Uncategorized
Triptihon

Iskustvo ,,krvavog četvrtka”, tokom zbivanja u zgradi parlamenta (Sobranija) Republike Makedonije, bez ikakve moje svjesne namjere, zgrušavalo se u meni u vizuelnu cjelinu, u neku vrstu slike i paralelno se ispisivalo kao filozofski dokument, da bi se, pred sam kraj, sublimiralo u neku vrstu moralne intuicije, etičkog snoviđenja – stanja koje bih najtačnije opisao kao prosvjetljenje. Iako se kristaliziralo kao cjelina, integralno – to iskustvo se jasno oblikovalo kroz tri zasebne ekspozicije: 1. Mržnju; 2. Podlost; 3. Ljudskost.
Ukratko, dočaraću vam ono što se naslikalo i ispisalo u meni, što se oformilo u jasan, sasvim određen triptihon. Na jednom dijelu ovog triptihona, ružni i strašni likovi napadača, kao sa najmračnijih Brojgelovih slika; na drugom, podlost još ružnija od mržnje; u sredini, uz povremeni blijesak personalne hrabrosti napadnutih, smirena i duboka, dublja od mora – ljudskost!
Bijaše to dakle, 27. april, dan četvrtak, aprilsko predvečerje; sjetih se svoje omiljene uzrečice: ,,Svakog aprila niču mi krila”. I ovog aprila bijahu mi baš onako punom snagom nikla, razmahnula se dok ih prve dvije scene triptihona gotovo sasvim ne salomiše. Ali, krila su – krila! Duša čovjekova je krilata, a duša ako se ne slomi, njenim krilima niko ništa ne može! Te tako, u trećem dijelu triptihona raširi moja duša svoja krila i uzdiže se iznad te strašne kaljuge mržnje i podlosti.
Evo, ovako je to bilo:
Kratak preludijum:
Prvi opori tonovi uvertire sada već trogodišnje političke krize u Makedoniji, odjeknuli su kroz ,,bombe” – autentične snimke telefonskih razgovora koji su otkrili zaprepašćujući nivo korumpiranosti i brutalnosti najužeg kruga pretstavnika vlasti i sasvim rasparali masku sa lica režima. Uslijedili su masovni protesti stotina hiljada građana. Ali vlast nije pala. Tri godine, svim sredstvima se održavala na komandnom brodu države, kontrolišući sve poluge zakonodavne i izvršne vlasti, uključujući i slijepu poslušnost predsjednika države Đorga Ivanova. Toliko uspješno i umješno (iako ni malo časno), da je na izborima 11.12. 2016. čak odnijela minimalnu pobjedu (sic!) pred glavnim opozicionim rivalom, rezultatom 51:49 izraženim u broju poslaničkih mjesta. Ipak, taj broj nije bio dovoljan da dobiju mandat za konstituisanje novog parlamenta i sastav nove Vlade, jer je Ustavom predviđeni uslov formiranja parlamentarne većine (najmanje 61 poslanik), s obzirom da Sobranie Makedonije broji 120 poslanika. Marionetska figura predsjednika Đorga Ivanova, flagrantno kršeći Ustav, dodijelila im je mandat. Ipak, koalicioni potencijal totalno kompromitovane vlasti bio je nula, pa je bivši premijer Nikola Gruevski, ostavši sa 51 poslanikom, poslije 20 dana uzaludnih pregovora morao vratiti mandat.
Kada je lider opozicije Zoran Zaev podnio zahtjev za mandat sa 67 potpisa, bio je odbijen uz obrazloženje, takođe suprotno Ustavu, da mora priložiti i program buduće vlade, koji će on lično, po svom nahođenju odobriti ili odbiti. Odbio je i obrazloženje i mandat. Početkom marta, parlament je produžio prvu sjednicu započetu 30.12.2016. godine. Da bi spriječila izbor novog predsjednika parlamenta, vladajuća klika, koristeći Trajka Veljanovskog, kao predsjedavajućeg parlamenta do izbora novog parlamentarnog sastava, priložila je spisak sa 51 diskutantom; na svaku od 51 diskusije, priključen je spisak od 50 replika a na svaku repliku odgovor svakog od diskutanata. Šema ovog partijskog monologa, teorijski bi se iscrpila tek nakon tri mjeseca svakodnevnog rada po sedam časova dnevno. Tako je, uz kidnapovanu državu, kidnapovan i parlament.
Pozivanje parlamentarne većine na član 78. stav 2. Poslovnika parlamenta, koji eksplicite predviđa glasanje za izbor Komisije za izbor i imenovanje predsjednika parlamenta, glatko je odbijen uz suludo obrazloženje da je suprotan odredbi po kojoj je jedna sjednica završena tek kada se iscrpi lista svih prijavljenih diskutanata – što bi značilo blokiranje kompletnog državnog sistema sve do početka ljetnjih odmora. Pozivajući se na član 10. stav 1. Poslovnika, koji daje pravo parlamentarnoj većini da izglasa novog predsjednika parlamenta, 27. aprila je to i učinjeno, uz potvrdu najviših pravnih eksperata, uključujući i bivšeg predsjednika Ustavnog suda, da je takva odluka potpuno legalna i da je takav izbor legitiman. Oficijalnim priznavanjem novoizabranog predsjednika parlamenta Talata Džaferija od strane SAD, EU i mnogih drugih država, legitimnost tog izbora definitivno je potvrđena.
I tada je počelo!
Prva slika: MRŽNJA!
Kada je prvi val nasilnika upao u zgradu Sobranija, Zoran Zaev i Talat Džaferi, novoizabrani predsjednik parlamenta, držali su konfereciju za medije. Sa galerije sam pratio razjarenu gomilu kako se poput nadolazeće mutne vode penje stepenicama doma demokratije. Mnogi su u rukama nosili metalne šipke, drugi su punili džepove kuglama okidanim sa kancelarijskih stolica; pokraj paralisanih pripadnika skupštinskog obezbjeđenja i policajaca pod punom opremom, tipovi u crnim majicama sa fantomkama na glavi, propuštali su nadiruću masu i usmjeravali ih prema sali za konferencije. Kada su se uz tresak provalila vrata sale, nahrupila je masa i odmah jurnula na prisutne, prije svega na Zorana Zaeva i poslanike njegove partije. Letjele su stolice, prštali su stativi kamera oteti od snimatelja. Vidio sam kad je Zoran Zaev raskrvavljenog čela i krvave košulje desnim krošeom u bradu zaustavio jednog napadača. Svi poslanici okupljeni oko njega bili su u krvi, boreći se kao lavovi. Vonj mržnje pomiješao se sa vikom, kricima, tupim zvukom udaraca. Potpredsjednica SDSM Radmila Šećerinska, povučena je snažno za kosu i naglim trzajem oborena na zemlju; odmah je uslijedio i udarac metalnim stativom po glavi. Njenu kovrdžavu plavu kosu preplavila je krv.
Grupa oko predsjednika albanske partije Alijansa Zijadina Sele, masovnim napadom je potisnuta. Sela je odvučen, oboren na zemlju i bjesomučno udaran nogama po glavi, licu, grudima, leđima, sve dok nije ostao nepomično ležati, sav u krvi. Kasnije su ga, u dubokoj nesvijesti, presvučenog u duksericu jednog policajca, krišom iznijeli kao povrijeđenog demonstranta.
Prema meni je odozdo poletio tvrd, crni predmet; mahinalno sam se izmakao tek toliko da se predmet s treskom razbije o zid tik iza mojih leđa. Mržnja je prelazila iz jednog u drugo agregatno stanje: nakon krvničkih udaraca tvrdim predmetima, mržnja se iz onog odvratnog smrada pretvorila u neartikulisane urlike, a zatim u gasovito stanje mučnine, u čireve i prišteve iz kojih se mržnja cijedila kao gnojna sluz, preplavljujući cijeli prostor. Uz stepenice se uspinjao tutanj razjarene gomile. Trenutak prije nego što su udarili, otvorio sam vrata galerije i suočio s njima. Poput Sokrata kod Heroneje, prolazio sam kroz njihove redove a da nijedan nije na mene zamahnuo. Obreo sam se na galeriji velike svečane sale. O onome šta se tamo dešavalo, bolje je i ne sjećati se.
Druga slika: PODLOST!
U svečanoj Sali u kojoj se održavaju plenarne sjednice, poslanici i funkcioneri VMRO DPMNE partije, grlili su se i ljubili sa napadačima, posebno sa ljudima u crnim majicama i fantomkama. Njihova zluradost je blistala, sijala je jače od pozlate na mozaicima kojima je ova sala ukrašena. Vijorile su se partijske i državne zastave, a vrli poslanici čestitali su raspomaljenim napadačima na onome što su do tada uradili i podsticali ih na nove ,,podvige”. Tresak bombi sa suzavcem i oštar zagušljivi dim, najavili su upad specijalaca u galeriju u kojoj sam se, sa još četiri poslanika, zatekao. Evakuisali su nas blindiranim konvojem do kasarne, odakle sam, poslije dva sata po ponoći, stigao kući.
Treća slika: LJUDSKOST!
Ta slika, koja se sasvim pomiješala sa tekstom i tekst koji se pretapao u sliku, nastajali su spontano, kao priča koju čovjek nemušto piše u sebi, tačnije, nekako se sama oslikavala i ispisivala u meni. Pratio sam ih pomno, pamteći svaki detalj, memorirajući svaku riječ. Iako su nastali prvi, odmah poslije upada mase u konferencijsku salu, ta slika i taj tekst su se nametnuli kao onaj središnji dio ovog triptihona zasjenivši gnjev i melanholiju, mržnju i podlost sa one dvije bočne scene, iako su se one formirale znatno kasnije i trajale mnogo duže.
Neka bude što biti ne može, mislio sam u sebi, neka ne ostane kamen na kamenu od skupštinske zgrade, ali neka duh slobode, demokratije i ljudskosti večeras bude odbranjen, neka ostane neporažen, neka ne poklekne pred mržnjom i podlošču.
Zamišljao sam, nadao se, u mislima sam već vidio kako se, u trenutku kada nasilnici s treskom razbiju vrata sale za konferencije, pred njima ispravlja čvrsti zid poslanika VMRO DPMNE, svih 51 na broju, muškarci i žene, mladi i one poznije dobi i kako im, u jedan glas, gromko poručuju: ,,Ovo je napad na sve nas! Neka se niko ne usudi ovdje podići ruku ni na jednog narodnog poslanika, jer će ruka dignuta protiv njega biti ruka dignuta protiv svih nas, protiv naroda koji nas je izbabrao, protiv slobode i demokratije u Republici Makedoniji, protiv njenih zakona i Ustava! Ako ste naumili da tučete naše kolege poslanike bez obzira iz koje su partije, moraćete prvo pretući sve nas!”
Vjerovao sam, uzdao sam se – bio sam uvjeren da će biti upravo tako!
Ali ne bi tako. Šansa za moralni podvig slomila se pod pritiskom partijskih interesa i najnižih strasti – mržnje i podlosti.
Ne znam kakvu je ko lekciju izvukao iz ovog najcrnjeg dana u istoriji slobodne i suverene Republike Makedonije. Znam da sam ja odlučio, da ću, ako se bilo kada vi nađete u sličnoj opasnosti, kolege poslanici iz bilo koje partije, zastati pred vas i da vam niko neće moći ništa, sve dok ja ostanem uspravan pred vama.
Ferid MUHIĆ
(Autor je nezavisni poslanik u Sobranju Makedonije)
Komentari
Uncategorized
Knjige i vatra
Možemo se složiti ili ne složiti sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili
Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.
Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.
Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.
“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.
Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.
Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.
Iz vlade su pitanja ignorisali. Ostalo je samo da nagađamo jesu li premijer Abazović, koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).
Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je tužilaštvu predložio da tog građanina, po službenoj dužnosti, goni zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog. Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.
Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.
Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”
Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati. “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.
Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Uncategorized
DNEVNI BORAVAK ZA STARE U KOLAŠINU ZATVOREN: Godine čekanja, mjesec i po radovanja

Dugo čekani Dnevni boravak za stare u Kolašinu radio je samo mjesec i po. U lokalnoj upravi i Centru za socijalni rad ne može se dobiti informacija kada bi taj servis mogao biti ponovo dostupan korisnicama
Najstariji Kolašinci ponovo su bez prostora gdje bi mogli da provode određeni dio dana, ali i da dobiju toli obrok i najneophodniju stručnu podršku. Privilegiju da imaju na raspolaganju servis za podršku, pripadnici „trećeg doba” u toj varoši imali su samo od novembra do kraja decembra prošle godine. Najavljivan od 2018, adaptiran dvije godine, Dnevni boravak za stare u Kolašinu zvanično je otvoren u novembru prošle godine. Od Nove godine, vrata tog prostora su zaključana, a trenutno je teško dobiti odgovor na pitanje do kada. Prema nezvaničnim informacijama iz Centra za socijalni rad Kolašin i Mojkovac, resorno ministarstvo, koje je nosilac tog projekta, čeka da se u vođenje servisa uključe ili lokalna uprava ili licencirana NVO.
Dnevni boravci za stare u Crnoj Gori otvarani su u saradnji sa Kancelarijom Programa Ujedinjenih nacija za razvoj, kroz projekat razvoja kapaciteta usluge socijalne zaštite u našoj državi. U okviru tog projekta trajalo je i dugo adaptiranje prostora u Kolašinu. Opština je dugo prolongirala odluku o određivanju lokacije. Sada smatraju da su sve svoje obaveze prema najstarijim sugrađanima završili, ustupajući prostor za Dnevni boravak. U kolašinskoj lokalnoj upravi još ne znaju koje bi trebalo da budu njihove obaveze u funkcionisanju tog servisa. Kako je za Monitor kazao Sekretar za finansije Dragan Bulatović, još nijesu dobili zvanični dopis sa sličnim očekivanjima sa bilo koje adrese. Zbog toga, objašnjava, ne mogu ni kazati da li će Opština i na koji način doprinijeti projektu.
„Lokalna uprava je, skupštinskom odlukom, za potrebe Dnevnog boravka za stare ustupila prostor od 80m2 u zgradi koja je opštinsko vlasništvo. Taj objakat se nalazi u Ulici Jagoša Simonovića. Nemamo, koliko je znam, nikav upit, predlog incijativu ili informaciju o načinima na koje bismo se mogli uključiti u funkcionisanje tog servisa. Obaviješteni smo kad je počeo da radi. Ne znam ništa o zatvaranju niti kako funkcioniše“, kazao je Bulatović.
Na sajtu JU Centri za socijalni rad Crne Gore, uz informaciju o početku rada, piše i da će Dnevni boravak korisnicima u Kolašinu pružati usluge toplog obroka, psihosocijalne podrške, sitnih medicinskih usluga… Takođe i organizovanje društvenih igara, dnevno posluženje, realizaciju radionica u saradnji sa osnovnim školama, orgnizovanje izleta…
Tokom kratkog rada, u Dnevnom boravku bilo je svega nekoliko korisnika. Uglavnom onih koji su u stanju socijalne potrebe. No, njihovo iskustvo govori da je taj servis, čak i u tom kratkom periodu, bio nedostupan mnogima kojima je podrška neophodna.
„Bila sam svega dva dana. Nije bilo loše. Dobijali smo sok, kafu, jedan obrok, koji je donošen iz obližnjeg restorana. Imali smo televiziju i mogućnost za društvene igre. Bilo je toplo i udobno. Međutim, i da nastavi da radi, ne znam kako bih više mogla da dolazim. Ta kuća je u centru grada, a ja živim u prigradskom naselji, dva i po kilometra daleko od centra. Svaki put treba da platim taksi u oba pravca, što nije malo s obzirom na to da sam korinica socijalnih davanja. Uostalom, za taj novac bih mogla bih sebi taj jedan obrok da obezbijedim”, kaže sedamdesetdvogodišnja Kolašinka.
Ona tvrdi da bi trebalo razmisliti i o načinima da se u staračka, i uglavnom samačka domaćinstva, besplatni obrok nekako dopremi, pa da korinici ne moraju dolaziti. Tvrdi i da je čula od ostalih rijetkih korisnika kratkotrajnog rada servisa Dnevnog boraka da im je komplikovano da dolaze svakodnevno.
„Bilo je korisno jer sam se poslije dužeg vremena zatvorenosti u kući, srela sa nekim vršnjacima. Razgovarali smo, gledali TV… Pričali smo o zajedničkim mukama, a nije ih malo. Predugo traju dani kad je čovjek bolestan, star i sam… Nijesu nas obavijetili o zatvaranju Dnevnog boravka, čula sam nešto da je problem plaćati struju, a to bi, valjda, trebalo Oština da radi. Dobro bi bilo da ga ponovo otvore, pa ko može da dolazi, nek’ dolazi, ko ne može, neka sjedi kući, kao i do sada”, priča sagovornica Monitora.
U Opštinskoj organizaciji penzionera Kolašin gotovo da ne znaju ništa o načinu na koji je zamišljen rad Dnevnog boravka. Niko ih, tvrde, nije pitao za savjete niti pokazao incijativu da ih uključi u funkcionisanje. Iako su prostorije Udruženja penzionera i Dnevni boravak u istoj zgradi, kažu da su potpuno neinformisani.
„Dok se prostor uređivao pružili smo tehničku podršku, koliko smo mogli, s obzirom na to da smo u istoj zgradi. To je sve. Čula sam da je ideja da se tamo pružaju usluge starima u stanju socijalne potrebe. Ni to precizno ne znam. U svakom slučaju, podržavamo svaki oblik osnaživanja i pomoći najstrijim, ali uz brižljivo analiziranje njihovih stvarnih potreba. Čini mi se da je to izostalo”, kaže predsjednica kolašinske organizacije penzionera Ljiljana Tatić.
Ona podsjeća na veliki broj starijih ljudi na seoskom području, kojima su, kaže ona, usluge Dnevnog boravka daleko i nedostižne. Tatić kaže da je u Kolašinu oko 1.400 penzionera, te da ni njihov položaj nije zavidan. Potrebana im je, zaključuje ona, višestruka i multidiscplinarna podrška. Objašnjava da je pandemija donijela nove strahove, izolovanost i nove egzistencijalne probleme.
„Podjednako bitno kao i novac za osnovne potrebe je uključivanje starijih u aktivnosti koje su primjerene njihovom zdravstvenom stanju i starosnom dobu. Druženje, zabava, razgovori, izleti… sve bi to upotpunilo i uljepšalo njihovu svakonevnicu. Mi se trudimo, i pored orgraničenih sredstava, da dio tih potreba i zadovoljimo. Međutim, opet, ostaje veliki broj naših vršnjaka izvan toga. Ili su daleko od grada ili su bolesni”, objašnjava ona.
Organizacija penzionera u Kolašinu koristi prostor od oko 80m2, uključujući i kancelariju. No veliki problem je održavanje, zagrijavanje i plaćanje računa za struju. Iz opštinske kase ove godine će biti izdvojeno svega 1.000 eura za to udruženje. Imaju još 400 eura prihoda od članarina. Polovinom novca dobijenog iz lokalnog budžeta, kažu, kupili su drva za ogrjev, a račun za struju im je opterećen i ratama kojima otplaćuju raniji dug. Od Opštine su ove godine tražili oko 5.000 eura. Međutim, taj zahtjev su iz lokalne uprave ocijenili kao neosnovan.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
Uncategorized
JAVNI POZIV ZA NOVINARSKA ISTRAŽIVANJA IZ OBLASTI ŽIVOTNE SREDINE I POGLAVLJA 27

Imate li ideju za novinarsku priču od javnog interesa, želite li da istražujete teme od značaja za Crnu Goru i proces evropskih integracija, vezanih prije svega za Poglavlje 27 i zaštitu životne sredine? Da li hoćete da uz trening i mentore iz zemlje i regiona, rukovodeći se najvišim standardima, razvijete temu koja vas zanima? Hoćete li da se vaša priča objavi u regionu, da se prevede na engleski jezik, dopre do čitalaca van našeg govornog područja?
Ako na ova pitanja odgovorite potvrdno, prijavite svoje ideje za istraživačke tekstove od javnog interesa vezane za proces evropskih integracija. Autori najboljih prijedloga će proći trening, koji će se održati u Crnoj Gori krajem aprila 2021.
Nakon trenga, izvršiće se selekcija. Tri kandidata sa najboljim idejama, novinarskim vještinama i znanjima, uz mentorsku podršku uredničkog tima iz zemlje i regiona, realizovaće svoje istraživačke projekte.
Nakon završetka istraživanja, svi radovi će biti objavljeni na sajtovima CIN-CG-a i BIRN-a, kao i u posebnoj dvojezičnoj publikaciji i e-knjizi.
Pravo apliciranja imaju svi novinari iz Crne Gore sa istraživačkim sklonostima i iskustvom. Pored treninga, mentorske i uredničke podrške, odabrani kandidati dobiće i 1000 eura za rad na pričama (umanjenih za oko 9% poreza na honorare).
Konkurs se sprovodi u okviru projekta Istraživačko novinarstvo, ekološke teME, učešće građana/ki, koji finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija.
Prijave sa prijedlozima se šalju do 26. marta 2021. godine, na email: konkurscincg@gmail.com i assistantcincg@gmail.com.
Formulare za prijavu možete preuzeti na ovom LINKU
Ukoliko imate dodatnih pitanja, pošaljite ih na e-mail: konkurscincg@gmail.com ili na assistantcincg@gmail.com.
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
FORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
Izdvojeno4 dana
PREGOVORI O FORMIRANJU VLADE: Evropa, kad?
-
Izdvojeno3 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali
-
INTERVJU4 sedmice
DR VUK VUKSANOVIĆ, VIŠI ISTRAŽIVAČ U BEOGRADSKOM CENTRU ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU (BCBP): Teško je povjerovati da je smrt Prigožina nesrećan slučaj
-
Izdvojeno4 sedmice
KAKO ZAPOŠLJAVA EPCG: Produbljivanje dubine
-
FOKUS2 sedmice
NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka
-
DANAS, SJUTRA2 sedmice
Rupa pravde
-
Izdvojeno3 sedmice
IZBOR DIREKTORA AGENCIJE ZA CIVILNO VAZDUHOPLOVSTVO: Reference iz DPS-a i Beograda važnije od struke