Povežite se sa nama

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, KOLUMNISTA: Promjena je nužnost

Objavljeno prije

na

Zašto je bilo potrebno da se park uništi, da se građani hapse da bi vlasti uradile ono što je bilo očigledno da treba da urade na početku? Odgovor je jednostavan, zato što ne živimo u demokratiji i zato što ova vlast ne želi demokratiju

 

MONITOR: Protest u Baru, zbog siječe čempresa radi izgradnje vrtića, traje , a lokalne vlasti i policija pokazuju  sve ružnije lice.  Prošle sedmice jedna od aktivistikinja je nakon intervencije policije izgubila trudnoću. Kako vi vidite ono što se dešava ovih dana u Baru?

ĐUKIĆ: Protesti za zaštitu gimnazijskog parka imaju dva lica. Jedno je lice ljudi koji se bune, koji su prepoznali zajednički interes u borbi za očuvanje jedne od poslednjih zelenih površina u centru grada, površine koju treba srednjoškolci da koriste kada nisu na nastavi te površine za koju mnoge vezuju mnoga lijepa sjećanja i koji nisu željeli da se ta sjećanja siječu i betoniraju. Građani, osim što su pokazali društvenu svijest boreći se ne za usko-lične benefite i zaposlenja (naprotiv, sebi su profesionalno jedino mogli da naškode ovim) već za ono što su prepoznali da je javni i najširi interes, bili spremni na neprijatnosti, iscrpljenost, nasilje nad njima, samo da bi se izborili za ono u šta vjeruju. Oni su nastupili i argumentovano kroz institucije i snažno kroz građansku neposlušnost.

Mi zaboravljamo da živimo u maloj državi i da su tek naše lokalne zajednice veoma male. Grad Bar ima 13 500 ljudi, a antička Atina je imala direktnu demokratiju (u kojoj su istina, mogli da učestvuju isključivo odrasli muškarci) sa preko 40 000 stanovnika. Na gradilištu ispred gimnazijskog parka se tako rodila jedna atinska Agora, jedan rimski Forum, gdje su građani uzeli nazad ono što im pripada, ono što im se i Ustavom garantuje, a to je pravo da odlučuju u kakvoj državi i kakvom gradu žele da žive. S druge strane smo imali zid ćutanja, jezik sile. Mi još ne znamo ko je u zoru naredio čupanje čempresa, ko je slao policiju na narod koji je pružao pasivan otpor, ko je naređivao da se privode profesori, umjetnici, majke. Dok su građani Bara ponos Crne Gore, a bili bi ponos svake države kad neko tako, na svoju ličnu štetu, brani opšti interes, ponašanje vlasti je sramota i prosto je nevjerovatno da je takav narod izrodio ovakvu vlast.

MONITOR: Barske vlasti  ignorišu građanske proteste, kao i  njihove ranije zahtjeve da čempresi budu sačuvani.  Sada se javio premijer Duško Marković, i deklarativno stao na stranu građana. Šta svama sve to govori ?  

ĐUKIĆ: Barska vlast se ogrnula velom nenadležnosti. Formalno pravno, od momenta kada su aktivnosti građana počele, lokalna uprava jeste bila nenadležna. S druge strane, to ih nije spriječilo da, kroz partijska saopštenja lokalnih ogranaka, ospu oštru paljbu po zahtjevima demonstranata i svih koji su se oslobodili da im oponiraju. Ovo govori o lažnom elitizmu, ne barske, već svake vlasti u Crnoj Gori. Podjednako su ćutali i iz, istinski nadležnog, ministarstva prosvjete, kao i iz Vlade. Čak ni u izjavi premijera Duška Markovića građanima nije dato za pravo – prozvani su emotivnim, dakle neracionalnim i politizovanim, a time se misli da su isključivo članovi opozicionih partija. Podsjećam da nijedan od argumenata građanske inicijative nikad nije pobijen od strane vlasti. U svakom slučaju, pobjedom građana lokalna vlast je dobila priliku za iskupljenje – ako okrene sve mehanizme ka nalaženju nove lokacije, izgradnja vrtića može početi u najskorijem roku i tako ćemo svi biti pobjednici. Oni imaju priliku da dokažu do čega im je zaista stalo, da li do partije ili do grada.

MONITOR: Koliko je po vama danas snažan glas građanina, u Baru,ali i uopšte  Crnoj Gori?  I koliko taj glas utiče na svakodnevnicu? 

ĐUKIĆ: Pokazalo se na kraju da je glas građana zaista snažan. Iako premijer Marković to nije pozdravio, iako nije imao snage da kaže „bili ste u pravu“ (a to je čak i Tito mogao da kaže u jednopartijskoj diktaturi), ipak je priznao da se policijskim maricama i motornim šegama ne utjeruje državna volja. Ponoviću da bi na nivou mjesnih zajednica, gradova i opština zaista bilo moguće organizovati direktnu demokratiju koja bi se onda prelila i na državni nivo. Naše institucije, da bi uopšte bile institucije, moraju da nauče da slušaju svoje građane, da ne gledaju na njih kao na biračku mašineriju. Puls Bara je bio očigledan nakon skupljanja tri hiljade potpisa za manje od sedam dana. Zašto je bilo potrebno da se park uništi, da se građani hapse da bi vlasti uradile ono što je bilo očigledno da treba da urade na početku? Odgovor je jednostavan, zato što ne živimo u demokratiji i zato što ova vlast ne želi demokratiju. Preduslov bilo kakve promjene mora ići u ovom pravcu – da se građanin uvaži na mjesnom i lokalnom nivou, da se uključi u odlučivanje, a ne da biva izgubljen u lavirintu administracije. Za to je važna i decentralizacija i promjenjen izborni sistem, kroz otvorene liste recimo.

MONITOR: U subotu, 16. Februara,  u Podgorici su održani  građanski protesti. Procjene su da je to bio jedan od masovnijih protesta, no prorežimski mediji ignorisali su ih. Svojevremno ste govorili io tome da vam je zanimljiva ta paralelna crnogorska stvarnost?

ĐUKIĆ: Mi živimo dvije realnosti – na jednoj strani su prorežimski, a na drugoj strani, nazovimo ih „opozicioni“ mediji. Bilo da se radi o politici, društvu, crnoj hronici, ekonomiji pa čak i sportu, istim događajima se pristupa kao u ogledalu. Stvorena su dva staklena zvona koja potpuno zagušuju sve što se dešava izvan njih. Ja zato predlažem svima da što češće slušaju šta govore oni iz „drugog zvona“, kako tumače svijet oko nas, kako tumače iste događaje. Moramo razumjeti da većina ljudi iz oba tabora nema loše namjere, ali da je, zbog ličnih predrasuda ili nedovoljne analitičnosti, moguće da se isti događaji interpretiraju različito. Demokratska partija socijalista uz svoje koalicione partnere je to podržavala tako što nijednu aferu nije dovodila do kraja i svako je ostajao pri svojoj „istini“. Ubijeđen sam da bi DPS bio najsrećniji da proces zvani „Državni udar“ traje vječno, kao bi se i dalje dijelili po interpretaciji istog događaja. Ipak ako želimo da mijenjamo naše društvo na bolje, moramo da razumijemo kako obije strane tumače stvarnost i da ih nekako pomirimo i ujedinimo. Oko lokalnih problema, kao što je lokacija vrtića u Baru, se očigledno možemo ujediniti. Moramo naći isti rezon i na državnom nivou.

MONITOR: Da li to ignorisanje protesta od starne prorežimskih medija govori i o strahu vlasti?

ĐUKIĆ: Glavni uspjeh ove vlasti je podjela. Ta podjela se upravo vidi kroz ta dva drugačija svjetonazora, jer jedno je ubijediti ljude oko ideoloških razlika u pogledu nacije, vjere i jezika, a drugo kada ih podijelite u toj mjeri da isti događaj vide drugačije. Parole Partije iz Orvelove „1984“, su „Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je snaga“. Rata koji je mir i koji je za mir se dobro sjećamo, sloboda je ropstvo se vidi u tome što se ljudi na vlasti izdaju za garant postojanja ove države te treba da trpimo i nedemokratičnost i suštinsku nesuverenost i nasilje bilo kroz policijsku represiju ili kroz nametnute naknade za „OIE“ na računu za električnu energiju koje plaćamo režimski povezanim biznismenima. Treća parola, neznanje je snaga je ključna, jer sredstvima (ne)informisanja oni sebi omogućavaju sve što žele, a ta sredstva uglavnom plaćaju svi građani. Ovu vlast je najviše strah protesta kao što su ovi u Baru te ovi u Podgorici, protestima kojima se ne mogu lako nalijepiti oznake kojima su se do sad služili. Ignorisanje istih ili jeftino spinovanje tome ide u prilog.

MONITOR: Kako vi vidite aferu Koverta i sve njene implikacije?

ĐUKIĆ: Koverta je još jedan dokaz paralelne realnosti. Meni „koverta“ nije rekla nšta više od onog što smo znali iz afere „Snimak“ i mnogih drugih afera. Iskreno ne znam ko je osoba koju izjava „jedan zaposlen četiri glasa“ neće uvjeriti u korupciju naše vlasti i Demokratske partije socijalista, a uvjeriće je snimak u kojem Slavoljub Stijepović uzima pomenutu kovertu. Ipak implikacije su očigledne i treba biti realan – mi našu bitku u Baru vjerovatno ne bi dobili da se ona nije desila u sred opšteg drmanja vlasti. Naravno, istinski vjerujem da smo mi našu pobjedu (koja je samo početak) zaslužili, ili da su isto duvali povoljni vjetrovi oko nas. Naravno, i koverta i premijerova odluka o Baru su pokazatelj da se sa protestima u Podgorici mora nastaviti, da pritisak ne smije da stane, štaviše da borba mora biti žešća do prve promjene vlasti. Jedina potencijalno loša implikacija koverte je da dozvolimo da se DPS ponovo podijeli na „zdravo“ i „nezdravo“ tkivo zato što je to jedan sebi identičan sistem, ali zato hrabri izjava sa protesta „da je zdravo tkivo tu na protestu a ne u DPS-u“.

MONITOR: Promjene i mi, čekaju li nas?

ĐUKIĆ: Promjena je nužnost i cio svijet je u kretanju. To se u filozofiji i naukama zna još od Heraklita. Ko želi da zaustavi vrijeme stvara neprirodno stanje u kojem sve trune. Ovih trideset godina su najbolji dokaz toga, jer pogledajmo kako se promjenilo, ako ništa drugo, političko tumačenje svijeta oko nas, teme kojima se ljudi bave u Evropi i širom svijeta, a čime se mi bavimo. Izbor kadrova na ključnim pozicijama govori u prilog tome – paradoksalno je da su na ključnim pozicijama i dalje isti ljudi koji su vodili AB revoluciju. To najbolje govori da oni nisu stvorili nikoga vrijednog i da svi zajedno plaćamo decenije negativne selekcije. U svemu tome postoji jedan strah – ko sprečava evoluciju, doživjeće revoluciju, a što se evolucija duže sprečava to će revolucija biti žešća i opasnija. Promjene u svakom slučaju dolaze i taj točak vremena, kao ni razvoj svijesti o slobodi, koji postoji kod nas, se ne može zaustaviti.

 

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo