Povežite se sa nama

Uncategorized

Triptihon

Objavljeno prije

na

Iskustvo ,,krvavog četvrtka”, tokom zbivanja u zgradi parlamenta (Sobranija) Republike Makedonije, bez ikakve moje svjesne namjere, zgrušavalo se u meni u vizuelnu cjelinu, u neku vrstu slike i paralelno se ispisivalo kao filozofski dokument, da bi se, pred sam kraj, sublimiralo u neku vrstu moralne intuicije, etičkog snoviđenja – stanja koje bih najtačnije opisao kao prosvjetljenje. Iako se kristaliziralo kao cjelina, integralno – to iskustvo se jasno oblikovalo kroz tri zasebne ekspozicije: 1. Mržnju; 2. Podlost; 3. Ljudskost.

Ukratko, dočaraću vam ono što se naslikalo i ispisalo u meni, što se oformilo u jasan, sasvim određen triptihon. Na jednom dijelu ovog triptihona, ružni i strašni likovi napadača, kao sa najmračnijih Brojgelovih slika; na drugom, podlost još ružnija od mržnje; u sredini, uz povremeni blijesak personalne hrabrosti napadnutih, smirena i duboka, dublja od mora – ljudskost!

Bijaše to dakle, 27. april, dan četvrtak, aprilsko predvečerje; sjetih se svoje omiljene uzrečice: ,,Svakog aprila niču mi krila”. I ovog aprila bijahu mi baš onako punom snagom nikla, razmahnula se dok ih prve dvije scene triptihona gotovo sasvim ne salomiše. Ali, krila su – krila! Duša čovjekova je krilata, a duša ako se ne slomi, njenim krilima niko ništa ne može! Te tako, u trećem dijelu triptihona raširi moja duša svoja krila i uzdiže se iznad te strašne kaljuge mržnje i podlosti.

Evo, ovako je to bilo:

Kratak preludijum:

Prvi opori tonovi uvertire sada već trogodišnje političke krize u Makedoniji, odjeknuli su kroz ,,bombe” – autentične snimke telefonskih razgovora koji su otkrili zaprepašćujući nivo korumpiranosti i brutalnosti najužeg kruga pretstavnika vlasti i sasvim rasparali masku sa lica režima. Uslijedili su masovni protesti stotina hiljada građana. Ali vlast nije pala. Tri godine, svim sredstvima se održavala na komandnom brodu države, kontrolišući sve poluge zakonodavne i izvršne vlasti, uključujući i slijepu poslušnost predsjednika države Đorga Ivanova. Toliko uspješno i umješno (iako ni malo časno), da je na izborima 11.12. 2016. čak odnijela minimalnu pobjedu (sic!) pred glavnim opozicionim rivalom, rezultatom 51:49 izraženim u broju poslaničkih mjesta. Ipak, taj broj nije bio dovoljan da dobiju mandat za konstituisanje novog parlamenta i sastav nove Vlade, jer je Ustavom predviđeni uslov formiranja parlamentarne većine (najmanje 61 poslanik), s obzirom da Sobranie Makedonije broji 120 poslanika. Marionetska figura predsjednika Đorga Ivanova, flagrantno kršeći Ustav, dodijelila im je mandat. Ipak, koalicioni potencijal totalno kompromitovane vlasti bio je nula, pa je bivši premijer Nikola Gruevski, ostavši sa 51 poslanikom, poslije 20 dana uzaludnih pregovora morao vratiti mandat.

Kada je lider opozicije Zoran Zaev podnio zahtjev za mandat sa 67 potpisa, bio je odbijen uz obrazloženje, takođe suprotno Ustavu, da mora priložiti i program buduće vlade, koji će on lično, po svom nahođenju odobriti ili odbiti. Odbio je i obrazloženje i mandat. Početkom marta, parlament je produžio prvu sjednicu započetu 30.12.2016. godine. Da bi spriječila izbor novog predsjednika parlamenta, vladajuća klika, koristeći Trajka Veljanovskog, kao predsjedavajućeg parlamenta do izbora novog parlamentarnog sastava, priložila je spisak sa 51 diskutantom; na svaku od 51 diskusije, priključen je spisak od 50 replika a na svaku repliku odgovor svakog od diskutanata. Šema ovog partijskog monologa, teorijski bi se iscrpila tek nakon tri mjeseca svakodnevnog rada po sedam časova dnevno. Tako je, uz kidnapovanu državu, kidnapovan i parlament.

Pozivanje parlamentarne većine na član 78. stav 2. Poslovnika parlamenta, koji eksplicite predviđa glasanje za izbor Komisije za izbor i imenovanje predsjednika parlamenta, glatko je odbijen uz suludo obrazloženje da je suprotan odredbi po kojoj je jedna sjednica završena tek kada se iscrpi lista svih prijavljenih diskutanata – što bi značilo blokiranje kompletnog državnog sistema sve do početka ljetnjih odmora. Pozivajući se na član 10. stav 1. Poslovnika, koji daje pravo parlamentarnoj većini da izglasa novog predsjednika parlamenta, 27. aprila je to i učinjeno, uz potvrdu najviših pravnih eksperata, uključujući i bivšeg predsjednika Ustavnog suda, da je takva odluka potpuno legalna i da je takav izbor legitiman. Oficijalnim priznavanjem novoizabranog predsjednika parlamenta Talata Džaferija od strane SAD, EU i mnogih drugih država, legitimnost tog izbora definitivno je potvrđena.

I tada je počelo!

Prva slika: MRŽNJA!

Kada je prvi val nasilnika upao u zgradu Sobranija, Zoran Zaev i Talat Džaferi, novoizabrani predsjednik parlamenta, držali su konfereciju za medije. Sa galerije sam pratio razjarenu gomilu kako se poput nadolazeće mutne vode penje stepenicama doma demokratije. Mnogi su u rukama nosili metalne šipke, drugi su punili džepove kuglama okidanim sa kancelarijskih stolica; pokraj paralisanih pripadnika skupštinskog obezbjeđenja i policajaca pod punom opremom, tipovi u crnim majicama sa fantomkama na glavi, propuštali su nadiruću masu i usmjeravali ih prema sali za konferencije. Kada su se uz tresak provalila vrata sale, nahrupila je masa i odmah jurnula na prisutne, prije svega na Zorana Zaeva i poslanike njegove partije. Letjele su stolice, prštali su stativi kamera oteti od snimatelja. Vidio sam kad je Zoran Zaev raskrvavljenog čela i krvave košulje desnim krošeom u bradu zaustavio jednog napadača. Svi poslanici okupljeni oko njega bili su u krvi, boreći se kao lavovi. Vonj mržnje pomiješao se sa vikom, kricima, tupim zvukom udaraca. Potpredsjednica SDSM Radmila Šećerinska, povučena je snažno za kosu i naglim trzajem oborena na zemlju; odmah je uslijedio i udarac metalnim stativom po glavi. Njenu kovrdžavu plavu kosu preplavila je krv.

Grupa oko predsjednika albanske partije Alijansa Zijadina Sele, masovnim napadom je potisnuta. Sela je odvučen, oboren na zemlju i bjesomučno udaran nogama po glavi, licu, grudima, leđima, sve dok nije ostao nepomično ležati, sav u krvi. Kasnije su ga, u dubokoj nesvijesti, presvučenog u duksericu jednog policajca, krišom iznijeli kao povrijeđenog demonstranta.

Prema meni je odozdo poletio tvrd, crni predmet; mahinalno sam se izmakao tek toliko da se predmet s treskom razbije o zid tik iza mojih leđa. Mržnja je prelazila iz jednog u drugo agregatno stanje: nakon krvničkih udaraca tvrdim predmetima, mržnja se iz onog odvratnog smrada pretvorila u neartikulisane urlike, a zatim u gasovito stanje mučnine, u čireve i prišteve iz kojih se mržnja cijedila kao gnojna sluz, preplavljujući cijeli prostor. Uz stepenice se uspinjao tutanj razjarene gomile. Trenutak prije nego što su udarili, otvorio sam vrata galerije i suočio s njima. Poput Sokrata kod Heroneje, prolazio sam kroz njihove redove a da nijedan nije na mene zamahnuo. Obreo sam se na galeriji velike svečane sale. O onome šta se tamo dešavalo, bolje je i ne sjećati se.

Druga slika: PODLOST!

U svečanoj Sali u kojoj se održavaju plenarne sjednice, poslanici i funkcioneri VMRO DPMNE partije, grlili su se i ljubili sa napadačima, posebno sa ljudima u crnim majicama i fantomkama. Njihova zluradost je blistala, sijala je jače od pozlate na mozaicima kojima je ova sala ukrašena. Vijorile su se partijske i državne zastave, a vrli poslanici čestitali su raspomaljenim napadačima na onome što su do tada uradili i podsticali ih na nove ,,podvige”. Tresak bombi sa suzavcem i oštar zagušljivi dim, najavili su upad specijalaca u galeriju u kojoj sam se, sa još četiri poslanika, zatekao. Evakuisali su nas blindiranim konvojem do kasarne, odakle sam, poslije dva sata po ponoći, stigao kući.

Treća slika: LJUDSKOST!

Ta slika, koja se sasvim pomiješala sa tekstom i tekst koji se pretapao u sliku, nastajali su spontano, kao priča koju čovjek nemušto piše u sebi, tačnije, nekako se sama oslikavala i ispisivala u meni. Pratio sam ih pomno, pamteći svaki detalj, memorirajući svaku riječ. Iako su nastali prvi, odmah poslije upada mase u konferencijsku salu, ta slika i taj tekst su se nametnuli kao onaj središnji dio ovog triptihona zasjenivši gnjev i melanholiju, mržnju i podlost sa one dvije bočne scene, iako su se one formirale znatno kasnije i trajale mnogo duže.

Neka bude što biti ne može, mislio sam u sebi, neka ne ostane kamen na kamenu od skupštinske zgrade, ali neka duh slobode, demokratije i ljudskosti večeras bude odbranjen, neka ostane neporažen, neka ne poklekne pred mržnjom i podlošču.

Zamišljao sam, nadao se, u mislima sam već vidio kako se, u trenutku kada nasilnici s treskom razbiju vrata sale za konferencije, pred njima ispravlja čvrsti zid poslanika VMRO DPMNE, svih 51 na broju, muškarci i žene, mladi i one poznije dobi i kako im, u jedan glas, gromko poručuju: ,,Ovo je napad na sve nas! Neka se niko ne usudi ovdje podići ruku ni na jednog narodnog poslanika, jer će ruka dignuta protiv njega biti ruka dignuta protiv svih nas, protiv naroda koji nas je izbabrao, protiv slobode i demokratije u Republici Makedoniji, protiv njenih zakona i Ustava! Ako ste naumili da tučete naše kolege poslanike bez obzira iz koje su partije, moraćete prvo pretući sve nas!”

Vjerovao sam, uzdao sam se – bio sam uvjeren da će biti upravo tako!

Ali ne bi tako. Šansa za moralni podvig slomila se pod pritiskom partijskih interesa i najnižih strasti – mržnje i podlosti.

Ne znam kakvu je ko lekciju izvukao iz ovog najcrnjeg dana u istoriji slobodne i suverene Republike Makedonije. Znam da sam ja odlučio, da ću, ako se bilo kada vi nađete u sličnoj opasnosti, kolege poslanici iz bilo koje partije, zastati pred vas i da vam niko neće moći ništa, sve dok ja ostanem uspravan pred vama.

Ferid MUHIĆ
(Autor je nezavisni poslanik u Sobranju Makedonije)

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo