Povežite se sa nama

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, KOLUMNISTA: Promjena je nužnost

Objavljeno prije

na

Zašto je bilo potrebno da se park uništi, da se građani hapse da bi vlasti uradile ono što je bilo očigledno da treba da urade na početku? Odgovor je jednostavan, zato što ne živimo u demokratiji i zato što ova vlast ne želi demokratiju

 

MONITOR: Protest u Baru, zbog siječe čempresa radi izgradnje vrtića, traje , a lokalne vlasti i policija pokazuju  sve ružnije lice.  Prošle sedmice jedna od aktivistikinja je nakon intervencije policije izgubila trudnoću. Kako vi vidite ono što se dešava ovih dana u Baru?

ĐUKIĆ: Protesti za zaštitu gimnazijskog parka imaju dva lica. Jedno je lice ljudi koji se bune, koji su prepoznali zajednički interes u borbi za očuvanje jedne od poslednjih zelenih površina u centru grada, površine koju treba srednjoškolci da koriste kada nisu na nastavi te površine za koju mnoge vezuju mnoga lijepa sjećanja i koji nisu željeli da se ta sjećanja siječu i betoniraju. Građani, osim što su pokazali društvenu svijest boreći se ne za usko-lične benefite i zaposlenja (naprotiv, sebi su profesionalno jedino mogli da naškode ovim) već za ono što su prepoznali da je javni i najširi interes, bili spremni na neprijatnosti, iscrpljenost, nasilje nad njima, samo da bi se izborili za ono u šta vjeruju. Oni su nastupili i argumentovano kroz institucije i snažno kroz građansku neposlušnost.

Mi zaboravljamo da živimo u maloj državi i da su tek naše lokalne zajednice veoma male. Grad Bar ima 13 500 ljudi, a antička Atina je imala direktnu demokratiju (u kojoj su istina, mogli da učestvuju isključivo odrasli muškarci) sa preko 40 000 stanovnika. Na gradilištu ispred gimnazijskog parka se tako rodila jedna atinska Agora, jedan rimski Forum, gdje su građani uzeli nazad ono što im pripada, ono što im se i Ustavom garantuje, a to je pravo da odlučuju u kakvoj državi i kakvom gradu žele da žive. S druge strane smo imali zid ćutanja, jezik sile. Mi još ne znamo ko je u zoru naredio čupanje čempresa, ko je slao policiju na narod koji je pružao pasivan otpor, ko je naređivao da se privode profesori, umjetnici, majke. Dok su građani Bara ponos Crne Gore, a bili bi ponos svake države kad neko tako, na svoju ličnu štetu, brani opšti interes, ponašanje vlasti je sramota i prosto je nevjerovatno da je takav narod izrodio ovakvu vlast.

MONITOR: Barske vlasti  ignorišu građanske proteste, kao i  njihove ranije zahtjeve da čempresi budu sačuvani.  Sada se javio premijer Duško Marković, i deklarativno stao na stranu građana. Šta svama sve to govori ?  

ĐUKIĆ: Barska vlast se ogrnula velom nenadležnosti. Formalno pravno, od momenta kada su aktivnosti građana počele, lokalna uprava jeste bila nenadležna. S druge strane, to ih nije spriječilo da, kroz partijska saopštenja lokalnih ogranaka, ospu oštru paljbu po zahtjevima demonstranata i svih koji su se oslobodili da im oponiraju. Ovo govori o lažnom elitizmu, ne barske, već svake vlasti u Crnoj Gori. Podjednako su ćutali i iz, istinski nadležnog, ministarstva prosvjete, kao i iz Vlade. Čak ni u izjavi premijera Duška Markovića građanima nije dato za pravo – prozvani su emotivnim, dakle neracionalnim i politizovanim, a time se misli da su isključivo članovi opozicionih partija. Podsjećam da nijedan od argumenata građanske inicijative nikad nije pobijen od strane vlasti. U svakom slučaju, pobjedom građana lokalna vlast je dobila priliku za iskupljenje – ako okrene sve mehanizme ka nalaženju nove lokacije, izgradnja vrtića može početi u najskorijem roku i tako ćemo svi biti pobjednici. Oni imaju priliku da dokažu do čega im je zaista stalo, da li do partije ili do grada.

MONITOR: Koliko je po vama danas snažan glas građanina, u Baru,ali i uopšte  Crnoj Gori?  I koliko taj glas utiče na svakodnevnicu? 

ĐUKIĆ: Pokazalo se na kraju da je glas građana zaista snažan. Iako premijer Marković to nije pozdravio, iako nije imao snage da kaže „bili ste u pravu“ (a to je čak i Tito mogao da kaže u jednopartijskoj diktaturi), ipak je priznao da se policijskim maricama i motornim šegama ne utjeruje državna volja. Ponoviću da bi na nivou mjesnih zajednica, gradova i opština zaista bilo moguće organizovati direktnu demokratiju koja bi se onda prelila i na državni nivo. Naše institucije, da bi uopšte bile institucije, moraju da nauče da slušaju svoje građane, da ne gledaju na njih kao na biračku mašineriju. Puls Bara je bio očigledan nakon skupljanja tri hiljade potpisa za manje od sedam dana. Zašto je bilo potrebno da se park uništi, da se građani hapse da bi vlasti uradile ono što je bilo očigledno da treba da urade na početku? Odgovor je jednostavan, zato što ne živimo u demokratiji i zato što ova vlast ne želi demokratiju. Preduslov bilo kakve promjene mora ići u ovom pravcu – da se građanin uvaži na mjesnom i lokalnom nivou, da se uključi u odlučivanje, a ne da biva izgubljen u lavirintu administracije. Za to je važna i decentralizacija i promjenjen izborni sistem, kroz otvorene liste recimo.

MONITOR: U subotu, 16. Februara,  u Podgorici su održani  građanski protesti. Procjene su da je to bio jedan od masovnijih protesta, no prorežimski mediji ignorisali su ih. Svojevremno ste govorili io tome da vam je zanimljiva ta paralelna crnogorska stvarnost?

ĐUKIĆ: Mi živimo dvije realnosti – na jednoj strani su prorežimski, a na drugoj strani, nazovimo ih „opozicioni“ mediji. Bilo da se radi o politici, društvu, crnoj hronici, ekonomiji pa čak i sportu, istim događajima se pristupa kao u ogledalu. Stvorena su dva staklena zvona koja potpuno zagušuju sve što se dešava izvan njih. Ja zato predlažem svima da što češće slušaju šta govore oni iz „drugog zvona“, kako tumače svijet oko nas, kako tumače iste događaje. Moramo razumjeti da većina ljudi iz oba tabora nema loše namjere, ali da je, zbog ličnih predrasuda ili nedovoljne analitičnosti, moguće da se isti događaji interpretiraju različito. Demokratska partija socijalista uz svoje koalicione partnere je to podržavala tako što nijednu aferu nije dovodila do kraja i svako je ostajao pri svojoj „istini“. Ubijeđen sam da bi DPS bio najsrećniji da proces zvani „Državni udar“ traje vječno, kao bi se i dalje dijelili po interpretaciji istog događaja. Ipak ako želimo da mijenjamo naše društvo na bolje, moramo da razumijemo kako obije strane tumače stvarnost i da ih nekako pomirimo i ujedinimo. Oko lokalnih problema, kao što je lokacija vrtića u Baru, se očigledno možemo ujediniti. Moramo naći isti rezon i na državnom nivou.

MONITOR: Da li to ignorisanje protesta od starne prorežimskih medija govori i o strahu vlasti?

ĐUKIĆ: Glavni uspjeh ove vlasti je podjela. Ta podjela se upravo vidi kroz ta dva drugačija svjetonazora, jer jedno je ubijediti ljude oko ideoloških razlika u pogledu nacije, vjere i jezika, a drugo kada ih podijelite u toj mjeri da isti događaj vide drugačije. Parole Partije iz Orvelove „1984“, su „Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je snaga“. Rata koji je mir i koji je za mir se dobro sjećamo, sloboda je ropstvo se vidi u tome što se ljudi na vlasti izdaju za garant postojanja ove države te treba da trpimo i nedemokratičnost i suštinsku nesuverenost i nasilje bilo kroz policijsku represiju ili kroz nametnute naknade za „OIE“ na računu za električnu energiju koje plaćamo režimski povezanim biznismenima. Treća parola, neznanje je snaga je ključna, jer sredstvima (ne)informisanja oni sebi omogućavaju sve što žele, a ta sredstva uglavnom plaćaju svi građani. Ovu vlast je najviše strah protesta kao što su ovi u Baru te ovi u Podgorici, protestima kojima se ne mogu lako nalijepiti oznake kojima su se do sad služili. Ignorisanje istih ili jeftino spinovanje tome ide u prilog.

MONITOR: Kako vi vidite aferu Koverta i sve njene implikacije?

ĐUKIĆ: Koverta je još jedan dokaz paralelne realnosti. Meni „koverta“ nije rekla nšta više od onog što smo znali iz afere „Snimak“ i mnogih drugih afera. Iskreno ne znam ko je osoba koju izjava „jedan zaposlen četiri glasa“ neće uvjeriti u korupciju naše vlasti i Demokratske partije socijalista, a uvjeriće je snimak u kojem Slavoljub Stijepović uzima pomenutu kovertu. Ipak implikacije su očigledne i treba biti realan – mi našu bitku u Baru vjerovatno ne bi dobili da se ona nije desila u sred opšteg drmanja vlasti. Naravno, istinski vjerujem da smo mi našu pobjedu (koja je samo početak) zaslužili, ili da su isto duvali povoljni vjetrovi oko nas. Naravno, i koverta i premijerova odluka o Baru su pokazatelj da se sa protestima u Podgorici mora nastaviti, da pritisak ne smije da stane, štaviše da borba mora biti žešća do prve promjene vlasti. Jedina potencijalno loša implikacija koverte je da dozvolimo da se DPS ponovo podijeli na „zdravo“ i „nezdravo“ tkivo zato što je to jedan sebi identičan sistem, ali zato hrabri izjava sa protesta „da je zdravo tkivo tu na protestu a ne u DPS-u“.

MONITOR: Promjene i mi, čekaju li nas?

ĐUKIĆ: Promjena je nužnost i cio svijet je u kretanju. To se u filozofiji i naukama zna još od Heraklita. Ko želi da zaustavi vrijeme stvara neprirodno stanje u kojem sve trune. Ovih trideset godina su najbolji dokaz toga, jer pogledajmo kako se promjenilo, ako ništa drugo, političko tumačenje svijeta oko nas, teme kojima se ljudi bave u Evropi i širom svijeta, a čime se mi bavimo. Izbor kadrova na ključnim pozicijama govori u prilog tome – paradoksalno je da su na ključnim pozicijama i dalje isti ljudi koji su vodili AB revoluciju. To najbolje govori da oni nisu stvorili nikoga vrijednog i da svi zajedno plaćamo decenije negativne selekcije. U svemu tome postoji jedan strah – ko sprečava evoluciju, doživjeće revoluciju, a što se evolucija duže sprečava to će revolucija biti žešća i opasnija. Promjene u svakom slučaju dolaze i taj točak vremena, kao ni razvoj svijesti o slobodi, koji postoji kod nas, se ne može zaustaviti.

 

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Kod nas se nije desila promjena, nego zamjena vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vidimo da je anahroni dio ove vlasti preuzeo kontrolu nad mnogim procesima i da demokratija i njene vrijednosti nazaduju. Zato sve više ljudi razumije da će se teško desiti da eventualni povratak DPS-a može učiniti da u ovom segmentu bude gore, pa je i mantra o toj opasnosti sve manje učinkovita

 

 

„Za one koji pažljivije i bez pristrasnosti prate dešavanja na našoj političkoj sceni, možemo reći da prošlonedjeljna dešavanja u zgradi SO Budva nijesu iznenađenje. Budva predstavlja kontinuitet podrivanja demokratskih procesa na koje smo pripremani, odnosno drilovani kroz operacije Šavnik, Andrijevica, ali i one sa neustavnim odlaganjem izbora i sličnim poduhvatima“, kaže u razgovoru za Monitor Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. „Cilj tih priprema je da nam nezamislive i neprihvatljive stvari postanu normalne i da svako kome se ne sviđa izborni rezultat može, pod firmom volje naroda, nasiljem spriječiti formiranje vlasti koje ne podrazumijeva da i oni dobiju svoje parče.

MONITOR: Da li se tako zaista brani ‘volja birača’ ili su u pitanju neki drugi, lakše mjerljivi interesi?

KOPRIVICA: U pitanju je neutaživa potreba za vlašću. I to je početak i kraj svih dilema. Samo što je za odbranu te vlasti volja naroda dobra zavjesa koja može, za manji broj ljudi, prikriti nečasne i nedemokratske namjere aktera.

Frazom ”branimo volju naroda” pokušavaju se pokriti kriminalne aktivnosti i nasilje kojima se žele blokirati demokratski procesi, a Budvu pretvoriti u Šavnik, koji je događaj bez presedana u zemljama koje su odmakle na putu pristupanja EU. Takav princip udario je temelje i pokušao normalizovati pristup da kad god se nekom ne sviđaju rezultati izbora ima legitimno pravo da nasiljem ostvaruje svoje partikularne interese.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ASIM MUJKIĆ, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU: Ono što je Medvedev Putinu, to je Vulin Vučiću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ni jedna odluka Dodikovih predstavnika u institucijama BiH, ne može biti donijeta bez odobrenja Vučićevog režima

 

 

MONITOR: Iz Sarajeva je upućena i protestna nota Beogradu u vezi sa učešćem najviših funkcionera Srbije na proslavi Dana RS. Potpredsjednik Vlade  Srbije i senator RS, Aleksandar Vulin, stavio je ulogu RS u centar srpskog sveta. Koliko politika „a la Vulin“- a koliko ponašanje zvaničnog Sarajeva utiču na raspoloženje i političke stavove Srba u BiH?

MUJKIĆ: Kada otvoreno podržavate protivustavne aktivnosti u susjednoj zemlji vi činite otvoreni neprijateljski akt prema toj državi koji se nikakvom slatkorječivošću o poštovanju Dejtona i suvereniteta ne može prikriti. Ono što je Medvedev Putinu, to je Vulin Vučiću, dakle-glasnogovornik one stvarne politike, politike koju taj režim valja „ispod tezge“. Vulin je Vučićeva dvorska-ili bolje reći radikalska luda koja, kreveljeći se, govori sve kako jeste. Od njega se, po potrebi, Vučić može ograditi, može ga javno izgrditi, ali to političko dvoglasje postiže  cilj koji je vidno narušavanje sigurnosne situacije u cijelom regionu. Zvanično Sarajevo u ovom odnosu snaga, gdje preko satelitskog režima Milorada Dodika i njegovih ljudi u institucijama BiH nijedna odluka ne može biti donesena bez odobrenja Vučićevog režima, ima uglavnom inferiornu i reaktivnu poziciju. Te reakcije su najčešće infantilne.

MONITOR: Posle junskog Svesrpskog sabora i Deklaracije, Vučić kao da pokazuje još veću lojalnost Dodiku. Mimo sabora, proslava i deklaracija, koliko ih je povezala novootkrivena uzajamnost- posebno kada se radi o glasanju Srba iz RS na lokalnim izborima u Srbiji?

MUJKIĆ: Kriza u koju je zapao Vučićev režim u posljednju godinu ili dvije ga izbacuje na čistinu. On mora dodatno mobilizirati snage pa se tješnje, na obostranu korist, uvezuje s Dodikom. Platforma te združene mobilizacije krunisana je Deklaracijom Svesrpskog sabora- koja je u operativnoj dimenziji, u stvari mehanizam za očuvanje anahronog, autoritarnog radikalsko-nacionalističkog režima i s jedne i s druge strane Drine, a ogleda se u osiguravanju glasača kako u Srbiji, tako-kad zatreba i u Srebrenici, u osiguranju mitingaškog tijela, a pogotovo u osiguranju unosnih profita. Vučić je oličenje kontinuiteta radikalske politike i kao pravi izdanak te opcije-onda kada se nađe priklješten ili nadjačan, počinje da kuka i da drami, da se prikazuje kao žrtvom, da se sprema atentat na njega i može čak da nas zavara tom svojom prijetvornošću. Onda glumi nekog racionalnog političara hladne glave, poziva na dijalog. Ali koordinate njegovog političkog djelovanja dubinski su određene rečenicom, koju bilo ko normalan ne bi rekao ni u šali- ubiti sto Muslimana za jednog Srbina ili onim sramotnim lijepljenjem imena Ratko Mladić preko imena  Zorana Đinđića. To je kontinuitet krvavih režimskih ruku kojeg hrabri studenti širom Srbije ovih dana izvode na čistac.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ERIK GORDI, PROFESOR POLITIČKE I KULTURNE SOCIOLOGIJE, UNIVERZITETSKI KOLEDŽ-LONDON: Nova vlada SAD neće riješiti ni globalne sukobe, ni sukobe unutar sopstvene stranke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pojavljuje se pitanje da li će UK pokušati ponovo da se približi Evropi u vrijeme kada SAD postaju manje pouzdane. Možda će biti značajna razlika između evropskog i američkog javnog mnjenja, jer u Evropi postoji veća simpatija prema Palestincima nego u SAD

 

 

MONITOR: Kako ocjenjujete spoljnu politiku laburističke vlade Kira Starmera? Šta bi danas-posebno poslije pada sirijskog režima Bašara al Asada, trebalo da znači stav premijera Starmera u razgovoru sa Mahmudom Abasom iz jula 2024-3, da priznanje države Palestine vidi u sklopu mirovnog procesa na Bliskom istoku?

GORDI: Bilo je razloga da se mnogo očekuje od Starmera na početku, s obzirom da se on afirmisao kao pravnik specijaliziran za ljudska prava, i njegov ministar inostranih poslova je sin imigranata iz Guyane. Njih su dvojica bila u stanju da pokažu razumevanje za teška iskustva civila, za neophodnost primene međunarodnog humanitarnog prava i za političke probleme koji dolaze zajedno s okupacijom teritorije. Kad je ova vlada tek bila izabrana izgledalo je kao da će od nje nečega od toga biti. Ali uglavnom su se povukli od tih početnih stavova u strahu da se ne zameraju SAD. Sad je pitanje da li će Starmer imati isto poštovanje prema Trampu kao što je imao prema Bajdenu. I i isto tako se pojavljuje pitanje da li će UK pokušati ponovo da se približi Evropi u vreme kada SAD postaju manje pouzdane. Možda će biti značajna razlika između evropskog i američkog javnog mnjenja, jer u Evropi postoji veća simpatija prema Palestincima nego u SAD-u.

MONITOR: Starmera i druge evropske lidere uznemirila je ofanziva „političkih direktiva“ Ilona Maska. Od UK Mask je tražio da iz zatvora pusti Tomija Robinsona, lidera krajnje desnice. Podržao je i njemačku ultra-desničarsku AFD, sve sa pozicije spoljnjeg savjetnika Donalda Trampa. Da li Mask nagovještava Trampovu politiku prema Evropi?

GORDI: Najbolje bi bilo zaboraviti malo na Maska. Radi se o osobi koja priziva sažaljenje, ideje su mu loše i vidi se da u društvu nije ni voljen ni poštovan. Sada izigrava vrhunac hubrisa, a to jedino može završiti u degutantnom poniženju. Neprijatno je gledati tu jeftinu dramu.

Iza njegove aktivnosti stoji stari projekt o ujedinjenju evropske pa onda svetske desnice. Drugi ljudi su to pokušavali, nikada nije išlo dobro. Prvo treba imati na umu da su možda svi desničari nacionalisti, ali za “svoje” nacije, pritom su šovinisti pa se međusobno ne podnose. Drugo, možda jesu desničari rasisti i sve što ljudi poput Trampa vole, ali uglavnom su i antiamerički.

MONITOR: Lideri konzervativaca Liz Trast i Boris Džonson bili su i na Republikanskoj konvenciji u julu… Nazire li se stav vladajućih Laburista prema novoj američkoj administraciji?

GORDI: Očigledno im ne ide lako. S jedne strane Tramp predstavlja čistu negaciju svih socijaldemokratskih vrednosti za koje se Laburistička stranka zalaže, pa čak i negaciju liberalnih vrednosti Starmerovog krila stranke. S druge strane, Britanija gaji istorijski bliske odnose sa SAD-om i ne bi bilo preterano reći da u određenoj meri zavisi od SAD-a u ekonomskoj i političkoj sferi. Britanski političari pokušavaju da nađu odmeren način da čuvaju taj odnos a da pritom ne gube sav integritet i svo samopoštovanje. Više je nego očigledno da će UK morati da popravi svoje odnose s Evropom. U nekom smislu pomaže to što ovih dana Trampov glasnogovornik Mask napada Starmera i druge britanske zvaničnike, i podržava domaće rasiste u Britaniji, jer to Starmeru daje slobodu da pravi veću distancu od američke politike.

MONITOR: Može li se očekivati da Tramp i njegova administracija-odmah na početku mandata, iskoriste krize vlasti u više evropskih zemalja- posebno u Francuskoj i Njemačkoj, i nametnu već nagoviještene carinske i druge restrikcije?  Šta će biti sa starim evro-atlantskim savezništvom?

GORDI: Ne znam šta će biti s carinskim merama. Razumno bi bilo očekivati nešto nekoherentno u kojemu se ideološko samopokazivanje meša s očiglednim izuzecima od carinske politike za političke podržavaoce i prijatelje.

Alijansa s Evropom svakako ne zauzima visoko mesto na spisku prioriteta dolazeće administracije. Ako gledate onu malu programsku dokumentaciju koju imaju, na primer “Projekat 2025,” videćete da oni gledaju na svet kao na plen koji treba biti podeljen između tri velike sile: SAD, Kine i Rusije. Nema tu mesta za saveznike u Evropi, naročito ne za saveznike koji bi mogli pružati nekakvu alternativu desničarskom fundamentalizmu.

MONITOR: Djeluje da se za Trampov povratak-bar verbalno, najbolje pripremio Mark Rute, generalni sekretar NATO. On je još prije Trampove pobjede rekao da se nje ne treba bojati. Kako se očekuje da SAD krenu da rješavaju pitanja globalnih ratnih žarišta, može li se očekivati da se promijeni stari kritički odnos Trampa prema NATO?

GORDI: Naravno da neće nova vlada SAD-a rešiti globalne sukobe! Neće rešiti ni sukobe unutar sopstvene stranke.

Na pitanje-da li se treba bojati, uglavnom čujem dve priče. Prva priča vam je već poznata, a to je da preti velika opasnost od administracije koju će voditi jedan potpuni ignoramus bez osnovnih vrednosti, koji prezire i demokratiju i fundamentalna načela civilizacije. Druga priča je da su sve te strepnje preterane, da nismo videli do sada nikakve dokaze da taj čovek može da izvede nešto sasvim obično a kamoli nešto ambiciozno-i da će se, uglavnom, nova administracija ponašati kao sve američke administracije do sada, samo u karikaturalnoj formi.

MONITOR: Emanuel Makron je rekao da bi Ukrajina trebalo da smanji svoja očekivanja u vezi sa teritorijalnim aspektom mirovnog rješenja. U vrijeme krize svoje Vlade, Olaf Šolc je telefonom razgovarao sa Vladimirom Putinom. Da li se EU priprema da ne ispusti kakav-takav uticaj na budućnost Ukrajine ali i Evrope?

GORDI: Više je verovatno da će se Evropa potruditi da podržava Ukrajinu i bez američke podrške. I, verovatno, Evropa ima kapacitet za takvu podršku. Ali to neće biti dovoljno da Ukrajina izvojuje pobedu u ratu, ako pod pobedom podrazumeva povratak cele teritorije i eliminaciju opasnosti od nove agresije s ruske strane. Ne može pobediti ni Rusija, ako imamo na umu da je njihov početni cilj bila promena režima u Ukrajini-i to u roku od tri dana. Politički pritisak od SAD-a će, verovatno, učiniti da zaraćene strane moraju da idu na pregovore. Naravno da ne mogu predvideti ishod takvih pregovora, ali najverovatnije će Rusija pristati da vrati neke teritorije u Ukrajini, a Ukrajina će vratiti Kursk.

MONITOR: EU snažno verbalno ali ne tako jasno u svojim aktivnostima, podržavaju integraciju Zapadnog Balkana u njihov prostor. Hoće li Tramp-kako neki polušaljivo komentarišu  –  i u svojoj politici prema ZB, najviše brinuti o svom, i krugu svojih rođaka i prijatelja, političkom  i materijalnom interesu?

GORDI: Rođaka malo ima u regionu, tu bi bila porodica njegove supruge u Sloveniji, pa možda neke sumnjive investicije njegovog zeta po Srbiji i Albaniji. Sve u svemu, nije lako pronaći neki materijalni interes u regionu koji bi mogao značajno uticati na politiku američke administracije. Jedino, kao što je bio slučaj kada je podržao državni udar u kosovskom parlamentu i iskoristio rezultirajuću kratkoročnu vladu da napravi neki spektakl sa šatro dogovorom između Kosova i Srbije, možda će se naći neki trenutak u kojemu neke države u regionu  budu korisne za propagandu. Inače će mu Balkan, srećom, ostati nebitan. Vara se režimska štampa u Srbiji koja misli da je njihova strana nešto dobila izborom Trampa.

MONITOR: Tramp se,-za sada, drži predizbornog obećanja da će carina na kinesku robu biti 60 posto.  Da li Tramp zbog svojih ekonomsko-političkih interesa ali i globalnog uticaja, ovim navodima samo ucjenjuje Si Đinpinga kojeg je, neuobičajeno, pozvao i na svoju inauguraciju?

GORDI: Greška bi bila računati da njegova predizborna obećanja znače bilo šta.

MONITOR: Koliko će pad Al Asada u Siriji i povlačenje Rusije (sem baza), uticati na sudbinu Bliskog istoka i posebno na palestinsko pitanje?

GORDI: Ne mogu predvideti budućnost, naravno, ali jasno je da je uticaj Rusije u regionu u padu, kao i da će Izrael da iskoristi situaciju da ojača svoju poziciju spram Sirije i Libana. Treba napomenuti da novonastala situacija dosta povećava i uticaj Turske u regionu. Teško je ići dalje od toga, pogotovo kada još uvek nisu konsolidirane nove vlasti u Siriji, pa još i ne znamo kakav će im biti politički karakter.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo