Povežite se sa nama

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, KOLUMNISTA: Promjena je nužnost

Objavljeno prije

na

Zašto je bilo potrebno da se park uništi, da se građani hapse da bi vlasti uradile ono što je bilo očigledno da treba da urade na početku? Odgovor je jednostavan, zato što ne živimo u demokratiji i zato što ova vlast ne želi demokratiju

 

MONITOR: Protest u Baru, zbog siječe čempresa radi izgradnje vrtića, traje , a lokalne vlasti i policija pokazuju  sve ružnije lice.  Prošle sedmice jedna od aktivistikinja je nakon intervencije policije izgubila trudnoću. Kako vi vidite ono što se dešava ovih dana u Baru?

ĐUKIĆ: Protesti za zaštitu gimnazijskog parka imaju dva lica. Jedno je lice ljudi koji se bune, koji su prepoznali zajednički interes u borbi za očuvanje jedne od poslednjih zelenih površina u centru grada, površine koju treba srednjoškolci da koriste kada nisu na nastavi te površine za koju mnoge vezuju mnoga lijepa sjećanja i koji nisu željeli da se ta sjećanja siječu i betoniraju. Građani, osim što su pokazali društvenu svijest boreći se ne za usko-lične benefite i zaposlenja (naprotiv, sebi su profesionalno jedino mogli da naškode ovim) već za ono što su prepoznali da je javni i najširi interes, bili spremni na neprijatnosti, iscrpljenost, nasilje nad njima, samo da bi se izborili za ono u šta vjeruju. Oni su nastupili i argumentovano kroz institucije i snažno kroz građansku neposlušnost.

Mi zaboravljamo da živimo u maloj državi i da su tek naše lokalne zajednice veoma male. Grad Bar ima 13 500 ljudi, a antička Atina je imala direktnu demokratiju (u kojoj su istina, mogli da učestvuju isključivo odrasli muškarci) sa preko 40 000 stanovnika. Na gradilištu ispred gimnazijskog parka se tako rodila jedna atinska Agora, jedan rimski Forum, gdje su građani uzeli nazad ono što im pripada, ono što im se i Ustavom garantuje, a to je pravo da odlučuju u kakvoj državi i kakvom gradu žele da žive. S druge strane smo imali zid ćutanja, jezik sile. Mi još ne znamo ko je u zoru naredio čupanje čempresa, ko je slao policiju na narod koji je pružao pasivan otpor, ko je naređivao da se privode profesori, umjetnici, majke. Dok su građani Bara ponos Crne Gore, a bili bi ponos svake države kad neko tako, na svoju ličnu štetu, brani opšti interes, ponašanje vlasti je sramota i prosto je nevjerovatno da je takav narod izrodio ovakvu vlast.

MONITOR: Barske vlasti  ignorišu građanske proteste, kao i  njihove ranije zahtjeve da čempresi budu sačuvani.  Sada se javio premijer Duško Marković, i deklarativno stao na stranu građana. Šta svama sve to govori ?  

ĐUKIĆ: Barska vlast se ogrnula velom nenadležnosti. Formalno pravno, od momenta kada su aktivnosti građana počele, lokalna uprava jeste bila nenadležna. S druge strane, to ih nije spriječilo da, kroz partijska saopštenja lokalnih ogranaka, ospu oštru paljbu po zahtjevima demonstranata i svih koji su se oslobodili da im oponiraju. Ovo govori o lažnom elitizmu, ne barske, već svake vlasti u Crnoj Gori. Podjednako su ćutali i iz, istinski nadležnog, ministarstva prosvjete, kao i iz Vlade. Čak ni u izjavi premijera Duška Markovića građanima nije dato za pravo – prozvani su emotivnim, dakle neracionalnim i politizovanim, a time se misli da su isključivo članovi opozicionih partija. Podsjećam da nijedan od argumenata građanske inicijative nikad nije pobijen od strane vlasti. U svakom slučaju, pobjedom građana lokalna vlast je dobila priliku za iskupljenje – ako okrene sve mehanizme ka nalaženju nove lokacije, izgradnja vrtića može početi u najskorijem roku i tako ćemo svi biti pobjednici. Oni imaju priliku da dokažu do čega im je zaista stalo, da li do partije ili do grada.

MONITOR: Koliko je po vama danas snažan glas građanina, u Baru,ali i uopšte  Crnoj Gori?  I koliko taj glas utiče na svakodnevnicu? 

ĐUKIĆ: Pokazalo se na kraju da je glas građana zaista snažan. Iako premijer Marković to nije pozdravio, iako nije imao snage da kaže „bili ste u pravu“ (a to je čak i Tito mogao da kaže u jednopartijskoj diktaturi), ipak je priznao da se policijskim maricama i motornim šegama ne utjeruje državna volja. Ponoviću da bi na nivou mjesnih zajednica, gradova i opština zaista bilo moguće organizovati direktnu demokratiju koja bi se onda prelila i na državni nivo. Naše institucije, da bi uopšte bile institucije, moraju da nauče da slušaju svoje građane, da ne gledaju na njih kao na biračku mašineriju. Puls Bara je bio očigledan nakon skupljanja tri hiljade potpisa za manje od sedam dana. Zašto je bilo potrebno da se park uništi, da se građani hapse da bi vlasti uradile ono što je bilo očigledno da treba da urade na početku? Odgovor je jednostavan, zato što ne živimo u demokratiji i zato što ova vlast ne želi demokratiju. Preduslov bilo kakve promjene mora ići u ovom pravcu – da se građanin uvaži na mjesnom i lokalnom nivou, da se uključi u odlučivanje, a ne da biva izgubljen u lavirintu administracije. Za to je važna i decentralizacija i promjenjen izborni sistem, kroz otvorene liste recimo.

MONITOR: U subotu, 16. Februara,  u Podgorici su održani  građanski protesti. Procjene su da je to bio jedan od masovnijih protesta, no prorežimski mediji ignorisali su ih. Svojevremno ste govorili io tome da vam je zanimljiva ta paralelna crnogorska stvarnost?

ĐUKIĆ: Mi živimo dvije realnosti – na jednoj strani su prorežimski, a na drugoj strani, nazovimo ih „opozicioni“ mediji. Bilo da se radi o politici, društvu, crnoj hronici, ekonomiji pa čak i sportu, istim događajima se pristupa kao u ogledalu. Stvorena su dva staklena zvona koja potpuno zagušuju sve što se dešava izvan njih. Ja zato predlažem svima da što češće slušaju šta govore oni iz „drugog zvona“, kako tumače svijet oko nas, kako tumače iste događaje. Moramo razumjeti da većina ljudi iz oba tabora nema loše namjere, ali da je, zbog ličnih predrasuda ili nedovoljne analitičnosti, moguće da se isti događaji interpretiraju različito. Demokratska partija socijalista uz svoje koalicione partnere je to podržavala tako što nijednu aferu nije dovodila do kraja i svako je ostajao pri svojoj „istini“. Ubijeđen sam da bi DPS bio najsrećniji da proces zvani „Državni udar“ traje vječno, kao bi se i dalje dijelili po interpretaciji istog događaja. Ipak ako želimo da mijenjamo naše društvo na bolje, moramo da razumijemo kako obije strane tumače stvarnost i da ih nekako pomirimo i ujedinimo. Oko lokalnih problema, kao što je lokacija vrtića u Baru, se očigledno možemo ujediniti. Moramo naći isti rezon i na državnom nivou.

MONITOR: Da li to ignorisanje protesta od starne prorežimskih medija govori i o strahu vlasti?

ĐUKIĆ: Glavni uspjeh ove vlasti je podjela. Ta podjela se upravo vidi kroz ta dva drugačija svjetonazora, jer jedno je ubijediti ljude oko ideoloških razlika u pogledu nacije, vjere i jezika, a drugo kada ih podijelite u toj mjeri da isti događaj vide drugačije. Parole Partije iz Orvelove „1984“, su „Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je snaga“. Rata koji je mir i koji je za mir se dobro sjećamo, sloboda je ropstvo se vidi u tome što se ljudi na vlasti izdaju za garant postojanja ove države te treba da trpimo i nedemokratičnost i suštinsku nesuverenost i nasilje bilo kroz policijsku represiju ili kroz nametnute naknade za „OIE“ na računu za električnu energiju koje plaćamo režimski povezanim biznismenima. Treća parola, neznanje je snaga je ključna, jer sredstvima (ne)informisanja oni sebi omogućavaju sve što žele, a ta sredstva uglavnom plaćaju svi građani. Ovu vlast je najviše strah protesta kao što su ovi u Baru te ovi u Podgorici, protestima kojima se ne mogu lako nalijepiti oznake kojima su se do sad služili. Ignorisanje istih ili jeftino spinovanje tome ide u prilog.

MONITOR: Kako vi vidite aferu Koverta i sve njene implikacije?

ĐUKIĆ: Koverta je još jedan dokaz paralelne realnosti. Meni „koverta“ nije rekla nšta više od onog što smo znali iz afere „Snimak“ i mnogih drugih afera. Iskreno ne znam ko je osoba koju izjava „jedan zaposlen četiri glasa“ neće uvjeriti u korupciju naše vlasti i Demokratske partije socijalista, a uvjeriće je snimak u kojem Slavoljub Stijepović uzima pomenutu kovertu. Ipak implikacije su očigledne i treba biti realan – mi našu bitku u Baru vjerovatno ne bi dobili da se ona nije desila u sred opšteg drmanja vlasti. Naravno, istinski vjerujem da smo mi našu pobjedu (koja je samo početak) zaslužili, ili da su isto duvali povoljni vjetrovi oko nas. Naravno, i koverta i premijerova odluka o Baru su pokazatelj da se sa protestima u Podgorici mora nastaviti, da pritisak ne smije da stane, štaviše da borba mora biti žešća do prve promjene vlasti. Jedina potencijalno loša implikacija koverte je da dozvolimo da se DPS ponovo podijeli na „zdravo“ i „nezdravo“ tkivo zato što je to jedan sebi identičan sistem, ali zato hrabri izjava sa protesta „da je zdravo tkivo tu na protestu a ne u DPS-u“.

MONITOR: Promjene i mi, čekaju li nas?

ĐUKIĆ: Promjena je nužnost i cio svijet je u kretanju. To se u filozofiji i naukama zna još od Heraklita. Ko želi da zaustavi vrijeme stvara neprirodno stanje u kojem sve trune. Ovih trideset godina su najbolji dokaz toga, jer pogledajmo kako se promjenilo, ako ništa drugo, političko tumačenje svijeta oko nas, teme kojima se ljudi bave u Evropi i širom svijeta, a čime se mi bavimo. Izbor kadrova na ključnim pozicijama govori u prilog tome – paradoksalno je da su na ključnim pozicijama i dalje isti ljudi koji su vodili AB revoluciju. To najbolje govori da oni nisu stvorili nikoga vrijednog i da svi zajedno plaćamo decenije negativne selekcije. U svemu tome postoji jedan strah – ko sprečava evoluciju, doživjeće revoluciju, a što se evolucija duže sprečava to će revolucija biti žešća i opasnija. Promjene u svakom slučaju dolaze i taj točak vremena, kao ni razvoj svijesti o slobodi, koji postoji kod nas, se ne može zaustaviti.

 

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Crna Gora je na svim poljima u haosu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva

 

MONITOR: Svečano je minuo još jedan 13. jul. U kakvom stanju je ove godine dan ustanka i državnosti zatekao Crnu Goru?

KOVAČEVIĆ: Upravo sam se vratila sa obilaska mjesta zločina  učinjenih na teritoriji Crne Gore devedesetih (Herceg Novi – deportacija, Morinj – nečovječno ponašanje prema zarobljenicima, Bukovica – etničko čišćenje, Kaluđerski laz – ubistva izbeglica sa ratnog područja, Murino – stradanje civila u NATO bombardovanju) što Anima organizuje  već šest godina povodom nacionalnih praznika (ranije – Dana nezavisnosti, zadnjih godina – Dana državnosti). Ova mjesta nisu  čak ni obilježena, država ih isključuje iz društvenog pamćenja. Anima zagovara  kažnjivost zločina, odgovornost vlasti, poštovanje žrtava i razvoj kulture sjećanja. Pridružuju nam se NVO i nezavisni pojedinci. Država o zločinima devedesetih ćuti. Povodom 13. jula  ove godine je primjetno obnavljanje i posjećivanje već godinama zapuštenih spomenika antifašistima i pridavanje značaja antifašističkoj borbi. Nemam ništa protiv, naprotiv, ali gdje su bili zadnjih trideset godina sa sjećanjima na  antifašističku borbu? Koji ih politički interes na to navodi danas?

Što se ostalog tiče, čini mi se da je  Crna Gora na svim poljima u haosu. Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome  i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva. Haosu doprinose nejasnoće u diskursima, pomutnja oko vrijednosti. Doprinos daje  i situacija u svijetu –  geostrateška previranja, nova raspodjela moći i interesa, licemjerne međunarodne politike  i sve veća arogancija i  beskrupuloznost nosilaca važnih društvenih funkcija.

MONITOR: U političkim i drugim obračunima riječ fašizam potežu i vlast i opozicija. Koje pojavne oblike prepoznajete danas ovdje i šire?

KOVAČEVIĆ:  Kod nas pozicija i opozicija   optužuju  drugu stranu  za fašizam i to je, samo po sebi, znak fašizma. Ako uzmemo u obzir definiciju  fašizma Umberta Eka – zlo u 11 tačaka, većina tačaka se prepoznaje u djelovanju političkih partija ovde (kult tradicije i tradicionalizam, iracionalizam, potenciran strah od različitog, socijalna frustracija, opsesija zavjerom, preziranje slabijih, vođa je tumač volje naroda, selektivni populizam, novogovor). A šire, izbjeglička kriza u Evropi  je fašizam učinila  vidljivim i čini mi se da je većina demokrata ostala zatečena masovnošću pojave i upotrebom  institucija država (policija, vojska)  u eliminaciji  nepoželjnih, drugačijih. Vrijednosti antifašizma ostale su u defanzivi.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA BJELOPAVLIĆA “BIJELI PAVLE”: Topovi umjesto čaktara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta će sve biti ugroženo na Sinjavini ukoliko se ta planina pretvori u vojni poligon-bazu-strelište-skladište

 

MONITOR: Udruženje „Bijeli Pavle“i Udruženje stočara „Bjelopavlićka Sinjavina” obratili su Vladi Crne Gore, opštinama, međunarodnim organizacijama u Crnoj Gori… Je li vam iko odgovorio?

JOVOVIĆ: Naše udruženje je, zajedno sa Udruženjem stočara „Bjelopavlićka Sinjavina“ iz Danilovgrada, Crkvenom opštinom Danilovgrad i Planinarskim društvom „Prekornica“ iz Danilovgrada u martu ove godine uputilo pismo:Vladi Crne Gore,  Ministarstvu odbrane, Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Vojsci Crne Gore, predsjednicima opština Danilovgrad, Кolašin, Šavnik, Mojkovac i Žabljak, međunarodnim organizacijama, medijima, građanima Crne Gore povodom namjera Ministarstva odbrane da formiravojni poligon-bazu-strelište-otpad na Sinjavini. U pismu smo jasno izrazili naše neslaganje sa namjerama i aktivnostima Ministarstva odbrane o militarizaciji prostora Sinjavine i pokušali pojasniti svu pogubnost takvih namjera.Naše pismo je ostalo bez ikakve zvanične reakcije.A kod nas treba 22. i 23.jula da boravi međunarodna komisija koja za cilj ima zaštitu ovog oblika stočarenja počev od planine Atlas, Pirineja, italijanskih i naših planina  i razvijanja svih oblika ruralnog turizma.

Mi smo u navedenom pismu postavili nekoliko pitanja nosiocima planova za militarizaciju Sinjavine. Da li će biti moguće i dalje se baviti katunskom ispašom stoke i da će ispaša ostati ispravna i zdravstveno bezbjedna za stoku?  Da li će vode na Sinjavini, kao i u podnožju Sinjavine ostati pitke i zdravstveno ispravne za ljude i životinje?Da li će bez posljedica ostati vazduh koji udišu stanovnici opština Mojkovac, Кolašin, Šavnik i Žabljak…pa i mnogo šire? Da li će ovo biti referenca više za promovisanje turizma na Žabljaku, Кolašinu, pa i cijelom sjevernom regionu?  Da li će poboljšati poslovno ili turističko pozicioniranje svih opština sjeverne regije?Da li će ove aktivnosti uvećati stočni fond Crne Gore?Da li će ovo dovesti do povećanja zapošljavanja stanovnika ovog regiona i podizanja njihovog standarda? Da li će, u suštini, militarizacija Sinjavine donijeti bilo kome u CG ikakvo dobro?

Ipak, i dalje očekujemo jasne argumente zašto militarizacija Sinjavine, osim onih da Vojsci Crne Gore treba taj poligon i da je to idealan prostor za to. Treba napraviti stvarne naučne analize svih rizika i svih benefita, pa staviti na vagu, pa koji argumenti pretegnu. Ne sumnjam u ishod mjerenja.Možda nas, ipak,  država i iznenadi, pa referendumski organizuje provjeru raspoloženja građana u vezi ovog pitanja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo