Povežite se sa nama

MONITORING

TAJKUNI KAO DOBROTVORI: SLUČAJ PETROSA STATISA: Uzmi milone, vrati sitniš

Objavljeno prije

na

Zakupac elitnog ljetovališta Sveti Stefan-Miločer, grčki biznismen Petros Statis, nedavno se crnogorskoj javnosti predstavio u ulozi humanitarca, zainteresovanog za dobrobit društvene zajednice u kojoj već duži period živi i privređuje. Statis je Institutu za bolesti djece u Podgorici donirao 30.000 eura za nabavku 40 kreveta sa madracima, kao i simbolične poklone za mališane koji se tamo nalaze na liječenju. U dirljivu humanitarnu akciju Statis je poveo članove svoje porodice, suprugu i dvoje djece. Kako bi djeca od malena učila koliko je važno pomagati drugima, kazao je Statis pred spremnim TV kamerama.

Bio bi to lijep gest uspješnog poslovnog čovjeka koji u Crnoj Gori ostvaruje pristojan prihod uz poštovanje zakona i pod uslovima jednakim za sve njene građane. Međutim, u ovom slučaju slika darovanja o kojoj pišu mnogi mediji, nije baš tako ružičasta. Bila je to jedna vrsta podilaženja crnogorskoj javnosti, uoči dobijanja građevinske dozvole za izgradnju stanova za tržište u Miločeru, najvrednijem prirodnom rezervatu na Crnogorskom primorju. Pokušaj formiranja imidža društveno odgovornog poslovnog čovjeka, pred izvršenje jednog od većih zločina protiv prirode koji će, ukoliko se realizuje, Crna Gora i njeni građani uskoro vidjeti.

Sad treba očekvati da će duševan čovjek, kakav je biznismen Statis, povesti svoju porodicu i u Miločer, da svojim očima gledaju i uče kako se uništavaju očuvane prirodne vrijednosti, gajeni park pored mora sa stoljetnim stablima borova, eukaliptusa, maslina i lovorike, radi sticanja profita. Kako se betonira jedina preostala prirodna oaza i jedinstveni spomenik prirode na cijeloj rivijeri.

Poslovni ljudi kod nas koji daju donacije uglavnom to ne čine zbog osjećaja odgovornosti da dio svog uspjeha vrate zajednici. Kod njih često nema ,,besplatnog poklona”. Od zajednice uzimaju najviše što mogu zahvaljujući monopolskom statusu i privilegijama, ostvaruju profit uz ulaganja u poslove bez rizika dogovorene na višim nivoima vlasti.

Petros Statis je svojevrsni monopolista u turističkoj privredi Crne Gore. Upravlja nizom elitnih hotela i plaža u Paštrovićima. Posjeduje ugovor o dugoročnom zakupu ekskluzivnih hotela Sveti Stefan i Miločer. Uspio je da u svoju korist drastično izmijeni osnovni ,,ugovor stoljeća”, zaključen 2007. godine. Na predlog Vlade Mila Đukanovića poslanici Skupštine Crne Gore usvojili su čuveni aneks ugovora kojim je produžen rok zakupa i smanjena godišnja zakupnina za hotele u odnosu na prvobitno ugovorenu. Država je na taj način oštećena za milionske iznose.

Kao bonus na povlastice, zakupcu je dozvoljeno da u Miločeru gradi i prodaje stanove. Da bi tako nešto bilo moguće, ugovor o zakupu Miločera sa 30 godina produžen je na 90. Što praktično znači poklanjanje zemljišta za gradnju na najvrednijoj lokaciji, čime je državi i društvu pričinjena neprocjenjiva šteta.

Ovaj sramni aneks usvojen je krajem 2015. godine glasovima poslanika DPS-a i manjinskih stranaka, uz presudnu podršku Pozitivne i njenih lidera Darka Pajovića i Azre Jasavić.

Pozitivne više nema na političkom nebu Crne Gore, ali će njeno (ne)djelo trajno obilježiti prostor luksuznog ljetovališta i ukupni crnogorski turizam.

Dok pred upaljenim kamerama dijeli poklone i izigrava odgovornog hotelskog magnata, grčki biznismen zatvorio je kilometar najvrednijih plaža na Crnogorskom primorju za građane Crne Gore, turiste i druge posjetioce.

Pet prirodnih pješčanih plaža na potezu od Pržna do Svetog Stefana, ukupne dužine preko 1.000 metara, pod kontrolom je Statisa i njegove firme Adriatic properties.

Visokim cijenama obaveznog plažnog mobilijara sa plaža su rastjerani gosti, tako da najljepše plaže budvanske rivijere u sred turističke sezone zvrje sablasno prazne. Malo ko može sebi da priušti komplet ležaljki sa suncobranom po cijeni od 120 eura, koliko iznosi dnevni najam na plaži u Miločeru, ili 110 eura na Svetom Stefanu, 65 eura ispred Statisovog hotela Maestral u Pržnu, pa do nešto nižih cijena na gradskoj svetostefanskoj plaži, koju je na javnom tenderu preoteo od mještana.

Biser crnogorske obale, mala Kraljičina plaža, dobila je status eksteritorije. Ograđena gvozdenim kapijama i opkoljena jakim obezbjeđenjem, potpuno je izolovan i amputiran dio obale, osim za rijetke goste, visoke funkcionere državne administracije, premijere, ministre i njihove familije.

Po Ustavu i Zakonu o morskom dobru, morsko dobro je javno dobro, dostupno svima pod istim uslovima, pa se u javnosti često postavlja pitanje ko je dozvolio zakupcu i po kom osnovu, isključivanje velikog dijela vrijednih pješčanih kupališta iz aktivnog turističkog prometa.

Ono što je drugima zabranjeno ili nedostupno, nije Petrosu Statisu i njegovoj porodici koja na Svecu uživa ničim zaslužene povlastice. Dio nadaleko poznate svetostefanske hotelske plaže, ispod restorana Pod maslinom, Statis je privatizovao i stavio na raspolaganje svojoj porodici i prijateljima.

Kao zakupac poznatih hotela, Statis se legitimisao i kao divlji graditelj, koji ne haje za zakone i propise koji važe za druge. Podsjećamo da je u maslinjaku ispred hotela Sveti Stefan firma Adriatic properties bespravno podigla dvije dvospratne zgrade, koje su zahvaljujući podršci vlasti, odnosno tadašnjeg ministra Branimira Gvozdenovića, legalizovane kao privremeni objekti. Poput nekog kioska ili pijačne tezge. Društvo je time višestruko zakinuto. Daleko više nego što iznosi pomenuta donacija dječjoj bolnici.

Kada bi ,,uspješni” biznismeni izmirivali svoje obaveze prema državi, poput ostalih građana Crne Gore, bolnicama, školama i vrtićima, ne bi trebale njihove lažne donacije.

Kompanija Adriatic podnijela je zahtjev za izdavanje građevinske dozvole za gradnju novog hotela Kraljičina plaža, vila i stanova za prodaju u Miločeeru. Ministarstvo održivog razvoja i turizma odobrilo je rušenje starog hotela na čijem je mjestu planiran novi, sa višestruko uvećanim gabaritima i spratnošću.

Lokalna uprava u Budvi protivi se gradnji stanova u Miločeru. U Skupštini Opštine jednoglasno je usvojena Deklaracija o zaštiti Miločera. Predstavnici svih stranaka osudili su planirano betoniranje luksuznog turističkog rizorta. Opština Budva zatražila je od Ministarstva da ispoštuje Deklaraciju lokalnog parlamenta koja definiše odnos građana Budve prema ovom pogubnom projektu. U dopisu upućenom ministru Pavlu Raduloviću, Opština je zatražila status stranke u postupku po osnovu vlasništva na jednom broju zemljišnih parcela u Miločeru.

Na dnevnom redu sjednice Skupštine planirane za kraj avgusta, naći će se Odluka o utvrđivanju javnog interesa i zaštite miločerskog parka.

,,Opština Budva će preduzeti sve mjere u cilju očuvanja miločerskog parka i u tom smislu će se protiviti izdavanju odobrenja za gradnju novih i proširenju kapaciteta postojećih objekata”, navodi se u tekstu Odluke o kojoj će se odbornici izjašnjavati.

Ozbiljni su pokazatelji da Petros Statis nije glavni akter u megalomanskom projektu gradnje apartmana i stanova u poznatom ljetovalištu, u obimu od nevjerovatnih 40.000 kvadratnih metara izgrađene površine. On je prema brojnim indicijama, samo izvršilac tuđih planova, produžena ruka na poziciji predsjednika Odbora direktora kompanije Adriatic properties, čiji je osnivač, prema podacima CRPS-a, of-šor kompanija Aidwey Investments Ltd, sa Britanskih Djevičanskih Ostrva.

Na sceni je apsurdna situacija u kojoj je država sa svojim vodećim institucijama, Vladom i Skupštinom zalegla, iza projekta degradacije najvrednijeg turističkog resursa, gradnje stanova i apartmana u Miločeru i po Svetom Stefanu, za skrivene, javnosti nepoznate investitore. Mijenjali su se zakoni i propisi kako bi biser crnogorske obale postao građevinsko područje za pohlepne domaće i bjelosvjetske tajkune. Koji će za sobom, ukoliko im pakleni plan uspije, ostaviti beton i staklo, a profit prebaciti na račune dalekih of-šor destinacija.

Javnosti tu i tamo zamažu oči sitnišom u vidu brižnih donacija, sponzorstva, poneke stipendijice ili besplatnog interneta za mjesnu zajednicu. Da nam pustošenje lakše padne.

Branka PLAMENAC

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo