Povežite se sa nama

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, KOLUMNISTA: Promjena je nužnost

Objavljeno prije

na

Zašto je bilo potrebno da se park uništi, da se građani hapse da bi vlasti uradile ono što je bilo očigledno da treba da urade na početku? Odgovor je jednostavan, zato što ne živimo u demokratiji i zato što ova vlast ne želi demokratiju

 

MONITOR: Protest u Baru, zbog siječe čempresa radi izgradnje vrtića, traje , a lokalne vlasti i policija pokazuju  sve ružnije lice.  Prošle sedmice jedna od aktivistikinja je nakon intervencije policije izgubila trudnoću. Kako vi vidite ono što se dešava ovih dana u Baru?

ĐUKIĆ: Protesti za zaštitu gimnazijskog parka imaju dva lica. Jedno je lice ljudi koji se bune, koji su prepoznali zajednički interes u borbi za očuvanje jedne od poslednjih zelenih površina u centru grada, površine koju treba srednjoškolci da koriste kada nisu na nastavi te površine za koju mnoge vezuju mnoga lijepa sjećanja i koji nisu željeli da se ta sjećanja siječu i betoniraju. Građani, osim što su pokazali društvenu svijest boreći se ne za usko-lične benefite i zaposlenja (naprotiv, sebi su profesionalno jedino mogli da naškode ovim) već za ono što su prepoznali da je javni i najširi interes, bili spremni na neprijatnosti, iscrpljenost, nasilje nad njima, samo da bi se izborili za ono u šta vjeruju. Oni su nastupili i argumentovano kroz institucije i snažno kroz građansku neposlušnost.

Mi zaboravljamo da živimo u maloj državi i da su tek naše lokalne zajednice veoma male. Grad Bar ima 13 500 ljudi, a antička Atina je imala direktnu demokratiju (u kojoj su istina, mogli da učestvuju isključivo odrasli muškarci) sa preko 40 000 stanovnika. Na gradilištu ispred gimnazijskog parka se tako rodila jedna atinska Agora, jedan rimski Forum, gdje su građani uzeli nazad ono što im pripada, ono što im se i Ustavom garantuje, a to je pravo da odlučuju u kakvoj državi i kakvom gradu žele da žive. S druge strane smo imali zid ćutanja, jezik sile. Mi još ne znamo ko je u zoru naredio čupanje čempresa, ko je slao policiju na narod koji je pružao pasivan otpor, ko je naređivao da se privode profesori, umjetnici, majke. Dok su građani Bara ponos Crne Gore, a bili bi ponos svake države kad neko tako, na svoju ličnu štetu, brani opšti interes, ponašanje vlasti je sramota i prosto je nevjerovatno da je takav narod izrodio ovakvu vlast.

MONITOR: Barske vlasti  ignorišu građanske proteste, kao i  njihove ranije zahtjeve da čempresi budu sačuvani.  Sada se javio premijer Duško Marković, i deklarativno stao na stranu građana. Šta svama sve to govori ?  

ĐUKIĆ: Barska vlast se ogrnula velom nenadležnosti. Formalno pravno, od momenta kada su aktivnosti građana počele, lokalna uprava jeste bila nenadležna. S druge strane, to ih nije spriječilo da, kroz partijska saopštenja lokalnih ogranaka, ospu oštru paljbu po zahtjevima demonstranata i svih koji su se oslobodili da im oponiraju. Ovo govori o lažnom elitizmu, ne barske, već svake vlasti u Crnoj Gori. Podjednako su ćutali i iz, istinski nadležnog, ministarstva prosvjete, kao i iz Vlade. Čak ni u izjavi premijera Duška Markovića građanima nije dato za pravo – prozvani su emotivnim, dakle neracionalnim i politizovanim, a time se misli da su isključivo članovi opozicionih partija. Podsjećam da nijedan od argumenata građanske inicijative nikad nije pobijen od strane vlasti. U svakom slučaju, pobjedom građana lokalna vlast je dobila priliku za iskupljenje – ako okrene sve mehanizme ka nalaženju nove lokacije, izgradnja vrtića može početi u najskorijem roku i tako ćemo svi biti pobjednici. Oni imaju priliku da dokažu do čega im je zaista stalo, da li do partije ili do grada.

MONITOR: Koliko je po vama danas snažan glas građanina, u Baru,ali i uopšte  Crnoj Gori?  I koliko taj glas utiče na svakodnevnicu? 

ĐUKIĆ: Pokazalo se na kraju da je glas građana zaista snažan. Iako premijer Marković to nije pozdravio, iako nije imao snage da kaže „bili ste u pravu“ (a to je čak i Tito mogao da kaže u jednopartijskoj diktaturi), ipak je priznao da se policijskim maricama i motornim šegama ne utjeruje državna volja. Ponoviću da bi na nivou mjesnih zajednica, gradova i opština zaista bilo moguće organizovati direktnu demokratiju koja bi se onda prelila i na državni nivo. Naše institucije, da bi uopšte bile institucije, moraju da nauče da slušaju svoje građane, da ne gledaju na njih kao na biračku mašineriju. Puls Bara je bio očigledan nakon skupljanja tri hiljade potpisa za manje od sedam dana. Zašto je bilo potrebno da se park uništi, da se građani hapse da bi vlasti uradile ono što je bilo očigledno da treba da urade na početku? Odgovor je jednostavan, zato što ne živimo u demokratiji i zato što ova vlast ne želi demokratiju. Preduslov bilo kakve promjene mora ići u ovom pravcu – da se građanin uvaži na mjesnom i lokalnom nivou, da se uključi u odlučivanje, a ne da biva izgubljen u lavirintu administracije. Za to je važna i decentralizacija i promjenjen izborni sistem, kroz otvorene liste recimo.

MONITOR: U subotu, 16. Februara,  u Podgorici su održani  građanski protesti. Procjene su da je to bio jedan od masovnijih protesta, no prorežimski mediji ignorisali su ih. Svojevremno ste govorili io tome da vam je zanimljiva ta paralelna crnogorska stvarnost?

ĐUKIĆ: Mi živimo dvije realnosti – na jednoj strani su prorežimski, a na drugoj strani, nazovimo ih „opozicioni“ mediji. Bilo da se radi o politici, društvu, crnoj hronici, ekonomiji pa čak i sportu, istim događajima se pristupa kao u ogledalu. Stvorena su dva staklena zvona koja potpuno zagušuju sve što se dešava izvan njih. Ja zato predlažem svima da što češće slušaju šta govore oni iz „drugog zvona“, kako tumače svijet oko nas, kako tumače iste događaje. Moramo razumjeti da većina ljudi iz oba tabora nema loše namjere, ali da je, zbog ličnih predrasuda ili nedovoljne analitičnosti, moguće da se isti događaji interpretiraju različito. Demokratska partija socijalista uz svoje koalicione partnere je to podržavala tako što nijednu aferu nije dovodila do kraja i svako je ostajao pri svojoj „istini“. Ubijeđen sam da bi DPS bio najsrećniji da proces zvani „Državni udar“ traje vječno, kao bi se i dalje dijelili po interpretaciji istog događaja. Ipak ako želimo da mijenjamo naše društvo na bolje, moramo da razumijemo kako obije strane tumače stvarnost i da ih nekako pomirimo i ujedinimo. Oko lokalnih problema, kao što je lokacija vrtića u Baru, se očigledno možemo ujediniti. Moramo naći isti rezon i na državnom nivou.

MONITOR: Da li to ignorisanje protesta od starne prorežimskih medija govori i o strahu vlasti?

ĐUKIĆ: Glavni uspjeh ove vlasti je podjela. Ta podjela se upravo vidi kroz ta dva drugačija svjetonazora, jer jedno je ubijediti ljude oko ideoloških razlika u pogledu nacije, vjere i jezika, a drugo kada ih podijelite u toj mjeri da isti događaj vide drugačije. Parole Partije iz Orvelove „1984“, su „Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je snaga“. Rata koji je mir i koji je za mir se dobro sjećamo, sloboda je ropstvo se vidi u tome što se ljudi na vlasti izdaju za garant postojanja ove države te treba da trpimo i nedemokratičnost i suštinsku nesuverenost i nasilje bilo kroz policijsku represiju ili kroz nametnute naknade za „OIE“ na računu za električnu energiju koje plaćamo režimski povezanim biznismenima. Treća parola, neznanje je snaga je ključna, jer sredstvima (ne)informisanja oni sebi omogućavaju sve što žele, a ta sredstva uglavnom plaćaju svi građani. Ovu vlast je najviše strah protesta kao što su ovi u Baru te ovi u Podgorici, protestima kojima se ne mogu lako nalijepiti oznake kojima su se do sad služili. Ignorisanje istih ili jeftino spinovanje tome ide u prilog.

MONITOR: Kako vi vidite aferu Koverta i sve njene implikacije?

ĐUKIĆ: Koverta je još jedan dokaz paralelne realnosti. Meni „koverta“ nije rekla nšta više od onog što smo znali iz afere „Snimak“ i mnogih drugih afera. Iskreno ne znam ko je osoba koju izjava „jedan zaposlen četiri glasa“ neće uvjeriti u korupciju naše vlasti i Demokratske partije socijalista, a uvjeriće je snimak u kojem Slavoljub Stijepović uzima pomenutu kovertu. Ipak implikacije su očigledne i treba biti realan – mi našu bitku u Baru vjerovatno ne bi dobili da se ona nije desila u sred opšteg drmanja vlasti. Naravno, istinski vjerujem da smo mi našu pobjedu (koja je samo početak) zaslužili, ili da su isto duvali povoljni vjetrovi oko nas. Naravno, i koverta i premijerova odluka o Baru su pokazatelj da se sa protestima u Podgorici mora nastaviti, da pritisak ne smije da stane, štaviše da borba mora biti žešća do prve promjene vlasti. Jedina potencijalno loša implikacija koverte je da dozvolimo da se DPS ponovo podijeli na „zdravo“ i „nezdravo“ tkivo zato što je to jedan sebi identičan sistem, ali zato hrabri izjava sa protesta „da je zdravo tkivo tu na protestu a ne u DPS-u“.

MONITOR: Promjene i mi, čekaju li nas?

ĐUKIĆ: Promjena je nužnost i cio svijet je u kretanju. To se u filozofiji i naukama zna još od Heraklita. Ko želi da zaustavi vrijeme stvara neprirodno stanje u kojem sve trune. Ovih trideset godina su najbolji dokaz toga, jer pogledajmo kako se promjenilo, ako ništa drugo, političko tumačenje svijeta oko nas, teme kojima se ljudi bave u Evropi i širom svijeta, a čime se mi bavimo. Izbor kadrova na ključnim pozicijama govori u prilog tome – paradoksalno je da su na ključnim pozicijama i dalje isti ljudi koji su vodili AB revoluciju. To najbolje govori da oni nisu stvorili nikoga vrijednog i da svi zajedno plaćamo decenije negativne selekcije. U svemu tome postoji jedan strah – ko sprečava evoluciju, doživjeće revoluciju, a što se evolucija duže sprečava to će revolucija biti žešća i opasnija. Promjene u svakom slučaju dolaze i taj točak vremena, kao ni razvoj svijesti o slobodi, koji postoji kod nas, se ne može zaustaviti.

 

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DR ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA: Crna Gora je skrenula u desno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potrebno nam je novo okupljanje na pozicijama građanske ljevice. Što sa postojećim političkim snagama, što okupljanjem starih, novih aktera političke scene. Trebaju nam ljudi sa sposobnošću osmišljavanja političke scene, umjesto agresije, populizma i antiintelektualizma 

 

MONITOR: Kakav je po vama aktuelni socijalni kontekst u kome se dešavaju masovne litije u organizaciji Mitropolije Crnogorsko primorske?

PEJOVIĆ:  U Crnoj Gori prema Monstatu u 2018. godini,  stopa rizika od siromaštva iznosi 23, 8 %, i ova stopa se odnosi na stanovništvo čiji je dohodak ispod praga rizika od siromaštva koji Monstat procjenjuje na 2.270 eura godišnje za jednočlano domaćinstvo, odnosno 189 eura mjesečno.  Za četvoročlano domaćinstvo prag siromaštva je dohodak od 4.766 eura godišnje, odnosno 397 eura mjesečno. Prema Upravi za statistiku i Unicefu u riziku od siromaštva se nalazi čak 32,4% djece. U 2018. godini  u sjevernom regionu je 40 % stanovništva u riziku od siromaštva. Takođe, tom riziku je izložen svaki treći stanovnik ruralnih područja. Socijalne razlike u Crnoj Gori su izražene –  20% stanovništvaprihoduje čak  40% raspoloživog dohodka, dok  20% prihoduje svega 5,4% ukupnog dohodka stanovništva. Ovi Podaci potiču iz Monstatove „Ankete o dohotku i uslovima života“ za 2018. godinu. Komentar ovih pokazatelja ostavljam čitaocu.

Kada ljude socijalno marginalizujete i osiromašite, kada izgube vjeru u prosperitet, lični i društveni, oni se po pravilu okreću katemeljnim, fundamentalnim vrijednostima kao što su crkva i religija. Ako  ih dodatno  podstaknete da vjeruju  da ćete i tu nešto da im oduzmete, onda se ne treba čuditi buntu u vidu litija koje je proteklih sedmica organizovala Mitropolija Crnogorsko primorska. Nameće se ovdje puno pitanja, prvo je svakako – što je država uradila u proteklih 15 godina od refereduma na ovamo da socijalno integriše društvo i ponudi mu objektivan prosperitet? Da li to što u nizu anketa građani više vjeruju Mitropoliji nego državnim institucijama govori više o slabosti državnih institucija nego o crkvi koja je već vjekovima to što jeste? Da li se identitet jedne nacije gradi (isključivo) sviješću o specifičnosti kulturnog i istorijskog identiteta proisteklog iz istorijske dijalektike i standardizijom jezika,  ili pak socijalnom kohezijom, kao i političkom inkluzijom. Eto recimo Švajcarskoj ne smeta što  kulturno i lingvistički ima germanski, frankofonski, italijanski i retroromanski identitet, da bi bila politički integrisana i ekonomski bogata zajednica.Ako vladavinu bazirate na siromaštvu i  identitetskim pitanjima, onda kao zajednica balansirate na ivici žileta.

MONITOR: Kako vidite položaj Mitropolije Crnogorsko primorske?

PEJOVIĆ: Odnosi države Crne Gore i Mitropolije su kompleksni i opterećeni negiranjem crnogorskog identiteta od strane velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve. Identiteta iz koga je i nastala savremena država Crna Gora.

Mada je ustavom i evropskim pravnim nasljeđem crkva odvojena od države, legitimno je od Mitropolije Crnogorske primorske, kao crkve sa najvećim brojem vjernika, očekivati veću samostalnost, osobito onu kadrovske i političke prirode u odnosu na Beograd. Crkva ne bi smjela  biti instrument bilo čije politike. Mitropolija Crnogorsko primorska treba deklarativno da prihvati nezavisnost Crne Gore. Takođe, možda na prvom mjestu neohodno je da pruži ruku prema drugim vjerskim zajednicama posebno prema Islamskoj zajednici Crne Gore. Država i crkva treba da grade dijalog kroz odnos međusobnog poštovanja. Pitanja, uključujući i ona imovinske prirode se moraju rješavati transparentno, inkluzivno, uz poštovanje Ustava Crne Gore.

Na kraju ili na početku, u aktuelnom kontekstu neophodno je  naglasiti da bi sve strane trebalo da izbjegavaju nasilje koje bi moglo da ima nesagledive posljedice.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR NERZUK ĆURAK, PROFESOR SARAJEVSKOG FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA: Dodik je potpuno na tamnoj strani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čini mi se da kao jedina nada Bosne ostaje  racionalno uvjerenje da Vašington ipak neće dozvoliti poništenje Dejtonskog ugovora kao svog velikog internacionalnog uspjeha

 

MONITOR: Bosna i Hercegovina je u centru pažnje javnosti nakon što je srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik poručio sa sastanka sa Aleksandrom Vučićem u Beogradu da će tražiti da se referendumom odluči o statusu RS.

ĆURAK:Izjava koju navodite, kao i sijaset drugih neofantastičnih izjava gospodina Dodika, svjedoče da je pomenuti provincijski kabadahija u potpunosti prešao na tamnu stranu, da ga činjenice više e zanimaju i da je spreman poput njemačkih nacionalsocijalista tridesetih godina dvadesetog stoljeća, vršiti postepeni državni udar, institucionalno i parainstitucionalno. Upravo ovih dana na HBO možemo gledati vrhunsku seriju Babilon Berlin o proizvodnji uvjeta za dolazak nacista na vlast. Laž, primitivna drska laž koja mora postati istina, čak i po cijenu ubistava, proglašavanje bezopasnih najopasnijim, potčinjavanje državnih institucija goloj sili nadolazeće desničarske moći, permanentno proizvođenje vanrednog stanja… Slično radi režim Milorada Dodika uvjeren da neočembrlenovska, ksenofobna Evropa koja pokušava pobijediti dobru Evropu ljudskih i građanskih prava, ima više sluha za njegovo plemensko desničarenje nego za izgradnju pristojne, građanske države eurounijskog tipa u Bosni i Hercegovini.

To nije daleko od istine, budući da su izjave međunarodne zajednice (i to bez ruskog učešća), nakon što su njeni predstavnici skrušeno otišli čuti propovijed na Dodikovoj gori, bile baš ono što je antibosanski član bosanskog državnog predsjedništva htio čuti: ništa. Uspostavljena je nova politička linija od koje se ide u urušavanje BiH, a Dodik je de facto razumio poruku Zapada baš onako kako je Milošević svojevremeno razumio Bejkerovu poruku (državni sekretar SAD-a) da Amerika nema psa za borbu: Razvaljuj. Mi nećemo intervenirati. Čini mi se da kao jedina nada Bosne ostaje  racionalno uvjerenje da Vašington ipak neće dozvoliti poništenje Dejtonskog ugovora kao svog velikog internacionalnog uspjeha. Ne toliko zbog BiH, koliko zbog sopstvene vjerodostojnosti: teško je vjerovati da bi SAD bile spremne na toliko poniženje – da ih jedan lokalni drznik baci u prašinu balkanske geopolitike.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANKA VUKIĆEVIĆ, MAGISTAR FIZIKALNE TERAPIJE: Značaj fizioterapeuta se ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Van javnog zdravstva fizikalnom terapijom se nerijetko  bave lica bez ikakvih znanja iz zdravstvenih nauka. Svako se predstavlja i radi kao fizioterapeut. Problem je što sve to prolazi bez ikakvih sankcija

 

MONITOR: Šta je fizikalna terapija, koja slovi za jednu od najstarijih grana medicine?

VUKIĆEVIĆ:  U fizikalnoj terapiji primjenjuju se različiti oblici energije u terapijske svrhe: mehanička, toplotna, električna, svjetlosna. Od davnina je čovjek uočio da  se određena vrsta bola može ublažiti ako se na bolno mjesto primijeni topli ili hladni oblog, ako se izloži sunčevoj svjetlosti.

Danas ne postoji grana medicine u kojoj fizikalna terapija nema svoje mjesto. Na svakom nivou zdravstvene zaštite, kao član tima, trebao bi biti angažovan fizioterapeut specijalizovan za rehabilitaciju pacijenata sa različitim zdravstvenim problemima.

MONITOR: Koji su najveći problemi u fizikalnoj terapiji kad je riječ o Crnoj Gori?

VUKIĆEVIĆ: Ako uzmemo u obzir činjenicu da ,,norveški program”, odnosno rehabilitacija pacijenata iz Norveške u Institutu u Igalu, traje preko četiri decenije, da su stalni gosti iz Holandije, Njemačke, Rusije i da je  fizikalna terapija jedina grana medicine zbog koje se dolazi u Crnu Goru za očekivati je bilo da rad fizioterapeuta bude kako u zdravstvenom i obrazovnom sistemu, tako i u društvu adekvatno vrednovan.

Mnogo je problema sa kojima se se susrijeću fizioterapeuti počevši od zakonskih rješenja koja nijesu precizno definisana, koja ostavljaju prostora različitim tumačenjima zadržavajući terapeute u neadekvatnom i nedefinisanom statusu, do skupih edukacija koje je od niske zarade nemoguće platiti, a bez kojih se ne može napredovati.

Kada se za direktora dnevnog centra za djecu sa posebnim potrebama između specijaliste primijenjene fizioterapije i profesora srpskohrvatskog jezika i književnosti bira profesor, i još kad takvo rješenje potpiše ljekar specijalista sa višegodišnjim iskustvom, koji je na čelu upravnog odbora te ustanove jasno je koliko smo uvaženi kao stručnjaci.

Van javnog zdravstva fizikalnom terapijom se nerijetko  bave lica bez ikakvih znanja iz zdravstvenih nauka. Svako se predstavlja i radi kao fizioterapeut. Problem je što sve to prolazi bez ikakvih sankcija.

MONITOR: Postoje li u Crnoj Gori razne vrste fizikalne terapije kao što su kineziterapija, elektroterapija, magnetoterapija, laseroterapija…

VUKIĆEVIĆ: Iako se posljednjih godina ulagalo u aparaturu neophodnu za fizikalnu terapiju ipak sve ustanove nijesu jednako opremljene. Neke od terapija kao što su peloido ili terapija ljekovitim blatom, hidroterapija primjenjuju se samo u Institutu u Igalu. Odjeljenje fizikalne terapije u Nikšiću je  od otvaranja davne 1989. imalo najsavremenije kade za hidroterapiju koje nijesu korišćene zbog nedostatka tople vode i loše strujne instalacije.

MONITOR: Da li zakon na adekvatan način reguliše status fizioterapije?

VUKIĆEVIĆ: Zakonom o zdravstvenoj zaštiti definisana je uloga fizioterapeuta na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite.

Na primarnom nivou zdravstvene zaštite Pravilnikom o bližim uslovima u pogledu standarda, normativa i načina ostvarivanja primarne zdravstvene zaštite regulisana je fizioterapeutska djelatnost  koji garantuje samostalnost u radu, međutim u praksi i dalje bez obzira na stepen obrazovanja fizioterapeuti rade pod nadzorom fizijatara koji su najčešće honorarno angažovani.

Fizikalna terapija primarnog nivoa podrazumijeva i fizikalnu terapiju i rehabilitaciju u kući pacijenta. Ovaj vid rehabilitacije u najvećem broju domova zdravlja nije ni organizovan. Ako uzmemo u obzir broj osoba sa invaliditetom, broj lica kojima je nakon operativnih zahvata neophodna rehabilitacija, porast hroničnih oboljenja koja za posljedicu imaju smetnje pri hodu i smanjenje samostalnosti u obavljanju svakodnevnih aktivnosti onda postaje jasno koliki značaj ima ovaj vid zdravstvene zaštite.

MONITOR: Da li u Crnoj Gori postoje savremeni uslovi za obrazovanje fizioterapeuta?

VUKIĆEVIĆ: Iako je kroz Višu fizioterapeutsku školu, odnosno Fakultet primijenjene fizioterapije od 1976. do danas prošlo hiljade studenata od kojih ne mali broj iz zemalja okruženja, ranije i iz arapskih zemalja, fakultet je reformom obrazovanja nepravedno izgubio autonomiju i postao odsjek tek osnovanog Medicinskog fakulteta.

Fakultet ima ozbiljan problem sa nedostatkom kadra. Dvoje profesora u penziji izvodi nastavu na šest predmeta, dok dvoje stalno zaposlenih ljekara na ovom studijskom programu izvodi nastavu iz petnaest predmeta što svakako mora uticati na kvalitet nastave. Jedan ljekar specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije i subspecijalista reumatolog izvodi nastavu na deset predmeta na osnovnim studijama i na dva predmeta na specijalističkim studijama, dok drugi ljekar specijalista pneumofiziologije izvodi nastavu iz tri stručna predmeta na osnovnim studijama.

Kada ovaj podatak uzmemo u obzir onda je jasno zašto još uvijek nije organizovan program magistarskih i doktorskih studija.

Trenutno se kvalifikacije obrazovanja magistar fizioterapije i doktor fizioterapije stiču van Crne Gore.

MONITOR: Zašto je nezaposlen veliki broj fizioterapeuta, prema nekim podacima ima ih oko 150, iako u gotovo svim gradovima u okviru domova zdravlja postoje ambulante fizikalne terapije?

VUKIĆEVIĆ: Osim Instituta Igalo, Kliničko bolničkog centra, bolnica u Risnu i Meljinama, u svim gradovima postoje ambulante pri bolnicama ili domovima zdravlja. Ako tome dodamo i jedanaest centara za djecu sa smetnjama u razvoju, pa razvojne centre u okviru domova zdravlja, privatne ambulante za očekivati bi bilo da nema nezaposlenih fizioterapeuta. Za brigu je i podatak da nemali broj koji su radno angažovani rade po ugovoru na određeno vrijeme.

Problem predstavljaju i akti o sistematizaciji koji se ne poštuju, ili su stari ili u njihovoj izradi nijesu učestvovala lica iz struke, pa tako u pojedinim dnevnim centrima za djecu nemamo fizioterapeute, a imamo profesore fizičkog vaspitanja.

Jasno je da uloga i značaj fizioterapeuta u procesu liječenja i rehabilitacije još uvjek nije prepoznata na valjan način. Često od nadležnih institucija dobijamo informacije o neophodnosti smanjenja  broja dana koje pacijenti nakon intervencija provode na bolničkom liječenju. To su ogromni troškovi koji bi svakako bili manji angažovanjem većeg broja fizioterapeuta koji bi svojim radom doprinijeli bržem oporavku pacijenta i osposobljavanju za obavljanje kako svakodnevnih tako i profesionalnih obaveza.

Vrijeme će pokazati da li će se društvo sjetiti terapeuta tek onda kada odluče da napuste Crnu Goru u nadi da će tamo negdje biti više uveženi kao stručnjaci.

MONITOR: Ovih dana aktuelna je privatizacija Instituta ,,Simo Milošević” u Igalu. Kakvo je Vaše mišljenje o tome treba li Institut privatizovati i kakve bi sve posljedice izazvala njegova privatizacija?

VUKIĆEVIĆ: Ovih dana smo informisani da je još jedan tender za privatizaciju instituta proglašen neuspješnim. Po ko zna koji put ću ponoviti da Institut kao najveći zdravstveni centar na Mediteranu mora ostati naš, neprivatizovan i poslužiti kao oslonac razvoja zdravstvenog turizma. Crna Gora sa ovakvim prirodnim ljepotama, geografskim položajem, je stvorena za zdravstveni turizam.

Institut kao nastavna baza i Fakultet primijenjene fizioterapije su sistem koji se ne razdvaja. Nikako nije isto da li će studenti na praksu ići u neku lokalnu bolnicu ili Institut, u kom na jednom mjestu imaju sve.

Ostaje nejasno da li je neko prilikom donošenja odluke o privatizaciji vrednovao znanja i vještine ljekara, fizioterapeuta, medicinskih sestara i tehničara. Koja je cijena onog što su porodice i država uložili u njihovo obrazovanje, koja je cijena onog što su oni uložili u Insitut promovišući ga decenijama predanim i odgovornim radom.

MONITOR: Da li je tačno da u kozmetičkim salonima i sportskim klubovima rade i osobe koje često nemaju nikakve veze sa  fizikalnom terapijom?

VUKIĆEVIĆ: Prošle godine u jednom dnevnom listu cijela stranica je bila posvećena teretani u okviru koje su organizovane vježbe za trudnice pod nadzorom profesora fizičkog vaspitanja.

Prilikom usvajanja Zakona o sportu, upravo sa ciljem da se precizno definiše ko se može brinuti o zdravlju sportista, predložila sam amandman koji je odbijen. Iznenađenje je bilo upravo neprihvatanje od strane ministra, bivšeg sportiste koji iz ličnog iskustva zna značaj zdravstvenog radnika u sportskom klubu.

Komora fizioterapeuta Crne Gore je regulatorno tijelo od javnog interesa i vrši licenciranje fizioterapeuta u misiji nastavljanja permanentnog edukovanja fizioterapeuta i zalaganja da fizioterapija postane prepoznata, cijenjena, valorizovana i dostupna profesija u društvu.

Na stranicama internet prezentacije Komore fizioterapeuta Crne Gore nalazi se aplikacija za prijavu zloupotreba fizioterapeutske djelatnosti.

MONITOR: Upućeni kažu da je Crnogorsko primorje za vrijeme ljetnjih mjeseci preplavljeno samozvanim terapeutima.

VUKIĆEVIĆ: Tokom ljetnjih mjeseci ,,fizikalna terapija” I samozvani fizioterapeuti su prisutni na svakom koraku. Mali je broj onih koji posjeduju  diploma i licencu za rad koja je neophodna da bi se uopšte bavili ovim poslom. Kontrola gotovo da i nema. Ono što brine što su češće kontrolišu i kažnjavaju kolege zbog nekih sitnih više administrativnih propusta koji su uzrokovani zakonskom nepreciznošću, što ih dodatno obeshrabruje da nastave sa radom u privatnoj praksi.

MONITOR: Kakve mogu biti posljedice po one koji koriste usluge takvih fizioterapeuta?

VUKIĆEVIĆ: Kao i svaka terapija i fizikalna terapija koju primjenjuje lice bez adekvatnog stepena stručne spreme, koja podrazumijevaju posjedovanje određenih znanja i vještina, svakako utiču štetno na zdravlje pacijenta. Svako od nas je bar jednom tokom prakse imao priliku da se sretne sa pacijentom koji za posljedicu  takve ,,terapije” imaju podlive, prelome, opekotine ili pogoršanje zdravstvenog stanja.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo