Povežite se sa nama

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, KOLUMNISTA: Promjena je nužnost

Objavljeno prije

na

Zašto je bilo potrebno da se park uništi, da se građani hapse da bi vlasti uradile ono što je bilo očigledno da treba da urade na početku? Odgovor je jednostavan, zato što ne živimo u demokratiji i zato što ova vlast ne želi demokratiju

 

MONITOR: Protest u Baru, zbog siječe čempresa radi izgradnje vrtića, traje , a lokalne vlasti i policija pokazuju  sve ružnije lice.  Prošle sedmice jedna od aktivistikinja je nakon intervencije policije izgubila trudnoću. Kako vi vidite ono što se dešava ovih dana u Baru?

ĐUKIĆ: Protesti za zaštitu gimnazijskog parka imaju dva lica. Jedno je lice ljudi koji se bune, koji su prepoznali zajednički interes u borbi za očuvanje jedne od poslednjih zelenih površina u centru grada, površine koju treba srednjoškolci da koriste kada nisu na nastavi te površine za koju mnoge vezuju mnoga lijepa sjećanja i koji nisu željeli da se ta sjećanja siječu i betoniraju. Građani, osim što su pokazali društvenu svijest boreći se ne za usko-lične benefite i zaposlenja (naprotiv, sebi su profesionalno jedino mogli da naškode ovim) već za ono što su prepoznali da je javni i najširi interes, bili spremni na neprijatnosti, iscrpljenost, nasilje nad njima, samo da bi se izborili za ono u šta vjeruju. Oni su nastupili i argumentovano kroz institucije i snažno kroz građansku neposlušnost.

Mi zaboravljamo da živimo u maloj državi i da su tek naše lokalne zajednice veoma male. Grad Bar ima 13 500 ljudi, a antička Atina je imala direktnu demokratiju (u kojoj su istina, mogli da učestvuju isključivo odrasli muškarci) sa preko 40 000 stanovnika. Na gradilištu ispred gimnazijskog parka se tako rodila jedna atinska Agora, jedan rimski Forum, gdje su građani uzeli nazad ono što im pripada, ono što im se i Ustavom garantuje, a to je pravo da odlučuju u kakvoj državi i kakvom gradu žele da žive. S druge strane smo imali zid ćutanja, jezik sile. Mi još ne znamo ko je u zoru naredio čupanje čempresa, ko je slao policiju na narod koji je pružao pasivan otpor, ko je naređivao da se privode profesori, umjetnici, majke. Dok su građani Bara ponos Crne Gore, a bili bi ponos svake države kad neko tako, na svoju ličnu štetu, brani opšti interes, ponašanje vlasti je sramota i prosto je nevjerovatno da je takav narod izrodio ovakvu vlast.

MONITOR: Barske vlasti  ignorišu građanske proteste, kao i  njihove ranije zahtjeve da čempresi budu sačuvani.  Sada se javio premijer Duško Marković, i deklarativno stao na stranu građana. Šta svama sve to govori ?  

ĐUKIĆ: Barska vlast se ogrnula velom nenadležnosti. Formalno pravno, od momenta kada su aktivnosti građana počele, lokalna uprava jeste bila nenadležna. S druge strane, to ih nije spriječilo da, kroz partijska saopštenja lokalnih ogranaka, ospu oštru paljbu po zahtjevima demonstranata i svih koji su se oslobodili da im oponiraju. Ovo govori o lažnom elitizmu, ne barske, već svake vlasti u Crnoj Gori. Podjednako su ćutali i iz, istinski nadležnog, ministarstva prosvjete, kao i iz Vlade. Čak ni u izjavi premijera Duška Markovića građanima nije dato za pravo – prozvani su emotivnim, dakle neracionalnim i politizovanim, a time se misli da su isključivo članovi opozicionih partija. Podsjećam da nijedan od argumenata građanske inicijative nikad nije pobijen od strane vlasti. U svakom slučaju, pobjedom građana lokalna vlast je dobila priliku za iskupljenje – ako okrene sve mehanizme ka nalaženju nove lokacije, izgradnja vrtića može početi u najskorijem roku i tako ćemo svi biti pobjednici. Oni imaju priliku da dokažu do čega im je zaista stalo, da li do partije ili do grada.

MONITOR: Koliko je po vama danas snažan glas građanina, u Baru,ali i uopšte  Crnoj Gori?  I koliko taj glas utiče na svakodnevnicu? 

ĐUKIĆ: Pokazalo se na kraju da je glas građana zaista snažan. Iako premijer Marković to nije pozdravio, iako nije imao snage da kaže „bili ste u pravu“ (a to je čak i Tito mogao da kaže u jednopartijskoj diktaturi), ipak je priznao da se policijskim maricama i motornim šegama ne utjeruje državna volja. Ponoviću da bi na nivou mjesnih zajednica, gradova i opština zaista bilo moguće organizovati direktnu demokratiju koja bi se onda prelila i na državni nivo. Naše institucije, da bi uopšte bile institucije, moraju da nauče da slušaju svoje građane, da ne gledaju na njih kao na biračku mašineriju. Puls Bara je bio očigledan nakon skupljanja tri hiljade potpisa za manje od sedam dana. Zašto je bilo potrebno da se park uništi, da se građani hapse da bi vlasti uradile ono što je bilo očigledno da treba da urade na početku? Odgovor je jednostavan, zato što ne živimo u demokratiji i zato što ova vlast ne želi demokratiju. Preduslov bilo kakve promjene mora ići u ovom pravcu – da se građanin uvaži na mjesnom i lokalnom nivou, da se uključi u odlučivanje, a ne da biva izgubljen u lavirintu administracije. Za to je važna i decentralizacija i promjenjen izborni sistem, kroz otvorene liste recimo.

MONITOR: U subotu, 16. Februara,  u Podgorici su održani  građanski protesti. Procjene su da je to bio jedan od masovnijih protesta, no prorežimski mediji ignorisali su ih. Svojevremno ste govorili io tome da vam je zanimljiva ta paralelna crnogorska stvarnost?

ĐUKIĆ: Mi živimo dvije realnosti – na jednoj strani su prorežimski, a na drugoj strani, nazovimo ih „opozicioni“ mediji. Bilo da se radi o politici, društvu, crnoj hronici, ekonomiji pa čak i sportu, istim događajima se pristupa kao u ogledalu. Stvorena su dva staklena zvona koja potpuno zagušuju sve što se dešava izvan njih. Ja zato predlažem svima da što češće slušaju šta govore oni iz „drugog zvona“, kako tumače svijet oko nas, kako tumače iste događaje. Moramo razumjeti da većina ljudi iz oba tabora nema loše namjere, ali da je, zbog ličnih predrasuda ili nedovoljne analitičnosti, moguće da se isti događaji interpretiraju različito. Demokratska partija socijalista uz svoje koalicione partnere je to podržavala tako što nijednu aferu nije dovodila do kraja i svako je ostajao pri svojoj „istini“. Ubijeđen sam da bi DPS bio najsrećniji da proces zvani „Državni udar“ traje vječno, kao bi se i dalje dijelili po interpretaciji istog događaja. Ipak ako želimo da mijenjamo naše društvo na bolje, moramo da razumijemo kako obije strane tumače stvarnost i da ih nekako pomirimo i ujedinimo. Oko lokalnih problema, kao što je lokacija vrtića u Baru, se očigledno možemo ujediniti. Moramo naći isti rezon i na državnom nivou.

MONITOR: Da li to ignorisanje protesta od starne prorežimskih medija govori i o strahu vlasti?

ĐUKIĆ: Glavni uspjeh ove vlasti je podjela. Ta podjela se upravo vidi kroz ta dva drugačija svjetonazora, jer jedno je ubijediti ljude oko ideoloških razlika u pogledu nacije, vjere i jezika, a drugo kada ih podijelite u toj mjeri da isti događaj vide drugačije. Parole Partije iz Orvelove „1984“, su „Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je snaga“. Rata koji je mir i koji je za mir se dobro sjećamo, sloboda je ropstvo se vidi u tome što se ljudi na vlasti izdaju za garant postojanja ove države te treba da trpimo i nedemokratičnost i suštinsku nesuverenost i nasilje bilo kroz policijsku represiju ili kroz nametnute naknade za „OIE“ na računu za električnu energiju koje plaćamo režimski povezanim biznismenima. Treća parola, neznanje je snaga je ključna, jer sredstvima (ne)informisanja oni sebi omogućavaju sve što žele, a ta sredstva uglavnom plaćaju svi građani. Ovu vlast je najviše strah protesta kao što su ovi u Baru te ovi u Podgorici, protestima kojima se ne mogu lako nalijepiti oznake kojima su se do sad služili. Ignorisanje istih ili jeftino spinovanje tome ide u prilog.

MONITOR: Kako vi vidite aferu Koverta i sve njene implikacije?

ĐUKIĆ: Koverta je još jedan dokaz paralelne realnosti. Meni „koverta“ nije rekla nšta više od onog što smo znali iz afere „Snimak“ i mnogih drugih afera. Iskreno ne znam ko je osoba koju izjava „jedan zaposlen četiri glasa“ neće uvjeriti u korupciju naše vlasti i Demokratske partije socijalista, a uvjeriće je snimak u kojem Slavoljub Stijepović uzima pomenutu kovertu. Ipak implikacije su očigledne i treba biti realan – mi našu bitku u Baru vjerovatno ne bi dobili da se ona nije desila u sred opšteg drmanja vlasti. Naravno, istinski vjerujem da smo mi našu pobjedu (koja je samo početak) zaslužili, ili da su isto duvali povoljni vjetrovi oko nas. Naravno, i koverta i premijerova odluka o Baru su pokazatelj da se sa protestima u Podgorici mora nastaviti, da pritisak ne smije da stane, štaviše da borba mora biti žešća do prve promjene vlasti. Jedina potencijalno loša implikacija koverte je da dozvolimo da se DPS ponovo podijeli na „zdravo“ i „nezdravo“ tkivo zato što je to jedan sebi identičan sistem, ali zato hrabri izjava sa protesta „da je zdravo tkivo tu na protestu a ne u DPS-u“.

MONITOR: Promjene i mi, čekaju li nas?

ĐUKIĆ: Promjena je nužnost i cio svijet je u kretanju. To se u filozofiji i naukama zna još od Heraklita. Ko želi da zaustavi vrijeme stvara neprirodno stanje u kojem sve trune. Ovih trideset godina su najbolji dokaz toga, jer pogledajmo kako se promjenilo, ako ništa drugo, političko tumačenje svijeta oko nas, teme kojima se ljudi bave u Evropi i širom svijeta, a čime se mi bavimo. Izbor kadrova na ključnim pozicijama govori u prilog tome – paradoksalno je da su na ključnim pozicijama i dalje isti ljudi koji su vodili AB revoluciju. To najbolje govori da oni nisu stvorili nikoga vrijednog i da svi zajedno plaćamo decenije negativne selekcije. U svemu tome postoji jedan strah – ko sprečava evoluciju, doživjeće revoluciju, a što se evolucija duže sprečava to će revolucija biti žešća i opasnija. Promjene u svakom slučaju dolaze i taj točak vremena, kao ni razvoj svijesti o slobodi, koji postoji kod nas, se ne može zaustaviti.

 

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

INTERVJU

OMER ŠARKIĆ, POKRET 97000 ODUPRI SE!: Dosta je trpljenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oni svojom primitivnom i kontradiktornom propagandom, te nebuloznim izjavama stalno drže pažnju građana u našu korist. Normalno da ćemo ih stalno posjećati da treba da odu jer se u svojim nastupima sve više znoje

 

MONITOR: Šta očekujete od protesta 16. marta

ŠARKIĆ: Očekujemo da protest bude masovan, miran i dostojanstven kao i do sada. Da pobunjeni građani kojima je dosta 30-godišnjeg trpljenja još jednom pokažu da su najzad odlučili da se odupru sistemu u kojem je sve fingirano i lažno. Počev od lažnih institucija do lažnog legitimiteta dobijanog na uvijek neregularnim, pokradenim izborima, što su pokazale mnoge afere, od Snimka i Koverte, pa do ,,Ko ti je rekao da dođeš na Konik”. Da na jednoj strani imamo kastu milionera čija se djeca obavezno školuju u inostranstvu, kockaju u Las Vegasu, sa dvadesetak godina postaju ,,uspješni biznismeni”, dok na drugoj strani građanima kao mač nad glavom vise javni izvršitelji, djeca im traže euro za izlazak, jer nemaju posla i nade i sve masovnije bježe u inostranstvo.

 

MONITOR: Bilo je različitih tumačenja oko vašeg saopštenja da zbog mogućih provokacija odustajete od koncepta nerazilaženja građana. Precizirajte.

ŠARKIĆ: Odustajanje od koncepta nerazilaženja građana je, smatramo, racionalan i promišljen čin koji je rezultat saznanja da bi kriminalne strukture bliske vlastima mogle pokušati da u ranim jutarnjim satima ekscesima dezavuišu miran protest i pokušaju da ga predstave u drugom svjetlu od onog kakav je bio do sada i kakav će biti ubuduće, a to je ponavljam, miran, dostojanstven, masovan, sa puno nade, snage i energije. Zaključili smo da ne treba ulaziti u rizik, pogotovo uzimajući u obzir da se dosadašnji koncept pokazao superiornim, izaziva paniku kod struktura vlasti, a potpuno oslobođenje kod građana.

 

MONITOR: Očekujete li veću podršku građana?

ŠARKIĆ: Podrška građana će, nadamo se, stalno rasti. Čak i ukoliko nam se nekada učini da pada i da ljudi odustaju, tu su Katnić, zaboravljene petlje autoputa, sve sigurniji stečaj Atlas banke, Blažove minihidrocentrale, uvećani računi za stuju, afere za aferom koje su odlike ove vlasti, tako da će oni, u stvari, uvijek davati novi stimulans da protesti budu sve masovniji i veći.

 

MONITOR: Kako komentarišete sve veće uključivanje studenata u proteste?

ŠARKIĆ: Ništa nas ne raduje kao činjenica da su se najzad studenti samoorganizovali i uključili u protest, uprkos njihovim nazovi studentskim organizacijama i predstavnicima. Studenti ipak pokazuju da su studenti, a njima su svojstveni nemirenje i bunt. Njihova energija i mladost je dodatna snaga i nada svima na protestu, a njihov organizovani dolazak izaziva pravu euforiju.

 

MONITOR: Niko od prozvanih iz institucija nije podnio ostavku. Neki se nijesu  ni oglašavali, a neki odbili ikakvu mogućnost da daju ostavku.  Kako to tumačite?

ŠARKIĆ: Očekivano. Oni znaju da njihovim ostavkama gube nelegitimnu, a ogromnu kontrolu i moć. Da gubljenjem uticaja gube sumnjivo stečen kapital, a neki bogami i slobodu. Znaju i da će ih se partijski ,,drugovi” odreći u tom slučaju, svu krivicu svaliti na njih jer ovi drugi nisu ,,ni luk jeli, ni luk mirisali”, što bi rekao uvijek za šalu spreman glavni specijalni tužilac Katnić, nesvjestan da je to najozbiljnija funkcija u državi koja nije za šalu.

 

MONITOR: Hoće li, osim masovnih protesta, biti i drugih aktivnosti koje bi držale pažnju građana i podsjećali odgovorne na zahtjeve sa protesta?

ŠARKIĆ: Materijalno smo jako limitirani, organizaciono još treba da narastemo i ojačamo, prezauzeti smo stalnim aktivnostima na više polja,  ali će i toga biti. Za sada to umjesto nas radi tzv. Javni servis, privatni mediji koje kontroliše vlast, tužilac Katnić, sam Đukanović. Oni svojom primitivnom i kontradiktornom propagandom, te nebuloznim izjavama stalno drže pažnju građana u našu korist. Normalno da ćemo ih stalno podsjećati da treba da odu jer se u svojim nastupima sve više znoje. Zato bolje da to urade što prije, jer je to u interesu svih, pa i njih samih, pogotovu države u koju se kao kunu.

 

MONITOR: Da li ste zadovoljni kako je opozicija odgovorila na Vaše zahtjeve?

ŠARKIĆ: Sa opoziciom za sada veoma korektno sarađujemo. Kompletna  opozicija podržava naše proteste, ne miješa se u rad organizacionog tima, daje nam nephodnu materijalno-logističku podršku, jer mi jednostavno nemamo sredstava za organizovanje ovako velikih protesta. Možemo samo da im izrazimo zahvalnost na tome i na jedinstvu koje je najzad među njima uspostavljeno.

 

MONITOR: U javnosti se stiče utisak da Knežević pokušava da se nametne kao partner protesta. Kako to komentarišete?

ŠARKIĆ: Od pripreme prvog protesta, kada nas je u timu bilo samo šestoro, zauzet je stav da nema nikakvog kontakta sa Kneževićem. Kneževića vidimo jedino kao svjedoka saradnika u pravnoj državi za koju se, pored ostalog, borimo na ovim protestima. Dakle, nikakvog kontakta sa Kneževićem nije bilo niti će biti, a podržavamo ga u namjeri da javno i sa dokazima iznese sav prljav veš onih sa kojima se družio, poslovao i koje je nelegalno finansirao.

 

MONITOR: Da li je ovo što se dešava u Crnoj Gori prepoznato u regionu i od međunarodnih insitucija? Očekujete li podršku?

ŠARKIĆ: O ovim protestima bruje svi regionalni, evropski i svjetski mediji. Samo ih nema na našem tzv. javnom servisu, ili ako ih ima, to je onda u negativnom kontekstu. Očekujemo podršku i od međunarodne zajednice jer se mi zalažemo za istinske, a ne na praznim riječima proklamovane zapadne vrijednosti. Ciljevi protesta su, pored ostalih, borba protiv autokratije, nepravne države, nesmjenjivosti vlasti, korupcije, kriminala i nepotizma. Ako to međunarodna zajednica ne vidi i ne bude vidjela, onda i ona snosi odgovornost za stanje u kojem će se zemlja naći, što će rezultirati smanjenjem podrške Briselu i integrativnim procesima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dragan Velikić, književnik iz Beograda:  Čitava Srbija je Vučićev talac

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prvi put u istoriji Srbije kriminal je savladan tako što mu je ukinuto ime, tačnije što je premješten u legalne tokove svakodnevnog života, što je legalizovan potpunim izostankom sankcionisanja glavnih igrača. Jedina institucija koja još uvijek postoji u Srbiji je Ulica. Ovu vlast samo Ulica može otjerati

 

MONITOR: Idućeg mjeseca iz štampe izlazi Vaš novi roman Adresa. Šta je tema tog romana?

VELIKIĆ: Grad kao prostor mojih romana prisutan je već od prvenca Via Pule pa do ovog poslednjeg Adresa. Pored Beograda i Pule, tu su još Beč i Budimpešta. Sve su to mesta u kojima sam živeo, i ništa logičnije nije nego da se imoji junaci kreću tim prostorima koje dobro poznajem.

Roman Adresa je do kraja beogradski roman. Ideja mi je bila da dam život grada, njegovo postojanje u vremenu, ali i život jednog običnog čoveka u tom gradu, i u paralelnom vremenu ‒ onom sopstvenog postojanja i onom postojanja grada ‒ to sam želeo da uhvatim. Toliko toga je prošlo Beogradom, toliko naroda, vojski, nebrojeno različitih života, što je moralo ostaviti neki trag. Dakle, jedna linija romana prati život grada od rimskih vremena do danas. Glavni junak je dokumentarista u Muzeju pošte. Samim tim sam odredio njegovu vizuru, koja je postala i moja vizura, pa sam se zato bavio velikim sistemima kao što su pošta i železnica. Kako roman odmiče, sve više postaje važna ona linija romana koja prati dešavanja u Anno Domini 2018. Tu je svakodnevica Beograda danas, u vreme vladavine razbojničke družine koju čini vrh stranke na vlasti.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 15. MARTA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VJERA BEGOVIĆ-RADOVIĆ, PROFESORICA PRAVNOG FAKULTETA: Mandati DPS-a nijesu ni legalni ni legitimni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako predstavnici građana nijesu došli na vlast slobodnom voljom već putem „koverte”,  oni i nijesu njihovi predstavnici. Dileme nema, mandati članova DPS nijesu ni legalni ni legitimni, pa oni ne mogu da odlučuju u parlamentu

 

MONITOR: Građanske proteste po prvi put masovnije su podržali profesori i studenti. Vi ste jedna od njih. Šta vam to govori?

RADOVIĆ-BEGOVIĆ: Nesporno, proteste je podržao veliki broj profesora i studenata. Pored njih, proteste su podržale i sve opozicione partije, ljudi iz NVO sektora, radnici, slikari, glumci, pripadnici svih naroda koji žive u Crnoj Gori, i što je najvažnije ogroman broj mladih ljudi kod kojih nijesu umrli ideali i koji traže svoje mjesto pod suncem. Razloga je mnogo. Ova vlast je punih trideset godina uspješno radila na podjelama crnogorskog društva po raznim osnovama.

Vlast je svih ovih godina vladala strahom i manipulisala građanima, a verbalno se zalagala za njihov bolji život.  Zalaganja su ostala  na nivou verbalnog, jer je veliki broj njih kroz pljačkašku privatizaciju ostao bez posla, a oni koji su zadržali posao dominantno primaju minimalne zarade. Veliki broj mladih ljudi nakon završenog školovanja nije u stanju da nađe posao i obezbijedi sebi egzistenciju, pa napušta svoju zemlju u potrazi za boljim životom. Penzije  ne mogu pokriti elementarne životne potrebe. Kuriozitet je da je minimalna penzija u Crnoj Gori svega 193 eura i najniža je u zemljama regiona. A sva insistiranja da se to pitanje riješi na valjan način trodecenijska partija na vlasti i njeni koalicioni partneri, koji su stvorili ovakvo stanje, permanentno odlažu. Na drugoj strani je mali broj izuzetno materijalno bogatih ljudi iz sfere politike i ekonomije, a oni su ti koji su stvorili ovakav sistem. Znači, oni su mislili samo o svom džepu, a ne o interesima i potrebama građana.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITOA OD 8. MARTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo