Povežite se sa nama

FELJTON

SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: O poeziji, modernosti i proznoj pjesmi

Objavljeno prije

3 godine

na

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo  Džemo Redžematović

 

Ne znam odakle da započnem dijalog s Mahmudom Dervišom. Da li od njegove poezije koja zauzima trenutnu arapsku pjesničku arenu, s njegovim pitanjima i agendama, ili od politike koju je praktikovao kao stvaralački čin? Ili, pak,  iz ukrštanja privatnog sjećanja s javnim sjećanjem ili subjektivne savjesti s narodnom savješću?

Dijalogu sa Mahmudom Dervišom nije potreban izgovor. Istorija ovog pjesnika je više od istorije a njegova sadašnjost je više nego prisutna. On je sada najpopularniji i najzastupljeniji arapski pjesnik, ali u isto vrijeme jedan je od najintrovertnijih pjesnika koji osluškuje svoju unutrašnju tišinu. Ovaj pjesnik „masa“ je vrlo moderan; on je avangardni i eksperimentalni pjesnik. Njegove večeri, koje stalno privlače neočekivanu publiku, u jednoj i drugoj arapskoj prijestonici, ukazuju na sposobnost njegovih pjesama da prodru i u pamćenje i u maštu. No, pjesnik ih, umjesto da se preda svojoj velikoj publici, uzdiže na nivo istinske prijemčivosti. Gromoglasni aplauz i dalje odjekuje velikom salom, ali samo poezija može obaviti svoj posao. Možda nekom drugom pjesniku nije bilo dopušteno biti  popularan i elitističan u isto vrijeme, te da bude blizak i udaljen od svojih čitalaca, kao što je to bio slučaj s Mahmudom Dervišom. Ovaj pjesnik nabujale tragike bio je u stanju zaokupiti pažnju  ljudi različitih profila; pjesnika, kritičara i čitaoce svih kategorija. Mahmud Derviš ne voli riječ „publika“ ili „masa“, preferira da ona bude čitalac ili čitaoci. To je sada postalo vrlo jasno. Pjesnik osjeća da piše za sebe kao što piše za svog čitaoca. Nivo koji je dosegao Mahmud Derviš je velik, čineći poeziju svojim sjećanjem i sjećanjem svojih čitalaca, sjećanjem na sebe i sjećanjem na ranjenu zemlju. Iako je bio i ostao pjesnik (palestinskog) pitanja, uspio je podnijeti teret tog pridjeva ili eufemizma ne napustivši ga ni na trenutak. Umjesto toga, on je utoliko poprimio tu osobinu da je postala prašina prošlosti-sadašnjosti. On je pjesnik prije svega, a možda i samo pjesnik, lopov i raspirivač vatre; tajni pjesnik ukorijenjen u zemlji snova i spreman da pogleda u sunce. Pjesnik koji je svoju tragediju, koja je, ujedno i tragedija njegove zemlje, učinio tragičnim epom u kojem su pomiješani visoki lirski ton i niski ljudski glas.
Buran život, poezija, politika, poetske večeri i svjetla, prati vrlo miran život pun tišine i razmišljanja.

Kad sam ušao u kuću Mahmuda Derviša u Amanu, iznenadio sam se smirenošću koja se na njemu primjećivala i tišinom u kojoj je živio ovaj pjesnik-simbol. Kada sam ga pitao za pokvareni lift u zgradi, bio je zapanjen, a još više sam se iznenadio kada mi je rekao da tri dana nije izlazio iz kuće. Mahmoud Darwish živi sam između svoje kuće u Amanu i svoje kuće u Ramali. Tu usamljenost razbija samo filipinska sobarica koja mu dolazi svako popodne da završi svoj posao i ode. Međutim, pjesnikova kuća nije hladna ni prazna kao što su to obično kuće neženja. U toj kući ima svjetla, čak i ako su prozori zatvoreni, i postoji duhovna toplina i spokoj, iako pjesnik u dubinama Mahmuda Derviša ne poznaje ni mir ni spokoj. Zabrinuti pjesnik, ne stavlja ključ u bravu kada zaspi noću. A da bi započeo dan, potrebno mu je više vremena.  Odocnjelo jutro je vrijeme za pisanje ili za čitanje. Njegov dan počinje u popodnevnim satima.

Nema opravdanja za intervju sa Mahmudom Dervišom, čak i ako su njegova kompletna djela objavljena prije nekoliko dana u četiri toma i u osamnaestom izdanju. A prije toga objavljena je njegova prekrasna zbirka poezije Cvijet badema ili s onu stranu u kojoj se otkriva njegovo jedinstveno iskustvo koje ga je stavilo na čelo modernih i novih pjesnika i onih koji traže novu pjesničku proporciju, nepoznati jezik i estetiku ispunjenu čuđenjem. Prije ovog divana, njegova „nova“ djela objavljena su i u posebnoj svesci (Dar Riyad Al-Rayes).
Mahmud Derviš se stalno ažurira, a dijalog s njim je poput putovanja u dvosmislen svijet između stvarnosti, povijesti, sna i ljepote… i ovdje otvara svoje bilježnice „životu“.

Sada kada je Vaša kompletna zbirka objavljena po osamnaesti put, kako to vidite? Šta volite kod toga, a šta mrzite? Kako gledate na početke koji su postali dio palestinskog sjećanja?

Kad moram pročitati svoja prva djela da bih ispravio štamparske greške u pripremi za novo izdanje, a ne kao posljedica posmatranja svog razvoja ili posmatranja moje pjesničke prošlosti, osjećam se vrlo neugodno. Drugim riječima, na svoju prošlost ne gledam sa naklonošću i kada čitam ta djela, volio bih da ih nisam sve objavio, ili da veliki dio njih nisam objavio. Ali to više ne zavisi od mene, to je dio mog naslijeđa. Moj pjesnički razvoj ostvaren je tom akumulacijom, a ne skokom u prazno. Stoga moram prihvatiti tu ličnu kartu kakva je i nemam pravo na izmjene osim u najvećoj mogućoj mjeri, tj. zamjene nekih rečenica i nekih odlomaka ili brisanja nekih redaka, iz perspektive estetskog razmatranja, a ne iz bilo kakvih drugih perspektiva. Da mogu, stalno bih revidirao svoj rad. Ali da mogu i izbrisati, izbrisao bih više od polovine svog rada. Međutim, to pitanje nije u mojim rukama i čini mi se da nije moje pravo. To sam ja u svojoj pjesničkoj adolescenciji, u mladosti i u starosti, ovakav kakav jesam. Mislim da svaki pjesnik ima osjećaj samokritike, isto gleda na svoja djela. I ovdje želim reći da se pjesnici rađaju na dva načina: neki se rode odjednom, a za to imamo mnogo primjera. U arapskom nasljeđu, na primjer, imamo Tarfa bin al-Abda, a u svjetskom nasljeđu postoji Rimbaud. Zatim postoje pjesnici koji se rađaju „na rate“ a ja sam jedan od njih. Nisam se odjednom rodio. Smatram da je život pjesnika koji se odjednom rodi isuviše kratak.

U takvim rađanjima postoji čudesna pojava!

Postoji poseban genij, možda tragičan. Pjesnik koji se odjednom rodi ne može nastaviti svoj pjesnički život. Što se tiče pjesnika koji se sporo rađaju, oni imaju onu priliku pisanja i iskustva koju nemaju oni koji svoje iskustvo daju odjednom, a potom zašute kao što je to učinio Rimbaud. Ovo pitanje je odveć teško za svakog pjesnika koji može pisati poeziju u svojim dvadesetim godinama, ali može li svaki pjesnik pisati nakon svoje šezdesete? To je teško pitanje.

Ali u tom slučaju postoje oprečni primjeri!

Svaki pjesnik ima svoj odgovor, ili možda posebnu sreću. Mislim da je sreća na kraju ono što igra ulogu u pjesnikovom pojavljivanju i njegovoj sposobnosti razvoja. No, prije sreće, postoji pjesnikova pažnja prema svojim pjesničkim manama, pjesnička pažnja prema svojoj pjesničkoj nevolji. Svaki pjesnik rješava svoju nevolju na svoj način, ali ponavljanje nije najbolji način, tj. ponavljanje onoga što je pjesnik rekao ili pisanje varijacija o onome što je već napisao o poeziji.

Šta mislite o inicijativi pjesnika da izbrišu i negiraju svoju prvu poeziju? To su, na primjer, učinili Francuz René Char ili pjesnik Adonis? Jeste li krili svoje prve pjesme, posebno dok ste bili u Palestini?

Nisam objavio svu poeziju koju sam napisao u knjigama. Neka od njih je objavljena u štampi, a neka nije. Svoju prvu zbirku poezije potpuno sam izbrisao i ne prepoznajem je, a objavljena je u Palestini tokom perioda moje mladosti. To su lične i poetične tinejdžerske pjesme. Nadam se da ću nastaviti brisati. To je trnovito pitanje. Čak sam i u sadašnjoj fazi napisao nekoliko pjesama koje nisam uvrstio u svoje zbirke poezije. Objavio sam ih u novinama, ali ih nisam uvrstio u svoje knjige. Pjesnik ima pravo da iz svoje poezije izbriše šta god želi. Ali pitanje je: je li njegovo mišljenje ispravno ili nije? Postoji i mišljenje čitalaca.

Baudelaire uvijek govori o skrivenom kritičaru u pjesniku, kritičaru koji ga usmjerava! 

Tačno. Ali pjesnik može uticati svojim tekstom na drugog, dočim čitalac možda neće podijeliti taj osjećaj s njim, već mu može  proturječiti.

Kako se zvala Vaša prva zbirka koju ste odstranili iz svojih radova?

Naslov joj je bio Ptice bez krila.

(Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXX): Prva dirigentkinja

Objavljeno prije

5 dana

na

17 Aprila, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Darinka MATIĆ MAROVIĆ – Prva žena koja je postala profesionalna dirigentkinja, prva žena rektorka Univerziteta umetnosti u Beogradu.

Darinka Matić Marović, iako rođena u Herceg Novom, odrastala je i do kraja života ostala vezana za Kotor, odakle potiču njeni roditelji. Njen otac, profesionalni vojnik je nestao u Drugom svjetskom ratu, pa je na majku pao sav teret podizanja, vaspitavanja i školovanja dvoje đece – Darinke i njenog brata Stevana.

Darinka je još u đetinjstvu iskazala interesovanje i talenat za muziku. Tako je majka šalje na privatne časove klavira, a zatim i u Nižu muzičku školu u Kotoru. Darinkin talenat je ubrzo i prepoznat pa ona nastupa sa džez orkerstrom Boke kotorske sa samo 13 godina.

Bila je izuzetno nadarena ne samo za muziku, već i sport. Bavila se gimnastikom, veslanjem, streljaštvom, te plivanjem. U plivanju se pokazala izuzetno dobro, pa je bila i prvakinja Crne Gore za svoj uzrast u ovoj disciplini. Prvakinja za svoj uzrast bila je i u gimnastici i gađanju iz puške. Iako u teškoj materijalnoj situaciji, Darinkina majka je naročito brinula o tome da njena đeca dobiju valjano obrazovanje. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Kotoru.

Darinka upisuje studije na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Muzičke studije na nastavnom odsjeku završila je 1959. godine, a potom završava i odsjek dirigovanje. Još kao student radila je kao saradnik u baletskoj školi “Lujo Davičo”, a igrala je i folklor u društvu “Branko Krsmanović”. Nakon studija, jedno vrijeme radila je u muzičkoj školi i na Fakultetu muzičke umetnosti. Već na početku svoje karijere Darinka je bila čudo tadašnje Jugoslavije. Često je isticala kako je studirati dirigovanje, za ženu, u to vrijeme bilo nezamislivo. Čak je i njen profesor Vuk Dragović govorio: “Daro, šteta što nijesi muško”, zato što je do tada bila privilegija da muškarci budu dirigenti.

Na inicijativu svog profesora, Vojislava Ilića, osnovali su ženski akademski hor pod nazivom “Kolegijum muzikum”. Ovaj hor činile su studentkinje Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, a Darinka je bila dirigentkinja. Ovaj hor vodila je do kraja svog života, a svoj život posvetila je podučavanju mladih ljudi i dirigovanju.

Bila je prva žena koja je dirigovala različitim orkestrima i filharmonijama, na različitim svjetskim mjestima – od Amerike i Kanade do Grčke. Austrije, Engleske. Sarađivala je sa svjetski poznatim imenima poput Zubin Mehta i Enrio Morikone. Bila je i prva žena koja je obavljala funkciju dekanice Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu. Osim toga, Darinka je i prva žena rektorka Univerziteta umetnosti u Beogradu i to u šest mandata. Do kraja života ostala je vezana za Boku Kotorsku i njen Kotor, aktivno je učestvovala u osnivanju muzičke akademije u Titogradu 1980. godine na kojoj je bila angažovana punih trideset godina kao profesorica Horskog dirigovanja i Dirigovanja. Dala je ključni doprinos svim značajnim muzičkim projektima u Crnoj Gori, vodila je simfonijski orkestar RTV Crne Gore na danima kulture Crne Gore u Rusiji, vodila je međunarodne ljetnje škole za gudače u Baru i Kotoru koje su organizovane sa Muzičkom akademijom i festivalima Kotor art i Barski ljetopis. Gotovo je nemoguće pobrojati sve umjetničke, stručne i društvene nagrade i priznanja koje je dobila. Među najznačajnijim nagradama su: Trinaestojulska nagrada, Orden rada sa srebrnim vijencem, Sedmojulska nagrada, Vukova nagrada i mnoge druge. Bila je dobitnica počasnog doktorata Univerziteta Crne Gore.

Međunarodni festival KotorArt i manifestacija Don Brankovi dani muzike 2021. godine uspostavili su nagradu “Darinka Matić Marović”. Ova nagrada dodjeljuje se umjetnicima i umjetnicama koji su dali poseban doprinos muzičkoj umjetnosti.

 

Zagorka GOLUBIN MIKIĆ, Melanija Meke ANDRIĆ ERDEVIČKI, Tia ČAMDŽIĆ DOŽIĆ, Natalija BAJKOVIĆ – Ženski plivački tim Jadrana je u Jugoslaviji pozicionirao Crnu Goru visoko na ljestvici uspješnih sportista, plivača i plivačica. Krajem pedestih godina dvadesetog vijeka, u Jadranu je formirana odlična plivačka ekipa, koja je na Prvenstvu Jugoslavije u Splitu 1958. godine osvojila 3. mjesto.

Istorijski uspjeh postignut je u Sloveniji 1959. godine kada je održano Državno prvenstvo u plivanju. Tada je Jadran na Kranju osvojio šampionsku titulu, kao prvi klub iz Crne Gore kome je to pošlo za rukom.

Melanija Meke Erdevički Andrić, Tinda Mađar, Tia Čamdžić, Ljiljana Stanišić Zloković, Natalija Bajković Vukotić, Zagorka Golubin Mikić, Slobodanka Bobe Klisura Vukčević, Mirjana Samardžić, Biljana Katurić Tušup i Natalija Vulić ispisale su tada stranice istorije crnogorskog plivanja.

Najsjajnije su bile Tia, Natalija, Zagorka, Melanija i Ljiljana, koje su Jadranu tada donijele pet zlatnih medalja i rekord države u mješovitoj štafeti, što je na koncu takmičenja i odlučilo ko će biti šampion. Njihov rekord dugo niko nije mogao da obori.

U to vrijeme ostale republike su imale zatvorene bazene i bolje uslove za treninge. U Herceg Novom to nije bio slučaj i preko zime su vodile profesionalno isplanirane, ozbiljne i jake treninge pod rukovodstvom iskusnog stručnjaka Ivana Ivice Zubera, a prema riječima plivačica ta ozbiljnost im je pomogla da i one treninzima pristupe ozbiljno i zahvaljujući takvom pristupu postigle su najveće uspjehe kako u crnogorskom tako i u jugoslovenskom plivačkom sportu.

Tada su uvedeni obavezni ljekarski pregledi, vitamini, planski i ozbiljni treninzi preko zime, a preko ljeta plivačice su izvodile jako naporne treninge ujutru i uveče od 7 do 10 h.

Tia Dožić (Čamdžić) je 1959. godine imala svega 15 godina, kada je u Sloveniji osvojila titulu najbrže jugoslovenske plivačice. Naredne godine Tia je izabrana za najboljeg sportistu Crne Gore zbog sjajnog vremena i rekorda Jugoslavije na 100 metara delfin stilom, a prema tadašnjim svjetskim plivačkim zapisima bila je među prvih osam u svijetu.

Njihov doček u Herceg Novom bio je veličanstven – sugrađani su ih nosili na rukama kao izraz sreće i zadovoljstva zbog donešene titule.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXIX): Prvakinje glume i arhitekture

Objavljeno prije

2 sedmice

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Dragica DAVIDOVIĆ-TOMAS – Prvakinja Crnogorskog narodnog pozorišta, jugoslovenska i crnogorska filmska i pozorišna glumica, zaslužni kulturni stvaralac, dobitnica najvišeg državnog priznanja Trinaestojulske nagrade i brojnih drugih nagrada i priznanja (Peć, 26. jun 1936 – Podgorica, 29. april 2015).

Jedna od najpoznatijih crnogorskih filmskih i pozorišnih glumica, obilježila je svojim radom razvoj crnogorske poslijeratne pozorišne i filmske scene. Isticala je da njen uspjeh ne bi bio moguć bez podrške porodice. Za Dragicu Tomas, njena majka, koja je sa trideset godina ostala udovica sa šestoro male đece, bila je heroina. Smatrala je i u svakoj prilici isticala da je od presudnog značaja vaspitanje i nauk koji dijete ponese sa sobom iz sopstvene porodice i od svoje majke.

Dragica je sa svojim sestrama i bratom proživjela jako teško i traumatično đetinstvo, a zbog tog iskustva njena zahvalnost i divljenje ka majci je uvijek s ponosom isticala i odavala joj priznanje kako je bez pomoći i novca uspjela da ih sve odgoji i školuje sama, samo svojim umijećem i svojom snalažljivošću.

Svoju prvu pozorišnu ulogu odigrala je 1955. godine, sa svojih devetnaest godina, tokom prve godine studija glume u Novom Sadu.

Dragica Tomas je 1968. godine sa trideset dvije godine dobila najveće državno priznanje za svoj rad, Trinaestojulsku nagradu. Prva je crnogorska dobitnica Sterijine nagrade na 20. Sterijinom pozorju (1975) za izvanredno tumačenje lika Jovane u predstavi ,,Ognjište” Blagote Erakovića, za istu predstavu dobila je i nagradu publike, a ovu nagradu je uvijek sa ponosom isticala, jer je to prva nagrada nakon dvadeset godina postojanja koja je pripala Crnoj Gori. Za svoj rad nagrađivana je nagradom grada Kotora, dobitnica je nagrade za životno djelo „Pavle Đonović“, priznanja Udruženja dramskih umjetnika Crne Gore za životno djelo (1999). Postala je počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta 1999. godine. Jedini je član CNP-a kome je pripala nagrada za životno djelo za naročite zasluge Sterijinog pozorja (2000), stekla je status Istaknuti kulturni stvaralac Crne Gore, dobila nagradu za doprinos pozorišnom stvaralaštvu „Veljko Mandić“ (2011) kao i Veliku nagradu CNP-a (2012).

Kako je često s ljubavlju i poštovanjem govorila o svojoj majci, tako je ponosno i s puno ljubavi govorila i o suprugu, crnogrskom glumacu Petru Tomasu. On je bio njen najveći prijatelj i najveća ljubav. Njihov zajednički život obilježilo je razumijevanje i beskrajna privrženost. Dragica je često u intervjuima isticala da je njegova iskrenost i objektivnost najveće blago koje joj je omogućilo da je ne ponesu laskavost i komplimenti nego da uvijek pristupa svom poslu jednako bez obzira na slavu koju je stekla u velikoj Jugoslaviji. Petar, rođeni Kotoranin gospodskih manira, bio je i njen najveći kritičar i čovjek čije je mišljenje izuzetno cijenila.

Dragica Tomas bila je i članica žirija brojnih festivala u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Nišu, te širom Crne Gore. Tadašnja javnost smatrala je jednom od najvećih glumica crnogorskog pozorišta. Bila je i poslanica u Skupštini Crne Gore u trajanju jednog mandata.

Tumačila je likove crnogorskih žena – majki, sestara, supruga, a upravo te uloge plasirale su je u sami vrh glumačkih dometa crnogorske drame. Često je isticala da nije istina da se Crnogorci loše odnose prema svojim ženama i da ima mnogo Crnogorki kojima ni jedan muškarac ni po obrazovanju ni karakteru ne može da parira.

 

Svetlana Kana RADEVIĆ – Prva arhitektica u Crnoj Gori, jedna od najznačajnijih arhitektica u Jugoslaviji, svjetski priznata ekspertkinja u svojoj oblasti, jedna od osnivačica i prva žena izabrana za redovnog člana DANU-a.

Kana je svoje osnovno obrazovanje stekla na Cetinju, nakon čega upisuje podgoričku Gimnaziju. Još u đetinjstvu pokazala je interesovanje za arhitekturu, pa su i đečje igre bile svojevrsne arhitektonske građevine.

Kreativnost đečje igre na Cetinju profesionalno je odredilo, te nakon svršene podgoričke gimnazije upisuje studije arhitekture i istorije umjetnosti u Beogradu. Njen talenat i trud su prepoznati, a za dalje usavršavanje dobila je Fulbrajtovu stipendiju. Magistarske studije završava na Univerzitetu u Pensilvaniji u klasi svjetski poznatog arhitekte Luisa Kana.

Iako se stručno usavršavala i Parizu, Moskvi i Tokiju u ateljeu čuvenog japanskog arhitekte Kišo Kurokave, Svetlana Kana Radević je svoj život i rad najviše vezala za Crnu Goru, posebno Titograd – Podgoricu. Za sobom je ostavila izuzetno značajna djela, a njena inovativnost u arhitekturi i karakterističan stil privukli su pažnju i svjetskim stručnjacima i ljubiteljima arhitekture.

Sa samo 27 godina osvojila je prvo mjesto na konkursu za izgradnju hotela na obali Morače. Hotel Podgorica, otvoren zvanično na Dan državnosti Crne Gore – 13. jula 1967. godine, smatra se jednim od Kaninih najznačajnijih djela. Hotel je postao i znak prepoznatljivosti tadašnjeg Titograda, a današnje Podgorice. Ovaj objekat je privukao pažnju domaće i svjetske javnosti i Kanu pozicionirao u vrh savremenih stručnjaka arhitekture. Projektovala i sljedeće objekte: Autobusku stanicu u Podgorici (1968.), Spomen-kompleks na Barutani (1980), Hotel Zlatibor u Užicama (1981.), Dječji vrtić na Cetinju (1988.) i mnoge druge objekte u Crnoj Gori i regionu. Nekoliko projekata uradila je u saradnji sa svojom sestrom, takođe arhitekticom, Ljiljanom Radević, školovanoj na arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. Njihovo zajedničko djelo ,,Poslovni Centar Kuševac”, takođe predstavlja jedan od simbola ,,nove” Podgorice.

Bila je prva potpredśednica Matice crnogorske, redovna članica Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, članica crnogorskog PEN centra, inostrana članica Ruske akademije za arhitekturu i građevinske nauke, članica UNESCO-a. Za svoj rad dobila je nekoliko prestižnih priznanja – Borbinu nagradu za arhitekturu (1968) i to kao jedina žena i najmlađa dobitnica ove nagrade; zatim Trinaestojulsku nagradu (1968) i Nagradu oslobođenja Podgorice (1992). Kanu Radević njeni savremenici i prijatelji pamte kao veliku entuzijastkinju, izuzetno dobru i požrtvovanu ženu i empatu, duboko kulturno i identitetski osviješćenu intelektualku i stvaraoca. O svemu tome govore njena djela i angažman u društvu.

Radovi Kane Radević predstavljeni su u okviru čuvene izložbe ,,Toward a Concrete Utopia” (Kabetonskoj utopiji) Arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980, održanoj u Njujorškom muzeju MoMA 2018-2019. Jedan njen rad je postao sastavni dio MoMA kolekcije. Godine 2021. pregled Kaninog stvaralaštva bio je predstavljen na Venecijanskom bijenalu, a ovu postavku nakon Venecije imala je priliku da vidi i crnogorska publika u Muzeju grada Podgorice.

(Nastaviće se)
Ilustovali: Lina Leković i Mitar Rakčević

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXVIII): Članice CANU

Objavljeno prije

3 sedmice

na

3 Aprila, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Olga PEROVIĆ – Istoričarka umjetnosti, novinarka, likovna i pozorišna kritičarka, akademik (Podgorica, 21. oktobar 1932 – 25. februar 2017, Podgorica).

U Nikšiću završava osnovnu školu i gimnaziju. Još prije studija oprobala se u novinarstvu. Radila je u „Omladinskom pokretu“ kao novinarka i u Radiju Titograd kao urednica za kulturu. Ljubav prema umjetnosti i kulturi vodi je na studije u Beograd 1953. godine. Tada upisuje Filozofski fakultet – studije istorije umjetnosti.

Sa studija se vraća u Podgoricu i nastavlja novinarsku karijeru u listu „Pobjeda“ i to kao urednica kulturne rubrike. Bila je urednica lista „Komunist“ za Crnu Goru, a kasnije i urednica časopisa „Stvaranje“, „Susreti“, „Praksa“. Bila je članica redakcije i savjeta lista „Ovdje“. Jedno vrijeme radila je u Uredu za informacije Crne Gore, bila članica Izvršnog vijeća Crne Gore i predśednika Republičkog komiteta za informisanje, članica Predśedništva SRCG u periodu 1986-1990. Bila je i članica Upravnog odbora Fonda za unapređenje likovne umjetnosti „Moše Pijade”, urednica „Likovne enciklopedije Crne Gore“, urednica i saradnica brojnih časopisa, organizacija i institucija širom regiona.

Urednica je i nekoliko televizijskih emisija koje su posvećene likovnim stvaraocima o Lubardi, Dadu Đuriću, Luki Tomanoviću, Milošu Vuškoviću, Filu i dr. Sarađivala je na stalnim postavkama Nacionalne galerije na Cetinju i bila koautorka niza značajnih izložbi crnogorske i jugoslovenske umjetnosti, a mnoge izložbe đe je bila selektorka i autorka predstavljene su širom Evrope kao što su: Umjetnost na tlu Crne Gore od praistorije do danas; Pola vijeka crnogorske umjetnosti; Crnogorska umjetnost 1945-1970; Recentna crnogorska umjetnost i dr.

Autorka je knjiga „Ogledi i kritike“, „Likovna hronika“, kao i nekoliko monografija o istaknutim likovnim stvaraocima o Vuku Radoviću, Aleksandru Prijiću, Živku Đuroviću i Petru Lubardi kao i monografskog kataloga Likovna umjetnost Crne Gore 1946-1968. Autorka više stotina likovnih i pozorišnih kritika.

Bila je počasna članica Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, članica Matice crnogorske, Crnogorskog PEN centra, Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA i članica Nacionalnog savjeta za kulturu. Postala je prva žena članica Crnogorske akademije nauke i umjetnosti, i to kao vanredna članica 2000. godine, a redovna članica 2008. godine.

Za svoju izuzetnu stručnost i erudiciju, Olga Perović dobila je nekoliko nagrada i priznanja: Nagradu oslobođenja Titograda, Medalje rada, Ordena rada sa zlatnim vijencem, Ordena Republike sa srebrnim zracima, Ordena zasluga za narod sa srebrnim zracima.

Jelena Manja RADULOVIĆ-VULIĆ – Muzikološkinja, osnivačica i redovni profesor Muzičke akademije na Cetinju, vanredni član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Svoje rano đetinjstvo provela je na Cetinju, đe je završila osnovnu i nižu muzičku školu, kao i gimnaziju. Srednju muzičku školu završila je (vanredno) u Titogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu (Katedra za francuski jezik i književnost) 1961. godine, kao i na Muzičkoj akademiji, takođe u Beogradu. Kao stipendist Francuske vlade usavršavala je klavir u Parizu u klasi prof. Vladimira Perlemutera, a srednjovjekovnu muziku na Muzikološkom institutu pri Sorboni. U Parizu je nastupala kao pijanista u sali Cortot, u Jugoslovenskom kulturnom centru i u dvorani Alijanse France-Yugoslavie.

Po povratku iz Pariza bila je urednik muzičkog programa Radio Titograda (1967–1974). Za ciklus od deset emisija o Frederiku Šopenu dobila je nagradu ,,19. decembar”. Radila je kao honorarni profesor u srednjoj muzičkoj školi, baveći se muzičkom kritikom i publicistikom. Jedna je od osnivačica organizacije Muzičke omladine Crne Gore (1972).

Godine 1974. osniva i osmišljava muzički program Televizije Titograd i tako postaje njena prva muzička urednica. Za emisiju ,,Tragom jedne pjesnikinje” (Vagner – Matilda Vesendonk) dobija prvu nagradu na takmičenju jugoslovenskih TV centara na Bledu. Njenu emisiju sa francuskim violončelistom Andre Navarom iz 1979. godine, preuzela je ORTF, kao i nekoliko drugih evropskih tv kuća. Povremeno je nastupala kao solista ili klavirski saradnik.

Godine 1980. postaje jedan je od osnivača Muzičke akademije u Titogradu i njena dugogodišnja dekanica, na kojoj prvo u zvanju vanrednog, a od 1988. godine u zvanju redovnog profesora vodi predmete Muzički oblici i Istorija muzike. U to vrijeme samostalno realizuje više različitih projekata, među kojima je i projekat za japanski JEC-Fond, vrednovan 1973. godina na jedanaest miliona japanskih jena, čime je kompletirana oprema Muzičke akademije. Godine 1986. imenovana je za predśednicu Odbora za muzičku umjetnost CANU, a od 1998. godine postaje šefica tada osnovane Katedre za postdiplomski studij na Muzičkoj akademiji koja od 1996. godine djeluje na Cetinju.

Autorka je oko sedamdeset jedinica u Leksikonu jugoslovenske muzike (JLZ, 1983), više jedinica u Enciklopediji Jugoslavije (JLZ, 1984), kao i recenzija i predgovora za knjige, udžbenike, leksikone i fono edicije. Učestvovala je na brojnim simpozijumima i naučnim skupovima. U jugoslovenskom časopisu ,,Zvuk”, u ,,Glasniku” Odjeljenja umjetnosti CANU ili ,,Godišnjaku” CANU, zbornicima sa naučnih skupova, reviji ,,Ovdje”, časopisima ,,Fragment”, ,,Ars”, ,,Gest” ili u dnevnoj štampi objavila je više od dvjesta studija, eseja, prikaza, kao i tekstova iz oblasti muzičke kritike i esejistike. Njen do sada najznačajniji rad jeste dvotomna studija Drevne muzičke kulture Crne Gore – izdanje Univerziteta Crne Gore i Muzičke akademije na Cetinju (Cetinje 2002). Knjiga Muzička kultura Crne Gore: XIII-XVIII vijek, kao treći tom, objavljen je posthumno u izdanju CANU 2009. godine.

Dobitnica je nagrade Oktoih (1974), Povelje Saveza udruženja muzičkih pedagoga Jugoslavije (1984), Plakete Univerziteta Crne Gore (1994), Trinaestojulske nagrade (1981) i dr.

Bila je predśednica Zajednice jugoslovenskih muzičkih akademija, Saveza udruženja muzičkih umjetnika Jugoslavije, Udruženja muzičkih pedagoga Crne Gore, Udruženja muzičkih umjetnika Crne Gore, članica je Matice crnogorske, Crnogorskog PEN-centra, kao i počasna članica Saveza udruženja muzičkih pedagoga Jugoslavije, Crnogorskog narodnog pozorišta i dr. Za vanrednog člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti izabrana je 12. decembra 2003. godine.

(Nastaviće se)
Ilustracije: Svetlana Lola Miličković/Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo