Povežite se sa nama

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, KOLUMNISTA: Promjena je nužnost

Objavljeno prije

na

Zašto je bilo potrebno da se park uništi, da se građani hapse da bi vlasti uradile ono što je bilo očigledno da treba da urade na početku? Odgovor je jednostavan, zato što ne živimo u demokratiji i zato što ova vlast ne želi demokratiju

 

MONITOR: Protest u Baru, zbog siječe čempresa radi izgradnje vrtića, traje , a lokalne vlasti i policija pokazuju  sve ružnije lice.  Prošle sedmice jedna od aktivistikinja je nakon intervencije policije izgubila trudnoću. Kako vi vidite ono što se dešava ovih dana u Baru?

ĐUKIĆ: Protesti za zaštitu gimnazijskog parka imaju dva lica. Jedno je lice ljudi koji se bune, koji su prepoznali zajednički interes u borbi za očuvanje jedne od poslednjih zelenih površina u centru grada, površine koju treba srednjoškolci da koriste kada nisu na nastavi te površine za koju mnoge vezuju mnoga lijepa sjećanja i koji nisu željeli da se ta sjećanja siječu i betoniraju. Građani, osim što su pokazali društvenu svijest boreći se ne za usko-lične benefite i zaposlenja (naprotiv, sebi su profesionalno jedino mogli da naškode ovim) već za ono što su prepoznali da je javni i najširi interes, bili spremni na neprijatnosti, iscrpljenost, nasilje nad njima, samo da bi se izborili za ono u šta vjeruju. Oni su nastupili i argumentovano kroz institucije i snažno kroz građansku neposlušnost.

Mi zaboravljamo da živimo u maloj državi i da su tek naše lokalne zajednice veoma male. Grad Bar ima 13 500 ljudi, a antička Atina je imala direktnu demokratiju (u kojoj su istina, mogli da učestvuju isključivo odrasli muškarci) sa preko 40 000 stanovnika. Na gradilištu ispred gimnazijskog parka se tako rodila jedna atinska Agora, jedan rimski Forum, gdje su građani uzeli nazad ono što im pripada, ono što im se i Ustavom garantuje, a to je pravo da odlučuju u kakvoj državi i kakvom gradu žele da žive. S druge strane smo imali zid ćutanja, jezik sile. Mi još ne znamo ko je u zoru naredio čupanje čempresa, ko je slao policiju na narod koji je pružao pasivan otpor, ko je naređivao da se privode profesori, umjetnici, majke. Dok su građani Bara ponos Crne Gore, a bili bi ponos svake države kad neko tako, na svoju ličnu štetu, brani opšti interes, ponašanje vlasti je sramota i prosto je nevjerovatno da je takav narod izrodio ovakvu vlast.

MONITOR: Barske vlasti  ignorišu građanske proteste, kao i  njihove ranije zahtjeve da čempresi budu sačuvani.  Sada se javio premijer Duško Marković, i deklarativno stao na stranu građana. Šta svama sve to govori ?  

ĐUKIĆ: Barska vlast se ogrnula velom nenadležnosti. Formalno pravno, od momenta kada su aktivnosti građana počele, lokalna uprava jeste bila nenadležna. S druge strane, to ih nije spriječilo da, kroz partijska saopštenja lokalnih ogranaka, ospu oštru paljbu po zahtjevima demonstranata i svih koji su se oslobodili da im oponiraju. Ovo govori o lažnom elitizmu, ne barske, već svake vlasti u Crnoj Gori. Podjednako su ćutali i iz, istinski nadležnog, ministarstva prosvjete, kao i iz Vlade. Čak ni u izjavi premijera Duška Markovića građanima nije dato za pravo – prozvani su emotivnim, dakle neracionalnim i politizovanim, a time se misli da su isključivo članovi opozicionih partija. Podsjećam da nijedan od argumenata građanske inicijative nikad nije pobijen od strane vlasti. U svakom slučaju, pobjedom građana lokalna vlast je dobila priliku za iskupljenje – ako okrene sve mehanizme ka nalaženju nove lokacije, izgradnja vrtića može početi u najskorijem roku i tako ćemo svi biti pobjednici. Oni imaju priliku da dokažu do čega im je zaista stalo, da li do partije ili do grada.

MONITOR: Koliko je po vama danas snažan glas građanina, u Baru,ali i uopšte  Crnoj Gori?  I koliko taj glas utiče na svakodnevnicu? 

ĐUKIĆ: Pokazalo se na kraju da je glas građana zaista snažan. Iako premijer Marković to nije pozdravio, iako nije imao snage da kaže „bili ste u pravu“ (a to je čak i Tito mogao da kaže u jednopartijskoj diktaturi), ipak je priznao da se policijskim maricama i motornim šegama ne utjeruje državna volja. Ponoviću da bi na nivou mjesnih zajednica, gradova i opština zaista bilo moguće organizovati direktnu demokratiju koja bi se onda prelila i na državni nivo. Naše institucije, da bi uopšte bile institucije, moraju da nauče da slušaju svoje građane, da ne gledaju na njih kao na biračku mašineriju. Puls Bara je bio očigledan nakon skupljanja tri hiljade potpisa za manje od sedam dana. Zašto je bilo potrebno da se park uništi, da se građani hapse da bi vlasti uradile ono što je bilo očigledno da treba da urade na početku? Odgovor je jednostavan, zato što ne živimo u demokratiji i zato što ova vlast ne želi demokratiju. Preduslov bilo kakve promjene mora ići u ovom pravcu – da se građanin uvaži na mjesnom i lokalnom nivou, da se uključi u odlučivanje, a ne da biva izgubljen u lavirintu administracije. Za to je važna i decentralizacija i promjenjen izborni sistem, kroz otvorene liste recimo.

MONITOR: U subotu, 16. Februara,  u Podgorici su održani  građanski protesti. Procjene su da je to bio jedan od masovnijih protesta, no prorežimski mediji ignorisali su ih. Svojevremno ste govorili io tome da vam je zanimljiva ta paralelna crnogorska stvarnost?

ĐUKIĆ: Mi živimo dvije realnosti – na jednoj strani su prorežimski, a na drugoj strani, nazovimo ih „opozicioni“ mediji. Bilo da se radi o politici, društvu, crnoj hronici, ekonomiji pa čak i sportu, istim događajima se pristupa kao u ogledalu. Stvorena su dva staklena zvona koja potpuno zagušuju sve što se dešava izvan njih. Ja zato predlažem svima da što češće slušaju šta govore oni iz „drugog zvona“, kako tumače svijet oko nas, kako tumače iste događaje. Moramo razumjeti da većina ljudi iz oba tabora nema loše namjere, ali da je, zbog ličnih predrasuda ili nedovoljne analitičnosti, moguće da se isti događaji interpretiraju različito. Demokratska partija socijalista uz svoje koalicione partnere je to podržavala tako što nijednu aferu nije dovodila do kraja i svako je ostajao pri svojoj „istini“. Ubijeđen sam da bi DPS bio najsrećniji da proces zvani „Državni udar“ traje vječno, kao bi se i dalje dijelili po interpretaciji istog događaja. Ipak ako želimo da mijenjamo naše društvo na bolje, moramo da razumijemo kako obije strane tumače stvarnost i da ih nekako pomirimo i ujedinimo. Oko lokalnih problema, kao što je lokacija vrtića u Baru, se očigledno možemo ujediniti. Moramo naći isti rezon i na državnom nivou.

MONITOR: Da li to ignorisanje protesta od starne prorežimskih medija govori i o strahu vlasti?

ĐUKIĆ: Glavni uspjeh ove vlasti je podjela. Ta podjela se upravo vidi kroz ta dva drugačija svjetonazora, jer jedno je ubijediti ljude oko ideoloških razlika u pogledu nacije, vjere i jezika, a drugo kada ih podijelite u toj mjeri da isti događaj vide drugačije. Parole Partije iz Orvelove „1984“, su „Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je snaga“. Rata koji je mir i koji je za mir se dobro sjećamo, sloboda je ropstvo se vidi u tome što se ljudi na vlasti izdaju za garant postojanja ove države te treba da trpimo i nedemokratičnost i suštinsku nesuverenost i nasilje bilo kroz policijsku represiju ili kroz nametnute naknade za „OIE“ na računu za električnu energiju koje plaćamo režimski povezanim biznismenima. Treća parola, neznanje je snaga je ključna, jer sredstvima (ne)informisanja oni sebi omogućavaju sve što žele, a ta sredstva uglavnom plaćaju svi građani. Ovu vlast je najviše strah protesta kao što su ovi u Baru te ovi u Podgorici, protestima kojima se ne mogu lako nalijepiti oznake kojima su se do sad služili. Ignorisanje istih ili jeftino spinovanje tome ide u prilog.

MONITOR: Kako vi vidite aferu Koverta i sve njene implikacije?

ĐUKIĆ: Koverta je još jedan dokaz paralelne realnosti. Meni „koverta“ nije rekla nšta više od onog što smo znali iz afere „Snimak“ i mnogih drugih afera. Iskreno ne znam ko je osoba koju izjava „jedan zaposlen četiri glasa“ neće uvjeriti u korupciju naše vlasti i Demokratske partije socijalista, a uvjeriće je snimak u kojem Slavoljub Stijepović uzima pomenutu kovertu. Ipak implikacije su očigledne i treba biti realan – mi našu bitku u Baru vjerovatno ne bi dobili da se ona nije desila u sred opšteg drmanja vlasti. Naravno, istinski vjerujem da smo mi našu pobjedu (koja je samo početak) zaslužili, ili da su isto duvali povoljni vjetrovi oko nas. Naravno, i koverta i premijerova odluka o Baru su pokazatelj da se sa protestima u Podgorici mora nastaviti, da pritisak ne smije da stane, štaviše da borba mora biti žešća do prve promjene vlasti. Jedina potencijalno loša implikacija koverte je da dozvolimo da se DPS ponovo podijeli na „zdravo“ i „nezdravo“ tkivo zato što je to jedan sebi identičan sistem, ali zato hrabri izjava sa protesta „da je zdravo tkivo tu na protestu a ne u DPS-u“.

MONITOR: Promjene i mi, čekaju li nas?

ĐUKIĆ: Promjena je nužnost i cio svijet je u kretanju. To se u filozofiji i naukama zna još od Heraklita. Ko želi da zaustavi vrijeme stvara neprirodno stanje u kojem sve trune. Ovih trideset godina su najbolji dokaz toga, jer pogledajmo kako se promjenilo, ako ništa drugo, političko tumačenje svijeta oko nas, teme kojima se ljudi bave u Evropi i širom svijeta, a čime se mi bavimo. Izbor kadrova na ključnim pozicijama govori u prilog tome – paradoksalno je da su na ključnim pozicijama i dalje isti ljudi koji su vodili AB revoluciju. To najbolje govori da oni nisu stvorili nikoga vrijednog i da svi zajedno plaćamo decenije negativne selekcije. U svemu tome postoji jedan strah – ko sprečava evoluciju, doživjeće revoluciju, a što se evolucija duže sprečava to će revolucija biti žešća i opasnija. Promjene u svakom slučaju dolaze i taj točak vremena, kao ni razvoj svijesti o slobodi, koji postoji kod nas, se ne može zaustaviti.

 

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: RTCG ostaje pod političkom kontrolom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Raonić će nastaviti da vraća uslugu Spajiću, ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica u RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve

 

MONITOR: Ostavku generalnog direktora RTCG Borisa Raonica i njegov istovremeni izbor za v.d generalnog direktora okarakterisali ste kao ,,početak realizacije dogovorenog plana”. Šta jei cilj tog plana i ko je u njemu učestvovao?

ĐUROVIĆ: Plan koji je dogovoren između nezakonito imenovanog generalnog direktora RTCG  Borsa Raonića, predsjednika Vlade i PES-a Milojka Spajića, predsjednika Skupštine i NSD Andrije Mandića i predsjednika DNP Milana Kneževića je da Raonić bude ponovo izabran na funkciju generalnog direktora RTCG, ali ovaj put na manje nezakonit način. Raonić nije ispunjavao uslove za generalnog direktora RTCG na osnovu prethodnog zakona jer nije imao 10 godina radnog iskustva u VII 1 stepenu kvalifikacije. Zato je Spajić neposredno pred usvajanje medijskih zakona izvršio izmjene da bi zakon prilagodio limitima Raonića i omogućio mu ponovni izbor na funkciju. Podsjećam, Raonić je završio pravni fakultet 2018. godine, a  uslov propisan prethodnim zakonom i nacrtom važećeg zakona od 10 godina radnog iskustva on nije mogao ispuniti. Zato je Spajić potrebno radno iskustvo spustio na pet godina.

Ovo neodoljivo podsjeća na ono što je  DPS radio 30 godina dok je bio vlast, kada su se propisi prilgođavali pojedincima koji su morali da vraćaju uslugu poltičkim mentorima tokom trajanja svog mandata. Tako će i Raonić nastaviti da vraća uslugu Spajiću ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica i RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve.

MONITOR: Može li proces koji vodi tužilaštvo uticati na taj naum?

ĐUROVIĆ: Taj proces neće uticati na naum Spajića, Raonića, Mandića i Kneževića jer je očigledano i Tužilaštvo pod političkim uticajem u ovom slučaju. Proces izviđaja zbog nepoštovanja sudske pravosnažne presude traje više od godinu. Namjerno je odugovlačen u Specijalnom državnom tužilaštvu. Sada je predmet vraćen Osnovnom državnom tužilaštvu koje neće ništa uraditi u skorijem periodu. Raonić je podnio ostavku i odlučio da bude u v.d. stanju do ponovnog izbora, jer očekuje skore nove pravosnažne presude po tužbama Nikole Markovića i Srđana Čovića kojima će se potvrditi da je u dva navrata bio nezakonito imenovan na funkciju.

MONITOR: Podnijeli ste pritužbu Tužilačkom savjetu na zakonitost rada tužilastva u tom slučaju. Očekujete li da će to nešto promijeniti?

ĐUROVIĆ: Od Tužilačkog savjeta ne očekujem ništa. Pitanje je kad će na red doći pritužba Media centra. Ne znam čime se bavi Tužilački savjet i koja to pitanja rješava. Kao aktivni građanin mogu da primijetim da se SDT u skladu sa nekim njihovim prioritetima i selektivno bavi pojednim procesima. Više je okrenuto postupcima u slučajevima organizovanog kriminala nego postupcima koji su takođe važni za uspostavljanje vladavine prava. Tužilački savjet nije ništa uradio da se popravi situacija u osnovnim državnim tužilaštvima a posljedica je da se slučajevima nepoštovanja sudskih presuda, zloupotrebom službenog položaja, podstrekavanjem na vršenje krivičnih dijela ne žele baviti ni niže tužilačke instance. Ovim se šalje opasna poruka da od politčke volje zavisi u kojim će se institucijama poštovati zakon a u kojim i ne mora. SDT je pokazao odlučnost da se bavi pitanjima zloupotreba u institucijama koje su takođe poltički kontrolisane ali od strane DPS-a, kao što je npr. Agencija za sprečavanje korupcije (ASK). Za mnogo gore zloupotrebe na koje je ukazala i Državna revizorska institucija i sudovi, SDT se nije okrenuo nego je prikupljao listiće sa glasanja o generalnom direktoru da bi utvrdio ko je glasao za izbor generalnog direkora.

MONITOR: Ko je sve odgovoran za to sto je  RTCG ostala pod političkom kontrolom?

ĐUROVIĆ: Krive su sve  partije koje su u avgustu 2020. došle na vlast. Media centar je u decembru 2020., nakon izbora nove Vlade, dostavio svim poslaničkim klubovima zahtjev da se odmah pristupi izmjenama zakona o RTCG kako bi se loša zakonska rješenja koja je DPS donio u julu 2020. promijenila a sa ciljem oslobađanja RTCG neprimjerenog partijskog uticaja. Niko nije odgovorio, uključujući i tadašnjeg predsjednika Skupštine Aleksu Bečića. U januaru 2021. je isti zahtjev uputilo 40 NVO. Na dopis je  odgovorila jedino URA koja je iskazala saglasnost sa predlozima NVO i obećala da će pokušati da ovu inicijativu iskomunicira sa ostalim partijama na vlasti. Nije se desilo ništa jer je nova parlamentarna većina shvatila da zahvaljujući DPS zakonu može preuzeti kontrolu nad RTCG.

U tom periodu smo i saznali da je u podjeli institucija (koje partije tretiraju kao plijen) među novom parlamentarnom većinom RTCG trebala da pripadne Demokratama, dok je druga važna institucija u oblasti medija, Agencija za elektronske medije, trebala da pripadne DF-u. Kasnije je u junu izabran Savjet RTCG po političkim preferencama nove vlasti uz nezakonit izbor predstavnika Unije poslodavaca. U tom procesu izbora učesvovalo je svega nekoliko NVO koje imaju kredibilitet dok su svi ostali prećutno bojkotovali ovaj proces jer nisu željeli da o predstavnicima NVO odlučuju partije. Politički imenovani Savjet je kasnije imenovao nezakonito generalnog direktora Raonića uz protivljenje Demokrata. Zbog poremećenih odnosa u novoj vlasti dogovor o podjeli institucija nije ispoštovan, pa Demokrate nisu dobile kontrolu nad RTCG već je kontrolu preuzeo suštinski DF. To je ubrzo i potvrđeno imenovanjem tadašnje direktorice TVCG Marije Tomašević u septembru 2021. čiji je izbor takođe bio nezakonit jer je njen rođeni brat Dražen Medojević tada bio član Državne izborne komisije (kao predstavnik DF-a) a zakon zabranjuje da direktor TVCG može biti u srodstvu sa javnim funkcionerom. Inspekcija rada je tek nakon dvije godine na incijativu Media centra utvrdila krvno srodstvo direktorice TVCG i člana DRI i naložilo nezakonito izabranom generalnom direktoru da razriješi Mariju Tomašević. Ni nakon tri godine Ministarstvo rada nije donijelo rješenje kojim treba da omogući Inspekciji rada da kontroliše proces imenovanja generalnog direktora RTCG. Sve ovo jasno ukazuje na političku zaštitu nezakonitih radnji čiji je cilj kontrola RTCG.

MONITOR: Kako to da političari uvijek pronadu način da zloupotrijebe sistem kako bi zadržale kontrolu nad Javnim servisom?

ĐUROVIĆ: Partije žele kontrolu nad RTCG kao i nad svim ostalim institucijama. Vjerujem da brze promjene vlasti (vjerovatno ćemo imati i 45.  vladu do kraja ove godine) mogu doprinjeti da političke elite shvate da je u njihovom interesu da institucije budu profesionalne, a ne da se nakon svake promjene vlasti mijenja odnos RTCG prema vlasti i opoziciji. Samo profesionalan RTCG, kao i ostale isntitucije koje moraju biti samostalne mogu biti zaštita od zloupotreba koje su na svojoj koži osjetile sve poltičke partije.

Kada je RTCG u jednom kraćem periodu (2017.-jun 2018.) bila bez partijskih uticaja, dok su je vodili Andriajna Kadija i Vladan Mićunović, jednako je Savjet i menadžment bio kritikovan od DPS-a i DF-a. Od DPS-a jer je izgubio kontrolu, a od DF-a jer im nije bilo dozvoljeno da preuzmu kontrolu.

Milojko Spajić nema uticaj na bilo koji komercijalni medij u Crnoj Gori. Potreban mu je RTCG da bi širio propagandu o savršenom radu Vlade, da bi se pozitivnim izvještavanjem pariralo krtikama TV Vijesti i medija koje kontrolišu Mandić i Knežević uz pomoć predsjednika Srbije Alekandra Vučića (Prva TV i Adria). Spajiću će se vratiti ovakvo manipulisanje sa zakonom kao što se vratilo i DPS-u 2020. kada je u julu usvojen zakon kojim je DPS namjeravao da ozvaniči kontrolu nad RTCG ali je nakon promjene vlasti u avgustu nova vlast iskoristila  stvorenu priliku i preuzela političku kontrolu nad RTCG. Spajić misli da će ljudi bez integriteta biti njemu odani. Time pokazuje nedoraslost poslu kojim se bavi,  jer su ljudi bez integriteta stalno u potrazi za novim gazdom, onim ko je politički najjači. To ubrzo neće biti Spajić a u susret novom parlamentarnim izborima koji će vjerovatno biti u oktobru ili novembru, svi komercijalni mediji u Crnoj Gori kritikovaće rad  Vlade dok će slabo utočište i zaštitu imati u RTCG.

MONITOR: Šta se može učiniti da se javni servis oslobodi ?

ĐUROVIĆ: Stvorene su zakonske pretpostavke da se javni servis oslobodi partijskog uticaja. Uvjeren sam da će NVO u skladu sa novim Zakonom o RTCG izabrati sami svoje predstavnike koji će imati integritet za razliku od sadašnjih tkz. predstavnika NVO. Potrebno je da se institucije koje delegiraju svoje predstavnike u Savjet RTCG oslobode straha od partija. Sve se na kraju svede na ljude koji imaju ili nemaju integritet. Nekad je CANU u Savjet RTCG delegirala prof. Perka Vukotića koji je dao veliki doprinos da se RTCG te 2017. i 2018. oslobodi partijskog uticaja. Ista ta CANU je do skoro imala svog predstavnika u Savjetu koji je dva puta glasao za nezakonito imenovanje Raonića i nije ništa uradio da se nezakonitosti u radu javnog servisa zaustave. Unija poslodavaca je umjesto DPS-a sada našla novog ,,gazdu” u liku PES-a, Univerzitet CG je delegirao po političkoj osnovi predstavnika koji će slijediti političke direktive rektora odnosno Mandića i Kneževića, Crnogorsko narodno pozorište je dalo podršku za ponovno imenovanje Naoda Zorića za člana savjeta iako je dva puta učestvovao u nezakonitom imenovanju Raonića i direktni je eksponent DNP-a Milana Kneževića u Savjetu. Da bi se RTCG oslobdila uticaja partija, moraju se oni koji delegiraju predstavnike u Savjet osloboditi uticaja partija.

MONITOR: Hoće li novi medijski zakoni nešto promijeniti?

ĐUROVIĆ: Medijski zakoni neće zaustaviti plasiranje netačnih informacija, neobjektivnost, neizbalansiranost u izvještavanju, jer je ukinuta regulatorna funkcije Agencije za audiovizuelne medijske usluge pa će mnogi mediji nastaviti ili započeti da djeluju kao puka propaganda političkih ili ekonomskih centara moći. Nadam se da će proces usaglašavaja sa regulativom EU doprinijeti da se ojača i vrati regulatorna funkcija Agenciji koja će u perspektivi morati da se bavi ne samo medijima veći društvenim mrežama i zabranjenim sadržajima na društvenim mrežama.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NEMANJA VOJINOVIĆ, REDITELJ: Slika svijeta u nestajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film nije komercijalna umjetnost, ali ima tu moć da otvori prozor u neke nove svjetove i postavi pitanja za koja komercijalna umjetnost nema vremena ili strpljenja

 

 

Dugometražni dokumentarni film „Flašaroši“ Nemanje Vojinovića prikazan je u Podgorici, na Underhillfestu – međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Gosti su bili reditelj filma Nemanja Vojinović i producentkinja Marija Stojnić. Film je na Sarajevo film festivalu osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film, kao i nagrade na Slobodnoj zoni i na Martovskom festivalu…

MONITOR: Na samom početku filma gledaoci su upoznati da se u blizini Beograda, u nekada moćnog središta neolitske, vinčanske kulture, donedavno nalazila jedna od najvećih deponija u svijetu. Kada ste počeli da se interesujete za ovu priču i kad ste došli na ideju da snimite ovo ostvarenje?

VOJINOVIĆ: Prva inspiracija za film došla je nakon što sam video foto reportažu sa deponije u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini leti na hiljade galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg sveta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči.  Vinčanska kultura mi je bila motivacija i početna tačka razmišljanja o filmu – kako je moguće da je na mestu najstarije evropske kulture sada jedna od najvećih deponija na svetu. Zašto gajimo takav nemar spram kulturno-istorijskom značajnom prostoru? Prvobitna ideja je bila da napravim vizuelno snažan esejistički film o konzumerizmu i istorijskoj vertikali vinčanskog prostora u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, savremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponije, sa pitanjem šta će buduće generacije za nekih hiljadu godina da pomisle o našoj civilizaciji.  Onda sam otišao na deponiju i stajao na istovaru, na vrhu brda od preko pedeset metara smeća. Iznad mene preletale su na hiljade galebova, dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mlela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznati svet. Na stotine radnika, manuelnih reciklera koji sa džakovima na leđima jure ka istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih džakova plastičnih flaša. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svet, haotičan sistem u kome deluje da svako ima svoje mesto. Ljudi su me „osvojili“ i poželeo sam da prikažem neistraženi univerzum flašaroša.

MONITOR: U Vašem filmu u fokusu su ljudi? Kako ste upoznali Janija? Je li bilo teško zadobiti njegovo i povjerenje ostalih junaka ovog filma?

VOJINOVIĆ: Ukoliko želiš da uđeš u neku zatvorenu zajednicu, poput flašaroša, to stvarno iziskuje puno vremena i posvećenosti. Veliki deo snimanja ovog filma je i nesnimanje, već samo druženje sa ljudima, razgovori, istraživanje i uspustavljanje iskrenog, otvorenog odnosa sa svojim likovima. Na početku snimanja nisam još uvek znao da ću se fokusirati samo na flašaroše. Prva ideja je bila dosta šira i ambicioznija, da deponija bude glavni lik, sa svim svojim aspektima, što uključuje i sve radnike deponije. Tako da sam ja snimao razne ljude, uključujući i Janija dok još uvek nije bio grupovođa. Posle pola godine ili više Jani je dobio da vodi svoju grupu, napredovao je od običnog flašaroša do grupovođe, dobio je svoj kombi i mesto na placu istovara. A tad sam ga već poznavao i snimao, tako da sam kroz Janija imao priliku da prikažem kako izgleda plastični biznis na deponiji kroz vizuru grupovođe flašaroša. Nisu svi ljudi iz njegove grupe ušli u film, neko nije želeo da učestvuje i da se snima, to smo poštovali i fokusirali smo se na odnose u ostatku grupe koji je želeo da bude deo filma. Njima je sve to bilo interesantno, bili su i na neki način ponosni zašto sam izabrao njih, a ne neku drugu grupu. Shvatili su da će filmom ostati zauvek „besmrtni“, znam da je to bio jedan od razloga zašto me je Jani pustio u svoj život i dozvolio da snimam film o njemu i njegovoj grupi.

MONITOR: Kakav je bio put od ideje do završetka filma. Koliko je trajala njegova realizacija?

VOJINOVIĆ: Ceo proces rada na filmu trajao je skoro sedam godina. Prvi put sam sa snimateljem, Igorom Marovićem, stajao na istovaru deponije u decembru 2016., a svetsku premijeru „Flašaroši“ su imali na festivalu u Sarajevu 2023. godine. Sama montaža je priča za sebe, sa montažerom Draganom von Petrovićem proveo sam skoro dve godine uklapajući priču i to je bila velika filmska škola. S obzirom na tolike godine snimanja, imali smo puno materijala u montaži i veliki posao bio je proći kroz ceo materijal, izdvojiti odlične stvari, korisne scene, pomoćne scene i sve to dramaturški uobličiti i artikulisati u narativnu celinu. Ideja je bila da imamo dramaturšku liniju koja bi pratila glavnog junaka Janija, koji ima poteškoća da održi svoju flašarošku grupu na okupu – počinjemo od njega kao grupovođe, kasnije se grupa okreće protiv njega, odvaja se, a Jani ostaje da radi sam, sve do zatvaranja deponije. Trebalo je vešto uvezati njegovu priču sa pričom deponije, sa slikama savremenog načina života i konzumerizma, priču o društvu na ivici ekološke katastrofe. To je bio jedan od većih izazova u montaži, ali mislim da smo na kraju postigli dobar balans između ljudske priče i ekološke koja je sve vreme prisutna, ali nije „prst u oko“. Dosta vremena smo uložili u prezentovanje projekta i u potrazi za finansiranjem i adekvatnim partnerima. Bilo je momenata kad smo producentkinja Marija Stojnić i ja stvarno pomislili da će biti teško „izgurati“ ovaj film, pogotovo zbog konstantnog odlaganja zatvaranja deponije, koji je zamišljen kao prirodan kraj filma. Kad se na to umeša i dve godine epidemije kovida koji je svaki plan koji smo imali okrenuo naglavačke, može se reći da smo prošli kroz veoma izazovan proces.

MONITOR: Zanimljivo je da je film okarakterisan kao dokumentarni vestern.

VOJINOVIĆ: Film predstavljamo kao dokumentarnu vestern dramu o poslednjim danima fascinante grupe sakupljača plastičnih flaša – flašaroša, na jednoj od najvećih deponija na svetu. Obožavam vesterne Serđa Leonea, kao i Sema Pekinpoa i Džona Forda i voleo bih da svaki film koji radim ima vestern komponentu. U „Flašarošima“ imamo omaže na neke vestern filmove, poput Leonovog „Bilo jednom na Divljem zapadu“, i scene čekanja voza, s tim što naši flašaroši spavaju i iščekaju dolazak kamiona za smeće. Postoji i referenca na kratki film pokojnog Uroša Stojanovića – „Vešala za dvoje“. Glavna stvar koju „Flašaroše“ čini vesternom je ideja vesterna žanra iz kasnije faze, gde nadolazeća modernizacija uništava svet, univerzum, civilizaciju naših filmskih junaka i oni odlaze u zaborav. Kod Leonea pruga i dolazak voza obeležavaju kraj jedne epohe, dok kod Pekimpoa u „Divljoj hordi“ automatska puška je taj simbol modernizacije koji uništava svet glavnih junaka, odmetnika. U „Flašarošima“ modernizacija deponije je ta koja dolazi i briše civilizaciju flašaroša, čineći je samo još jednim slojem vinčanske vertikale.

MONITOR: Iako dokumentarni filmovi osvajaju nagrade i za najbolji film na prestižnim festivalima kao što su Venecija, Kan, Berlin, djeluje da su u nepovoljnom položaju u odnosu na igrane. Iako i u Crnoj Gori itekako ima publike za dokumentarni film – što mislite kakva je sudbina dokumentarnih ostvarenja?

VOJINOVIĆ: Prednost dokumentarnog filma je definitivno u svojoj autentičnosti i spoznaji da to što gledate na platnu ili ekranu jesu odistinske, životne priče, a junaci filmova nisu glumci, već pravi ljudi. Dokumentarni film nije komercijalna umetnost, ali ima tu moć da da otvori prozor u neke nove svetove i postavi pitanja za koja komercijalna umetnost nema vremena ili strpljenja. Dokumentarni filmovi u poslednjih par godina postali su dosta kreativniji u formi i narativu, osvajaju nagrade na prestižnim svetskim festivalima, ali ono što je najvažnije je da sve veći broj ljudi prati i gleda dokumentarni film. Pogotovo drugačiju vrstu filma koja nije televizijskog formata sa naratorima i intervjuima, već imaju sinematičan kvalitet i uspevaju da zarone u nove univerzume i prikažu do tad nešto nepoznato, nevidljivo ili zaboravljeno. Tokom mog boravka na UnderhillFestu bio sam prijatno iznenađen brojem ljudi koji prati projekcije – velike pohvale za podgoričku publiku, za žar kojim prati filmove i za istrajnost da ostanu do kraja uprkos kiši.

Miroslav MINIĆ
Foto: Privatna arhiva

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo