Uprava za državnu imovinu raspisala je oglas za nabavku 30 službenih automobila ukupne vrijednosti blizu 700.000 eura. Morsko dobro potrošiće  400.000 eura na manju luksuznu motornu jahtu, a Vlada će ove godine pazariti avion za 25 miliona eura. Reprezentacije i ostala troškarenja iz budžeta više niko i ne broji

,,Dok građani sami plaćaju terapije i ljekove, dok čekaju mjesecima na refundacije za bolovanja, dok se roditelji snalaze da kupe ono što im sistem duguje – Vlada Crne Gore troši skoro 700.000 eura na 30 novih vozila za državne službenike. Toliko o prioritetima. Za narod – nema. Za njihove udobne fotelje i vozila – ima”, ovako je Ana Leković, članica Odbora DPS Prijestonice propratila najavu o kupovini novih službenih automobila.

,,Kad zdravlje postane luksuz, a limuzine politička norma – to je jasan znak da vlast ne služi narodu, već sebi. A vlast koja izgubi dodir sa narodom – gubi i pravo da vlada”, zaključila je.

Znaju to u DPS-u dobro. Građani su se, međutim, nadali da trošenje, bahatos i razmetanje sa državnom kasom nakon njih ne može da se ponovi. Bili su u zabludi.

Stranke sadašnje vlasti, dok su bili opozicija, upućivali su slične prijekore DPS-u zbog trošenja državnog novca na limuzine – ,,Za djecu nema, a za automobile ima para”. Najavljivali su da će luksuzne audije i mercedese prodati i taj novac potrošiti na rješavanje socijalnih problema. Da pokažu da će biti drugačija vlast od prethone, prvih su dana dolazili na posao taksijem. Kad su zadužili službena vozila i ostale privilegije, sve se promijenilo.

Uprava za državnu imovinu raspisala je ovog mjeseca javni oglas za nabavku 30 službenih vozila za potrebe više državnih organa, čija je ukupna procijenjena vrijednost blizu 700.000 eura s uračunatim PDV-om. Nabavka obuhvata 27 novih i tri polovna vozila.

Tako recimo Zavod za zapošljavanje planira nabavku dvije limuzine – vrijednosti 41.322 i 26.925 eura. Nije jasno za koje potrebe Zavodu trebaju  luksuzni automobil vrijedni desetine hiljada eura. . Iste nejasnoće važe i za planirani SUV od 42.939 eura koje će dobiti Ministarstvo javne uprave.

Zanimljive su i cijene polovnih automobila koji će biti kupljeni za više ministarstava. Polovni auto za Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava koštaće 15.702 eura, Ministarstvo regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa NVO planira kupovinu polovnog automobila vrijednog 30.000 eura, dok će Uprava za igre na sreću nabaviti vozilo za 21.347 eura. Za te pare mogu se kupiti i novi automobili.  Doduše, ne tako luksuzni kakvi očigledno dolikuju državnim institucijama i njihovim čelnicima.

Ponude za ova vozila mogu se dostavljati do 21. jula, a 1. jula ističe tender za popunu voznog parka Skupštine Crne Gore. Za pet novih crnih limuzina Skupština će platiti preko 150 hiljada eura.

Skupština je doduše u tome revnosna. Tokom 2022, 2023. i prošle godine najviši zakonodavni dom je za kupovinu novih vozila izdvojio preko 400 hiljada eura. Sve ukupno sa ovom najnovijom kupovinom, od dolaska novih vlasti, Skupština je na limuzine potrošila blizu 600.000 eura.

Poslanicima i zaposlenima u Skupštini na raspolaganju je vozni park od 37 vozila, od kojih je najveći dio starosti ispod 10 godina. Ako nastave ovim tempom Skupština će moći da svakom predstavniku naroda uz ostale privilegije ponudi i lični-službeni automobil.

Valja podsjetiti kako je javnost bila šokirana, a opozicija zgrožena kada se 2015. godine saznalo da tadašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica treba da dobije novo službeno vozilo vrijedno 70.000 eura, iako je već koristila luksuzni audi A6 star svega osam godina.

Deset godina potom, skoro neprimjetno je prošla vijest da je Budžetom predviđeno da Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović dobije novi službeni auto u vrijednosti od 60.000 evra. Istina, dobio ga je na jedvite jade. Vlada je tokom prošle godine ignorisala zahtjev kabineta predsjednika Milatovića za kupovinu vozila za njega i njegovu porodicu. Konačno se ipak smilovala, pošto se službeni auto  podrazumjeva i za ,,obične” službenike a kamoli  predsjednika države.

Statistika govori da je nova vlast po pitanju kupovine automobila tri puta raskalašnija od stare. Institut Alternativa je početkom protekle godine izračunao, da je, po nepotpunim podacima, vrijednost državnog voznog parka u to vrijeme bila blizu 20 miliona eura. U odnosu na 2020, veća za 13,3 miliona eura. Ako se uračuna i broj automobila koji se ove godine planira kupiti, broj službenih automobila je premašio brojku od 5.000

Pored limuzina, pazare se i druga prevozna sredstva.

Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom najavilo je da će potrošiti 400.000 eura na kupovinu manje luksuzne motorne jahte  za protokolarne potrebe te državne firme.

Ovim preduzećem rikovodi funkcioner Nove srpske demokratije (NSD) Mladen Mikijelj. A ono je pod Ministarstvom prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine na čijem čelu je takođe kadar NSD Slaven Radunović.

Iz Radunovićevog ministarstva su objasnili da će se ovo plovilo koristiti za edukativne i naučne obilaske u zaštićenim područjima, terenske aktivnosti sa domaćim i stranim institucijama i organizacijama, prezentaciju obale stranim delegacijama i potencijalnim investitorima, potrebe Morskog dobra i drugih državnih institucija Crne Gore.

Naglasili su ,,kao što je poznato, Crna Gora, iako izlazi na more, nema nijedno adekvatno plovilo za potrebe države, kad je u pitanju reprezentacija”, te da se ministar ,,saglasio sa ovom inicijativom nadležnih organa Morsko dobro”.

Morsko dobro raspolaže jednim brzim čamcem dužine 7,8 metara, sa vanbrodskim motorom snage 200 konja. Dobilo ga je s ciljem – ,,promovisanje upravljanja zaštićenim područjima kroz integrisanu zaštitu morskih i priobalnih ekosistema u obalnom području Crne Gore”. A što ćeš pokazati i promovisati sa čamcem koji vrijedi samo 170.000 eura, jahta je jahta.

Ima tu i tradicije. Sadašnji ministar Radunović i njegov stranački lider Andrija Mandić u ljeto 2017. uslikani su na jahti Mila Božovića. Božović je kasnije kao kadar NSD postao gradonačelnik Budve, a potom je uhapšen zbog sumnje da je švercovao drogu i stvorio kriminalnu organizaciju.

Kada su za funkcionere obezbijedili adekvatan vodeni i kopneni prevoz, nije u redu da manjka i u vazduhu.

Tako je za ovu godinu planirana kupovina aviona za potrebe Generalnog sekretarijata Vlade. Cijena, sitnica, 25 miliona eura.

Iako su stručnjaci upozorili  da je avion koji se sada koristi kupljen 1999. i da može da se koristi još deceniju, iz Vlade su obrazložili da zbog starosti, čestih kvarova i skupog održavanja, treba kupiti novi. Avion za državni vrh kupiće se od kredita, a u Budžetu se navodi da će se kreditor utvrditi tokom ove godine.

Nezavisna poslanica Radinka Ćinćur, je u Skupštini, u februaru, predložila zajednički amandman sa poslanicom Jevrosimom Pejović, i navela da bi kupovina Vladinog aviona bila ,,luksuzni projekat”. Ona ističe da za tu kupovinu nema mjesta u budžetu Crne Gore, budući da, kako je kazala, košta 25 miliona eura. Ministar ekonomije Novica Vuković objasnio joj je da avion neće koštati 25 nego do 20 miliona eura. Naglasio je da to neće biti samo Vladin avion, nego će ga koristiti i predsjednik države i Skupština. To je već nešto  drugo. Svaka grana vlasti zahtijeva bar po jednu jahtu i avion.

Nedavno je javnost upoznata i sa tim da je Skupština Crne Gore, kojom predsjedava Andrija Mandić, za reprezentaciju u 2024. potrošila 78 hiljada eura. Riječ je uglavnom o restoranskim računima za svečane ručkove i večere priređene u čast gostiju koji su dolazili u Crnu Goru. Iznosi se kreću od 1.000 do 3,7 hiljada eura.

Za razliku od poslanika, ministri i ostali funkcioneri, iako ih ima znatno više manje troše. Za svaku ,,pohvalu” je što su za godinu, od 1. novembra 2023. godine do 1. novembra 2024. godine, 12 ministarstava Vlade Crne Gore potrošilo ukupno na reprezentaciju samo 58,7 hiljada eura.

Kako god bilo, crnogorska centralna administracija, bez lokalne administracije, državnih i javnih preduzeća, je samo u prošloj godini za troškove reprezentacije (ručkovi, večere, jela, zakuske) potrošila oko 950 hiljada eura.

Po ovome ispada da funkcioneri malo jedu i piju, kada se pogledaju troškovi za prevoz. Štedi se, odvaja od usta, ulaže strateški u limuzine, jahtu i avion.

Skromna imovina partija

Kako im je na raspolaganju državna imovina koju nemilice koriste, partije raspolažu sa dosta skromnom vlastitom imovinom.

Prema podacima iz finansijskih izvještaja za prošlu godinu, samo Demokratska partija socijalista (DPS) i Socijalistička narodna partija (SNP) imaju nekretnine.

DPS, prema podacima iz finansijskog izvještaja za 2024. objavljenom na sajtu Agencije za sprečavanje korupcije (ASK), ima zemljište i pomoćni građevinski objekat u Podgorici, kao i poslovne prostore u Tivtu, Bijelom Polju, Beranama, Danilovgradu i Andrijevici. Ova partija koja je na vlasti bila tri decenije ima 18 vozila, a najskuplji je audi A6 iz 2018. godine,  procijenjene vrijednosti 27.214 eura.

SNP, koji je nastao raskolom u DPS-u krajem 90-ih, prema podacima iz finansijskog izvještaja, ima poslovne prostore u Podgorici, Andrijevici i Danilovgradu. Ta partija ima deset vozila, ukupno vrijedna 44.800 eura. Najskuplje vozilo je škoda oktavija iz 2015. godine, procijenjena na 13.500 eura.

Nova srpska demokratija (NSD) nema nepokretne imovine, a od pokretne posjeduje tri automobila ukupne procijenjene vrijednosti 19.567 eura. Prema finansijskom izvještaju za 2024. godinu, NSD ima mercedes iz 2012. godine vrijedan 17.395 eura, reno iz 2010 (2.100 eura) i citroen 5  iz 2008. vrijedan svega, kako je navedeno, 72,6 eura. Skromno, narodski.

Demokrate, prema izvještaju za 2024, nemaju nekretnine, ali imaju šest vozila procijenjene vrijednosti od ukupno 38.163 eura. U voznom parku najskuplja su dva automobila marke nisan kaškai od 15.000 i 10.950 eura.

DNP Milana Kneževića, prema izvještaju, ima samo dva automobila (audi A6 iz 2007. i 2018), ukupne procijenjene vrijednosti 48.489 eura. A6 iz 2018. godine, skuplji je od DPS-ovog i  procijenjen je na 43.706 eura, a iz 2007. na 4.782 eura.

Bošnjačka stranka (BS) posjeduje tri automobila ukupne vrijednosti 45.197 eura. Najskuplji je mercedes benz S 350 iz 2017. godine (32.873 eura). Mercedes E 350 iz 2013. godine procijenjen je na 10.906 eura, a pasat 6 iz 2006. godine na 1.416 eura.

GP URA, prema izvještaju, posjeduje tri automobila – škodu superb iz 2019. godine vrijednu 23.500 eura, zatim škodu oktaviju (2011) procijenjene vrijednosti 4.980 eura i pežo (2008) vrijedan 3.062 eura.

Socijaldemokrate (SD) imaju četiri automobila, procijenjene vrijednosti od ukupno 21.309 eura. Najskuplje vozilo SD-a je škoda iz 2018. godine, čija je vrijednost procijenjena na 11.677 eura.

Pokret Evropa sad (PES), prema finansijskom izvještaju za 2024. godinu, nema nikakvu imovinu. A i što će im, imaju većinu državnih resursa.

Predrag NIKOLIĆ

Ukupni poslovni rezultat EPCG za prošlu godinu lošiji  je za skoro 70 miliona ( 95,79 odsto) nego godinu ranije. Zauzvrat, plaćamo možda najjeftiniju struju u regionu, pa i cijeloj Evropi. I ne pitamo za tokove novca u najvećoj državnoj kompaniji

Pripreme za održavanje XXIII redovne Skupštine akcionara Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) nijesu završene u propisanom roku: dnevni red je mijenjan, materijal nije pripremljen na vrijeme, a na nekim mjestima na kojima bi mali akcionari trebalo da mogu izvršiti uvid u njegov sadržaj još nije kompletno dostupan. Ipak, održaće se u subotu. A tokom vikenda pažnja javnosti zna da popusti, pa prođe štošta što bi radnim danima dobilo zasluženu pozornost.

Prva tačke dnevnog reda (usvajanje finansijskog iskaza EPCG za 2024. godinu) svjedoči da je za nama  vrijeme kada se manadžment EPCG na sva zvona hvalio vlastitim umijećem koje donosi rekordne prihode i profite.

Prošlogodišnja dobit EPCG manja je za preko 50 miliona eura u odnosu na 2023. godinu. Rezultat redovnog poslovanja (prije oporezivanja) EPCG u 2023. godini iznosio je + 65,4 miliona, dok je prošlogodišnji plus bio tek nešto veći od 15 miliona. Skoro četiri puta manje. Precizno: 50.244.819 eura manje nego godinu ranije.

Pošto je EPCG akcionarsko društvo, poslovni rezultat se može sagledati i iz perspektive zarade po akciji. Prošle godine iznosila je 0,0187 eura u odnosu na pretprošlogodišnjih 0,4787 eura po akciji. Uprava je, ipak, zadovoljna ostvarenim.

“Menadžment Društva uspio je sačuvati likvidnost, kreditni bonitet, povećati stepen naplate i broj redovnih platiša, kao i isti nivo cijena električne energije koje naplaćuje od građana i privrede. Svi navedeni rezultati ostvareni su bez pomoći države, a uz profesionalan odnos prema Društvu kako odbora direktora i menadžmenta, tako i svih zaposlenih”, navodi se u materijalu za akcionare. Iz tih dokumenata saznajemo da je, prema računici menadžmenta, ostvareni dobitak nakon oporezivanja zaista manji u odnosu na godinu ranije za 75 odsto (tri četvrtine) ali je, pazite sada, “u odnosu na planirano veći za 283,37 odsto”.

Biće da smo još dobro prošli sa najvećim i finansijski najpotentnijim preduzećem u državnom vlasništvu. Makar nam aktuelni menadžment predočio da je ukupni poslovni rezultat (profit) za prošlu godinu manji za skoro 70 miliona (95,79 odsto) nego godinu ranije. Istina, plaćamo možda i najjeftiniju struju u regionu pa i cijeloj Evropi. Zato, ne možemo pohvatati tokove novca u sistemu EPCG.

Ne zna se šta o ostvarenom rezultatu EPCG i njenih ćerka firmi misle u Spajićevoj Vladi, kao nadležni staratelji nad državnom imovinom. Ali kuloari govore da bi  subotnja Skupština mogla donijeti neke iznenađujuće personalne promjene. Počev od vrha kompanijske piramide moći. Potvrdu o tome nijesmo mogli dobiti.

Strahovit pad ostvarenog profita u godini bez ekstremnih hidroloških nepogoda, bez velikih havarija i  promjene tržišne logike – u bilo kojoj ozbiljnoj korporaciji bio bi razlog za alarm,  vanredne nadzore i smjene u vrhu kompanije.  U EPCG, međutim, ne treba očekivati ništa slično.

Bilansi pokazuju da je jedan od glavnih faktora uvećanih rashoda i pada dobiti – rast troškova za zarade i naknade zaposlenih.

Zvanično, početak ove godine EPCG je dočekala  sa desetak zaposljenih više nego što ih je imala na kraju 2023. Upućeni sumnjaju u taj podatak. Tvrde da nijesu obuhvaćeni angažovani penzioneri i upošljeni po ugovorima o radu. A njih je, navodno, samo u maju ove godine primljeno oko 150. To, naravno, ne utiče na podatke koji će se naći pred Skupštinom akcionara, pošto se oni odnose na 2024. godinu. Ali ukazuje na prepoznatljiv trend varakanja sa državom i javnošću.

Slična priča i sa zaradama. Na prvi pogled može izgledati da je EPCG postala jedna od najškrtijih firmi u Crnoj Gori. Makar kada su zaposljeni u pitanju. Ukupno je za neto troškove zarada, naknada i ličnih rashoda zaposlenima tokom 2024, isplaćeno 17,3 miliona eura. Skoro 7,2 miliona manje nego godinu ranije.  No,  “detalji” objašnjavaju kako je manje zapravo –više.

“Troškovi neto zarada umanjeni su za EUR 8.722.371 po osnovu zarada zaposlenih koji su direktno učestvovali u izgradnji investicija u toku, koje se sprovode kroz veliki broj projekata u Društvu, za 2024. godinu”, stoji u Napomenama uz finansijske iskaze EPCG. “U korist računa neraspoređene dobiti evidentiran je iznos kapitalizacije zarada zaposlenih koji su direktno učestvovali u izgradnji investicija u toku, koje se sprovode kroz veliki broj projekata u Društvu za period prije 2024. godine u iznosu od EUR 14.294.471”.

Da pojasnimo: kapitalizacija zarada, u suštini, znači da se trošak rada preusmjerava sa stavke rashoda u bilansu uspjeha na investicione troškove u bilansu stanja, kada i ako su zaposleni direktno angažovani na izgradnji ili unapređenju imovine. EPCG navodi da su po tom osnovu troškovi “umanjeni” za 8,7 miliona. Međutim, te zarade su isplaćene, novac je otišao, samo je odliv prikazan u drugoj knjigovodstvenoj stavci. Tako se “ušteda” od 7,2 miliona pretvorila u dodatni višemilionski rashod. Dijelom i na račun neraspoređene dobiti, koja se čuvala za ovogodišnje “crne dane”, očekivane nakon gašenja TE Pljevlja koje će trajati makar do naredne jeseni.

Zaposleni ali i manjinski akcionari pitaju – ko, i po kom kriterijumu, određuje ko je „direktno uključen“ u investicione projekte i kako se to manifestuje na zarađeni novac. U nedostatku pravila kojima bi to bilo precizirano ostaje prostor za arbitrarnost, a možda i zloupotrebe.

Zaposlene, kažu u nezvaničnim razgovorima, tišti i što pojedini “partijski kadrovi” dobijaju dodatni novac za rad u radno vrijeme i poslove koji su u opisu njihovog radnog mjesta. Istovremeno kolaju priče o službenicima koji u radno vrijeme nikšićkim đacima drže časove stranih jezika. U kancelariji.

Javna je tajna da su firme iz sistema EPCG prošle godine pretrpjele štetu koja se mjeri desetinama hiljada eura, po osnovu službenih vozila, oštećenih ili uništenih van radnog vremena i poslovnih angažmana. Bez posljedica za počinioce.

Tu su i stambeni krediti koji se dodjeljuju za “zaposlene koji obavljaju poslove od posebnog značaja za Društvo”, odnosno menadžment, računajući i Odbor direktora. Iako ne postoji Pravilnik kojim se definiše taj model “nagrađivanja”, već takve odluke donosi Odbor direktora. U EPCG ne znaju ko je i koliko novca dobio (moguće je vratiti samo 20 odsto dobijenog iznosa), ali sumnjaju da se na tom popisu, nedostupnom javnosti, nalaze odskorašnji funkcioneri EPCG za koje je moguće da su stambeno pitanje već rješavali u državnim preduzećima/institucijama u kojima su ranije radili. Poznato je, zato, da se od njih traži da u EPCG ostanu do kraja povjerenog mandata.

Iz bilansa se vide i ozbiljni problemi s naplatom: potraživanja prema kupcima iznose više od 124 miliona eura, a kratkoročne obaveze kompanije prelaze 90 miliona. Koliko od tih potraživanja je teško naplativo? Koliki je rizik nenaplate? Da li su učinjeni koraci da se ti iznosi pretvore u realan prihod?

Uprkos obećanjima o velikim investicijama – u solare, u HE Gvozd, u modernizaciju mreže – EPCG ni ove godine ne daje precizan pregled šta je tačno realizovano. Ono za šta se zna da je urađeno je sporno, poput postavljanja solarnih panela na brani Vrtac. Nataša Backović, zaposlena i mali akcionar EPCG javno je iznijela sumnje da se taj posao realizuje bez dozvole, bez projekta i nadzora, što baca ozbiljnu sumnju na njegovu zakonitost i,  važnije, bezbjednost građana ispod “izbušene brane”.

Grupa NVO problematizuje to što je EPCG započela projekat izgradnje solarne elektrane na Kapinom polju bez ekološke saglasnosti, „jer  kompanija nije dostavila obavezni Elaborat procjene uticaja na životnu sredinu, što je zakonski uslov za pokretanje bilo kakvih radova“. Tvrde da  „postoje brojni i snažni prostorni, ekološki i zakonski razlozi koji ukazuju da je ova lokacija nepogodna za takvu vrstu intervencije“.

Prijedlog prostornog plana Crne Gore do 2040, sa oživljavanjem ideja o elektranama Komarnica i Kruševo, valorizaciji Morače i vode iz Bilećkog jezera, vjetroelektranama na Sinjajevini obećava nove polemike i sporenja.

O tome poslije subotnje Skupštine. Da vidimo, prvo, da li iz perspektive većinskog vlasnika prošlogodišnji rezultati EPCG zaslužuju kaznu ili nagradu.

Zoran RADULOVIĆ

Ovdašnja srpska politička desnica, osnažena episkopima Srpske pravoslavne crkve koji tu duhovnu zajednicu prizemljuju na četnički nivo, nastoji da obesmisli, kriminalizuje i ogadi mladim naraštajima period snažne emancipacije Crne Gore u okviru jugoslovenske federacije, predvođene komunistima

MONITOR: Oči svjetske javnosti uprte su u Bliski Istok.  Trenutno se govori o primirju. Kako vidite podršku SAD nasilju Izraela, i kuda sve to može odvesti svijet?

VUKOVIĆ: Oči svjetske javnosti su odavno uprte u Bliski Istok i genocid koji se dešava u Gazi, s tim što jedan dio javnosti taj genocid otvoreno ili prećutno podržava, drugi pred njim zatvara oči, a onaj treći, sigurno najbrojniji, nemoćan je da išta učini kako bi ga spriječio a zločince priveo pravdi.

Ovo što se dešavalo minulih dana, agresija Izraela i SAD na Iran, s izgovorom da to čine kako bi ovu državu lišili sposobnosti da se domogne nuklearnog oružja i njime, navodno, uništi Izrael, dio je iste tragične priče o ovom regionu, priče koja pokazuje destruktivnu prirodu ove civilizacije, kojoj osnovni ton daje američka imperija i njena evropska posluga, u koju treba ubrojiti i našu malu državu.

Bliski Istok je region u kome je nestabilnost dugotrajna datost. Postojanje militarnog i agresivnog Izraela iza kojeg stoji destruktivna imperijalna američka moć  tu datost čini posebno izazovnom i nepredvidivom. U ovom regionu snažno pulsira svo zlo ove destruktivne civilizacije, u čijem epicentru je Izrael, i zato vatra koja ovdje sada bukti može lako  da se prevori u armagedonski svesažižući plamen. Jevrejski i bjelosvjetski cionisti su mislili da spasavaju „izabrani narod“ otimajući drugima prostor za njegovu državu, a u stvari su ga prinijeli na žrtvenik da bi služio prvenstveno američkom imperijalizmu. Agresivni Izrael daje legitimitet obnovi antisemitizma i dugoročno lišava Jevreje empatije koju su s pravom zadobili kao prva žrtva evropskih nacifašističkih vizija svijeta.

MONITOR: Kod kuće miriše na devedesete. Kako komentarišete istorijski revizionizam koji je na djelu, odnosno veličanje četničkog pokreta od strane SPC, uz ćutanje vlasti?

VUKOVIĆ: Kuća nam, na žalost, vonja na mnogo šta što ne valja, a devedesete se nekako simbolično pojavljuju kao doba početka ubrzanog propadanja ekonomskog, duhovnog i moralnog koje još uvijek traje.

Ovdašnja srpska politička desnica, osnažena episkopima Srpske pravoslavne crkve koji tu duhovnu zajednicu prizemljuju na četnički nivo, nastoji da obesmisli, kriminalizuje i ogadi mladim naraštajima period snažne emancipacije Crne Gore u okviru jugoslovenske federacije, predvođene komunistima. Njih ne zadovoljava to da opoje grobove i mjesta pogibija dragih im kolaboracionista, nego hoće da ih vaskrsnu kao antifašističke heroje, dostojne divljenja i uspomeničavanja, kako je to, na žalost, već učinjeno u Srbiji.

U jednom momentu je i crnogorska nacionalna desnica, kontrirajući ovoj srpskoj, počela da koketira sa likom i djelom kolaboracioniste Krsta Zrnova. Pokušajte da zamislite Crnu Goru koju predvode vojvoda Pavle Đurišić i Krsto Zrnov. Imajte, pritom, u vidu da treba neđe ugraditi nekog Pircija Birolija! Možda bi to mogao biti neko iz militarizovane EU koja je na pomolu.

Zar je logično da vlast čiju kičmu čini upravo srpska politička desnica učini bilo šta smisleno po pitanju karikaturalnih, ali i opasnih revizionističkih ogleda? Ideološki sadržaj aktuelne vlasti je bućkuriš koji ne remeti interesnu spregu djelova lokalne pljačkaške tranzicione buržoazije, njihovih regionalnih i drugih mecena. Od bućkuriša ne možete ništa valjano očekivati.

MONITOR: I Evropski parlament je u Izvještaju o Crnoj Gori  upozorio  na opasnosti političkog revizionizma  i osudio veličanje ratnih zločinaca. Vlasti se istovremeno zaklinju u Evropu.  Koliko smo zaista evropski?

VUKOVIĆ: Evropske adrese postaju sve irelevantnije po mnogim pitanjima, na žalost. Nijesam siguran da ne bi aktuelnom njemačkom kancelaru, recimo, makar potajno prijala rehabilitacija četničkog vojvode koji je, kao pouzdan saborac, od Firera dobio čelični krst.

Naravno, dobro je kad nam i iz Brisela dojave nešto po ovom pitanju, kako se ovdašnji revizonisti ne bi osjećali baš opušteno jer, ipak, otuda dolaze i neki tako potrebni novci.

MONITOR: Koliko je Evropa  evropska?

VUKOVIĆ: Da. Je li Evropa ono što mišljasmo da jeste? Jednom sam negdje javno rekao da je dobro imati EU kao trenera koji nas primorava da budemo bolji, ali mi se sve češće nameće pitanje: Koliko je za naše dobro to da budemo bolji po mjerilima EU.

Naša politička klasa, poziciona i opoziciona, cijelo vrijeme idealizuje i mitologizuje EU i tzv. „evropske vrijednosti“, i to čini u maniru vazala, a ne nekoga ko kritički procjenjuje iz crnogorske perspektive ono što nudi EU kao vrijednost.

Jednom sam poznanika iz srca stare Crne Gore pitao: „Je li u tradicionalnoj Crnoj Gori plemenski kapetan mogao biti fukara?“ Njegov odgovor je bio odrečan. „A može li u ovoj proevropskoj, višestranačkoj Crnoj Gori predsjednik opštine biti fukara?“ bilo je moje sljedeće pitanje. „Najveća“, kliknuo je moj poznanik, i dao mi priliku da poentiram ironičnim pitanjem o tome šta nam je onda donijela višestranačka demokratija. Da li nam euroatlanski put obezbjeđuje da izbjegnemo fukare na čelnim pozicijama u društvu i državi, pitanje je sad. Sudeći po likovima na EU političkoj sceni, odgovor nije afirmativan.

Kad je o aktuelnom evropejstvu riječ, preporučujem  da se čuje ono što je nedavno u Evropskom parlamentu rekao moj omiljeni Grk, Janis Varufakis: „EU je danas kompletno razvijen ratni projekat koji će nas odvesti u trajni rat ili nas dodatno finansijski oslabiti – a najverovatnije i jedno i drugo. Kao što ću pokazati, vojni kejnzijanizam će Evropu učiniti manje bezbjednom, povećati nejednakosti u njoj i dodatno je oslabiti…“.

Koga bude zanimalo, lasno će naći cijeli ovaj otrežnjujući i upozoravajući govor na mreži.

MONITOR: Dobili smo još jedno mišljenje spolja. No nakon stava Venecijanske komisije na temu Ustavnog suda, vlast i opozicija i dalje imaju svoje nepromijenjene pozicije po tom pitanju.  Kako bi ocijenili političku scenu danas?

VUKOVIĆ: Kao scenu na kojoj se odvija jedan farsični igrokaz koji otkriva da je sudbina ove države i svih nas u njoj u rukama ljudi koji se upravljaju prema tuđim vizijama, tuđim agendama, tuđim interesima u koje ugrađuju svoje vlastite, dok se na javni interes i dobro svih nas ostalih pozivaju tek u fusnotama.

Možda sam prestar i oštećen onim LIBERTE, EGALITE, FRATERNITE i samoupravnim socijalizmom pa ne mogu da prozrem u vizije lokalnih neoliberala, ali me stvarnost i ono što se nagovještava kao skora budućnost uvjeravaju da sam u pravu. Postoje, naravno, zametci nekih poželjnijih, kvalitetnijih političkih strujanja, ali su ona za sada „sirjak tužni“. Čini mi se da bi tek kvalitetnija politička strujanja u evropskom i užem okruženju mogla i ovdje indukovati neku novu energiju.

MONITOR: Istovremeno se nemilice troši. Jahte, prezentacije, plate..

VUKOVIĆ: Zapalo ih je. Sad ili nikad je deviza skorojevića, a naša tranziciona buržoazija i njena politička i intelektualna posluga su skorojevići nulte generacije.

MONITOR: Premijer kaže da se u Crnoj Gori nikad nije živjelo bolje, a Prostorni plan koji čeka usvajanje da ćemo do 2040. dostići prosjek Evropske Unije. Jeste li optimista?

VUKOVIĆ: Ako je tačno to što govori premijer, onda je čudno zašto iz ove zemlje odlazi kreativna i sposobna mladost. Ako je tačno to što govori, dobro bi bilo da nam objasni ko je i kako stvorio tu novu vrijednost iz koje je proizašao život bolji nego ikad.

Prema onome šta se planira učiniti s prostorom, možda će zaista u Crnoj Gori 2040. godine biti dosegnut EU prosjek, ali to bi se moglo desiti tako što će Crnu Goru naseliti prosječno i nadprosječno imućni Evropljani, željni ostataka divlje ljepote i mediteranske topline.

Evo pokušavam da na skoriju budućnost gledam iz optimističke perspektive.

MONITOR: Ovu i prethodnu sedmicu obilježile su i vijesti iz javnih servisa. Uz izvještaj  DRI koji je dao negativnu ocjenu za poslovanje Gradske TV, problematizovani su i pojedini otkazi u tom lokalnom javnom servisu, ali i na RTCG. Kako to komentarišete?

VUKOVIĆ:  Glavni menadžeri nacionalnog i lokalnog podgoričkog javnog emitera su slika i prilika aktuelne vlasti na svim nivoima. Obojica su izabrana nezakonito i obojica javne medije doživljavaju kao nešto preko čega se može trenirati udvorništvo vlasti zarad lične promocije i dobiti. Nezakonitost u djelovanju je logičan nastavak prvog grijeha – kršenja zakona pri izboru ovih ljudi.

MONITOR: Kako vidite situaciju na medijskoj sceni generalno?    

VUKOVIĆ: Vidim kvantitet koji samo ponekad i ponegdje prerasta u kvalitet. Glavni problem je što nemamo istinski nezavisnih medija koji su uticajni i koji bi bili reperi. Da je sreće, to bi trebala da budu nacionalni javni emiteri Radio i Televizija Crne Gore, ali i lokalni. No, sreća nas razminjuje baš kod ovih medija.

Žalosti me posebno činjenica da u novinarskoj profesiji nije izgrađen snažan front odbijanja služenju partikularnim interesima i kršenja profesionalnih standarda i etike. Kako to tek obeshrabrujuće i demotivišuće djeluje na mlade ljude koji se školuju da budu novinari/novinarke ili su na početku karijere.

Milena PEROVIĆ