Povežite se sa nama

OKO NAS

UČINCI PRIRODE I NEBRIGE: Odbrojani dani Biogradskog jezera

Objavljeno prije

na

Fotografije  skoro suvog Biogradskog jezera, prije nekoliko mjeseci, obišle su i šokirale region. Sudbina jezera, poručuju stručnjaci, je nestajanje. Pokušaji zaustavljanja tog procesa počeli su još 70-ih prošlog vijeka, ali , do sada, ništa značajnije nije urađeno

 

Biogradsko jezero je u pretposlednjom stadijumu svog postojanja, saopštili su početkom jeseni iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG).Objasnili su i da je to sudbina svih ledničkih jezera. Proces laganog nestajanja tog prirodnog dragulja počeo je rano, a sporadične suše dodatno smanjuju nivo vode. Ove godine  je, zbog toga, bilo najočiglednije da vrijeme nije saveznik jednom od najljepših jezera na Balkanu.

Problemi  su uočeni još prije više od četiri decenije, pa su,  tokom  1976. godine, u  više navrata stručnjaci Šumarskog fakulteta iz Beograda obavljali istraživanja. Tada su urađena i prva dva projekta  zaštite jezera. Prvi se odnosio na problem zasipanja jezera nanosima iz Biogradske rijeke i Lalevog potoka, a drugi pitanjem saniranja klizišta,  izazvanog regresivnom erozijom Jezerštice. Projekat nije realizovan iz tehničkih razloga i nedostatka novca.

Alarmantnost stanja prirodnog dragulja na Bjelasici,  tvrdi jedan od bivših direktora Nacionalnog parka (NP ) „Bigradska gora“ Dragiša Dožić, konstantovana je i 1988.  Tada su nadležni,  zbog toga što  bila potrebna velika ulaganja, koje nije mogla da obezbijedi ni uprava NP a ni Crna Gora, odlučili da pristupe rješenju u fazama.

„Urađen je projekat „Hidrološka i inženjerijsko-geološka istraživanja za potrebe sanacije jezera”.  Po tom projektu i u dogovoru s Republičkim fondom za geološka istraživanja, koji će zajedno sa NP „Biogradska gora“ i Ministarstvom industrije, energetike i rudarstva, finansirati radove, počelo se od injektiranja-zatvaranja ponora, kao jednog od destruktivnih procesa. Terenski radovi su ubrzo prekinuti, opet,  zbog nedostatka novca “  sjeća se bivši direktor NP.

U okviru terenskih radova, prema Dožićevim riječima, trebalo je uraditi još tri bušotine od 100 metara, hidrološko i inženjerijsko-geološko kartiranje jezera, bušotina, uzorkovanje i izrada laboratorijskih ispitivanja.

„Poslije izvedenih radova, predviđenih projektom, kao dopuna, trebalo je uraditi i završni elaborat.  Pošto sam 1997. godine, zbog političkih razloga smijenjen s mjesta direktora, ne znam zašto su ti radovi,  na prijeko potrebnoj sanaciji jezera,  prekinuti”, kaže on.

Na izuzetno nizak  nivo vode u Biogradskom jezeru kasno ljeti i tokom jeseni,  utiče više faktora, tvrde iz NPCG.  Kako je nedavno objasnio  dr Veselin Luburić, savjetnik za zaštitu i održivi razvoj u NPCG, djelovanjem erozije  dubina jezera je prepolovljena i sada za vrijeme najvećeg vodostaja iznosi 12 metara.

Tokom holocena, tvrde naučnici,  jezero je  bilo dva do tri puta prostranije, a dubina je bila oko 30 metara. Jezero, objasnio je Luburić, gubi vodu kroz više ponora na sjevernom kraku i ranije je  tu pokušavano  plombiranje (injekcione zavjese). Pokazalo se da ni to nije adekvatna zaštita.

Zasipanje nanosima iz Lalevog potoka i Biogradske rijeke je drugi proces koji ugrožava jezero. Takođe, i  stvaranje morenskog nanosa u koritu rijeke Jezerštice.

Rješanja su kompleksna, a čini ih složenijim i to što je  jezero smješteno u u jednoj od tri preostale prašume u Evropi. Zbog toga je neophodno u traženju rješenja  imati mnogo senzibiliteta. Mnoga predložena rješnja do sada , navodno, nijesu imala dovoljno pažljiv pristup.

Predhodnih godina urađeno je, tvrde nadležni, više istraživanja, koja su pratili i idejni projekti sanacije. Početkom 90-ih,  obavljeno je mjerenje nanosa i uzimanje uzoraka na profilima koji su bili suvi.  Tada se  pokazalo da postoji mogućnost vađenja dijela nanosa iz jezera,  bez posljedica po ekosistem.

Ideje o sanaciji ponovo su aktuelizovane tek prije 15 godina, kada je Skupština Crne Gore izdvojila sredstva za projekat NVO Zelenih Crne Gore. Ta organizacija je uradili idejno rješenje antierozione zaštite.

NPCG je   2007., angažovalo Građevinski fakultet koji je uradio Studiju za sanaciju erozijom nastalog klizišta na desnoj obali Jezerštice. Minulih godina,  aktivnosti u tom smjeru svodile su se na mnogobrojne naučne skupove stručnjaka iz raznih oblasti, koji su nastojali da definišu najoptimalnije rješenje.

Dožić smatra da je „usljed komercijalizacije i prevelike posvećenosti turističkom aspektu NP, prilično zanemareno ulaganje u zaštitu jezera“.  Vrlo rano je primjećeno da Biogradskom jezero nastaje, pa je trebalo odlučnije  djelovati.

Iz NPCG sada obećavaju “pristupanje problemu na konkretniji način“. Nužno je, kažu utvrditi mjesta izvora, procijeniti njegovu jačinu, periode javljanja…Neophodno je i revidirati davno izrađene projekte regulacije, uraditi kompletno snimanje jezera, i u svim istraživanjima uzeti u obzir Biogradsku rijeku,  kao pritoku,  i Jezerštic,  kao otoku jezera. Tu je posebno važno pitanje stabilnosti ʼbedema’ između jezera i Jezerštice, pa treba utvrditi koliko je opstanak te barijere ugrožen.

Prema Luburićevim riječima, od  izuzetne važnosti je informacija da je u završnoj fazi izrada projekta Sanacije klizišta Biogradske rijeke. To podrazmijeva  i rješavanje hidroloških problema u slivu Biogradskog jezera i te rijeke.  Vrijednost projekata je  400.000 eura. Aktivnosti koordinira Ministarstvo održivog razvoja i turizma (MORT) i, navodno, je  na listi je  prioritetnih infrastrukturnih projekata iz sektora za zaštitu životne sredine.

Prije nekoliko godina, sa jednog od naučnih skupova, profesor Građevinskog fakulteta Mićko Radulović poručio je da  problem može da bude relativno lako riješen, postavljanjem pregrada na kosinama jezera i Biogradskoj rijeci.

“Gubljenje vode iz Biogradskog jezera kroz podzemlje, u sušnom periodu godine, je u granicama od 50  do 60 litara u sekundi, a prosječna godišnja zapremina nanosa koji dospijeva u jezero iznosi  oko 27 metara kubnih u sekundi. Radi smanjenja zasipanja jugoistočnog dijela jezera bujičnim nanosom, predlaže se izrada kaskadnih pregrada od gabiona”, kazao je tada Radulović. Je li kasno?

                                                                    Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo