Povežite se sa nama

OKO NAS

SUSRETI: ĐELJOŠ ĐOKAJ, SLIKAR: Umjetnik lirske fantastike

Objavljeno prije

na

Slikar Đeljoš Đokaj je, prije skoro osam decenija, rođen u selu Milješu kod Podgorice, gdje je sagradio umjetnički atelje u kome povremeno radi. Ovih dana boravi u zavičaju, gdje je, i to sopstvenim automobilom, stigao iz njemačkog grada Augsburga, u kojem živi nekoliko posljednjih godina. U tom ateljeu, prepunom Đokajevih slika i grafika, razgovarali smo prije nekoliko dana za Monitor.

,,Moj umjetnički atelje u mojem rodnom mjestu je odlična inspirativna veza sa mojim podnebljem, koje sam nosio sa sobom ma gdje god da sam živio. Zbog toga su moje slikarstvo i grafika – crtež imali više uspjeha u svijetu. U stvaralaštvu je umjetnikova originalnost vrlo važna”, kaže Đokaj.

Đokaj se kao slikar školovao na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu.

,,Počeo sam ozbiljno da slikam u Zmajevu kao učenik, a onda sam kao učenik srednje škole u Novom Sadu, poslije trećeg razreda, konkurisao na Likovnoj akademiji u Beogradu, i primljen bez nezavršene srednje škole kao poseban talenat”.

Predavao je na likovnim akademijama u Prištini i na Cetinju.

,,Kada sam završio Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu 1963. godine počeo sam da predajem na Visokoj školi umjetnosti u Prištini i tamo sam našao slične ambijente i motive kao ovdje. Na primjer: sač, pogaču, sofru, folklornu boju… I to su mi bili inspirativni elementi, a naročito za moju grafiku. Jedna moja velika slika nalazi se u hotelu Grand u Prištini i na njoj je prikazana albanska familija za sofrom. Jedna mi se slika zove Nabijanje na kolac. Tematske slike se vrlo teško rade.

Sedam godina predavao sam na Višoj umjetničkoj školi u Prištini, a četiri studentima Likovne akademije na Cetinju. Slikarka Anka Burić bila mi je asistent, a nekoliko tadašnjih studenata danas su tamo profesori”, kaže Đokaj.

Od 1963. Đokaj je izlagao na 53 samostalne i 62 kolektivne izložbe na svim kontinentima. Njegova djela nalaze se u kolekcijama najpoznatijih muzeja i galerija svijeta.

Iz Prištine Đokaj je otišao u Rim. U Italiji se divio Đotu i prihvatio metafizičko slikarstvo Đorđa de Kirika.

,,Prištinu sam napustio 1970. godine i otišao u Italiju, u Rim. Tamo su me dobro prihvatili. Upoznao sam mnoge slikare, galeriste i kritičare umjetnosti koji su bili zainteresovani za moje stvaralaštvo, naročito za grafiku. U kratkom periodu stvorio sam grafičku radionicu koja je radila za mnoge italijanske umjetnike. Tako sam upoznao i mnoge mlade slikare koji su bili zaintersovani da preko te radionice realizuju svoja grafička djela.

Pored grafike nikad nisam zanemario slike i crtež tako da sam imao stalne izložbe u Rimu, Milanu i mnogim drugim gradovima po Italiji. Moji radovi našli su se u brojnim kolekcijama i muzejima, naročito u Italiji. Dobio sam tamo i mnoge nagrade, neke u Palermu, Milanu… Po izboru kritičara 1977. godine dodijeljeno mi je veliko priznanje – Slikar godine”, sjeća se Đokaj.

Na Đokajevim slikama čest čest motiv je glava kao centar sjećanja. Na njima se nalaze glave žrtava, mučenika, vojnika, ubijenih i napuštenih, glave iz logora…

,,Portreti glave su jedan od motiva u mom opusu. Još kao dječak doživio sam rat tako da sam uvijek u svom sjećanju nosio izmučene glave. Iz priča starijih ljudi zapamtio sam da su govorili o sječi glava i nabijanju na kolac tako da mi je i taj motiv ostao u nezaboravu”.

Likovni kritičari su ipak za Đokaja rekli da je maštoviti lirik, slikar tehnološke sadašnjosti , umjetnik lirske fantastike, nadrealnih vizija, asocijativnih apstrakcija i finih grafitnih intervencija…

,,Uvijek sam pokušavao da te motive ublažim tako da dobiju oblik lirizma, jer sam smatrao da su mučeništvo i tragedije u stvaralaštvu teški i malo prihvatljivi. Zato su likovne kritičare moji radovi motvisali da me nazovu maštoviti lirik koji se ne zaboravlja”.

Kada je prošle godine izlagao u Beogradu, poslije pedeset godina, novinari su podsjetili da su ga likovni kritičari nazvali ,,albanski i balkanski Pikaso”…

,,U Beogradu sam imao izložbu u izvanrednoj galeriji Haos. Izložio sam crteže i grafike. I beogradska kritika ih je dobro primila. A to poređenje sa Pikasom shvatio sam kao šalu kritičara”, skromno kaže Đokaj.

Kako je Đeljoš Đojak kao slikar prihvaćen u Crnoj Gori?

,,Crnoj Gori sam se uvijek osjećao kao u svojoj kući, a Crna Gora je uvijek vodila računa o meni kao i o svim drugim slikarima u Crnoj Gori. Imao sam 1977. godine veliku izložbu u tadašnjem Titogradu, u Umjetničkom paviljonu. Ona je bila i povod da dobijem Trinaestojulsku nagradu. Prije dvije godine dobio sam i nagradu za životno djelo kao istaknuti kulturni stvaralac Crne Gore, tako da sam vrlo sretan sa mojom Crnom Gorom”.

Malo je poznato da je Đokaj bio scenograf za film Lelejska gora.

,,Reditelj Zdravko Velimirović 1976. godine snimao je film Lelejska gora po romanu crnogorskog književnika Mihaila Lalića u koprodukciji sa Kulturnim centrom Kosova. Ja sam tada radio kao profesor umjetnosti u Prištini, pa sam pozvan da budem scenograf. Tako je došlo do tog aranžmana”, kaže Đokaj.

O Đokajevom stvaralaštvu snimljeno je nekoliko dokumentarnih i TV filmova. Televizije iz Crne Gore i Kosova redovno su, kaže on, pratile njegove izložbe, pa je o njima ostalo dosta televizijskih emisija.

Đokaj nam je ispričao i nekoliko zanimljivosti o sudbini svojih slika.

Svojevremeno je uradio sliku veličine dva sa pet metara posvećenu Kadinjači. Nazvao je Pjesma za Kadinjaču. Kada je u Beogradu otvoren konkurs za opremanje slikama hotela u Titovom Užicu, kojeg su zvali Sivonja, pozvala ga je Kana Radović, koja je projektovala taj hotel, da učestvuje na konkursu. Pored brojnih poznatih slikara na konkursu je učestvovao i Stojan Ćelić. Žiri je odabrao Đokajevu Kadinjaču i ona je otkupljena da krasi užički hotel za pet hiljada maraka.

,,Kada je hotel zatvoren, moja slika je, kako sam saznao, nuđena Crnogorcima za sedamdeset hiljada maraka”, kaže Đokaj.

Jedna njegova grafika dospjela je u Helsinki, gdje su od nje napravili rad veličine tri sa tri metra i poslali ga školama u razne zemlje Evrope da se na njega stavljaju potpisi protiv rata.

,,Naravno, to mi je bilo drago iako me niko nije kontaktirao da li mogu za to koristiti moju grafiku”, kaže Đokaj.

Imao je želju da prikaže svoje radove na izložbi u Parizu. Kod njega je u Italiju dolazio jedan francuski galerista i obećao da će organizovati izložbu, ali sve je ostalo na dogovoru.

,,Današnji galeristi neće da plate troškove slikaru, a za pripremanje izložbe u nekoj drugoj državi troškovi su veliki, posebno oko transporta. A ja više nisam u tim godinama da se tim bavim”, kaže Đokaj.

Godine mu ipak ne smetaju da svakodnevno slika. Ni inspiracije mu ne nedostaje. Posebno kad dođe u svoj Milješ.

U jugoslovenskom vrhu

– Crnogorsko slikarstvo je uvijek bilo na vrhu jugoslovenske umjetnosti. Na primjer, Petar Lubarda, Milo Milunović, koji mi je bio profesor, Filo Filipović i drugi. U drugoj generaciji su Dado Đurić i Vojo Stanić, a ima i dosta mlađih darovitih slikara. Oni su za mene naročito veliki slikari. Oni su i u Evropi dobili visoka priznanja, a svojoj zemlji dali priznata djela koja imaju veliku vrijednost, kaže Đokaj.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

NOVI POŽARI I STARE PRIČE: Nemoć pred stihijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svake godine isti alarmantni podaci – Crna Gora ima pet aviona na raspolaganju  za gašenje požara. Nekada ni oni ne mogu da lete jer nemaju licence, kao ni piloti koji ih gube  jer nemaju dovoljan broj letova… Crna Gora još nije nabavila ni specijalizovan helikopter za gašenje požara. Takva letjelica bi državu koštala deset miliona eura

 

Turisti koji posjete Herceg Novi, iznad Njivica,  imaće priliku da vide predio nemoći pred vatrenom stihijom. Požar je iza sebe ostavio crni ožiljak koji će još dugo ,,krasiti” Novi.

Da požari nijesu nehat već da se radi o namjeri javno je izjavio Ratko Radošević iz Službe zaštite i spašavanja Herceg Novi. Požar u Njivicama je pod kontrolom, a Radošević kaže da su vatrogasci branili 15 kuća i da su im životi bili ugroženi.

Ljudska solidarnost u ovakvim situacijama nije upitna. U gašenju požara učestvovali su vatrogasci iz cijele Boke, na terenu je bilo više od 50 vatrogasaca i preko 10 cisterni, u logistiku su se uključili i privatnici.

Ono što nedostaje je oprema, i pomoć iz vazduha. Iz Službe zaštite i spašavanja Herceg Novog zahtjev za pomoć Direktoratu za vanredne situacije uputili su neposredno nakon što je požar izbio u 9:30 ujutru. Iz Direktorata su im odgovorili da su dva aviona prizemljena, jedan je neispravan, a da drugi ne može da poleti zbog vjetra. Pomoć je stigla tek popodne oko 15 sati.

Pomoć je tražena i iz Hrvatske, ali i kod njih je bio aktivan požar u zaleđu Dubrovnika tako da nijesu mogli da pomognu kanaderima. Tokom gašenja poginuo je vatrogasac, a u utorak je zbog toga u Dubrovniku proglašen dan žalosti.

Novljanin Antonije Pušić (Rambo Amadeus) se na Fejsbuku zapitao koliko koštaju ,,nedostižni kanaderi” i ,,odvaja li se na protivpožarnu zaštitu neki dinar od ogromnih profita koje poslovna elita pravi od turizma”.

Naravno da ne. Svake godine isti alarmantni podaci – Crna Gora ima pet aviona na raspolaganju, pojedinih sezona ni oni ne mogu da lete jer nemaju licence, kao ni piloti koji gube licence jer nemaju dovoljan broj letova… Crna Gora još nije nabavila ni specijalizovan helikopter za gašenje požara. Takva letjelica bi državu koštala deset miliona eura, a jedan novi ‘air traktor’ košta tri miliona eura.

,,Biće sve većih požara  dok se funkcioneri voze u limuzinama čak od nekoliko stotina hiljada eura, a sve veći broj vatrogasnih vozila su stara preko 30 godina, u fazi raspada, ugrožavaju živote vatrogasaca od kojih ovih dana najviše zavisi hoćemo li moći slobodno udahnuti vazduh i prespavati jer opet su nam gradovi i sela u plamenu”, napisao je na svom FB profilu biolog Vuk Iković. On je opomenuo da stalno slušamo kako nema para za kanadere i postavio pitanje kako ima novca za  preko 4.000 službenih vozila? ,,Slovenija ima preko 100 puta manje površina koje stradaju u požarima, ali zato njihova Vlada ima samo oko 20 službenih vozila, manje nego pojedina naša ministartva”.

Nemar i nemanje strategije nas više košta. Iz Organizacije KOD izračunali su da je samo tokom prošle godine u Crnoj Gori izgorjelo oko 143 km2 šuma što su uporedili sa površinom od blizu 24.000 fudbalskih terena. Prema evropskom modelu ,,ukupne štete” procjenjuje se da je 2021. godine šteta usljed šumskih požara u Crnoj Gori iznosila oko 280 miliona eura. U prevodu, samo jedne godine izgori nam 28 kanadera, koji bi štetu značajno smanjili.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEGATIVAN PRIRODNI PRIRAŠTAJ U SJEVERNOM REGIONU: Zabrinjavajuća statistika 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema podacima Monstata, svi gradovi na sjeveru države, osim Rožaja, bilježe veći broj umrlih od novorođenih

 

Prema svim pokazateljima, postoji jasan trend negativnih demografskih kretanja na sjeveru države, odnosno izražene migracije i negativni prirodni priraštaj u gradovima tog siromašnog crnogorskog regiona.

Prema podacima Monstata, svi gradovi na toj teritoriji države, osim Rožaja, bilježe veći broj umrlih od novorođenih.

Na drastičan pad nataliteta na sjeveru Crne Gore ukazuje i sve manji broj đaka u školskim klupama. Tako je prošle godine u tri beranske gradske škole, sa svim područnim odjeljenjima, upisano oko 2.500 đaka, od čega 257 prvaka, što je duplo manje nego u ranijem periodu.

Nastavu u pet seoskih škola u ovoj opštini pohađalo je 296 učenika, dok je taj broj prije nekoliko decenija bio deset puta veći, dok je u svih pet seoskih škola prošle godine bilo samo 28 prvaka.

Stanje nije bolje ni u ostalim opštinama. O tome govore i nesporna činjenica da je Osnovnu školu Bajo Jojić u Andrijevici ove godine pohađalo 338 đaka, od čega svega 38 prvaka. Nekoliko decenija ranije, u ovoj školi je bilo preko hiljadu učenika.

U ovoj opštini, u pojedinim mjestima kao što su Кuti, Cecuni i Jošanica, područna odjeljenja su odavno zatvorena. Tamošnje škole u prosjeku su brojale po 40 učenika.

Alarmantno stanje kada je broj učenika u pitanju nije zaobišlo ni područje Bihora, o čemu svjedoči i podatak da je ove godine na cijeloj teritoriji opštine Petnjica, na kojoj ima pet osnovnih škola, upisano  53 đaka prvaka, što je četiri puta manje u odnosu na period od prije samo pet godina.

Broj učenika u odnosu na period od prije dvije decenije prepolovljen je i na području opština Plav i Gusinje. Osnovna škola u Murini je prošle godine zajedno sa područnim odjeljenjima u Velici i Gornjoj Ržanici brojala svega 12 prvaka, dok je taj broj prije pet decenija bio blizu stotinu.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

U PETNJICI ORGANIZOVANA PROJEKCIJA FILMA O OSMANU RASTODERU: Pokušaj rehabilitacije proglašenog ratnog zločinca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Projekcija kontroveznog dokumentarnog filma „Osman ef. Rastoder, oslobađanje od zaborava” organizovana je prošle sedmice u Petnjici. Događaj je propraćen negodovanjem dijela javnosti, za sada je izostala reakcija političkih partija i državnih institucija

 

Projekciju dokumentarca, autora Avda Huseinovića, u Petnjici je organizovao Bošnjački kulturni centar Sandžak. Plakate sa likom proglašenog ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata, danima su sa raznih mjesta u varoši pozivale stanovnike na promociju.

Na dan održavanja projekcije oglasili su se boračke organizacije Berana i Petnjice, predstavnici beranske Mjesne zajednice Polica i Opštinski odbor SNP Berane, osuđujući namjeru da se film prikaže, ukazujući da se time čini krivično djelo veličanja ratnih zločina. Naknadno je to učinio i DPS koji je pozvao nadležne organe da utvrde da li je projekcijom filma došlo do kršenja zakona.

Predsjednik beranske Organizacije boraca NOR Berane (OBNOR) Petar Labudović, kazao je da je neprihvatljivo veličanje nekoga ko je proglašen ratnim zločincem i ko je, kako je rekao, „činio zulum po petnjičkom i beranskom kraju”.

„Mi osuđujemo organizovanje projekcije filma o ratnom zločincu i podgrijavanje tenzija i novih podjela oko stvari oko kojih je istorija kazala svoju riječ”, rekao je Labudović. On navodi da su snage kvislinškog pokreta Muslimanske milicije, kojima je u Bihoru komandovao Osman Rastoder, 1944. godine, u zaseoku Krake, kod Vrbice, likvidirale 55 partizana, među kojima i dvadeset pripadnika italijanske partizanske divizije Garibaldi. Oni su, poslije rata, prenešeni i sahranjeni u zajedničkoj grobnici u Beranama.

I predsjednik Udruženja boraca i antifašista opštine Petnjica Faik Adrović, negoduje zbog projekcije spornog filma. Ovaj devedesešestogodišnjak je među rijetkim živim učesnicima Drugog svjetskog rata. Adrović kaže da je lično poznavao Osmana Rastodera, i slaže se da se radi o ratnom zločincu. „On je bio imam u Petnjici prije rata i odmah po formiranju odreda muslimanske milicije postavljen je za komandanta te fomacije koja je sarađivala sa fašističkim okupatorima. Naravno da osuđujem prikazivanje tog filma, kao što isto tako osuđujem i ideju da se u Petnjici podigne spomenik proglašenom ratnom zločincu”, rekao je Adrović.

Predsjednik Savjeta MZ Polica Novak Zekić je apelovao na institucije Crne Gore da preduzmu adekvatne korake kako bi se prekinulo sa praksom promocije, odnosno slavljenja ratnih zločinaca, upozoravajući da se na taj način vrijeđaju žrtve.

Slične stavove iznijeli su i iz Opštinskog odbora Socijalističke narodne partije u Beranama, pozivajući državne organe na raekciju. Ostale partije, pa ni one sa nacionalnim predznakom, Stranka pravde i pomirenja, kao i Bošnjačka stranka, nisu se do danas oglašavale.

Osman Rastoder je rođen krajem devetnaestog vijeka u, za tadašnje prilike, imućnoj porodici. Školovao se na medresama u Novom Pazaru i Đakovici, a kasnije i u Istanbulu. Njegova porodica se poslije povlačenja Turaka sa ovih prostora, odselila za Istanbul, ali se Osman vratio u Novi Pazar, gdje se po drugi put oženio. Sa obje žene i sedmoro djece vratio se u Petnjicu gdje je imenovan za imama u selima Petnjica i Savin Bor, nakon toga i u mjesnoj džamiji u Petnjici.

U junu 1941. godine Osman Rastoder je imenovan za komandanta odreda Muslimanske milicije Sandžaka za Gornji Bihor. Tokom Trinaestojulskog ustanka, njegov odred je napao ustanike oko Berana. Njegove snage su zapalile nekoliko pravoslavnih sela na području Police. Podržana od albanskih neregularnih snaga, kao i njemačkih okupatora, Muslimanska milicija je pobila crnogorske i italijanske partizane u blizini sela Vrbica. Saradnja Osmana Rastodera sa okupatorskim snagamna je nesporna.

Nakon što je pred kraj rata proglašen za ratnog zločinca, Osman Rastoder je ubijen 1946. godine. Istoričar Šerbo Rastoder je jednom prilikom za lokalni radio u Petnjici izjavio da, usljed činjenice da je Osman štitio muslimanski živalj tog kraja od četnika, „pokušava da ga razumije”, kao i da Muslimanska milicija nije pokret niti vojska, već skupina ljudi koji su branili svoj prag. „Gornji Bihor je sačuvan zahvaljujući tome što je postojala neka naoružana organizovana sila koja je branila te ljude. To je bila muslimanska milicija na čelu sa Osmanom” – kazao je tada Rastoder. Šerbo Rastoder nikada nije sporio da je Osman Rastoder proglašen za ratnog zločinca, i da svako treba da odgovara za svoja djela, a da oni koji smatraju da njegovo proglašenje za ratnog zločinca nije utemeljeno na činjenicama, mogu to da pokušaju da ospore samo pred nadležnim sudovima.

Bošnjačka kulturna zajednica Luksemburg, koja njeguje i nastavlja da slijedi djelo nedavno preminulog muftije Muamera Zukorlića, finansirala je snimanje ovog dokumentarnog filma i taj zadatak povjerila bosanskom dokumentaristi Avdu Huseinoviću.

Snimanje je trajalo dvije godine, da bi film premijerno bio prikazan 26. januara u Luksemburgu, na dan pogibije Osmana Rastodera. Toj promociji je prisustvovao i predsjednik Bošnjaškog kulturnog centra Sandžak iz Petnjice Almir Muratović, i njemu je uručena novoustanovljena nagrada koja nosi ime Osmana Rastodera. Sa tog skupa je poručeno da se traži njegova rehabilitacija.

Tada je najavljeno da će uslijediti promocije tog filma, prvo u Petnjici, a potom i u Rožajama i Novom Pazaru. Muratović je, tako, ovih dana organizovao projekciju u Petnjici, kojoj je prisutvovao i autor filma.

Predsjednik Bošnjačkog kulturnog centra Sandžak iz Petnjice Monitoru je kazao da „razumije i jedne i druge”.

„Nemamo namjeru da podgrijavamo tenzije, već upravo da pokrenemo da se ispitaju istorijske činjenice. Treba pogledati taj dokumentarni film i vidjeti da u njemu nema slova mržnje. Želja je samo da se dođe do istine iz Drugog svjetskog rata”, rekao Muratović.

On tvrdi da Stranka pravde i pomirenja (SPP) na čelu čijeg je Opštinskog odbora u Petnjici, nema nikakve veze sa promocijom dokumentarnog filma „Osman ef. Rastoder, oslobađanje od zaborava”.

Još 2015. godine tadašnji predsjednik lokalne skupštine u Petnjici, i u tom trenutku predsjednik Opštinskog odbora Bošnjačke stranke Adnan Muhović, postavio je, navodno samoinicijativno, u jednom sokaku tablu sa imenom Osmana Rastodera i izjavio da se radi o značajnoj ličnosti za Bošnjake. Sve je prošlo u tišini.

Na upit Monitora, iz Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju saopšteno je da je, nakon informacija u medijima, formiran predmet i od policije zatraženo prikupljanje podataka u vezi sa prošlonedjeljnom projekcijom, kako bi utvrdili da li je u Petnjici počinjeno neko krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo