Iskustvo ,,krvavog četvrtka”, tokom zbivanja u zgradi parlamenta (Sobranija) Republike Makedonije, bez ikakve moje svjesne namjere, zgrušavalo se u meni u vizuelnu cjelinu, u neku vrstu slike i paralelno se ispisivalo kao filozofski dokument, da bi se, pred sam kraj, sublimiralo u neku vrstu moralne intuicije, etičkog snoviđenja – stanja koje bih najtačnije opisao kao prosvjetljenje. Iako se kristaliziralo kao cjelina, integralno – to iskustvo se jasno oblikovalo kroz tri zasebne ekspozicije: 1. Mržnju; 2. Podlost; 3. Ljudskost.
Ukratko, dočaraću vam ono što se naslikalo i ispisalo u meni, što se oformilo u jasan, sasvim određen triptihon. Na jednom dijelu ovog triptihona, ružni i strašni likovi napadača, kao sa najmračnijih Brojgelovih slika; na drugom, podlost još ružnija od mržnje; u sredini, uz povremeni blijesak personalne hrabrosti napadnutih, smirena i duboka, dublja od mora – ljudskost!
Bijaše to dakle, 27. april, dan četvrtak, aprilsko predvečerje; sjetih se svoje omiljene uzrečice: ,,Svakog aprila niču mi krila”. I ovog aprila bijahu mi baš onako punom snagom nikla, razmahnula se dok ih prve dvije scene triptihona gotovo sasvim ne salomiše. Ali, krila su – krila! Duša čovjekova je krilata, a duša ako se ne slomi, njenim krilima niko ništa ne može! Te tako, u trećem dijelu triptihona raširi moja duša svoja krila i uzdiže se iznad te strašne kaljuge mržnje i podlosti.
Evo, ovako je to bilo:
Kratak preludijum:
Prvi opori tonovi uvertire sada već trogodišnje političke krize u Makedoniji, odjeknuli su kroz ,,bombe” – autentične snimke telefonskih razgovora koji su otkrili zaprepašćujući nivo korumpiranosti i brutalnosti najužeg kruga pretstavnika vlasti i sasvim rasparali masku sa lica režima. Uslijedili su masovni protesti stotina hiljada građana. Ali vlast nije pala. Tri godine, svim sredstvima se održavala na komandnom brodu države, kontrolišući sve poluge zakonodavne i izvršne vlasti, uključujući i slijepu poslušnost predsjednika države Đorga Ivanova. Toliko uspješno i umješno (iako ni malo časno), da je na izborima 11.12. 2016. čak odnijela minimalnu pobjedu (sic!) pred glavnim opozicionim rivalom, rezultatom 51:49 izraženim u broju poslaničkih mjesta. Ipak, taj broj nije bio dovoljan da dobiju mandat za konstituisanje novog parlamenta i sastav nove Vlade, jer je Ustavom predviđeni uslov formiranja parlamentarne većine (najmanje 61 poslanik), s obzirom da Sobranie Makedonije broji 120 poslanika. Marionetska figura predsjednika Đorga Ivanova, flagrantno kršeći Ustav, dodijelila im je mandat. Ipak, koalicioni potencijal totalno kompromitovane vlasti bio je nula, pa je bivši premijer Nikola Gruevski, ostavši sa 51 poslanikom, poslije 20 dana uzaludnih pregovora morao vratiti mandat.
Kada je lider opozicije Zoran Zaev podnio zahtjev za mandat sa 67 potpisa, bio je odbijen uz obrazloženje, takođe suprotno Ustavu, da mora priložiti i program buduće vlade, koji će on lično, po svom nahođenju odobriti ili odbiti. Odbio je i obrazloženje i mandat. Početkom marta, parlament je produžio prvu sjednicu započetu 30.12.2016. godine. Da bi spriječila izbor novog predsjednika parlamenta, vladajuća klika, koristeći Trajka Veljanovskog, kao predsjedavajućeg parlamenta do izbora novog parlamentarnog sastava, priložila je spisak sa 51 diskutantom; na svaku od 51 diskusije, priključen je spisak od 50 replika a na svaku repliku odgovor svakog od diskutanata. Šema ovog partijskog monologa, teorijski bi se iscrpila tek nakon tri mjeseca svakodnevnog rada po sedam časova dnevno. Tako je, uz kidnapovanu državu, kidnapovan i parlament.
Pozivanje parlamentarne većine na član 78. stav 2. Poslovnika parlamenta, koji eksplicite predviđa glasanje za izbor Komisije za izbor i imenovanje predsjednika parlamenta, glatko je odbijen uz suludo obrazloženje da je suprotan odredbi po kojoj je jedna sjednica završena tek kada se iscrpi lista svih prijavljenih diskutanata – što bi značilo blokiranje kompletnog državnog sistema sve do početka ljetnjih odmora. Pozivajući se na član 10. stav 1. Poslovnika, koji daje pravo parlamentarnoj većini da izglasa novog predsjednika parlamenta, 27. aprila je to i učinjeno, uz potvrdu najviših pravnih eksperata, uključujući i bivšeg predsjednika Ustavnog suda, da je takva odluka potpuno legalna i da je takav izbor legitiman. Oficijalnim priznavanjem novoizabranog predsjednika parlamenta Talata Džaferija od strane SAD, EU i mnogih drugih država, legitimnost tog izbora definitivno je potvrđena.
I tada je počelo!
Prva slika: MRŽNJA!
Kada je prvi val nasilnika upao u zgradu Sobranija, Zoran Zaev i Talat Džaferi, novoizabrani predsjednik parlamenta, držali su konfereciju za medije. Sa galerije sam pratio razjarenu gomilu kako se poput nadolazeće mutne vode penje stepenicama doma demokratije. Mnogi su u rukama nosili metalne šipke, drugi su punili džepove kuglama okidanim sa kancelarijskih stolica; pokraj paralisanih pripadnika skupštinskog obezbjeđenja i policajaca pod punom opremom, tipovi u crnim majicama sa fantomkama na glavi, propuštali su nadiruću masu i usmjeravali ih prema sali za konferencije. Kada su se uz tresak provalila vrata sale, nahrupila je masa i odmah jurnula na prisutne, prije svega na Zorana Zaeva i poslanike njegove partije. Letjele su stolice, prštali su stativi kamera oteti od snimatelja. Vidio sam kad je Zoran Zaev raskrvavljenog čela i krvave košulje desnim krošeom u bradu zaustavio jednog napadača. Svi poslanici okupljeni oko njega bili su u krvi, boreći se kao lavovi. Vonj mržnje pomiješao se sa vikom, kricima, tupim zvukom udaraca. Potpredsjednica SDSM Radmila Šećerinska, povučena je snažno za kosu i naglim trzajem oborena na zemlju; odmah je uslijedio i udarac metalnim stativom po glavi. Njenu kovrdžavu plavu kosu preplavila je krv.
Grupa oko predsjednika albanske partije Alijansa Zijadina Sele, masovnim napadom je potisnuta. Sela je odvučen, oboren na zemlju i bjesomučno udaran nogama po glavi, licu, grudima, leđima, sve dok nije ostao nepomično ležati, sav u krvi. Kasnije su ga, u dubokoj nesvijesti, presvučenog u duksericu jednog policajca, krišom iznijeli kao povrijeđenog demonstranta.
Prema meni je odozdo poletio tvrd, crni predmet; mahinalno sam se izmakao tek toliko da se predmet s treskom razbije o zid tik iza mojih leđa. Mržnja je prelazila iz jednog u drugo agregatno stanje: nakon krvničkih udaraca tvrdim predmetima, mržnja se iz onog odvratnog smrada pretvorila u neartikulisane urlike, a zatim u gasovito stanje mučnine, u čireve i prišteve iz kojih se mržnja cijedila kao gnojna sluz, preplavljujući cijeli prostor. Uz stepenice se uspinjao tutanj razjarene gomile. Trenutak prije nego što su udarili, otvorio sam vrata galerije i suočio s njima. Poput Sokrata kod Heroneje, prolazio sam kroz njihove redove a da nijedan nije na mene zamahnuo. Obreo sam se na galeriji velike svečane sale. O onome šta se tamo dešavalo, bolje je i ne sjećati se.
Druga slika: PODLOST!
U svečanoj Sali u kojoj se održavaju plenarne sjednice, poslanici i funkcioneri VMRO DPMNE partije, grlili su se i ljubili sa napadačima, posebno sa ljudima u crnim majicama i fantomkama. Njihova zluradost je blistala, sijala je jače od pozlate na mozaicima kojima je ova sala ukrašena. Vijorile su se partijske i državne zastave, a vrli poslanici čestitali su raspomaljenim napadačima na onome što su do tada uradili i podsticali ih na nove ,,podvige”. Tresak bombi sa suzavcem i oštar zagušljivi dim, najavili su upad specijalaca u galeriju u kojoj sam se, sa još četiri poslanika, zatekao. Evakuisali su nas blindiranim konvojem do kasarne, odakle sam, poslije dva sata po ponoći, stigao kući.
Treća slika: LJUDSKOST!
Ta slika, koja se sasvim pomiješala sa tekstom i tekst koji se pretapao u sliku, nastajali su spontano, kao priča koju čovjek nemušto piše u sebi, tačnije, nekako se sama oslikavala i ispisivala u meni. Pratio sam ih pomno, pamteći svaki detalj, memorirajući svaku riječ. Iako su nastali prvi, odmah poslije upada mase u konferencijsku salu, ta slika i taj tekst su se nametnuli kao onaj središnji dio ovog triptihona zasjenivši gnjev i melanholiju, mržnju i podlost sa one dvije bočne scene, iako su se one formirale znatno kasnije i trajale mnogo duže.
Neka bude što biti ne može, mislio sam u sebi, neka ne ostane kamen na kamenu od skupštinske zgrade, ali neka duh slobode, demokratije i ljudskosti večeras bude odbranjen, neka ostane neporažen, neka ne poklekne pred mržnjom i podlošču.
Zamišljao sam, nadao se, u mislima sam već vidio kako se, u trenutku kada nasilnici s treskom razbiju vrata sale za konferencije, pred njima ispravlja čvrsti zid poslanika VMRO DPMNE, svih 51 na broju, muškarci i žene, mladi i one poznije dobi i kako im, u jedan glas, gromko poručuju: ,,Ovo je napad na sve nas! Neka se niko ne usudi ovdje podići ruku ni na jednog narodnog poslanika, jer će ruka dignuta protiv njega biti ruka dignuta protiv svih nas, protiv naroda koji nas je izbabrao, protiv slobode i demokratije u Republici Makedoniji, protiv njenih zakona i Ustava! Ako ste naumili da tučete naše kolege poslanike bez obzira iz koje su partije, moraćete prvo pretući sve nas!”
Vjerovao sam, uzdao sam se – bio sam uvjeren da će biti upravo tako!
Ali ne bi tako. Šansa za moralni podvig slomila se pod pritiskom partijskih interesa i najnižih strasti – mržnje i podlosti.
Ne znam kakvu je ko lekciju izvukao iz ovog najcrnjeg dana u istoriji slobodne i suverene Republike Makedonije. Znam da sam ja odlučio, da ću, ako se bilo kada vi nađete u sličnoj opasnosti, kolege poslanici iz bilo koje partije, zastati pred vas i da vam niko neće moći ništa, sve dok ja ostanem uspravan pred vama.
Ferid MUHIĆ
(Autor je nezavisni poslanik u Sobranju Makedonije)
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU2 sedmice