Povežite se sa nama

OKO NAS

STUDIRANJE U INOSTRANSTVU, KUDA I KAKO: Za svojim snom

Objavljeno prije

na

Procjenjuje se da se oko 1400 studenata školuje van Crne Gore. Razlog je  jednostvan: tamo su uslovi bolji

 

Prema procjenama NVO Organizacije crnogorskih studenata u inostranstvu (OCSI) u akademskoj 2018/19. godini crnogorski građani studiraju u više od 35 zemalja svijeta, ne uključujući susjedne zemlje na Balkanu. Prilika za studiranje u inostranstvu ne fali, a interesovanje mladih za školovanje van Crne Gore iz godine u godinu sve je veće. Prema Publikaciji o crnogorskim studentima u inostranstvu koju je izdao OCSI najbliža realnosti je procjena da se oko 1400 studenata školuje van Crne Gore. Najpopularnije zemlje za studiranje, pored komšija iz regiona, su Turska, Italija, Austrija, Mađarska, Njemačka, Kina i Rusija.

U poslednjih par godina Turska je postala jedan od najatraktivnijih obrazovnih centara. Samo u studijskoj 2018/19. godini u ovu državu se preselilo oko 229 crnogorskih studenata, a najviše ih je otišlo u Istanbul i Ankaru, podaci su NVO OCSI.

Stipendije koje dodjeljuje Vlada Italije su među najtraženijim. ,,Najpopularnija usmjerenja su psihologija, pravo i ekonomija. Ključni univerzitetski centri u kojima su naši studenti raspoređeni su Rim, Milano, Bolonja i Bari”, piše u publikaciji OCSI. Studenti se lako odlučuju da nastave školovanje u Italiji zato jer, osim što nudi dobre uslove, nije daleko, pa mogu češće dolaziti  kući. Stipendije variraju od regije, na jugu Italije stipendije iznose oko 2500 eura godišnje, dok su na sjeveru duplo veće, oko 5 hiljada eura. Život je na sjeveru skuplji, pa tako studenti izdvajaju više novca za hranu, prevoz i smještaj. Oni koji zadovolje uslove, mogu da dobiju mjesto u studentskom domu.

Ambasada Ruske Federacije u Crnoj Gori redovno na svom sajtu objavljuje konkurse za različite dodiplomske, postdiplomske i istraživačke stipendije. Studenti mogu da studiraju besplatno i da budu smješteni u studentskom domu.

,,Stipendiju sam dobila od ruskog Ministarstva prosvjete, ona pokriva školarinu, koja je na mom fakultetu oko 5000 do 7000 eura godišnje i život u studentskom domu. Život u Rusiji jeste skup ali za studente postoje popusti, na primjer cijena mjesečne karte za studenta, koja uključuje vožnju i autobusima i metroima, iznosi samo 10 eura”, kaže Nikolina Čabarkapa, studentkinja farmacije na Ruskom nacionalnom istraživačkom medicinskom univerzitetu Pirogova u Moskvi.

DAAD stipendije su najprivlačnije onima koji žele da se usavršavaju na njemačkom govornom području. Ove stipendije obezbjeđuju mjesečne naknade u iznosu od 850 eura, naknade za troškove putovanja i osiguranja, kurs njemačkog jezika, kao i mjesečne dodatke za smještaj.

Sve je više onih koji se odvaže na obrazovanje u dalekoj Kini. Ovakav tip stipendijaVlade NR Kine uglavnom ne pokriva putne troškove, a svi kandidati prolaze kroz elektronsku registraciju Kineskog savjeta za stipendije. ,,Za 2016/2017. godinu dodijeljeno je 13 stipendija, iz oblasti pomorstva, medija, međunarodnih odnosa, grafike, vajarstva, elektronskih nauka, kineske filozofije, ekonomije, agronomije i građevine”, piše u istraživanju OCSI. Da interesovanje za ovu azijsku državu raste, pokazalo se već naredne godine kada je dodijeljeno 26 stipendija.

Kada je u pitanju studiranje u zemljama bivše Jugoslavije, najprimamljivija je studentima Slovenija. Ova država je prije par godina oslobodila crnogorske studente plaćanja školarine, pa se i zbog toga dosta njih odlučuje za ovu državu. ,,Život u domovima je lagodan, a od stipendije sam svakog mjeseca odvajala za putovanja. Njihov sistem je takav da ima mnogo praktičnog rada i projekata u toku semestra, što zahtjeva konstantan rad. Većina predmeta je bila na engleskom jeziku, a dva sam pohađala na slovenačkom, što za mene nije predstavljalo problem”, kaže Marija Globarević, dobitnica stipendije Vlade Slovenije.

Čak i Japan, jedna od do skoro najzatvorenijih država kada je riječ o studentskim programima, nudi stipendije koje dodjeljuje Ministarstvo obrazovanja, sporta, nauke i tehnologije Vlade Japana (MEXT). Za dobijanje ove stipendije, obavezno je učenje japanskog jezika prije početka fakulteta.

Pored ovakvih konkursa za stipendije, postoje i regionalni programi stipendiranja, kao što su CEEPUS i ERASMUS+.

CEEPUS je centralno-evropski program za univerzitetsku razmjenu, u koji su uključene Austrija, Bugarska, Republika Slovačka, Češka Republika, Slovenija, Hrvatska, Mađarska, Poljska, Srbija, Crna Gora, Rumunija, Albanija, Makedonija i Bosna i Hercegovina. Ovaj program obezbjeđuje stipendije za studente dodiplomskih i postdiplomskih studija, univerzitetske profesore za studijski boravak, kurseve jezika, ljetnje škole i obuke mladog nastavnog kadra.

ERASMUS+ je program studentske mobilnosti na univerzitetima unutar EU i na partnerskim univerzitetima u zemljama kandidatima, kao što je Crna Gora. ,,Ukupan broj studenata koji su do akademske 2018/19. godine učestvovali u programu Erasmus+ iznosi 273. Najviše studenta iz Crne Gore je boravilo na razmjeni u okviru studijskih oblasti iz ekonomije, likovne umjetnosti i stranih jezika. Kada je u pitanju Univerzitet Crne Gore, najveći broj studenata je boravio na razmjeni u Poljskoj, Njemačkoj, Portugalu, Letoniji i Italiji”, navodi se u publikaciji OCSI.

Radi poređenja: u Crnoj Gori iznos studentskih kredita zavisi od uspjeha studenta i godine studija. Kreću se od 37 do 53 eura mjesečno. Studenti su, kad završe fakultet, dužni da taj kredit i vrate, izuzev onih koji ostvare prosjek od 9 do 10. Školarine se kreću od 250 pa do 2 hiljade eura po semestru, u zavisnosti od fakulteta i godine studija. Stipendije za najbolje studente iznose 86 eura. Računica je jasna: onima koji ne upadnu na budžet isplativije je studirati u inostranstvu, nego u sopstvenoj zemlji.

,,Da smo mi imali uslove kao vi mladi danas, gdje bi sada bili..”, stara je roditeljska krilatica. Sada se na studije u inostranstvu ne prijavljuju samo imućni.  Vrata svijeta su otvorena.

                                                                                                                                                          Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo