Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Uprkos Dvoru i njegovim braniocima

Objavljeno prije

na

Kada bi se ukoričilo u jednu knjigu svih 1096 brojeva Monitora ona bi imala preko 70.000 stranica. Od te zanimljivosti mnogo je značajnije da je to dragocjeno svjedočanstvo o istorijskim i političkim lomovima, nevjerovatnim ljudskim sudbinama, kulturnim i drugim posrtanjima i pregnućima u Crnoj Gori u proteklih 21 godinu. Nije nam poznato da postoji nešto slično u ovoj državi. Ta osobena hronika nezaobilazni je izvor istoričarima i svim drugim koji istražuju i zbivanja u Crnoj Gori od oktobra 1990. do danas, ali i izuzetan doprinos crnogorskom novinarstvu.

Monitor je bio i ostao nezgodni i pouzdani svjedok turbulentnog vremena i njegovih aktera koji bi rado zauvijek retuširali svoje prljave biografije. Neće u tome nikad uspjeti. Profesionalno radeći svoj posao, istražujući i analizirajući važne teme i pokrećući pitanja koja su bila od suštinskog značaja za građane Crne Gore, na stranicama Monitora zauvijek su ostali zapisi koje više niko ne može prebrisati.

Monitor je preživio smrt Jugoslavije, sve političke vratolomije Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića, da pomenemo samo tu vodeću trojku crnogorskih političara iz protekle dvije decenije.

Kad je god trebalo, a trebalo je često, Monitor je davao znak za uzbunu demokratskoj javnosti da u ovoj državi vlada haos.

Monitor je pisao o događanjima na dubrovačkom i ostalim ratištima, ali to nisu bili Pobjedini ratni izvještaji sabrani u trotomnu ratnohuškačku enciklopediju Rat za mir. Kad se sve ovo završi, ostaćemo sami i stidjeti se popaljenih Konavala – poručivao je tada naš nedjeljnik.

Monitor je godinama ispisivao hroniku i o ubijanju Bosne dok su drugi mediji o tamošnjoj tragediji lagali ili je prećutkivali. Otmica nedužnih putnika u Štrpcima, etničko čišćenje Bukovice, deportacija bosanskih izbjeglica – samo su neke od tema o kojima se javnost istinito obavještavala uglavnom iz Monitora.

Na Monitorovim stranicama ostalo je zabilježeno u kakvoj je nemašitini živio običan svijet, a kako su se na drugoj strani vrhovi vlasti i njima bliski prijatelji bezobzirno bogatili.

Kad se pojavio prvi broj Monitora prije dvadeset i jednu godinu, Crna Gora je bila korumpirana i ubrzano gazila u sve dublje vode kriminala.

Naš nedjeljnik je ispisao stotine stranica o švercu nafte i cigareta, o pljačkaškoj privatizaciji, o desetinama nerasvijetljenih ubistava…

Zbog toga je, uz LSCG, ondašnji SDP i antiratno orijentisane intelektualce bio svjetionik u mraku kojim je bila prekrivena Crna Gora Momira Bulatovića, Mila Đukanovića, Svetozara Marovića…

Dok su mladi, pametni i lijepi bezrezervno podržavali velikosrpske ratne pohode i Crnu Goru uvlačili u zločine kakve ne pamti njena istorija, Monitor je bio glas sasvim druge Crne Gore – demokratske, evropske, prosperitetne… Bio je glas manjine koja je nije pristajala na moralno sljepilo.

Monitor su zbog istrajavanja na istini vlast i njena logistika ratnih devedesetih prozvali ustaškom novinom. To je bio signal našim neistomišljenicima da nam prijete, provociraju, tuže, bacaju bombu na redakciju…

Za režim je kako tada tako i danas, Monitor je dosljedno – neprijatelj. Nekad neprijatelj vlasti i njihove SRJ, danas neprijatelj i vlasti i države Crne Gore, koju su oni iz ogromne ljubavi strpali u svoje džepove. Kao neprijatelje nas etiketriraju čak i neki nekadašnji suverenisti, koji su se prilagodili i pristali da u služe režimu Mila Đukanovića u njegovoj bici za očuvanje moći i krečenje krvave prošlosti.

Na nas kidišu sudstvo, tužilaštvo, Glas Čepuraka i patriotsko jato od nekoliko tv i radio stanica, portala i bivših novinara našeg lista koji bi i dalje bili anonimni da im nije bilo Monitora. Sa naše strane možemo im poručiti da Monitor nije ništa od onoga što mu podmeću ti kritičari, ali jeste sve ono što oni ne smiju javno da mu priznaju.

Oni ne mogu da nam oproste što i dalje, poštujući novinarske standarde, glasno i jasno govorimo da ovo nije Crna Gora za kakvu se zalagao Monitor. Kao da smo mi krivci što je Crna Gora danas jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu i što je kriminal u njoj dostigao neslućene razmjere.

Režim nas sve rigoroznije kažnjava zato što kad podsjećamo na rat i ratne zločine prvo prstom upiremo na njegove čelne ljude kao inspiratore i rata i ratnih zločina. Kad pišemo o pljačkaškoj privatizaciji opet ne možemo da zaobiđemo vrh vlasti. Kako pisati o korupciji i organizovanom kriminalu, o narkobiznisu i socijalnoj bijedi a za to kao glavnog krivica ne prozvati vlast nesmjenjivu od početka Monitorovog izlaženja? Desilo se, eto, da zajedno stasavamo, ali dvjema stazama udaljenim nekoliko svjetlosnih godina.

Kada je Monitor počeo da izlazi, nadali smo se da poslije 21 godine neće morati da bije bitku za Drugu Crnu Goru i piše o kriminalu, korupciji, sumnjivoj rasprodaji državnog bogatstva… I da se nosi s istim onim ljudima koji su u sve to bili umiješani početkom devete decenije. Kad smo počinjali, nismo mogli pretpostaviti da će danas zastrašivanje slobodnih novinara i medija biti žešće nego ikad, u čemu, kao udarne pesnice vlasti učestvuju i naši nekadašnji urednici, novinari i saradnici. Hvala im što istrajno javno dokazuju da ne pripadamo istom društvu. Monitor je i danas ono što je bio devedesete: slobodno, nepokorno parče Crne Gore.

Nikada nećemo potcjenjivati naše čitaoce servirajući im režimske bajke da bi nas hajkači ostavili na miru. Svoju misiju uznemiravanja savjesti i ukazivanja na demokratske i civlizovane puteve nastavićemo uprkos svemu.

S tim u vezi valja podsjetiti na staro pitanje zašto se iznova pišu istorije. Ne pišu se zato zato što su se promijenile činjenice, nego zato što su se promijenili ljudi koji ih tumače. To je i objašnjenje zašto je Monitor i dalje u nemilosti vlasti i svakom vremenu prilagodljivih slugu vlasti.

Kad je riječ o napadima drugih medija na nas neminovna je asocijacija na recept francuskog imperatora i američkog predsjednika velikog borca za demokratiju.

Napoleon je, kažu, kada se vojnim udarom dokopao vlasti, pristalicama rekao: „Ako ne obuzdam štampu, neću vladati ni tri mjeseca”. Vladao je sve do Vaterloa, ne računajući relativno kratki „odmor” na Elbi.

Čuvena Džefersonova misao o slobodi štampe glasi: „Da je na meni bilo da donesem odluku o tome da li nam treba vlada bez štampe ili zemlja sa štampom bez vlade, ni za trenutak ne bih oklijevao već bih se odlučio za ovo drugo”.

Režimski mediji u Crnoj Gori zaklinju se u Džefersonove ideje, a slijepo slijede Napoleonovo „obuzdavanje štampe”.

Monitor, koji je ugled stekao spremnošću da, uz visoku cijenu, svjedoči o svemu što se dešavalo u Crnoj Gori i van nje, remeti idilu koju produkuju vlast i njeni mediji.

Uz ovaj 21. rođendan Monitora valja odgovoriti i na pitanje kako smo opstali uprkos svemu rečenom i nepomenutom? Recept je u suštini prost. Vlasnici Monitora nikada se nisu miješali u posao novinara i urednika. I drugo – Monitor je sačuvao distancu od vlasti, i ne trguje sa oglašivačima. Mediji, kojima tekstove šapuću vlasnici, vlast i moćnici se gase ili tavore bez ikakvog uticaja i značaja.

Naš nedjeljnik prkosi, znajući tajnu: Od Monitora su bolji samo Monitorovi čitaoci.

Presude i tužbe

Protiv Monitora su u toku četiri sudska procesa. A više slučajeva koji su pravosnažno presuđeni čekaju odluku na naše žalbe viših sudskih instanci.

Ivica Stanković, bivši predsjednik Višeg suda u Podgorici, tužio je našeg novinara Petra Komnenića za klevetu. Viši sud je izrekao Komneniću kaznu od 3.495 eura. Novačana kaza je ovih dana preinačena u kaznu zatvora od četiri mjeseca.

Monitor je prvostepenom presudom osuđen na 4.340 eura po tužbi sudije Čedomira Janjevića. U ovoj godini po pravosnažnim presudama Monitor je isplatio novčanu kaznu biznismenu Dejanu Banu 4.188,86 eura.

Stanko Subotić Cane, tužio je Monitor za povredu časti i ugleda i traži odštetu od jednog eura.

Duško Knežević, crnogorski biznismen, i Atlas banka tužili su naš list za povredu časti i ugleda i povredu ugleda i prava ličnosti pravnog lica. Odštetni zahtjev iznosi 40. 000 eura.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veljko BelivukMarko Miljkovići njihova kriminalna grupa se pred Specijalnim sudom u Beogradu terete , za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje. Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana, koji je  kasnije likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu

 

 

Skidanje zabrane ulaska u Crnu Goru dvojici elitnih beogradskih kriminalaca 28. decembra 2020. godine je nedavno koštalo slobode dvojicu možda najvažnijih menadžera bivšeg režima Demokratske partije socijalista (DPS). Veljko BelivukMarko Miljković i njihova kriminalna grupa se suočavaju sa ozbiljnim optužbama pred Specijalnim sudom u Beogradu. Terete se, za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje.

Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana. Radulović je kasnije takođe likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu. Ova ubistva su dotični komentirali preko SKY aplikacije. Belivuk i Miljković su na ove okolnosti prvi put saslušani u Beogradu krajem 2021. godine od strane tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića i njegovog zamjenika Saše Čađenovića. Obojica su sada u pritvoru. I Belivuk i Miljković su negirali djela tvrdeći da tada nisu bili u Crnoj Gori jer su imali zabranu ulaska u zemlju.

Međutim, oni su godinama imali podršku osoba iz vrha dva bratska režima – vučićevskog i đukanovićevskog. Suđenje Belivuku i Miljkoviću za ubistvo bivšeg karate reprezentativca Vlastimira Miloševića (upucanog i “overenog u glavu” 30. januara 2017. u centru Beograda) je ogolilo zarobljenost srpskog pravosuđa i države. Maskirani ubica se lagodno ponašao ne obazirući se ni na svjedoke ni na ulični video-nadzor. Terenski operativci srbijanske policije su prikupili obilje dokaza među kojima i tri uzorka DNK Belivuka – jedan na vratima zgrade gdje je živio pokojni Milošević, drugi na vozilu korišćenom za bjekstvo (po policijskoj pretpostavci), dok je navodno treći uzorak nađen na tijelu ubijenog. Zahvaljujući kamerama policija je rekonstruirala rutu kojom su se kretali likvidatori dok je snimak  bio dovoljnog kvaliteta da se odradi i antropološko vještačenje. Policija je Belivuku i Miljkoviću oduzela mobilne telefone prilikom hapšenja pet dana nakon ubistva.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PREMIJER OBEĆAVA JOŠ VEĆE PLATE: EU da nam zavidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U premijerovom obećanju o “mogućoj” plati većoj od EU prosjeka nema preciznijih rokova pa bi se moglo pokazati da smo mi, a ne Milojko Spajić nepopravljivi optimisti. Dok on to samo vješto koristi

 

Premijer Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista. Ili je čovjek sa rijetko viđenim talentom da relativizuje činjenice. Uglavnom, umjesto ispunjenja prošlogodišnjih, predizbornih, obećanja dobili smo nova. Ljepša, bolja, veća. “Do vremena kad Crna Gora bude bila predložena za članicu Evropske unije, mogla bi da ima prosječnu zaradu veću od prosjeka EU”, prenijeli su mediji premijerovu izjavu datu pred Odborom za spoljne poslove Evropskog parlamenta.

Spajić je ovo rekao odgovarajući na pitanja evropskih poslanika. To mu, začudo, nije bilo “gubljenje vremena”. Dolazak u parlament u kome je izabran i gdje je dužan da, makar s vremena na vrijeme, podnosi račune – jeste. Ali, da se vratimo ljepšim temama: kako ćemo trošiti tih skoro 2.200 eura, koliko danas iznosi prosječna neto zarada u Evropskoj uniji? Čim ih zaradimo (uzajmimo) – mi ili država.

Jedni su na ove najave veselo trljali ruke, drugi zbunjeno slijegali ramenima, a traći pokušali racionalizovati premijerovo obećanje. Tražeći odgovor na pitanja kad i kako. I ko će to da plati. A ko da vrati (kredit).

Pomalo bajati podaci s kraja 2022. pokazuju da je prosječna zarada u privatnom sektoru bila za skoro 160 eura manja od prosječne (555 naspram 712 eura, koliko je tada iznosila prosječna neto zarada).  Pa kako smo onda dobacili do prosjeka?

Da je broj zaposlenih u javnom i privatnom sektoru jednak, a nije, to bi značilo da je zaposleni koji je platu primao iz državnog ili nekog od lokalnih budžeta, ili je zarađivao u nekom državnom (javnom) preduzeću, prije dvije godine, u prosjeku, primao zaradu za 300 eura veću od zaposlenog u privatnom sektoru. Pošto je odnos broja zaposlenih u javnom i privatnom sektoru ipak nešto drugačiji (više je zapošljenih u privatnim firmama), to znači da je razlika u zaradama jednih i drugih bila još veća. U korist tzv. budžetskih korisnika.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

AKO JE VESNA BRATIĆ IZABRANA U ZVANJE REDOVNE PROFESORICE UCG: Komisija po resavskom modelu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbor su pratile brojne primjedbe i sumnje na nepravilnosti. Bratićeva protivkandidatkinja Tanja Bakić tvrdi da Vijeće Filološkog niti Senat nisu sankcinisali Komisiju za pisanje izvještaja o kandidatima, iako su dva člana predala potpuno identične tekstove

 

Senat Univerziteta Crne Gore je 15. marta ove godine izabrao dr Vesnu  Bratić u akademsko zvanje redovne profesorica iz oblasti Anglistika – Anglofona književnost i civilizacija i Engleski jezik na Filološkom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Bratić je od kraja 2020. do kraja aprila 2022. bila ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta u 42. Vladi. Bratić nije bila jedina kandidatkinja, pored nje na konkursu za izbor u akademsko zvanje iz navedenih oblasti, koji je raspisan u junu prošle godine, prijavila se i dr Tanja Bakić.

Sam tok konkursa i izbor zanimljivi su zbog brojnih primjedbi i sumnje  na nepravilnosti koje su se dešavale tokom njegovog trajanja.

U septembru 2023. imenovana je Komisija za razmatranje konkursnog materijala i pisanje izvještaja u sastavu prof. dr Radojka Vukčevič sa Filološkog fakulteta u Beogradu, prof. dr Janko Andrijašević sa Filološkog fakulteta UCG i prof. dr Zoran Paunović sa Filološkog fakulteta u Beogradu. Nakon što je Andrijašević u oktobru iz zdravstvenih razloga odustao od rada u komisiji, za novog člana je imenovana prof. dr Vesna Lopičić sa Univerziteta u Nišu.

Krajem prošle godine u Biltenu UCG objavljeni su izvještaji o kandidatima članova Komisije. Sva tri člana Komisije pozitivno su ocijenili kandidatatkinju Bratić i dali preporuku da se Bratić izabere.

Prigovor na recenzije, u januaru ove godine, Vijeću Filozofskog fakulteta UCG, upućuje Tanja Bakić. Ona u njemu kao apsurd ocjenjuje da su dva člana komisije potpisala istovjetne recenzije. Dr Bakić tvrdi da su izvještaji prof. dr Zorana Paunovića i prof. dr Radojke Vukčević potpuno identični:  ,,Jedina razlika je u tome što je dr Paunović, redovni profesor Univerziteta u Beogradu, koji izvorno govori ekavicu, pokušao da ekavizira tekst profesorke Vukčević, izvorno napisan na ijekavici. Nažalost, u tome nije savim uspio, ostavivši znatan dio predatog teksta u ijekavici”, napisala je dr Bakić.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo