Povežite se sa nama

OKO NAS

STUDIRANJE U INOSTRANSTVU, KUDA I KAKO: Za svojim snom

Objavljeno prije

na

Procjenjuje se da se oko 1400 studenata školuje van Crne Gore. Razlog je  jednostvan: tamo su uslovi bolji

 

Prema procjenama NVO Organizacije crnogorskih studenata u inostranstvu (OCSI) u akademskoj 2018/19. godini crnogorski građani studiraju u više od 35 zemalja svijeta, ne uključujući susjedne zemlje na Balkanu. Prilika za studiranje u inostranstvu ne fali, a interesovanje mladih za školovanje van Crne Gore iz godine u godinu sve je veće. Prema Publikaciji o crnogorskim studentima u inostranstvu koju je izdao OCSI najbliža realnosti je procjena da se oko 1400 studenata školuje van Crne Gore. Najpopularnije zemlje za studiranje, pored komšija iz regiona, su Turska, Italija, Austrija, Mađarska, Njemačka, Kina i Rusija.

U poslednjih par godina Turska je postala jedan od najatraktivnijih obrazovnih centara. Samo u studijskoj 2018/19. godini u ovu državu se preselilo oko 229 crnogorskih studenata, a najviše ih je otišlo u Istanbul i Ankaru, podaci su NVO OCSI.

Stipendije koje dodjeljuje Vlada Italije su među najtraženijim. ,,Najpopularnija usmjerenja su psihologija, pravo i ekonomija. Ključni univerzitetski centri u kojima su naši studenti raspoređeni su Rim, Milano, Bolonja i Bari”, piše u publikaciji OCSI. Studenti se lako odlučuju da nastave školovanje u Italiji zato jer, osim što nudi dobre uslove, nije daleko, pa mogu češće dolaziti  kući. Stipendije variraju od regije, na jugu Italije stipendije iznose oko 2500 eura godišnje, dok su na sjeveru duplo veće, oko 5 hiljada eura. Život je na sjeveru skuplji, pa tako studenti izdvajaju više novca za hranu, prevoz i smještaj. Oni koji zadovolje uslove, mogu da dobiju mjesto u studentskom domu.

Ambasada Ruske Federacije u Crnoj Gori redovno na svom sajtu objavljuje konkurse za različite dodiplomske, postdiplomske i istraživačke stipendije. Studenti mogu da studiraju besplatno i da budu smješteni u studentskom domu.

,,Stipendiju sam dobila od ruskog Ministarstva prosvjete, ona pokriva školarinu, koja je na mom fakultetu oko 5000 do 7000 eura godišnje i život u studentskom domu. Život u Rusiji jeste skup ali za studente postoje popusti, na primjer cijena mjesečne karte za studenta, koja uključuje vožnju i autobusima i metroima, iznosi samo 10 eura”, kaže Nikolina Čabarkapa, studentkinja farmacije na Ruskom nacionalnom istraživačkom medicinskom univerzitetu Pirogova u Moskvi.

DAAD stipendije su najprivlačnije onima koji žele da se usavršavaju na njemačkom govornom području. Ove stipendije obezbjeđuju mjesečne naknade u iznosu od 850 eura, naknade za troškove putovanja i osiguranja, kurs njemačkog jezika, kao i mjesečne dodatke za smještaj.

Sve je više onih koji se odvaže na obrazovanje u dalekoj Kini. Ovakav tip stipendijaVlade NR Kine uglavnom ne pokriva putne troškove, a svi kandidati prolaze kroz elektronsku registraciju Kineskog savjeta za stipendije. ,,Za 2016/2017. godinu dodijeljeno je 13 stipendija, iz oblasti pomorstva, medija, međunarodnih odnosa, grafike, vajarstva, elektronskih nauka, kineske filozofije, ekonomije, agronomije i građevine”, piše u istraživanju OCSI. Da interesovanje za ovu azijsku državu raste, pokazalo se već naredne godine kada je dodijeljeno 26 stipendija.

Kada je u pitanju studiranje u zemljama bivše Jugoslavije, najprimamljivija je studentima Slovenija. Ova država je prije par godina oslobodila crnogorske studente plaćanja školarine, pa se i zbog toga dosta njih odlučuje za ovu državu. ,,Život u domovima je lagodan, a od stipendije sam svakog mjeseca odvajala za putovanja. Njihov sistem je takav da ima mnogo praktičnog rada i projekata u toku semestra, što zahtjeva konstantan rad. Većina predmeta je bila na engleskom jeziku, a dva sam pohađala na slovenačkom, što za mene nije predstavljalo problem”, kaže Marija Globarević, dobitnica stipendije Vlade Slovenije.

Čak i Japan, jedna od do skoro najzatvorenijih država kada je riječ o studentskim programima, nudi stipendije koje dodjeljuje Ministarstvo obrazovanja, sporta, nauke i tehnologije Vlade Japana (MEXT). Za dobijanje ove stipendije, obavezno je učenje japanskog jezika prije početka fakulteta.

Pored ovakvih konkursa za stipendije, postoje i regionalni programi stipendiranja, kao što su CEEPUS i ERASMUS+.

CEEPUS je centralno-evropski program za univerzitetsku razmjenu, u koji su uključene Austrija, Bugarska, Republika Slovačka, Češka Republika, Slovenija, Hrvatska, Mađarska, Poljska, Srbija, Crna Gora, Rumunija, Albanija, Makedonija i Bosna i Hercegovina. Ovaj program obezbjeđuje stipendije za studente dodiplomskih i postdiplomskih studija, univerzitetske profesore za studijski boravak, kurseve jezika, ljetnje škole i obuke mladog nastavnog kadra.

ERASMUS+ je program studentske mobilnosti na univerzitetima unutar EU i na partnerskim univerzitetima u zemljama kandidatima, kao što je Crna Gora. ,,Ukupan broj studenata koji su do akademske 2018/19. godine učestvovali u programu Erasmus+ iznosi 273. Najviše studenta iz Crne Gore je boravilo na razmjeni u okviru studijskih oblasti iz ekonomije, likovne umjetnosti i stranih jezika. Kada je u pitanju Univerzitet Crne Gore, najveći broj studenata je boravio na razmjeni u Poljskoj, Njemačkoj, Portugalu, Letoniji i Italiji”, navodi se u publikaciji OCSI.

Radi poređenja: u Crnoj Gori iznos studentskih kredita zavisi od uspjeha studenta i godine studija. Kreću se od 37 do 53 eura mjesečno. Studenti su, kad završe fakultet, dužni da taj kredit i vrate, izuzev onih koji ostvare prosjek od 9 do 10. Školarine se kreću od 250 pa do 2 hiljade eura po semestru, u zavisnosti od fakulteta i godine studija. Stipendije za najbolje studente iznose 86 eura. Računica je jasna: onima koji ne upadnu na budžet isplativije je studirati u inostranstvu, nego u sopstvenoj zemlji.

,,Da smo mi imali uslove kao vi mladi danas, gdje bi sada bili..”, stara je roditeljska krilatica. Sada se na studije u inostranstvu ne prijavljuju samo imućni.  Vrata svijeta su otvorena.

                                                                                                                                                          Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

FABRIKE KOJE KOLAŠINCI NIJESU DOČEKALI: Pogoni  u novinskim naslovima i predizbornim obećanjima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako se ni jedno  obećanje o otvaranju fabrika u Kolašinu, tokom miulih četvrt vijeka, nije obistinilo, to ne sputava aktuelnu lokalnu vlast da najavljuje otvaranje novih

 

Da je bar dio obećanja državnih i lokalnih funkcionera, tokom minule dvije i po decenije ispunjen, na području kolašinske opštine sada bi radilo desetak pogona i u njima bilo bar hiljadu zaposlenih. Broj Kolašinca, kojima je neophodna jednokratna socijalana pomoć, iz godine u godinu, raste

Prije,  otprilike,  četvrt vijeka,  Kolašincima je obećana fabrika za preradu voća. Nešto kasnije i pogon za preradu mlijeka.  Nakon toga, pred svake izbore ta obećanja su ponavljana, a 2014. godine tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković bio je i precizan. Najduže za dvije godine, tvrdio je on, Moračani, ali i ostali u kolašinskim selima imaće nači da zarade od viškova voća i povrća, koje uzgajaju. Znao da pred novinarima istakne da će dvije takve  fabrike biti otvorene u kolašinskoj Biznis zoni.

Naravno, na tom prostoru niti bilo gdje drugo na području opštine, nije otvoren sličan pogon. Nema više, čak, ni obećanja o tome. N stočari nijesu bolje prošli s predizbornim obećanja. Još nijesu dočekali dugo očekivane pogone za preradu mlijeka ili mesa i životinjeske kože. U obećanjima je  postojala i fabrika za preradu vune.

Obećanja koje je, kada je riječ o oživljavanju privrede, davao Brajuškovićev predhodnik Mileta Bualtović ne mogu se ne izbrojati. Ništa  nije ostvareno.    Bulatović  će ostati upamćen, između ostalog,  i kao funkcioner za vrijeme čijeg mandata,  su iz Kolašina, neralno visokim nametima i taksama,  otjerani ozbiljni inevstitori u turizam.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETNJICA- KAKO ZAUSTAVITI MIGRACIJE:  Obećanja, obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trend odlazaka mladih porodica posebno je pojačan nakon što je prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj usvojen novi paket migracijskih zakona koji olakšava useljavanje za potrebe njemačkog tržišta rada. No baš ranije iseljeni Bihorci kažu da postoji nada da se zaustavi iseljavanje, i da oni u tome mogu pomoći

 

Godinama se iz petnjičkoj kraja masovno odlazi. Prosvjetni radnici svjedoče, da skoro nema dana da neka školska klupa ne ostane prazna. Mladi roditelji svoju djecu odvode sa sobom u svijet.

Ovaj trend je još pojačan, kako pokazuje i zvanična statistika, nakon što je prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj usvojen novi paket migracijskih zakona koji olakšava useljavanje za potrebe njemačkog tržišta rada.

“Sada se može sa sigurnošću tvrditi da će, ako se nešto ne učini i pomognu mladi na sjeveru, taj region za deset do petnaest godina imati sto hiljada manje stanovnika i da će čitav sjeverni region imati do sedamdeset hiljada građana, na šta ukazuju i svi zvanični podaci iseljavanja i negativnog prirodnog priraštaja” – saopšteno je iz bjelopoljske nevladine organizacije Euromost.

Nakon što su formirali  opštinu, Pertnjičani su, za sada jedini,  uspostavili lokalnu kancelariju za dijasporu i svake godine okupe veliki broj iseljenika na manifestaciji pod nazivom Dani dijaspore.

Među dijasporom vlada nepodijeljeno mišljenje da u cilju valorizacije potencijala i zaustavljanja migracije stanovništva, Petnjica mora da iskoristi iskustva i znanja svojih iseljenika.

Oni smatraju da humanitarne aktivnosti, koje sprovode Petnjičani u inostranstvu, nijesu dovoljne  i ističu da je neophodno stvarati ambijent za razvoj i  otvaranje radnih mjesta.

“Dobro je to što su se Bihorci koji žive u inostranstvu svih ovih godina pokazivali kao izuzetno humani ljudi i što su preko različitih donacija pomogli svoj zavičaj. To je  dalo dobre impulse za razvoj ovoga kraja, ali za ozbiljniju razvojnu priču treba uvezati i niz drugih činilaca. Prije svega, uz izgradnju kvalitetnih puteva, potrebno je da se otvaraju fabrike i uspostave održiva radna mjesta koja će garantovati dobru zaradu zaposlenima, a samim tim i pristojan život” – smatra  predstavnik Udruženja iseljenika iz Sandžaka u Bosni i Hercegovini profesor dr Fehim Кorać.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BALKANSKA RUTA – PUT MIGRANATA KA EVROPI: U raljama neizvjesnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bježeći od strahota rata, migranti sa Bliskog Istoka našli su se na Balkanu.   Poslednjoj prepreci ka Evropi, ka slobodi. Ovo su njihove priče iz  kampova u Makedoniji i Srbiji

 

,,Bombe su padale neprestano. Kada mi je postalo jasno da neće biti bolje, otišao sam. Ostavio sam j dom, prijatelje, uspomene. Do kampa Tabanovce sam pješačio danima, gladan. Spavao sam po šumama. Krio se u planinama. Bila je to borba za goli život“, kaže o svom životu, nakon odlaska iz ratom pogođenog  Avganistana, osamnaestogodišnji Roman Agha.

On je jedan od mnogih koji su se odlučili da sa Bliskog Istoka do Evrope stignu Balkanskom rutom. Jedan od mnogih koji je morao naglo da odraste.

Od početka izbjegličke krize, te 2015. godine, samo kroz Sjevernu Makedoniju prošlo je preko milion ljudi. U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce tada je boravilo oko četiri hiljade migranata. Danas, nakon što je naizgled najgore prošlo, tu boravi samo 16 migranata.

,,Ovdje sam sa bratom.  Do sada smo putovali pješke. Hranu smo nalazili u šumi, a pomagali su nam i dobri ljudi širom Sjeverne Makedonije. Cilj nam je Njemačka. Samo želimo siguran život, daleko od rata, bombi i smrti“, kaže Ahmed Yassin iz Libije.

Iako u Sjevernoj Makedoniji migranti mogu da obavljaju pojedine poslove nakon devet mjeseci boravka, ne planiraju da se tu zadrže. Svoju budućnost vide  na Zapadu.

,,Brat me čeka u Francuskoj. Želim da završim školu, da radim“, kaže Roman Agha. Ne skida osmijeh sa lica. Na pitanje kako je, odgovara: ,,Ovdje imam hranu, čistu vodu, ljudi su u kampu prijatni. To me hrabri, da dolaze bolji dani“.

Prema riječima direktora Centra za tražioce azila Vizbegovo Vladimira Bislimovskog  vlasti u Sjevernoj Makedoniji nerado daju dozvole za azil. Pravdaju se da se radi uglavnom o ekonomskim migrantima. Od početka krize dodijeljeno je tek 10 supsidijarnih zaštita, koje predstavljaju niži nivo azila.

Dva tranzitna migrantska centra koja trenutno postoje u Sjevernoj Makedoniji, danas su gotovo prazna. Prazni kampovi ne oslikavaju realnost u Sjevernoj Makedoniji. Otkad su granice za migrante zatvorene u martu 2016. godine, na stotine njih ostalo je zarobljeno u ovoj državi. Mnogo je ilegalnih kampova. Otkako su im Mađarska i Hrvatska okrenule bodljikava leđa, migrantima nije ostalo ništa drugo nego da pokušaju da se oporave od surovog puta dok čekaju odluke o svojoj sudbini.

,,Problema u kampu Vizbegovo nema. U okolini žive ljudi iz drugih manjinskih grupa, različitosti se poštuju. Djeca iz kampa idu u osnovnu školu. Mnogi od migranata su za vrlo kratko vrijeme  naučili makedonski jezik“, kaže Vladimir Bislimovski.

U  Srbiji situacija je nešto drugačija. Prema nezvaničnim podacima, migranata je u avgustu 2019. godine bilo preko tri hiljade. Teško je precizno odrediti koliko ih ima, jer se stalno kreću a postoji i veliki broj ilegalnih kampova. Migrantiu Srbiji nemaju mogućnost da rade, a uslovi života u kampovima variraju. Oni koji su od nekadašnjih motela preuređeni u kampove uglavnom služe za smještaj porodica, dok samci borave u neuglednijim kampovima.

U Prihvatnom centru Vranje za razgovor je raspoložena 21-ogodišnja Sonia Hadari, babica po struci. Ona je iz Avganistana, odakle je sa kompletnom porodicom krenula na put za Mađarsku.

,,Više nisam bila sigurna da ću do škole stići živa. Stalno se nadate, prestaće ratovanje. Kada vidite nekadašnje prijatelje mrtve, i nada umire sa njima. Nazad se neću vratiti, a kako ću naprijed ne znam. Od boljeg života ne odustajem. Niko ne želi da bude na teret drugima, pa tako ni ja“, kaže za Monitor ova hrabra djevojka.

Ovdje živi i Ahmed iz Irana. Kaže da je svoju zemlju napustio jer nije bezbjedna za one koji imaju drugačije mišljenje. Ahmed je IT stručnjak, sa završenim fakultetom: ,,Plašio sam se za život svoje porodice i sebe. Niste sigurni u Iranu ako ne mogu da utiču na vaše mišljenje. Jedini izlaz bio je odlazak. Nedostaje mi moja zemlja, ali takav je život. Počećemo ispočetka negdje drugo, gdje postoji sloboda mišljenja“. U glasu mu se osjeća neizreciva tuga.

Dvadesetdvogodišnji Iračanin Ahmedabdul Al Karrem razočaran je kako Hrvati tretiraju migrante na granici sa Srbijom. ,,Oni ne znaju za ljudska prava. To za mene nije Evropska unija. Sa granice nas ne vraćaju deportacijom, već nas tuku, uzimaju stvari i novac. Mom prijatelju, koji je putovao sa porodicom i malom djecom, granični policajci polomili su ruku, razbili mu dva mobilna telefona i uzeli 800 eura koliko je imao kod sebe“, ogorčeno priča. Razgovoru se pridružuje taj prijatelj, pokazuje svoje povrede. I plače.

Da u Hrvatskoj postupaju nehumano sa migrantima potvrđuje i Vladimir Šulović, šef smjene u Prihvatnom centru Šid. ,,Bilo je slučajeva kada su se sa granice vraćali sa teškim povredama, pokradeni. Od tada, pokušavaju da pronađu alternativne načine kako da nastave dalje. Trudimo se da im olakšamo koliko možemo. Ovaj kamp broji najviše djece od svih drugih kampova u Srbiji. Obezbijedili smo im svu opremu za školu, a pomoć dobijamo od brojnih nevladinih organizacija. Svi su se uključili da pomognu“, objašnjava on.

U opštini Šid za sada postoje tri prihvatna centra u kojima trenutno boravi više od hiljadu migranata.

Tridesetjednogodišnja učiteljica engleskog jezika Maždulin Suher, živi u jednom od kampova u Šidu. Iz Sirije je pobjegla sama sa djecom, dvogodišnjim dječakom i šestogodišnjom djevojčicom. O svom mužu koji je u Siriji zarobljen u zatvoru, ne zna ništa. ,,Teško mi je. Sjećam se kako smo nekada srećno živjeli. Sada nema ni radosti ni života. Svi nam govore da se vratimo odakle smo došli. Ne želim da mi djeca odrastaju u Siriji, da gledaju ono što sam ja gledala. Za njih ću učiniti sve“, odlučna je ova majka.

Nazad ne smiju, naprijed ne mogu. Zaglavljene u raljama neizvjesnosti, tužne ljudske priče čekaju rasplet.

 

Jedne zimske večeri

Zima je, 2015. godine. Sve je smrzlo. Temperature dostižu do – 10 stepeni. Jek je izbjegličke krize na Balkanskoj ruti.

U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce u Sjevernoj Makedoniji, blizu granice sa Srbijom, policajac na dužnosti pronalazi dječaka. Sam i uplašen, stoji u unezvijerenoj gomili ljudi. Policajac shvata da se dječak, u opštem metežu, razdvojio od porodice.

,,U tom trenutku ne mislite na pravila. Preovlada ljudsko u vama“, kaže čovjek u uniformi.

Uzima dječaka i odvodi ga kod sebe kući. Devetogodišnjak je iz Sirije. Porodica mu se zaputila ka Šidu, pa preko Hrvatske i Slovenije ka Njemačkoj. Kod policajca boravi 11 mjeseci. U njegovoj kući pružene su mu ljubav i njega.

,,Imam ćerku njegovih godina. Nisam mogao da okrenem glavu“, objašnjava svoju odluku ovaj čovjek.

Priča sirijskog dječaka ima srećan kraj. Mukotrpna potraga za roditeljima bila je uspješna. Policajac ih pronalazi u Hamburgu, gdje im se, nakon prikupljene papirologije pridružuje sin.

,,Bilo je suza. Zavoli čovjek. Ostaćemo prijatelji za čitav život“, kaže policajac.

U Njemačkoj je bio do sada već tri puta. Ide im u posjetu i često se čuju.

Velika djela malih ljudi. U teškim vremenima.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo