Povežite se sa nama

OKO NAS

STUDIRANJE U INOSTRANSTVU, KUDA I KAKO: Za svojim snom

Objavljeno prije

na

Procjenjuje se da se oko 1400 studenata školuje van Crne Gore. Razlog je  jednostvan: tamo su uslovi bolji

 

Prema procjenama NVO Organizacije crnogorskih studenata u inostranstvu (OCSI) u akademskoj 2018/19. godini crnogorski građani studiraju u više od 35 zemalja svijeta, ne uključujući susjedne zemlje na Balkanu. Prilika za studiranje u inostranstvu ne fali, a interesovanje mladih za školovanje van Crne Gore iz godine u godinu sve je veće. Prema Publikaciji o crnogorskim studentima u inostranstvu koju je izdao OCSI najbliža realnosti je procjena da se oko 1400 studenata školuje van Crne Gore. Najpopularnije zemlje za studiranje, pored komšija iz regiona, su Turska, Italija, Austrija, Mađarska, Njemačka, Kina i Rusija.

U poslednjih par godina Turska je postala jedan od najatraktivnijih obrazovnih centara. Samo u studijskoj 2018/19. godini u ovu državu se preselilo oko 229 crnogorskih studenata, a najviše ih je otišlo u Istanbul i Ankaru, podaci su NVO OCSI.

Stipendije koje dodjeljuje Vlada Italije su među najtraženijim. ,,Najpopularnija usmjerenja su psihologija, pravo i ekonomija. Ključni univerzitetski centri u kojima su naši studenti raspoređeni su Rim, Milano, Bolonja i Bari”, piše u publikaciji OCSI. Studenti se lako odlučuju da nastave školovanje u Italiji zato jer, osim što nudi dobre uslove, nije daleko, pa mogu češće dolaziti  kući. Stipendije variraju od regije, na jugu Italije stipendije iznose oko 2500 eura godišnje, dok su na sjeveru duplo veće, oko 5 hiljada eura. Život je na sjeveru skuplji, pa tako studenti izdvajaju više novca za hranu, prevoz i smještaj. Oni koji zadovolje uslove, mogu da dobiju mjesto u studentskom domu.

Ambasada Ruske Federacije u Crnoj Gori redovno na svom sajtu objavljuje konkurse za različite dodiplomske, postdiplomske i istraživačke stipendije. Studenti mogu da studiraju besplatno i da budu smješteni u studentskom domu.

,,Stipendiju sam dobila od ruskog Ministarstva prosvjete, ona pokriva školarinu, koja je na mom fakultetu oko 5000 do 7000 eura godišnje i život u studentskom domu. Život u Rusiji jeste skup ali za studente postoje popusti, na primjer cijena mjesečne karte za studenta, koja uključuje vožnju i autobusima i metroima, iznosi samo 10 eura”, kaže Nikolina Čabarkapa, studentkinja farmacije na Ruskom nacionalnom istraživačkom medicinskom univerzitetu Pirogova u Moskvi.

DAAD stipendije su najprivlačnije onima koji žele da se usavršavaju na njemačkom govornom području. Ove stipendije obezbjeđuju mjesečne naknade u iznosu od 850 eura, naknade za troškove putovanja i osiguranja, kurs njemačkog jezika, kao i mjesečne dodatke za smještaj.

Sve je više onih koji se odvaže na obrazovanje u dalekoj Kini. Ovakav tip stipendijaVlade NR Kine uglavnom ne pokriva putne troškove, a svi kandidati prolaze kroz elektronsku registraciju Kineskog savjeta za stipendije. ,,Za 2016/2017. godinu dodijeljeno je 13 stipendija, iz oblasti pomorstva, medija, međunarodnih odnosa, grafike, vajarstva, elektronskih nauka, kineske filozofije, ekonomije, agronomije i građevine”, piše u istraživanju OCSI. Da interesovanje za ovu azijsku državu raste, pokazalo se već naredne godine kada je dodijeljeno 26 stipendija.

Kada je u pitanju studiranje u zemljama bivše Jugoslavije, najprimamljivija je studentima Slovenija. Ova država je prije par godina oslobodila crnogorske studente plaćanja školarine, pa se i zbog toga dosta njih odlučuje za ovu državu. ,,Život u domovima je lagodan, a od stipendije sam svakog mjeseca odvajala za putovanja. Njihov sistem je takav da ima mnogo praktičnog rada i projekata u toku semestra, što zahtjeva konstantan rad. Većina predmeta je bila na engleskom jeziku, a dva sam pohađala na slovenačkom, što za mene nije predstavljalo problem”, kaže Marija Globarević, dobitnica stipendije Vlade Slovenije.

Čak i Japan, jedna od do skoro najzatvorenijih država kada je riječ o studentskim programima, nudi stipendije koje dodjeljuje Ministarstvo obrazovanja, sporta, nauke i tehnologije Vlade Japana (MEXT). Za dobijanje ove stipendije, obavezno je učenje japanskog jezika prije početka fakulteta.

Pored ovakvih konkursa za stipendije, postoje i regionalni programi stipendiranja, kao što su CEEPUS i ERASMUS+.

CEEPUS je centralno-evropski program za univerzitetsku razmjenu, u koji su uključene Austrija, Bugarska, Republika Slovačka, Češka Republika, Slovenija, Hrvatska, Mađarska, Poljska, Srbija, Crna Gora, Rumunija, Albanija, Makedonija i Bosna i Hercegovina. Ovaj program obezbjeđuje stipendije za studente dodiplomskih i postdiplomskih studija, univerzitetske profesore za studijski boravak, kurseve jezika, ljetnje škole i obuke mladog nastavnog kadra.

ERASMUS+ je program studentske mobilnosti na univerzitetima unutar EU i na partnerskim univerzitetima u zemljama kandidatima, kao što je Crna Gora. ,,Ukupan broj studenata koji su do akademske 2018/19. godine učestvovali u programu Erasmus+ iznosi 273. Najviše studenta iz Crne Gore je boravilo na razmjeni u okviru studijskih oblasti iz ekonomije, likovne umjetnosti i stranih jezika. Kada je u pitanju Univerzitet Crne Gore, najveći broj studenata je boravio na razmjeni u Poljskoj, Njemačkoj, Portugalu, Letoniji i Italiji”, navodi se u publikaciji OCSI.

Radi poređenja: u Crnoj Gori iznos studentskih kredita zavisi od uspjeha studenta i godine studija. Kreću se od 37 do 53 eura mjesečno. Studenti su, kad završe fakultet, dužni da taj kredit i vrate, izuzev onih koji ostvare prosjek od 9 do 10. Školarine se kreću od 250 pa do 2 hiljade eura po semestru, u zavisnosti od fakulteta i godine studija. Stipendije za najbolje studente iznose 86 eura. Računica je jasna: onima koji ne upadnu na budžet isplativije je studirati u inostranstvu, nego u sopstvenoj zemlji.

,,Da smo mi imali uslove kao vi mladi danas, gdje bi sada bili..”, stara je roditeljska krilatica. Sada se na studije u inostranstvu ne prijavljuju samo imućni.  Vrata svijeta su otvorena.

                                                                                                                                                          Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo