Povežite se sa nama

OKO NAS

SUBOTA NA PODGORIČKOM BUVLJAKU: Sjaj polovne robe

Objavljeno prije

na

,,Dolazak na buvljak za mene je vid rekreacije. Čovjek se išeta, vidi poznate ljude i mnoge stvari koje se više nikada neće naći u prodavnicama. Ima i dosta starina, starog alata, knjiga, djelova za automobile. Za mene je to ritual”, priča jedan od posjetilaca podgoričkog buvljaka.

Buvljak se nalazi pored magistralnog puta prema Gradskoj Opštini Tuzi, u okviru Stočne pijace. Na njemu se, osim polovne robe, mogu naći i nove, neraspakovane stvari koje čekaju da budu kupljene po nižim cijenama nego u prodavnicama. Pored ispucalih betonskih staza, na kaldrmi i blatnjavoj livadi, prodavci čekaju da počne još jedan pazarni dan. Buvljak je živ vikendom, najviše subotom, a lijepo vrijeme mami mnoge da dođu i prošetaju ovim mjestom koje je atrakcija bilo da imate namjeru da nešto konkretno kupite, bilo da ste tu slučajno.

Prvi kupci na buvljaku imaju popust, radi još jedne berićetne subote prodavcima koji od najranije zore, već oko četiri, pet ujutru, rasprostiru čaršave, kartone, ćebad, postavljaju stolove kako bi izložili svoju raznoliku robu. A na ovim improvizovanim tezgama, za čije mjesto dnevno plate jedan i po euro – od igle do lokomotive. Bogami i poneka dobro očuvana i još funkcionalna mašina za šivenje, čija je cijena mnogo niža od odjevnih predmeta koji se mogu sašiti na njoj, sudeći po tvrdnji sredovječnog trgovca koji kaže da je jedna modna kreatorka kupila kod njega polovnu ,,singericu” i poslije dolazila da mu se pohvali kako joj odlično služi.

,,Kupuje ona stalno ovdje”, kaže prodavac. ,,Tu sa mojom Refkom probira garderobu, pa uzme ako joj šta odgovara. Sve markirano, iz Njemačke donosimo”. I zaista, među gomilom polovne odjeće mogu se naći i burberry mantil od pet eura i levis farmerice za tri.

,,Ovdje dolaze svi, i bogataši, političari”, nadovezuje se prodavac sa susjedne tezge. Vidio je jednom u prolazu ,,onu što je prepisala doktorat”.

Prodaje se i upotrebljivana obuća, a trgovci kažu da dobro prolazi. Bicikla, djelovi za automobile, polovna bijela tehnika i alat samo su dio asortimana.

Na buvljaku možete čuti razne jezike iskusnih trgovačkih mahera, ali i zalutalih turista koji sa ruksacima radoznalo obilaze štandove. Završivši telefonski razgovor na italijanskom, Albanac Rusima nudi tri ručna sata za petnaest eura. ,,Skidka za vas, baterije gratis”. Na moju konstataciju da dobro barata jezicima kaže: ,,Pričam ja jezik koji ‘oćeš, samo da se proda”.

U blizini, na stepeniku kombija sjedi malena Romkinja i posmatra svoje roditelje koji iz kartonskih kutija nude salame, viršle, kobasice, slatkiše. Mala kutija bajadera euro, velika dva. ,,Ne možeš za te pare u marketu da ih kupiš”. Ne htjedoše reći gdje nabavljaju ove artikle isteklog roka.

No, nije to jedina hrana koja se prodaje na buvljaku. Na samom ulazu suhomesnati proizvodi, riba, turšija, med…

Pred kapijom buvljaka svijet se okupio oko proćelavog čovjeka koji na uzici drži patuljasto jare. Prodaje ga za osamdeset eura. To je kućni ljubimac, kaže, ima još dva takva u autu. Ima i živine na prodaju. Kokoške raznih sorti, pet eura jedna.

Za ljubitelje antikviteta, ovo mjesto je pravi raj. Starinski satovi, ukrasne figure, svijećnjaci samo su dio ponude ovog nesvakidašnjeg buvljaka. Fiksni telefoni od početka svoje istorije, pa do vremena kada su ih zamijenili mobilni mogu se naći među longplej pločama jugoslovenskih i sovjetskih muzičara, američkih džezera i virtuoza klasične muzike. Prodaju se i moblini telefoni, dobro očuvani i oni koji su neupotrebljivi. Tu su i laptopovi, takođe polovni, slušalice, punjači i ostala elektronska oprema. Kompleti knjiga vrlo su povoljni, a među njima mogu se probrati rijetki bibliofilski primjerci, kao i izdanja koja su preživjela sve državne oblike nekadašnje Jugoslavije. Tu su kuvari, vojne enciklopedije, ruski i poljski udžbenici iz vremena SSSR-a. U rukama jednog starijeg gospodina našlo se, uz još četiri, pet knjiga, i Staljinovo djelo Marksizam i nacionalno pitanje.

Mogu se kupiti i šljemovi, zarđali od vremena i ratova, značke sa odora zvaničnika svih režima, vojničko remenje, čuture, gas maske. Ni naizgled nove uniforme Jugoslovenske narodne armije ne nedostaju.

Među interesantnim svaštarijama ima dosta slika, replika velikih umjetničkih djela, a kažu stalni posjetioci da su nailazili i na autentična platna crnogorskih slikara. Ukoliko umijete da se cjenjkate, umjetnost ćete platiti mnogo manje nego što ona vrijedi.

Stariji bračni par raspravlja se pred štandom oko porcelanskih šolja. Gospođa pogađa cijenu, dok joj suprug govori da ih već imaju previše kući, a ničemu ne služe osim što zauzimaju mjesto. ,,Dobra je kafa komšiluku i iz onih običnih”.

Šminka nije rijetkost, a minđuše, prstenje, ogrlice, narukvice – od bižuterije do ćilibara – prodaju se na skoro svakom ćošku. Pored mobilnih telefona, prijatna prosijeda žena i njen suprug trguju ručnim satovima, bižuterijom i potamnjelim srebrom. Jeftino se prodaju burme, par deset eura, može i za osam. Srebrno prstenje je po pet eura, a lančići do petnaest najviše.

,,Onaj tamo preko puta, Džeri, kupi kod nas nakit, pa ga ispolira i prodaje ljeti po Budvi za mnogo veće pare”, kaže gospođa. ,,Mene, pravo da ti kažem, mrzi da ga čistim, kad ga ionako neću prodati iznad cijena po kojim ga sada dajem”.

Bižuterija svih vrsta i oblika nije više od tri eura, a najskuplji na ovoj tezgi je ženski ručni sat koji prodaju za 40 eura. Mada, uz cjenkanje, se može spustiti.

,,Cjenjkaju se ovdje i za pedeset centi, htjeli bi oni i džabe da uzmu. Mi spuštamo cijenu uglavnom ako se malo više stvari uzme. Moj muž nije prelazio 2.400 km da bi robu prodavao za 50 centi. Nego šta da radimo, nema narod para danas, sve bijeda, pa gledaš da izađeš u susret i njima, a i ti bar nešto da zaradiš, pa daš za koliko možeš” objašnjava ona. Njen muž priča kako se desi da hoće i da ukradu u prolazu, ali uz osmijeh ukrašen ponekim zlatnim zubom dodaje da se to rijetko dešava, naučio je on za trideset godina trgovanja da prepozna lopova. Oboje radno nesposobni, sa jedinim primanjem od socijalnog u iznosu od 78 eura moraju da se snalaze, da zarade za račune. Mjesečno, zahvaljujući prodaji, u prosjeku izađu na 500, 600 eura. Ne dolaze uvijek, izbjegavaju hladne i kišovite dane. Tada nema puno mušterija, pa im se ne isplati, a i zdravlje ih više ne služi kao nekad.

Sa ovog jedinstvenog mjesta, koje je otvoreno petkom, subotom i nedjeljom, vjerovatno nećete otići praznih ruku. Ono što ćete sasvim sigurno odnijeti sa buvljaka, čak i da ništa ne kupite, jesu utisci koje ćete prepričavati prijateljima, kao i namjeru da opet dođete i istrošite kusur svakodnevice na stvari vrijednije od svoje cijene.

Miljana DAŠIĆ

Komentari

Izdvojeno

SPORT: GASI LI SE ŽRK BUDUĆNOST: Da ne bude kao Đekna

Objavljeno prije

na

Objavio:

ŽRK Budućnost, najtrofejniji crnogorski sportski klub, od 1. jula je bez generalnog sponzora i prema najavama  boriće se za golu egzistenciju. U toj situaciji takmičarske ambicije niko ne pominje

 

 

Gasi li se najtrofejniji crnogorski sportski klub? Da li će nastupati i u kojem takmičenju? Hoće li Glavni grad, novcem građana, od propasti spašavati nekadašnjeg evropskog giganta? Hoće li se naći još neko da pomogne? Sve su ovo pitanja koja ovih dana pune stupce crnogorskih novina i portala, boreći se za čitanost rame uz rame sa EP u fudbalu.

Prvog jula, kad je istekao sponzorski ugovor sa ŽRK Budućnost, saopštenjem se oglasila kompanija Bemax: „ Bila je čast što smo u prethodne tri sezone bili generalni sponzor brenda kao što je ŽRK Budućnost. Uspjeli smo da riješimo nagomilane finansijske probleme, doprinesemo formiranju tima za narednu sezonu i klub ostavimo bez ijedne neizmirene obaveze iz prethodnih sezona, uključujući i nedavno završenu 2023/24“, napisali su tim povodom.

Uslijedila je rekacija iz kluba. Podgorički Dan je 7. jula objavio tekst sa naslovom Maja Bulatović: Klub se gasi. Ljubiteljima sporta ne treba objašnjavati da je u pitanju najtrofejniji crnogorski sportski klub, osvajač dvije titule prvaka Evrope, tri Kupa pobjednika kupova, jednog Kupa EHF, nebrojeno regionalnih i domaćih trofeja. Jedini šampion Crne Gore od njene nezavisnosti.

„Na današnji dan klub se gasi. Nažalost, nije ni prvi ni posljednji, ali to je sudbina koja nas je sačekala“,  kazala je legenda Budućnosti, jugoslovenskog i crnogorskog rukometa Maja Bulatović, koja je izvršni direktor kluba. Bulatovićka je dalje objasnila da je klub ostao bez glavnog sponzora, da je u pitanju goli opstanak, da se sad intenzivno radi na tome da se troškovi i eventuralni penali minimizuju. Sa najavljenim pojačanjima raskinuće se ugovori. Sve će igračice biti slobodne… Dodala je i da je dosadašnji generalni sponzor Bemaks pokrio troškove za prošlu sezonu, ali su ostale obaveze za šesti i sedmi mjesec – od stanarina, avio karata, igračica koje su trebalo da dođu. Za Monitor nije željela da bilo šta detaljnije objašnjava.

Milivoje KOVAČEVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SEZONA SKUPLJANJA ŠUMSKIH PLODOVA: Gledanje u nebo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država bi morala da se organizovanije uključi i pomogne privatne preduzetnike u oblasti otkupa pečurke i drugih šumskih plodova. Najbolji način je, smatraju zainteresovani, razvijanje prerađivačkih i skladišnih kapaciteta

 

 

U narednih desetak dana moglo bi se znati kakva će biti sezona pečurke na sjeveru, nakon obilnih kiša koje su ovaj dio Crne Gore zahvatile u prethodnom periodu. Jedan od najvećih otkupljivača i prerađivača pečurke i šumskih plodova iz Rožaja, Feho Kalač, kaže da toliko vremena treba da se vidi da li će pečurka, sada kada je ugrijalo, krenuti i da li će je biti na početku ove sezone.

Kalač prije svega misli na vrganj i lisičarku koji su u inostranstvu najviše traženi. „Nešto vrlo malo što je bilo smrčka, to su ljudi brali za svoje potrebe ili su prodavali na primorju. Sada nam ostaje samo da čekamo i da u narednim danima vidimo hoće li ove godine biti vrgnja i lisičarke, ili će se ponoviti loša godina kao što je bila prošla.“

Kada se radi o drugim šumskim plodovima, prvenstveno borovnici i malini, on ocjenjuje da je godina vrlo loša, ali se zato nada da će uspjeti da plasira zalihe borovnice od prošle godine koje ima u svojim hladnjačama. „U nižim planinskim predjelima roda borovnice skoro da nema. Vidjećemo u vrhovima kakav će biti rod, gdje malo kasnije zrijeva, ako je neki grad ne pokosi“, objašnjava Kalač. Ovogodišnje cijene pečurke, dodaje, još nisu formirane, i to će se znati početkom avgusta, kada će, ako bude roda, berba biti u punoj sezoni.

Kalač, vlasnik preduzeća K.D. Sloga,   podsjeća da je prošlogodišnja sezona berbe  pečurke na sjeveru Crne Gore potpuno propala, i gaji nadu da se to ove godine neće ponoviti.

Tada se pokazalo da nedostatak državne strategije u ovoj oblasti dovodi na ivicu opstanka jednu značajnu privrednu granu, otkupljivače i prerađivače, ali i obične građane, odnosno berače, koji od toga ostvaruju značajne prohode. Kalač, kao iskusni privrednik u oblasti otkupa i prerade pečurki i šumskih plodova, ističe da je uspio da prošlu godinu premosti otkupom kleke i jagode.

Samo godinu ranije, 2022., pečurka je bila prerodila da se nije imala gdje skladištiti, odnosno da nije bilo dovoljno hladnjača u kojima bi se mogla sačuvati, da bi 2023. bila potpuno obrnuta situacija. Monitor je pisao kako je vrganj 2022. godine „prerodio“ i da su otkupljivači uzimali samo najkvalitetniju klasu, i to po cijeni od svega 1,5 eura, zbog malih kapaciteta privatnih hladnjača na sjeveru, dok je ona slabije klase trunula u šumama. Prošle godine vrgnja, kao se to obično kaže, nije bilo ni za lijek, a kilogram je dostizao cijenu od 13 eura.

Na stranu nedostatak skladišnih kapaciteta, kažu otkupljivači. Crna Gora, prema njihovim riječima, sve ove godine nije učinila ništa da stimuliše razvoj prerađivačkih pogona za pečurku. Pokazalo se da su otkupljivači pečurke i drugih šumskih plodova ostavljeni sami sebi. Država im nije mogla pomoći ni kada su im hladnjače ostale pune malina. Nije im mogla pomoći ni da smjeste tržišne viškove pečurke.

„Ne smijemo biti prepušteni vremenskim uslovima i rodu pečurke i šumskih plodova od godine do godine. Potrebne su nam fabrike za preradu tržišnih viškova u godinama kada robe ima mnogo. Preradi se, sačuva se do povoljnog trenutka i povoljne cijene na tržištu, i onda nema stihije“, kažu privrednici u ovoj oblasti.

Zato vlasnik K.D. Sloga iz Rožaja kaže da im ostaje da u narednih deset dana gledaju u nebo i čekaju da vide kakav će ove godine biti rod pečurke. „Ako ne rodi, svi smo na gubitku, od berača, preko otkupljivača do izvoznika“, kaže Feho Kalač.

Na sjeveru Crne Gore je značajan broj i individualnih domaćinstava, koja nijesu privredno registrovana, a bave se berbom i osnovnom preradom. Ta domaćinstva su toliko razvila posao da su počeli sami da prerađuju pečurku u kućnoj radinosti i manjim pogonima, i najčešće sušeći je, čuvaju do trenutka kada će biti bolja potražnja i cijena. U jednom takvom domaćinstvu Monitoru su kazali da sa velikim nestrpljenjem čekaju kakva će biti ova godina kada se radi o vrgnju.

„Ko hoće, može da zaradi. Jedan berač može za samo dan da skupi trideset do četrdeset kilograma vrgnja i drugih pečurki prve klase. Ako je više berača u porodici, to je znači više novca. Tolike dnevnice nema nigdje“, kažu u tom domaćinstvu.

Sezona branja pečurke, tako nije ni počela, a u lancu od berača, do otkupljivača, prerađivača i izvoznika, svi su kao na trnju.  Vrganj iz naših krajeva posebno je tražen na inostranom tržištu, prije svega italijanskom, a sezona branja, kada ga ima, traje sve do prvih snjegova.

Zbog ranije privatizacije i propasti nekih velikih poljoprivrednih preduzeća, kakvo je, na primjer, bilo beransko Agropolimlje, kada je uništena najveća hladnjača na sjeveru, sada se osjeća veliki nedostatak skladišnih prostora i hladnjača. Sagovornici Monitora slažu se da privatni preduzetnici, kojih nije malo, ipak nijesu nadosmjestili tu hladnjaču koja je pretvorena u jedan hipermarket.

Iz godine u godinu sve više se pokazuje da bi država morala da se organizovanije uključi, i da pomogne privatne preduzetnike u oblasti otkupa pečurke i drugih šumskih plodova. Najbolji način za to je, smatraju, razvijanje prerađivačkih, ali isto tako i skladišnih kapaciteta u kojima bi sirovina mogla da se čuva.

Za sada, sve se svodi na pogled uprt u nebo.

                                                               Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ULCINJ JOŠ NEĆE DOBITI VELIKU SOLARNU ELEKTRANU: Daleko su paneli na Briskoj gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nada da će Ulcinj dobiti još jedan veliki objekat za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, uz vjetropark na Možuri, sve je dalje iako se prvobitno planiralo da ona proradi još krajem 2021. godine. U međuvremenu je potpisano pet aneksa za produženje roka za zakup zemljišta

 

 

Nova tenderska komisija Vlade Crne Gore za projekat solarne elektrane Briska gora u Ulcinju poništila je prošle sedmice odluku o rangiranju kandidata koja je usvojena prije šest godina. Na taj način čitav postupak je vraćen na početak, pa će se još dugo čekati na gradnju najveće solarne elektrane u Evropi.

U najnovijoj odluci Tenderske komisije, sve ponude su proglašene nevažećima, uglavnom zbog tehničkih nepravilnosti, poput nedostatka prevoda dokumentacije. Prema rang-listi iz 2018. godine, prvorangirani ponuđač je bio konzorcijum državne Elektroprivrede Crne Gore (EPCG), državne firme Fortum iz Finske i kompanije Sterling & Wilson International Solar FZCO. (Fortum i EPCG po 49%, a S&W dva odsto).

Upravni sud Crne Gore je odluku prethodne Komisije o rangiranju kandidata poništio u septembru 2022. godine na prigovor jednog od ponuđača, konzorcijuma Montesolar. Onda se čekalo na izmjene Prostornog plana Crne Gore, sve do ove odluke Tenderske komisije. Nada da će Ulcinj dobiti još jedan veliki objekat za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, uz vjetropark na Možuri, sve je dalje, iako se prvobitno planiralo da ona proradi još krajem 2021. godine. U međuvremenu je potpisano pet aneksa za produženje roka za zakup zemljišta.

I ekološki aktivisti smatraju da mnogo opreznije treba ulaziti u ovako velike projekte, posebno ako ne postoji procjena stanja biodiverziteta na tom području. “Već šest godina traje lutanje sada već nekoliko vlada Crne Gore u pokušajima da se izmjenom prostorno-planske dokumentacije, bez poštovanja zakonskih procedura, obezbijede uslovi da se preko 6,6 miliona kvadratnih metara površine karakterističnog pejzaža Briske gore iskrči i oslobodi vegetacije, te da se na nju postave solarni paneli”, kaže za Monitor čelnica Green Home Azra Vuković. „Treba preispitati opravdanost lokacije na kojoj je planirana solarna elektrana na Briskoj gori, kako bi se izbjegla trajna degradacija ključnih vrijednosti ovog područja kroz uništavanje pejzaža, sječu šuma i negativne uticaje na ptice, biodiverzitet, kulturno nasljeđe i lokalno stanovništvo.“

Vuković navodi da je Briska gora područje izuzetnih prirodnih, ali i kulturnih vrijednosti, koje uključuje rijeku Bojanu, Šasko jezero i Knete. “Izgradnja solarne elektrane na Briskoj gori je još jedan u nizu velikih infrastrukturnih projekata u realizaciji kojih je primijenjen pogrešan redosljed koraka. Pošto je prije zaključivanja ugovora sa investitorom i izrade izmjena i dopuna važeće prostorno – planske dokumentacije neophodno bilo sprovesti procjenu stanja biodiverziteta na predmetnom području”, dodaje Vuković.

Čitav ovaj posao vrijedan preko 210 miliona eura do zadnjih dana svog tehničkog mandata vodila je vlada premijera Duška Markovića. Tako je, na primjer, izmjenama i dopunama Prostorno-urbanističkog plana opštine Ulcinj od kraja oktobra 2020. godine stvorila sve pretpostavke za početak radova. Tim dokumentom je bilo predviđeno da se zona za izgradnju solarne elektrane poveća za gotovo dva puta, sa prvobitno planiranih 4,7 na 6,6 pa potom na čak 9,25 miliona metara kvadratnih, odnosno da se kapacitet tog energetskog objekta poveća sa 118 megavata (MW) na čak 262 MW. Isticalo se da bi planirana godišnja proizvodnja iznosila oko 450 gigavat sati (GWh) električne energije godišnje.

„Ova solarna elektrana biće najveća ovog tipa u Evropi”, poručivali su predstavnici prvorangiranog konzorcijuma i navodili da će ona zapošljavati 226 radnika.

Prema saopštenju tadašnje crnogorske vlade, izgradnjom solarne elektrane na Briskoj gori, Crna Gora daje značajan doprinos borbi sa globalnim klimatskim promjenama i pravi iskorak prema većoj energetskoj efikasnosti i nezavisnosti, a izgradnja takvog objekta dovodi do poboljšanja ukupnog elektroenergetskog sistema Crne Gore.

Ulcinjsku vlast niko nije pitao za ove planove. Nije to bilo ni potrebno, jer je ključni faktor u lokalnoj samoupravi bila DPS, tadašnja Markovićeva stranka. Činjenica je takođe da bi, iako je riječ o ogromnom području, opština Ulcinj trebalo samo od zakupnine na zemljište godišnje da dobija oko dva miliona eura. Za lokalnu samoupravu čiji je budžet oko 16 miliona eura, riječ je o značajnoj sumi.

U Ulcinju su se ponadali da bi izgradnjom ovakvih kapaciteta Ulcinj postao centar proizvodnje obnovljive energije u Crnoj Gori. Uostalom, tako mu nešto pripada po prirodnim potencijalima: prosječno godišnje sijanje sunca (insolacija) u Ulcinju dostiže čak 218 dana. To je više od 2.700 časova godišnje ili dnevno 7,4 časova. U toku ljeta taj pokazatelj je veći za 50 odsto (11,5 časova dnevno).

Poznati ulcinjski ekolog Dželal Hodžić kaže za Monitor da obzirom na izvanredne mogućnosti i čist solarni potencijal, Ulcinj i Primorje, pa i čitava država, sve svoje potrebe za električnom energijom mogu lako i jednostavno zadovoljavati gotovo isključivo od sunca. “Posebno ako se zna da se veliki dio struje u našim domaćinstvima koristi za zagrijavanje vode!?”, navodi on napominjući da u ovom slučaju treba svakako treba uzeti u obzir primjedbe renomiranih organizacija civilnog društva kakva je Green Home.

Crna Gora je u decembru prošle godine dobila prvu solarnu elektranu izgrađenu na zemlji – Čevo solar, snage 4,4 MW. Država je, inače, izdala urbanističko-tehničke uslove za gradnju 30 velikih elektrana za zelenu energiju, najvećim dijelom solarnih postrojenja, snage 4.000 MW, ali realizacija na terenu, što se najbolje vidi na primjeru Briske gore, ide prilično sporo.

        Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo