Povežite se sa nama

OKO NAS

EKOLOŠKI INCIDENTI: Bojana, tuga naših dana

Objavljeno prije

na

Nekoliko stotina kesa sa uginulim kokoškama izvađeno je ovog mjeseca iz Bojane. Sreća je što živina nije bila zaražena nekom opasnom bolešću i što se incident nije desio u toku sezone

 

“Ovo je ekološki zločin. Počinilac mora da bude pronađen i mora da krivično odgovara, kazao je albanski ministar zaštite životne sredine i turizma Blendi Klosi.

On se odmah nakon što se u albanskoj štampi pojavila vijest da po Bojani pluta  desetine kesa sa uginulim kokoškama uputio u Skadar i na licu mjesta se uvjerio u razmjere incidenta. Bio je preneražen onim što je vidio, a u što su se uvjerili i predstavnici crnogorskih institucija i Opštine Ulcinj koji su na poziv ribara bili na Bojani. Nesnosan miris širio se ovim područjem tokom pet dana u oktobru i tek nakon što su kese sa uginulom živinom izvađene iz rijeke i zakopane u Štoju situacija se vratila u normalu.

Zvaničnici su zaključili da je ipak sreća  što živina nije bila zaražena nekom opasnom bolešću i što se incident nije desio u jeku turističke sezone kada je na obalama Bojane svakodnevno oko deset hiljada ljudi.

Vlada Crne Gore je uputila protesnu notu Albaniji, jer je utvrđeno da su kese u rijeku pristigle sa albanske obale. Klosi je to potvrdio napominjući da se na njima vidi da su iz fabrike za proizvodnju hrane i živine Driza iz grada Fier, u srednoj Albaniji. Na koji način su pristigle na sjever te zemlje, a potom u Bojanu, ostaje da istraga pokaže. Objavljeno je samo da je iz rijeke izvađeno više od 200 kesa.

Ova tužna epizoda je samo potvrdila pravilo. Svake jeseni gledamo  zastrašujuće prizore na Bojani. Riječ je obično o stotinama tona smeća razbacanog na ušću te rijeke, na prekrasnom ostrvu Ada i na ulcinjskoj Velikoj plaži  koji pružaju apokaliptičnu sliku. Svega tu ima: od plastike, preko šporeta i kreveta, do automobilskih šasija.

Kako sliv Bojane obuhvata oko 20.000 kvadratnih kilometara i pet država (Crna Gora, Albanija, Kosovo, Grčka i Sjeverna Makedonija), problem postaje međunarodni. Prethodnih godina se često dešavalo da, zbog kretanja morskih struja, smeće sa ovog prostora stigne i do južne Dalmacije. I građani Hrvatske su se našli u čudu.

Takav štetočinski odnos rezultirao je teškim posljedicama po biljni i životinjski svijet u rijeci, te doveo do sužavanja njezinog korita. Sada u Bojani protiče u prosjeku tri puta manje vode nego prije 25 godina. Nezvanične procjene govore da u ovoj rijeci ima oko 60.000 tona čvrstog otpada

Ulcinjski ribar Boris Mihailović je uvjeren da je riječ o ekološkoj bombi, koja iz godine u godinu sve brže otkucava. „Kada se podigne voda, ona pokupi sve sa obala i sve izbaci. Najveći dio svega toga završi u moru. Mi pokupimo to što ima oko kućica, ali ne možemo nikako da očistimo čitavu prirodu“, ističe on.

U Skadru tvrde da su mnoge vrste riba nestale, da se kanalizacione vode ispuštaju u rijeku, da se više ljudi tu ne kupaju. U vrijeme socijalizma je korito Bojane čišćeno dva puta godišnje.  U posljednje tri decenije to više nije slučaj.

Zbog slabije protočnosti te rijeke i manje sedimenata koje stižu do obale, erozija je zahvatila najznačajniji resurs na ulcinjskoj rivijeri, pjeskovite plaže. Najjasnije se to vidi na Adi, gdje je plaža za posljednje tri decenije smanjena više od 80 metara! Prije dvije godine je, prvi put u istoriji, došlo do zatvaranja desnog ušća!

Istovremeno, raste broj kućica na obalama Bojane i već sada ih ima oko 600. Samo po osnovu naknada za korišćenje državnog zemljišta na mjestu na kojima se nalaze, Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom, čije je sjedište u Budvi, godišnje od toga prihoduje oko 350.000 eura. Takvih objekata na albanskoj obali gotovo da nema.

“Možemo samo Bogu da zahvalimo što Velika plaža i Ada nemaju točkove, jer bi ih Vlada već odavno odvezla do Budve. Uzimaju i ne pitajući nikog od nas u Ulcinju, kao da smo neka mjesna zajednica Budve”, kaže ekolog Dželal Hodžić komentarišući činjenicu da se sa Bojane uzima pijesak kako je to bio slučaj u maju radi nasipanja terena u Budvi na kojem su se, u okviru održavanja XVIII Igara malih zemalja Evrope, igrale odbojkaške utakmice.

Nevjerovatno je takođe da se na Bojani još  bilježi upotreba dinamita u lovu ribe! Kao i metalnih pregrada za ribolov kod Skadra (tzv. daljana), čije je korišćenje uvijek bilo strogo kontrolisano od strane države.

Za vrijeme Knjaževine Crne Gore postojao ugovor sa Skadarskim sandžakatom o tome da se tri dana u godini, kada migriraju jegulja i skakavica iz Jezera podignu pregrade da bi i Ulcinjani mogli da love.

Početkom jula prošle godine Vlade Crne Gore i Albanije potpisale su u Skadru Okvirni sporazum o upravljanju prekograničnim vodama.

„Skadarsko jezero i rijeka Bojana su prepoznati po visokom nivou biodiverziteta i ekonomski važnih vrsta riba, čijom eksploatacijom se obezbjeđuje značajan prihod lokalnog stanovništva. Zbog toga zajednička briga, zajednička odgovornost i zajednička posvećenost očuvanju ovih prirodnih resursa su značajne za naše države. Stoga pripremu i implementaciju Sporazuma o održivom upravljanju resursima ribe na području Skadarskog jezera i Bojane vidimo kao zajedničku neophodnost i obavezu prema životnoj sredini i sektoru ribarstva naših država“, poručio je tada ministar poljoprivrede i ruralnog razvoja Milutin Simović.

Samo 15 mjeseci kasnije svjedočimo, posebno na primjeru Bojane i Cijevne, đe traju radovi na gradnji male hidrocentrale, da taj dokument nije doprinio boljoj komunikaciji dviju država, već da danas čak imamo protesna pisma.

Stanje Bojane i Cijevne, tih  čudesnih rijeka, potvrđuje da trenutni stanovnici nijesu dostojni ljepote ovog prostora.

 

                                                                                                      Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

FABRIKE KOJE KOLAŠINCI NIJESU DOČEKALI: Pogoni  u novinskim naslovima i predizbornim obećanjima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako se ni jedno  obećanje o otvaranju fabrika u Kolašinu, tokom miulih četvrt vijeka, nije obistinilo, to ne sputava aktuelnu lokalnu vlast da najavljuje otvaranje novih

 

Da je bar dio obećanja državnih i lokalnih funkcionera, tokom minule dvije i po decenije ispunjen, na području kolašinske opštine sada bi radilo desetak pogona i u njima bilo bar hiljadu zaposlenih. Broj Kolašinca, kojima je neophodna jednokratna socijalana pomoć, iz godine u godinu, raste

Prije,  otprilike,  četvrt vijeka,  Kolašincima je obećana fabrika za preradu voća. Nešto kasnije i pogon za preradu mlijeka.  Nakon toga, pred svake izbore ta obećanja su ponavljana, a 2014. godine tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković bio je i precizan. Najduže za dvije godine, tvrdio je on, Moračani, ali i ostali u kolašinskim selima imaće nači da zarade od viškova voća i povrća, koje uzgajaju. Znao da pred novinarima istakne da će dvije takve  fabrike biti otvorene u kolašinskoj Biznis zoni.

Naravno, na tom prostoru niti bilo gdje drugo na području opštine, nije otvoren sličan pogon. Nema više, čak, ni obećanja o tome. N stočari nijesu bolje prošli s predizbornim obećanja. Još nijesu dočekali dugo očekivane pogone za preradu mlijeka ili mesa i životinjeske kože. U obećanjima je  postojala i fabrika za preradu vune.

Obećanja koje je, kada je riječ o oživljavanju privrede, davao Brajuškovićev predhodnik Mileta Bualtović ne mogu se ne izbrojati. Ništa  nije ostvareno.    Bulatović  će ostati upamćen, između ostalog,  i kao funkcioner za vrijeme čijeg mandata,  su iz Kolašina, neralno visokim nametima i taksama,  otjerani ozbiljni inevstitori u turizam.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETNJICA- KAKO ZAUSTAVITI MIGRACIJE:  Obećanja, obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trend odlazaka mladih porodica posebno je pojačan nakon što je prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj usvojen novi paket migracijskih zakona koji olakšava useljavanje za potrebe njemačkog tržišta rada. No baš ranije iseljeni Bihorci kažu da postoji nada da se zaustavi iseljavanje, i da oni u tome mogu pomoći

 

Godinama se iz petnjičkoj kraja masovno odlazi. Prosvjetni radnici svjedoče, da skoro nema dana da neka školska klupa ne ostane prazna. Mladi roditelji svoju djecu odvode sa sobom u svijet.

Ovaj trend je još pojačan, kako pokazuje i zvanična statistika, nakon što je prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj usvojen novi paket migracijskih zakona koji olakšava useljavanje za potrebe njemačkog tržišta rada.

“Sada se može sa sigurnošću tvrditi da će, ako se nešto ne učini i pomognu mladi na sjeveru, taj region za deset do petnaest godina imati sto hiljada manje stanovnika i da će čitav sjeverni region imati do sedamdeset hiljada građana, na šta ukazuju i svi zvanični podaci iseljavanja i negativnog prirodnog priraštaja” – saopšteno je iz bjelopoljske nevladine organizacije Euromost.

Nakon što su formirali  opštinu, Pertnjičani su, za sada jedini,  uspostavili lokalnu kancelariju za dijasporu i svake godine okupe veliki broj iseljenika na manifestaciji pod nazivom Dani dijaspore.

Među dijasporom vlada nepodijeljeno mišljenje da u cilju valorizacije potencijala i zaustavljanja migracije stanovništva, Petnjica mora da iskoristi iskustva i znanja svojih iseljenika.

Oni smatraju da humanitarne aktivnosti, koje sprovode Petnjičani u inostranstvu, nijesu dovoljne  i ističu da je neophodno stvarati ambijent za razvoj i  otvaranje radnih mjesta.

“Dobro je to što su se Bihorci koji žive u inostranstvu svih ovih godina pokazivali kao izuzetno humani ljudi i što su preko različitih donacija pomogli svoj zavičaj. To je  dalo dobre impulse za razvoj ovoga kraja, ali za ozbiljniju razvojnu priču treba uvezati i niz drugih činilaca. Prije svega, uz izgradnju kvalitetnih puteva, potrebno je da se otvaraju fabrike i uspostave održiva radna mjesta koja će garantovati dobru zaradu zaposlenima, a samim tim i pristojan život” – smatra  predstavnik Udruženja iseljenika iz Sandžaka u Bosni i Hercegovini profesor dr Fehim Кorać.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BALKANSKA RUTA – PUT MIGRANATA KA EVROPI: U raljama neizvjesnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bježeći od strahota rata, migranti sa Bliskog Istoka našli su se na Balkanu.   Poslednjoj prepreci ka Evropi, ka slobodi. Ovo su njihove priče iz  kampova u Makedoniji i Srbiji

 

,,Bombe su padale neprestano. Kada mi je postalo jasno da neće biti bolje, otišao sam. Ostavio sam j dom, prijatelje, uspomene. Do kampa Tabanovce sam pješačio danima, gladan. Spavao sam po šumama. Krio se u planinama. Bila je to borba za goli život“, kaže o svom životu, nakon odlaska iz ratom pogođenog  Avganistana, osamnaestogodišnji Roman Agha.

On je jedan od mnogih koji su se odlučili da sa Bliskog Istoka do Evrope stignu Balkanskom rutom. Jedan od mnogih koji je morao naglo da odraste.

Od početka izbjegličke krize, te 2015. godine, samo kroz Sjevernu Makedoniju prošlo je preko milion ljudi. U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce tada je boravilo oko četiri hiljade migranata. Danas, nakon što je naizgled najgore prošlo, tu boravi samo 16 migranata.

,,Ovdje sam sa bratom.  Do sada smo putovali pješke. Hranu smo nalazili u šumi, a pomagali su nam i dobri ljudi širom Sjeverne Makedonije. Cilj nam je Njemačka. Samo želimo siguran život, daleko od rata, bombi i smrti“, kaže Ahmed Yassin iz Libije.

Iako u Sjevernoj Makedoniji migranti mogu da obavljaju pojedine poslove nakon devet mjeseci boravka, ne planiraju da se tu zadrže. Svoju budućnost vide  na Zapadu.

,,Brat me čeka u Francuskoj. Želim da završim školu, da radim“, kaže Roman Agha. Ne skida osmijeh sa lica. Na pitanje kako je, odgovara: ,,Ovdje imam hranu, čistu vodu, ljudi su u kampu prijatni. To me hrabri, da dolaze bolji dani“.

Prema riječima direktora Centra za tražioce azila Vizbegovo Vladimira Bislimovskog  vlasti u Sjevernoj Makedoniji nerado daju dozvole za azil. Pravdaju se da se radi uglavnom o ekonomskim migrantima. Od početka krize dodijeljeno je tek 10 supsidijarnih zaštita, koje predstavljaju niži nivo azila.

Dva tranzitna migrantska centra koja trenutno postoje u Sjevernoj Makedoniji, danas su gotovo prazna. Prazni kampovi ne oslikavaju realnost u Sjevernoj Makedoniji. Otkad su granice za migrante zatvorene u martu 2016. godine, na stotine njih ostalo je zarobljeno u ovoj državi. Mnogo je ilegalnih kampova. Otkako su im Mađarska i Hrvatska okrenule bodljikava leđa, migrantima nije ostalo ništa drugo nego da pokušaju da se oporave od surovog puta dok čekaju odluke o svojoj sudbini.

,,Problema u kampu Vizbegovo nema. U okolini žive ljudi iz drugih manjinskih grupa, različitosti se poštuju. Djeca iz kampa idu u osnovnu školu. Mnogi od migranata su za vrlo kratko vrijeme  naučili makedonski jezik“, kaže Vladimir Bislimovski.

U  Srbiji situacija je nešto drugačija. Prema nezvaničnim podacima, migranata je u avgustu 2019. godine bilo preko tri hiljade. Teško je precizno odrediti koliko ih ima, jer se stalno kreću a postoji i veliki broj ilegalnih kampova. Migrantiu Srbiji nemaju mogućnost da rade, a uslovi života u kampovima variraju. Oni koji su od nekadašnjih motela preuređeni u kampove uglavnom služe za smještaj porodica, dok samci borave u neuglednijim kampovima.

U Prihvatnom centru Vranje za razgovor je raspoložena 21-ogodišnja Sonia Hadari, babica po struci. Ona je iz Avganistana, odakle je sa kompletnom porodicom krenula na put za Mađarsku.

,,Više nisam bila sigurna da ću do škole stići živa. Stalno se nadate, prestaće ratovanje. Kada vidite nekadašnje prijatelje mrtve, i nada umire sa njima. Nazad se neću vratiti, a kako ću naprijed ne znam. Od boljeg života ne odustajem. Niko ne želi da bude na teret drugima, pa tako ni ja“, kaže za Monitor ova hrabra djevojka.

Ovdje živi i Ahmed iz Irana. Kaže da je svoju zemlju napustio jer nije bezbjedna za one koji imaju drugačije mišljenje. Ahmed je IT stručnjak, sa završenim fakultetom: ,,Plašio sam se za život svoje porodice i sebe. Niste sigurni u Iranu ako ne mogu da utiču na vaše mišljenje. Jedini izlaz bio je odlazak. Nedostaje mi moja zemlja, ali takav je život. Počećemo ispočetka negdje drugo, gdje postoji sloboda mišljenja“. U glasu mu se osjeća neizreciva tuga.

Dvadesetdvogodišnji Iračanin Ahmedabdul Al Karrem razočaran je kako Hrvati tretiraju migrante na granici sa Srbijom. ,,Oni ne znaju za ljudska prava. To za mene nije Evropska unija. Sa granice nas ne vraćaju deportacijom, već nas tuku, uzimaju stvari i novac. Mom prijatelju, koji je putovao sa porodicom i malom djecom, granični policajci polomili su ruku, razbili mu dva mobilna telefona i uzeli 800 eura koliko je imao kod sebe“, ogorčeno priča. Razgovoru se pridružuje taj prijatelj, pokazuje svoje povrede. I plače.

Da u Hrvatskoj postupaju nehumano sa migrantima potvrđuje i Vladimir Šulović, šef smjene u Prihvatnom centru Šid. ,,Bilo je slučajeva kada su se sa granice vraćali sa teškim povredama, pokradeni. Od tada, pokušavaju da pronađu alternativne načine kako da nastave dalje. Trudimo se da im olakšamo koliko možemo. Ovaj kamp broji najviše djece od svih drugih kampova u Srbiji. Obezbijedili smo im svu opremu za školu, a pomoć dobijamo od brojnih nevladinih organizacija. Svi su se uključili da pomognu“, objašnjava on.

U opštini Šid za sada postoje tri prihvatna centra u kojima trenutno boravi više od hiljadu migranata.

Tridesetjednogodišnja učiteljica engleskog jezika Maždulin Suher, živi u jednom od kampova u Šidu. Iz Sirije je pobjegla sama sa djecom, dvogodišnjim dječakom i šestogodišnjom djevojčicom. O svom mužu koji je u Siriji zarobljen u zatvoru, ne zna ništa. ,,Teško mi je. Sjećam se kako smo nekada srećno živjeli. Sada nema ni radosti ni života. Svi nam govore da se vratimo odakle smo došli. Ne želim da mi djeca odrastaju u Siriji, da gledaju ono što sam ja gledala. Za njih ću učiniti sve“, odlučna je ova majka.

Nazad ne smiju, naprijed ne mogu. Zaglavljene u raljama neizvjesnosti, tužne ljudske priče čekaju rasplet.

 

Jedne zimske večeri

Zima je, 2015. godine. Sve je smrzlo. Temperature dostižu do – 10 stepeni. Jek je izbjegličke krize na Balkanskoj ruti.

U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce u Sjevernoj Makedoniji, blizu granice sa Srbijom, policajac na dužnosti pronalazi dječaka. Sam i uplašen, stoji u unezvijerenoj gomili ljudi. Policajac shvata da se dječak, u opštem metežu, razdvojio od porodice.

,,U tom trenutku ne mislite na pravila. Preovlada ljudsko u vama“, kaže čovjek u uniformi.

Uzima dječaka i odvodi ga kod sebe kući. Devetogodišnjak je iz Sirije. Porodica mu se zaputila ka Šidu, pa preko Hrvatske i Slovenije ka Njemačkoj. Kod policajca boravi 11 mjeseci. U njegovoj kući pružene su mu ljubav i njega.

,,Imam ćerku njegovih godina. Nisam mogao da okrenem glavu“, objašnjava svoju odluku ovaj čovjek.

Priča sirijskog dječaka ima srećan kraj. Mukotrpna potraga za roditeljima bila je uspješna. Policajac ih pronalazi u Hamburgu, gdje im se, nakon prikupljene papirologije pridružuje sin.

,,Bilo je suza. Zavoli čovjek. Ostaćemo prijatelji za čitav život“, kaže policajac.

U Njemačkoj je bio do sada već tri puta. Ide im u posjetu i često se čuju.

Velika djela malih ljudi. U teškim vremenima.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo