. Nakon što su ga za premijera predložili svi poslanici koalicija Za budućnost Crne Gore, Mir je naša nacija i Crno na bijelo koje u Skupštini imaju neophodnu većinu (41:40).

Da li je vladu i njen program trebalo pripremiti brže – jeste. Zdravstvena, ekonomska, politička, bezbjednosna kriza sa kojom se suočavamo zahtijevala je hitriju reakciju i preuzimanje odgovornosti. Drugo je pitanje da li je to bilo moguće u postojećim uslovima.

Mandatar se pohvalio, a mediji su to prihvatili i proširili, citirajući Krivokapića i pozivajući se na arhive i sjećanje aktera prethodnih izbora, kako bi buduća vlada još prije formalnog izbora mogla postati najtransparentnija koju pamtimo.  Zaista, mi u ovom trenutku i zvanično znamo imena 10 od najavljenih 12 ministara/ministarki. Nepoznanice su samo osobe koje će se naći na čelu Ministarstva unutrašnjih poslova, Ministarstva odbrane i makar jedan potpredsjednik Vlade.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRAVNI STAV VESNE MEDENICE DA SUDOVI NE MOGU PRESUĐIVATI O ODLUKAMA SKUPŠTINE PROTIV TVORACA: Formula za smjenu DPS kadrova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukoliko se „ukorijeni“, pravni stav Vesne Medenice mogao bi se kao bumerang obiti o glavu upravo onima koji su ga i osmislili u ratu protiv kritičara –  DPS-u. To može biti model kako da se nova vlast riješi DPS kadrova u nezavisnim tijelima i savjetima imenovanih u Skupštini. Tako bi se pravno nasilje prethodne većine okrenulo protiv svog tvorca

 

Osnovni sud u Podgorici poništio je ovog mjeseca odluku Skupštine kojom je izvršna direktorica MANS-a Vanja Ćalović Marković razriješena sa mjesta članice  Savjeta Agencije za sprečavanje korupcije (ASK). Direktorica MANS-a razriješena je sa te pozicije u parlamentu u julu 2018. godine glasovima tadašnje vladajuće koalicije. Njeno razrješenje bilo je jedno u nizu uklanjanja predstavnika civilnog sektora i kritičara vlasti sa pozicija u važnim državnim institucijama, čime je vlast u stvari obavljala  čistku „nepodobnih“ kadrova. Na isti način, je ranije, pred kraj 2017,  u parlamentu smijenjen i dio članova Savjeta RTCG koji su bili kritički orijentisani: Goran Đurović i Nikola Vukčević.  Takođe, u julu 2018, glasovima većine, sa funkcije viceguvernerke Centralne banke razriješena je i Irena Radović.

Svi oni su potražili sudsku pomoć. Osnovni sudovi nerijetko su odlučivali u njihovu korist. No, vlast je uzvratila. Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica  27. juna 2019.  iznijela je  pravni stav – da se odluke Skupštine o izboru, imenovanju ili razrješenju javnih funkcionera ne mogu pobijati  u upravnom sporu niti u parničnom postupku. Taj stav doveo je do toga da su više sudske instance počele da vraćaju na ponovno suđenje presude u korist razriješenih.

Da je pravni stav Medenice, odnosno Vrhovnog suda, sporan ukazala je i Evropska komisija. U izvještaju EK o napretku Crne Gore  iz 2020. navodi se da „pravna situacija koju je izazvao načelni pravni stav Vrhovnog suda zabrinjava jer uskraćuje pravnu zaštitu protiv odluka Skupštine i ugrožava pravo na djelotvoran pravni lijek“. Tako je i Evropska komisija potvrdila stavove dijela ovdašnjih pravnih stručnjaka i civilnog sektora – da je stav Medenice suprotan Ustavu,  i međunarodnoj praksi i konvencijama.

U najnovijoj presudi u slučaju Vanje Ćalović i sutkinja Zekić ponovila je isti stav i odbila kao neosnovan prigovor o nenadležnosti suda u slučajevima koji se odnose na razrješenja i odluke Skupštine. Ona je istakla da preispitivanje zakonitosti odluka Skupštine ni u kom slučaju ne može predstavljati miješanje sudske grane vlasti u autonomna ovlašćenja zakonodavne vlasti već da je riječ o odnosu vlasti, koji počiva na ravnoteži i međusobnoj kontroli.

Advokat Siniša Gazivoda za Monitor ponavlja da je stav Vrhovnog suda prema kojem se odluke Skupštine o razrješenju javnih funkcionera ne mogu pobijati pred sudom „suprotan i shvatanjima Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DOGOVORI TUŽILACA SA OPTUŽENIMA MIMO PREPORUKA EK: Mnogo više sporazuma nego lani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnogorska osnovna i viša tužilaštva su za 11 mjeseci ove godine sklopila gotovo isti broj sporazuma o priznanju krivice koliko sva tužilaštva prošle godine

 

Od tužilačkog procesuiranja porodice Marović i pripadnika njihove organizovane kriminalne grupe, pa do suđenja za pokušaj terorizma, poznatijeg kao „državni udar“,  u javnosti postoje oprečna mišljenja oko upotrebe pravnog instituta sporazuma o priznanju krivice u našem pravosuđu. Dok su tužioci i advokati često isticali da je institut ostvario svoju svrhu bržeg i efikasnijeg rješavanja sudskih sporova, uz smanjenje troškova postupka, mnogi pravni eksperti smatraju da se ovaj institut zloupotrebljava kako bi se nekima pomoglo, a nekima odmoglo.

Upotreba ovog pravnog instituta, koji podrazumijeva dogovor tužioca i optuženog o kazni, koji se pred sudom formalizuje u vidu sporazuma, sve češće se primjenjuje u crnogorskim tužilaštvima. To je primijetila i Evropska komisija (EK), na šta je ukazala u nekoliko posljednjih izvještaja o napretku Crne Gore u pregovaračkim poglavljima. U posljednjem takvom dokumentu, jedna od preporuka za Poglavlje 24 (pravda, sloboda i bezbjednost) bila je da se „preduzmu konkretne mjere kako bi se ograničila upotreba sporazuma o priznanju krivice na izuzetne slučajeve, kako bi se unaprijedila transparentnost i kredibilitet pravosudnog odgovora na organizovani kriminal kroz odvraćajuću i konzistentniju kaznenu politiku“. Na isti način preporučuju da se smanji upotreba sporazuma u slučajevima korupcije.

„Cjelokupni pravosudni sistem mora postati učinkovitiji, operativniji i odvraćajući, uključujući način na koji se predmeti organizovanog kriminala vode na sudovima. Sudski su postupci pretjerano dugi zbog čestih odlaganja ročišta. Ta duga kašnjenja, ali i nedostatak povjerenja između tužilaštva i sudova, nakon nekih kontroverznih oslobađajućih presuda posljednjih godina, dovela su do široke upotrebe sporazuma o priznanju krivice od strane tužilaštva. Osumnjičeni kriminalci, koji u istrazi postanu svjedoci saradnici, izuzeti su iz 46 pravnih postupaka, bez obzira na težinu krivičnog djela. Kao rezultat toga, uprkos nekim primjetnim izuzecima, pravosudni odgovor čini se uopšteno blagim, a kazne, novčane kazne i oduzimanje imovine nesrazmjerno su niski u poređenju sa težinom krivičnog djela“, navodi se u izvještaju.

Istraživanje Monitora pokazuje da se broj sporazuma u crnogorskim tužilaštvima, prema zvaničnim podacima, drastično uvećava. Tokom 2020. godine samo u osnovnim i višim tužilaštvima sklopljeno je, prema podacima do kojih je došao Monitor, 365 sporazuma o priznanju krivice. To je, prema izvještaju Tužilačkog savjeta za prošlu godinu, malo manje od ukupnog broja sklopljenih sporazuma u svim tužilaštvima u 2019. godini (371), a ostalo je više od mjesec do kraja godine.

Na sajtu Specijalnog državnog tužilaštva objavljeno je 15 sporazuma o priznanju krivice, dok je, prema nezvaničnim informacijama, u toj instituciji sklopljeno mnogo više. Prošle godine je ovo tužilaštvo, koje je i bacilo kontroverzu na institut sporazuma o priznanju krivice, sklopilo 49 takvih sporazuma. Ove godine je, prema nezvaničnim informacijama, sklopljeno znatno više.

Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u Podgorici potpisalo je ove godine 200 sporazuma o priznanju krivice, što je duplo više u odnosu na prošlu godinu, kada ih je bilo stotinu. Sporazumi su najčešće zaključivani za krivično djelo nepostupanje po zdravstvenim propisima za suzbijanje opasne zarazne bolesti.

Od 200 potpisanih sporazuma, osnovni sudovi u Podgorici i Danilovgradu prihvatili su 179. Tih 21 odbijenih, i još jedan na Cetinju, jedini su sporazumi od 365 sklopljenih, koje su odbili sudovi. Pasivna uloga sudija, koji rutinski prihvataju ponuđene sporazume, glavna je zamjerka pravnih eksperata.

Ove godine su sudije samo tri osnovna suda, gdje se vode postupci za lakša krivična djela, odbili da prihvate sporazume koje su ponudili tužioci. Sudije viših sudova u Podgorici i Bijelom Polju, u kojima se sudi za najteža krivična djela, prihvatili su sve sporazume koje su im ponudili tužioci. Na primjer, Viši sud u Podgorici prihvatio je svih 122 sporazuma o priznanju krivice, koje su ponudili tužioci Višeg državnog tužilaštva u Podgorici. Od tih 122, u 113 slučajeva riječ je bila o krivičnom djelu neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga.

„Najviše sporazuma o priznanju krivice, nih 113 zaključeno je zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga, sa kaznama zatvora u rasponu od šest mjeseci do dvije i po godine, a većina sporazuma sadrži i novčanu kaznu kao sporednu, koja je iznosila do 10.000 eura“, navodi se u odgovoru podgoričkog Višeg tužilaštva.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo