Povežite se sa nama

Izdvojeno

DINO BURDŽOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Himna posljednjih emigranata

Objavljeno prije

na

Oni koji su svoje živote dali za neku slobodu i državu, među njima je i Rifat Burdžović, padaju u zaborav. Nama ne trebaju heroji, možda nam ne trebaju ni spomenici? Crna Gora slabo ističe svoju antifašističku tradiciju, polako se utapa u sveopšte balkansko sivilo

 

MONITOR: Kažu najteže je biti priznat u svojem mjestu! Što vam znači nagrada Ratkovićevih večeri poezije koja se dodjeljuje u vašem rodnom Bijelom Polju?

BURDŽOVIĆ: Ja sam dao intervju Pobjedi nakon dodjele nagrade Risto Ratković, i naslovio ga „Još po moru teče Lim” a kolege su redakcijski promijenili u ,,Uvijek mi je bilo stalo da se dokažem u Bijelom Polju” što mi pomalo zvuči onako industrijski, rekao bih, mada nije daleko od istine. Ćamil Sijarić je govorio da su „književne nagrade melemi na ranama pisaca” i ja sam eto, početkom septembra, taj neki moj najdraži melem privio na svoje rane koje sam iz Bijelog Polja ponio u bijeli svijet. Mene je ova nagrada vratila kući, nakon dvije decenije izbivanja iz Crne Gore. U jednoj pjesmi sam zapisao: „I Odisej je bio toliko dugo van Itake, jedina razlika je što ja nijesam ubio ničijeg sina…”. Nijedna nagrada nije od netalenta napravila pisca, niti obrnuto, nedobijene nagrade nijesu ni promil naštetile majstorima pisane riječi, naprotiv, više same sebi.

MONITOR: Nagrađeni ste za knjigu Rifat, koja je pjesnički omaž narodnom heroju Rifatu Burdžoviću Tršu. Predstavite ovu knjigu koja daje sliku jednog zlog vremena i stradanja. Na kraju knjige objavili ste prilog o pogibiji Burdžovića, Volođe Kneževića i Tomaša Žižića.

BURDŽOVIĆ:  Tek sam sad vidio koliko je teško pisati o nekom ko nosi isto prezime! Oko godinu dana sam iščitavao knjige i tekstove o Rifatu Burdžoviću i dao jedno poetsko viđenje o životu i djelu kao i o tragičnoj sudbini mojeg rođaka koji slovi za jednu od najznačajnijih ličnosti koje je dao naš narod u dvadesetom vijeku. Knjiga Rifat nije „burazerska” niti familijarna! Ja sam knjigu koncipirao kao „pisma davnašnjem rođaku” i ovo je vjerovatno prvi put da se nešto objavi o Rifatu Burdžoviću Tršu a da nije stoprocentna publicistika, istorijska priča ili politička ujdurma. Izjava Slobodana Jakovljevića, jedinog očevica stradanja trojice narodnih heroja, data u Banatskom Novom Selu u maju 2007. godine, koja ide kao prilog možda je i najznačajniji dio ove knjige! Sve je uredno zavedeno, pred svjedocima, islednicima, ispečatirano i mislim da mu trebamo vjerovati s obzirom na to  da se radi o čovjeku koji je izgubio oca i petoricu braće zbog zločina koji je počinjen nad partizanskim rukovodiocima. Sve je do tančina opisao, kao pisac bio je tolika moralna veličina da nije htio tajnu iz 1942. godine, koja njegove najbliže rođake denuncira, ponijeti u grob. Narod kao narod, izmislio je pet-šest verzija i valjda je došlo vrijeme da se prekine sa teorijama zavjere. Moja knjiga ide u prilog tome.

MONITOR: Kako tumačite to što je u Crnoj Gori malo podsjećanja na ovakve individualne podvige, a stalno teče jedna opšta istorija podjela?

BURDŽOVIĆ: Podjele i kriza identiteta neraskidivi su dio crnogorske svakodnevice. Do kada će to trajati Bog sami zna. Najgore je što postoje tačke sa kojih nema povratka i toga je malo ko u Crnoj Gori svjestan! Oni koji su svoje živote dali za neku slobodu i državu, među njima je i Rifat Burdžović, padaju u zaborav. Nama ne trebaju heroji, možda nam ne trebaju ni spomenici? Crna Gora slabo ističe svoju antifašističku tradiciju, polako se utapa u sveopšte balkansko sivilo i upada u letargiju koja može biti pogubna za njenu državnost.

MONITOR: Otišli ste iz Bjelog Polja i Crne Gore 1999. Uručivanje nagrade bilo je prilika da nakon 21 godine posjetite rodni kraj. Kakav utisak je na Vas ostavilo Bijelo Polje i Crna Gora nakon toliko vremena?

BURDŽOVIĆ: Ranije sam imao običaj da kažem kako je zavičaj zlokobna riječ. To sam čak i isticao u polemikama misleći prevashodno na zavičaj kao književnu temu. Pisati o zavičaju a ne biti subjektivan i sklon patosu mogli su samo najveći majstori pisane riječi. To je tema koja je mnoge velike pisce unizila a osrednje sahranila. Dobro je imati književno nasljeđe! Bijelo Polje je iznjedrilo plejadu pisaca koja je najznačajnija u regionu. Ja, inače, stalno i ističem rečenicom da sam se imao našta nasloniti. Moj dolazak u rodni grad nakon dvodecenijskog egzila bio je mnogo manje bolan nego što sam očekivao, mada sam poprilično razočaran onim što sam vidio i osjetio ponajviše zbog toga što sam shvatio da bih se, ako bih morao, teško privikao da živim u ovakom društvu. One zajedničke uspomene iz djetinjstva, iz mladosti, školovanje, dobrosusjedski odnosi, prijateljstva i kumstva, u Crnoj Gori je obezvrijeđeno, dovedeno do ništavila. Ne bih htio da zvučim pesimistički ali strahujem da Crnu Goru čeka sudbina Koreje i da će se, ako ne teritorijalno, u nekom imaginarnom obliku podijeliti na sjever i jug! Iz ko zna kojih razloga mržnju u Crnoj Gori slabo ko pominje! Sve je krasno, a ona je tu!  Skoro da se može rukama dodirnuti.

MONITOR: U intervjuu Monitoru prije šest godina ste kazali: ,,Crna Gora je moja domovina i teško mi je priznati da mislim da za nju nema nade’’. Jesmo li i dalje bez nade?

BURDŽOVIĆ: Nada, kažu, umire posljednja! Tolika polarizacija, opčinjenost visokom politikom u svakom segmentu siromaštvom deformisanog društva je prosto nevjerovatna. Kao da se agonija usporene i kontraproduktivne tranzicije nikada neće završiti i to je ono što najviše zabrinjava. Crna Gora nema druge budućnosti sem evropske! Mislim da sam se u svojoj poeziji dotakao svih akutnih problema savremenog društva. Kako je to shvaćeno, kao poruka, poruga, upozorenje ili nešto sasvim deseto zavisi od čitalaca.

MONITOR: U romanima ste pisali o Balkanu koji uvijek iznova tjera ljude iz domovine u emigraciju. Vidite li tu neku promjenu?

BURDŽOVIĆ: Ma kakvi. Sve državice nastale raspadom Jugoslavije su  rasadnik stvoren za potrebe Evrope i ostalog visokoindustrijalizovanog svijeta. U nekoliko zbornika poezije objavljeni su različiti ciklusi mojih pjesama pod identičnim naslovom Himna posljednjih emigranata! Zvuči poprilično vedro jer smo svjedoci da ove generacije uopšte nijesu posljednji iseljenici! Bolje rečeno konačari ili prethodnica novorođenim Balkancima. Jednog dana kada Evropa otvori širom vrata vidjećemo šta je pravi egzodus i emigracija. Tada će biti prekasno za neki program demografskog spasa! U mojem romanu Brus Li je umro u Bijelom Polju opisana je apokaliptična situacija u „bezljudnim zemljama” Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

MONITOR: Od 2008. član ste Udruženja književnika Njemačke. Prije par godina objavili ste na njemačkom Antologiju Montenegrina. Kako ocjenjujete književno stvaralaštvo u Crnoj Gori, regionu i dijaspori na jednom različito imenovanom jeziku?

BURDŽOVIĆ: Ja sam poprilično vezan za Crnu Goru! Pratim relativno dobro tu neku prvu našu postavu pjesnika i, pravo da kažem, ponosan sam na naše umjetnike. Imaju šta da kažu i dostojno reprezentuju savremenu crnogorsku poeziju. Japanska poslovica kaže: „Jedini način da vas rat ne promijeni kao čovjeka jeste da poginete u njemu“! Generacija pisaca kojoj pripadam je većim dijelom obilježena ratom na prostoru bivše Jugoslavije, žigosana temama koje su se same nametnule, htjeli ne htjeli postali smo tumači mučnih događaja, genocida i masovnih grobnica, stradanja, pljačkanja, svega onog najgoreg što može čovjek doživjeti. Trenutno radim na knjizi El fatiha za legitimni vojni cilj, posvećenoj starom mostu u Mostaru. U svakoj pjesmi obraćam se mostu, skoro kao živom čovjeku. Prošle godine, u sklopu Sarajevskih dana poezije, kao dio programa, imali smo jednodnevni izlet u Mostar. Bio sam prvi put u, kako sami mještani kažu, najnesrećnijem gradu na svijetu. Dao sam deset maraka nekom dječaku da me odvede do mjesta odakle je granatiran most. Morao sam ga vidjeti odatle i poetsku sliku sklopiti i zaokružiti. Mislim da je u pitanju moja najbolja poezija do sada.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

FOKUS

KORAK NAZAD, PA DVA KORAKA NAZAD: Vlast koja se potrudila da uruši samu sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za politike devedesetih ne rade samo vođe i političari iz ratnih vremena, koje su i dalje na politčkoj sceni i njihovi zastupnici. Najnoviji rat rezolucijama samo je novi pokazatelj da se ova vlast potrudila da uruši samu sebe

 

Politička kriza se nastavlja. Dogovora nema na pomolu. Ovonedjeljni sastanak parlamentarne većine završio se kao da ga nije ni bilo.

Demokratski front ostao je pri svom. Traže novu vladu sa novim premijerom. Ni ostatak parlamentarne većine nije promijenio stav. Demokrate su i dalje za rekonstrukciju postojeće vlade na čelu sa Krivokapićem.  URA takođe insistira na ostanku Krivokapića, uz poštovanje Sporazuma koji su lideri tri pobjedničke liste potpisali u septmebru prošle godine. Ukoliko se ostane na istim pozicijama, a sve su prilike da hoće, najvjerovatniji ishod krize biće novi izbori. Što osim Fronta, i njihovog mentora u Beogradu, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, priziva i predsjednik države i DPS-a Milo Đukanović.

Demokratska Crna Gora optužila je Andriju Mandića da po naredbama predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića i Srbije Aleksandra Vučića na jesen planira proteste protiv Vlade.

Demokratski front prethodno je, opet, optužio Demokrate da štite fotelje i ne dozvoljavaju poštovanje izborne volje građana. „Zaboravljaju ko je nosilac pobjede od 30. avgusta. Lideru Demokrata Aleksi Bečiću treba da bude jasno da ne mogu i premijer i predsjednik Skupštine biti iz istog političkog bloka koji ima svega 14 poslanika, a da većina parlamentarne većine, koja se protivi toj prevari izborne volje, ostane po strani”, kazali su iz DF-a.  Pri tom, zaboravljajući da je premijer bio na čelu njihove predizborne liste. U međuvremenu Krivokapić je izgubio blagonaklonost Fronta i centrale srpskog sveta – Vučića i ministra unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina.

„Zadatak ove generacije političara je stvaranje srpskog sveta, odnosno da objedini Srbe gde god budu živeli”, poručio je Vulin mnule sedmce, na skupu povodom obilježavanja 13. godišnjice Pokreta socijalista. Predsjednik Srbije, koji je prisustvovao skupu, nijednom se riječju ni tada, a ni kasnije nije ogradio od ove izjave. Uslijedile su bojne reakcije (vidi box).

Da se protivi Krivopićevoj ekspertskoj vladi, Vučić je saopštio odmah po njenom konstituisanju, sve navodno ne miješajući se u unutrašnje stvari Crne Gore. Potom se umiješao u lokalne nikšićke izbore, podržavajući Demokratski front, od kada lideri Fronta sve otvorenije napadaju Krivokapićevu vladu. Konačno, Krivokapić se nakon nepotpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC u Beogradu, smjene ministra pravde Vladimira Leposavića zbog negiranja genocida u Srebrenici i nepriznavanja Haškog suda, te usvajanja Rezolucije u Srebrenici, skupa sa predsjednikom parlamenta Aleksom Bečićem, našao u centru hajke srpskih tabloida koje Vučić kontroliše.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo