Povežite se sa nama

MONITORING

Čuvar kumovih para

Objavljeno prije

na

Gdje naći pouzdanog poslovnog ortaka u oluji globalne ekonomske krize? U tranzicionoj Crnoj Gori – a u tranzicji smo već dvije decenije, pa je ona ovdje prirodno stanje stvari – uhodana kumovska veza ima prednost. Krajem 2008. Milo Đukanović je objavio kako je firma Global Montenegro, u kojoj ima 50 odsto vlasništva, dobila kredit od pet miliona eura kod Hipo Alpe Adrija banke. Kredit je uložen u kupovinu 20.000 kvadratnih metara u Budvi (naselje Podkošljun). Global Montenegro osnovao je januara 2007. Vuk Rajković-Vučko, biznismen iz Podgorice, a Đukanović je postao suvlasnik 25. februara prošle godine – samo četiri dana prije nego što se vratio na fukciju premijera.  U julu 2008. Zavod za izgradnju Budve je uvažio zahtjev Global Montenegra da se na placu dodaju dvije podzemne garaže za već ucrtane objekte. Nakon kraha tržišta nekretnina, zimus je premijer kazao kako njegov ortak iz Global Montenegra “ispituje tržište”, radi prodaje zemljišta u Budvi. Mediji su registrovali da je kredit izdat pod neuobičajeno povoljnim uslovima; odobren je 2007. kada je Global Montenegro imao osnivački ulog od svega jednog eura i prije nego što je kupljeno zemljište u Budvi. Dodatna povoljnost je i da krajem 2008. Đukanović i Rajković još nijesu bili u obavezi da plaćaju kamate.

Rajković nije samo ortak u Global Montenegru, već i Đukanovićev kum; ne samo da su vršnjaci, već su se i školovali zajedno. U galeriji drugih premijerovih kumova, Rajković je neko ko Đukanovića poznaje bezmalo cijeli život; na primjer, polagali su ispite kod prof. Veselina Vukotića. Kraj školovanja nekako se poklopio s Đukanovićevim političkim usponom u koji je, iz sijenke, bio uključen i Rajković. Tokom izbornih kampanja 1990-ih, brinuo je da pokretne bine Đukanovićeve partije budu dobro ozvučene i osvijetljene.  Ali, postojali su i drugi aranžmani. U podgoričkom hotelu Ljubović, u doba sankcija, Rajković je imao kancelariju iz koje je vodio diskretne poslove s naftom. Kasnije je, nakon privatizacije, imenovan za člana Upravnog odbora Jugopetrola. Državni službenik Rajković je postao 1998. kao direktor Trećeg kanala TVCG. U to vrijeme je Stanko Subotić-Cane isplatio Aleksandru Tijaniću nagradu za osmišljavanje koncepta Trećeg kanala.  Između 2001. i 2004. Rajković je direktor dnevnog lista Publika. Nakon niza problema, od navigacije uređivačke politike do tužbe šefa tajne službe Duška Markovića, Rajković je Publiku, za jedan euro, prodao Zoranu Bećiroviću-Ćoću. Od sredine 1990-ih Rajković je vlasnik festivala Sunčane skale. U međuvremenu je pokrenuo Radio Gorica, ali i (neuspješno) lansirao cigarete Yes. Osnovao je i firmu za prodaju automobila KIA Montenegro. Sada je Rajković vlasnik ili suvlasnik i preduzeća: T-Mobile, P&G agenci, PG invest.  To je tek dio njegove poslovne karijere. Najvažnije činjenice jesu da je Rajković do 2004. bio sekretar Nadzornog odbora Eurofonda a do jesenas i predsjednik Upravnog odbora Prve banke CG.
Još 2003. utvrđeno je da Eurofond ne igra po pravima, jer je koristio kratkoročnu novčanu pozajmicu koja je imala sve elemente kredita, prekršivši odredbe pravila da ne može uzimati kredit, založiti ili na bilo koji drugi način opteretiti akcije iz svog portfelja. Ali, Eurofond, u većinskom vlasništvu još jednog kuma, Veselina Barovića, bio je favorizovan izbor premijera Đukanovića. On je objavio kako je svoj vaučer uložio u Eurofond jer ga vode „moji prijatelji”. Rajković je, skupa s Barovićem, osnivač Euroinvesta, menadžment firme za upravljanje Eurofondom. Do 2007. neto vrijednost akcija kompanija iz portfelja Eurofonda je bila iznad 300 miliona eura.  Eurofond je bio testiranje projekta Prve banke. Rajković je 2006. postao predsjednik Upravnog odbora Prve banke. Poput Eurofonda, uslijedila je eksplozija profita; aktiva Prve banke je bila narasla na 500 miliona eura. Unakrsnim članstvima u odborima direktora i vlasništvu povezanih firmi, te kumovskim i drugim vezama u tajkunskom netvorku, Rajković je dio crnogorske priče o “zarobljavanju države” kroz proces privatizacije.  Iako nominalno prvi čovjek bankarskog čuda, o Rajkoviću se u medijima izvještavalo samo kroz suvoparne poslovne vijesti. Za to su postojali razlozi. Najprije, malo koji medij nije bio nagrađen reklamom Prve banke. Pored toga, Vučko Rajković je osoba sa stilom, rijedak kontrast bahatom profilu jednog crnogorskog tajkuna.  Osim sujetnih optužbi zbog navodnih namještaljki na Sunčanim skalama – u javnosti nije pomenut u bilo kojem drugom negativnom kontekstu. U njegovom društvu svi mogu računati na dobru zabavu; 1990-ih je to bio podgorički noćni klub Brodvej, kasnije žurke na Sunčanim skalama a posljednjih godina VIP lože za Rolingstonse i Madonu.  Ali, kolaps Prve banke nije bio povod za žurku. Rajković je 8. septembra prošle godine dao ostavku ili je smijenjen na skupštini akcionara koja je održana negdje u Kolašinu; razlog nikada nije objavljen.  Iz Centralne banke Crne Gore je, naknadno, saopšteno da su “zbog problematičng poslovanja” naložili smjenu gotovo cjelokupnog menadžmenta Prve banke, uključujući i Rajkovića.

Navodno, Prva banka je često davala kredite na duže rokove nego što ih je sama obezbjeđivala, dok je novac obezbjeđivan po višim kamatama nego što je plasiran. Eskaliralo je lošom naplatom kredita. Prema legendi, konvencionalni Rajković nije mogao da ubijedi neke ugledne klijente da redovno vraćaju kredite. I uslijedila je, kaže dalje legenda, nezavisno od Rajkovića akcija “od vrata do vrata” u kojoj su neki klijenti nekonvencionalno opomenuti da izvršavaju obaveze.
Na primjer, jesenas je objavljeno kako je kum Barović među najzaduženijim kijentima. Dug prema Prvoj banci je u januaru iznosio najmanje pet miliona eura. I novac je, akcijom “od vrata do vrata”, do te sume ubrzanim tempom vraćan prodajom vaučerski kupljenih nekretnina u državnom vlasništvu. Ali, dug još nije bio izmiren; oglašena je prodaja Eurofondovog hotela Grand na Cetinju a nedavno je Prva banka “zbog kašnjenja vraćanja kredita” za 6,7 miliona stavila na prodaju Barovićev Siti park u Bijelom Polju.
To je naknadno poravnanje računa nastalih dok je Rajković bio predsjednik Upravnog odbora banke. Rajković je i dalje član Eurofondovog Odbora direktora Solane Bajo Sekulić – ranijeg državnog preduzeća u stečaju koje raspolaže ogromnim zemljištem na atraktivnim lokacijama. U izvještaju Državne revizorske institucije, jesenas se tvrdilo da su neki ministri u domaćim bankama tajno deponovali pare ministarstava u iznosima od ukupno 18 miliona eura; nije precizirano o kojim se bankama radi, ali je poznato da kod Prve banke većina državnih organa i javnih preduzeća imaju otvorene račune.
Vrhovna državna tužiteljica Ranka Čarapić u januaru je izjavila kako je otvoren predmet o poslovanju Prve banke. “Nakon proučavanja dostavljene informacije i dokaza, predmet sam, sa uputstvom, dostavila Odjeljenju za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina”, saopštila je Čarapićeva.
Tužilaštvo je od Centralne banke prethodno zatražilo detaljan izveštaj o poslovanju Prve banke od 2006. godine; još uvijek nijesu objavljeni rezultati istrage. Nije objašnjeno ni kako je Prva banka postala nelikvidna – kako glasi službeno objašnjenje za davanje državnog kredita od 44 miliona eura.
Nedostatak objašnjenja produbljuje sumnje. Kada je 11. decembra prošle godine tužiteljka Čarapić iz Centralne banke inicijalno obaviještena o „postojanju osnova sumnje da su odgovorni u njoj (Prvoj banci), nezakonitim postupanjem, ugrozili prava svojih deponenata i povjerilaca”, Vlada Crne Gore je isti dan, zauzvrat, jednoglasnom odlukom, odobrila kredit ovoj banci. Na osnovu te odluke je i Rajković 19. decembra sklopio s ministrom finansija Igorom Lukšićem ugovor o zalogu 2,22 odsto akcija svoje firme P&G agenci u Prvoj banci. I Đukanović, premijer i akcionar, naravno, pozvao je da se ispita poslovanje Prve banke, što uključuje i provjeru Rajkovićeve djelatnosti. Zakon o bankama predviđa da su članovi upravnih odbora (sada preimenovani u odbore direktora) dužni da svojom imovinom nadoknade štete nastale u poslovanju banaka. Vjerujete li u mogućnost da Rajković, kum i ortak Đukanovića u Global Montenegru, namiruje štete nastale poslovanjem Prve banke?

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRAVNI STAV VESNE MEDENICE DA SUDOVI NE MOGU PRESUĐIVATI O ODLUKAMA SKUPŠTINE PROTIV TVORACA: Formula za smjenu DPS kadrova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukoliko se „ukorijeni“, pravni stav Vesne Medenice mogao bi se kao bumerang obiti o glavu upravo onima koji su ga i osmislili u ratu protiv kritičara –  DPS-u. To može biti model kako da se nova vlast riješi DPS kadrova u nezavisnim tijelima i savjetima imenovanih u Skupštini. Tako bi se pravno nasilje prethodne većine okrenulo protiv svog tvorca

 

Osnovni sud u Podgorici poništio je ovog mjeseca odluku Skupštine kojom je izvršna direktorica MANS-a Vanja Ćalović Marković razriješena sa mjesta članice  Savjeta Agencije za sprečavanje korupcije (ASK). Direktorica MANS-a razriješena je sa te pozicije u parlamentu u julu 2018. godine glasovima tadašnje vladajuće koalicije. Njeno razrješenje bilo je jedno u nizu uklanjanja predstavnika civilnog sektora i kritičara vlasti sa pozicija u važnim državnim institucijama, čime je vlast u stvari obavljala  čistku „nepodobnih“ kadrova. Na isti način, je ranije, pred kraj 2017,  u parlamentu smijenjen i dio članova Savjeta RTCG koji su bili kritički orijentisani: Goran Đurović i Nikola Vukčević.  Takođe, u julu 2018, glasovima većine, sa funkcije viceguvernerke Centralne banke razriješena je i Irena Radović.

Svi oni su potražili sudsku pomoć. Osnovni sudovi nerijetko su odlučivali u njihovu korist. No, vlast je uzvratila. Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica  27. juna 2019.  iznijela je  pravni stav – da se odluke Skupštine o izboru, imenovanju ili razrješenju javnih funkcionera ne mogu pobijati  u upravnom sporu niti u parničnom postupku. Taj stav doveo je do toga da su više sudske instance počele da vraćaju na ponovno suđenje presude u korist razriješenih.

Da je pravni stav Medenice, odnosno Vrhovnog suda, sporan ukazala je i Evropska komisija. U izvještaju EK o napretku Crne Gore  iz 2020. navodi se da „pravna situacija koju je izazvao načelni pravni stav Vrhovnog suda zabrinjava jer uskraćuje pravnu zaštitu protiv odluka Skupštine i ugrožava pravo na djelotvoran pravni lijek“. Tako je i Evropska komisija potvrdila stavove dijela ovdašnjih pravnih stručnjaka i civilnog sektora – da je stav Medenice suprotan Ustavu,  i međunarodnoj praksi i konvencijama.

U najnovijoj presudi u slučaju Vanje Ćalović i sutkinja Zekić ponovila je isti stav i odbila kao neosnovan prigovor o nenadležnosti suda u slučajevima koji se odnose na razrješenja i odluke Skupštine. Ona je istakla da preispitivanje zakonitosti odluka Skupštine ni u kom slučaju ne može predstavljati miješanje sudske grane vlasti u autonomna ovlašćenja zakonodavne vlasti već da je riječ o odnosu vlasti, koji počiva na ravnoteži i međusobnoj kontroli.

Advokat Siniša Gazivoda za Monitor ponavlja da je stav Vrhovnog suda prema kojem se odluke Skupštine o razrješenju javnih funkcionera ne mogu pobijati pred sudom „suprotan i shvatanjima Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DOGOVORI TUŽILACA SA OPTUŽENIMA MIMO PREPORUKA EK: Mnogo više sporazuma nego lani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnogorska osnovna i viša tužilaštva su za 11 mjeseci ove godine sklopila gotovo isti broj sporazuma o priznanju krivice koliko sva tužilaštva prošle godine

 

Od tužilačkog procesuiranja porodice Marović i pripadnika njihove organizovane kriminalne grupe, pa do suđenja za pokušaj terorizma, poznatijeg kao „državni udar“,  u javnosti postoje oprečna mišljenja oko upotrebe pravnog instituta sporazuma o priznanju krivice u našem pravosuđu. Dok su tužioci i advokati često isticali da je institut ostvario svoju svrhu bržeg i efikasnijeg rješavanja sudskih sporova, uz smanjenje troškova postupka, mnogi pravni eksperti smatraju da se ovaj institut zloupotrebljava kako bi se nekima pomoglo, a nekima odmoglo.

Upotreba ovog pravnog instituta, koji podrazumijeva dogovor tužioca i optuženog o kazni, koji se pred sudom formalizuje u vidu sporazuma, sve češće se primjenjuje u crnogorskim tužilaštvima. To je primijetila i Evropska komisija (EK), na šta je ukazala u nekoliko posljednjih izvještaja o napretku Crne Gore u pregovaračkim poglavljima. U posljednjem takvom dokumentu, jedna od preporuka za Poglavlje 24 (pravda, sloboda i bezbjednost) bila je da se „preduzmu konkretne mjere kako bi se ograničila upotreba sporazuma o priznanju krivice na izuzetne slučajeve, kako bi se unaprijedila transparentnost i kredibilitet pravosudnog odgovora na organizovani kriminal kroz odvraćajuću i konzistentniju kaznenu politiku“. Na isti način preporučuju da se smanji upotreba sporazuma u slučajevima korupcije.

„Cjelokupni pravosudni sistem mora postati učinkovitiji, operativniji i odvraćajući, uključujući način na koji se predmeti organizovanog kriminala vode na sudovima. Sudski su postupci pretjerano dugi zbog čestih odlaganja ročišta. Ta duga kašnjenja, ali i nedostatak povjerenja između tužilaštva i sudova, nakon nekih kontroverznih oslobađajućih presuda posljednjih godina, dovela su do široke upotrebe sporazuma o priznanju krivice od strane tužilaštva. Osumnjičeni kriminalci, koji u istrazi postanu svjedoci saradnici, izuzeti su iz 46 pravnih postupaka, bez obzira na težinu krivičnog djela. Kao rezultat toga, uprkos nekim primjetnim izuzecima, pravosudni odgovor čini se uopšteno blagim, a kazne, novčane kazne i oduzimanje imovine nesrazmjerno su niski u poređenju sa težinom krivičnog djela“, navodi se u izvještaju.

Istraživanje Monitora pokazuje da se broj sporazuma u crnogorskim tužilaštvima, prema zvaničnim podacima, drastično uvećava. Tokom 2020. godine samo u osnovnim i višim tužilaštvima sklopljeno je, prema podacima do kojih je došao Monitor, 365 sporazuma o priznanju krivice. To je, prema izvještaju Tužilačkog savjeta za prošlu godinu, malo manje od ukupnog broja sklopljenih sporazuma u svim tužilaštvima u 2019. godini (371), a ostalo je više od mjesec do kraja godine.

Na sajtu Specijalnog državnog tužilaštva objavljeno je 15 sporazuma o priznanju krivice, dok je, prema nezvaničnim informacijama, u toj instituciji sklopljeno mnogo više. Prošle godine je ovo tužilaštvo, koje je i bacilo kontroverzu na institut sporazuma o priznanju krivice, sklopilo 49 takvih sporazuma. Ove godine je, prema nezvaničnim informacijama, sklopljeno znatno više.

Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u Podgorici potpisalo je ove godine 200 sporazuma o priznanju krivice, što je duplo više u odnosu na prošlu godinu, kada ih je bilo stotinu. Sporazumi su najčešće zaključivani za krivično djelo nepostupanje po zdravstvenim propisima za suzbijanje opasne zarazne bolesti.

Od 200 potpisanih sporazuma, osnovni sudovi u Podgorici i Danilovgradu prihvatili su 179. Tih 21 odbijenih, i još jedan na Cetinju, jedini su sporazumi od 365 sklopljenih, koje su odbili sudovi. Pasivna uloga sudija, koji rutinski prihvataju ponuđene sporazume, glavna je zamjerka pravnih eksperata.

Ove godine su sudije samo tri osnovna suda, gdje se vode postupci za lakša krivična djela, odbili da prihvate sporazume koje su ponudili tužioci. Sudije viših sudova u Podgorici i Bijelom Polju, u kojima se sudi za najteža krivična djela, prihvatili su sve sporazume koje su im ponudili tužioci. Na primjer, Viši sud u Podgorici prihvatio je svih 122 sporazuma o priznanju krivice, koje su ponudili tužioci Višeg državnog tužilaštva u Podgorici. Od tih 122, u 113 slučajeva riječ je bila o krivičnom djelu neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga.

„Najviše sporazuma o priznanju krivice, nih 113 zaključeno je zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga, sa kaznama zatvora u rasponu od šest mjeseci do dvije i po godine, a većina sporazuma sadrži i novčanu kaznu kao sporednu, koja je iznosila do 10.000 eura“, navodi se u odgovoru podgoričkog Višeg tužilaštva.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

FIJASKO ZAKONA O PROSTORNOM PLANIRANJU: Tri godine kasnije ni jednog prostornog plana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa donošenjem Prostornog plana CG i Plana generalne regulacije neobjašnjivo se kasni. Izrada Prostornog plana ograničena je do 2021. godine, dok se PGR očekuje krajem 2022. godine. Vlada je izdvojila 2,5 miliona eura za ova dva planska dokumenta

 

Na vanrednoj sjednici crnogorskog parlamenta održanoj 26. septembra 2017. godine usvojen je kontroverzni Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata, čije je donošenje pratila burna rasprava u stručnoj i laičkoj javnosti, sa brojnim osporavanjima valjanosti i primjenjivosti novotarija koje je u oblasti planiranja prostora i urbanizma predvidio. Novim konceptom prostornog planiranja uvedena je potpuna centralizacija sistema planiranja u Crnoj Gori, svi poslovi iz ove oblasti oduzeti su lokalnim samoupravama i prenijeti u nadležnost Ministarstva održivog razvoja i turizma. Tadašnji ministar MORT-a Pavle Radulović govorio je da Vlada želi da preuzme odgovornost za haotično stanje koje je vladalo u sektoru planiranja prostora Crne Gore, ali je do sada uspjela samo u tome da od haosa napravi potpunu anarhiju, iz koje tri godine kasnije, kao da nema izlaza.

Smjernicama novog zakona ukidaju se svi urbanistički planovi na nivou opština i uvode dva bazna planska dokumenta za cijelu državnu teritoriju, Prostorni plan Crne Gore i Plan generalne regulacije. Novi planovi nisu donijeti, starima je u mnogim opštinama u međuvremenu istekla važnost, odobrenja za gradnju se  i dalje izdaju, ne zna se na osnovu kojih planskih dokumenata, što vodi u sivu zonu nezakonitih odluka koje se masovno donose.

Od strateških planskih dokumenata na snazi je Prostorni plan posebne namjene za obalno područje (PPPNOB), koji se često koristi kao osnov za izdavanje urbanističkih uslova za izradu projektne dokumentacije.

Sa donošenjem PPCG i Plana generalne regulacije (PGR) neobjašnjivo se kasni. Odluku o izradi PPCG Vlada je donijela krajem 2018. godine ali je godinu dana kasnije, u decembru 2019. imenovala rukovodica izrade Plana i odredila sredstva za taj posao u iznosu od 500.000 eura. Na čelu stručnog tima postavljena je Svetlana Jovanović, diplomirani planer. Ona je i autor Plana obalnog područja koji je dobio niz negativnih kritika stručne javnosti i građana šest primorskih opština na koje se odnosi. Ovaj planski dokument kojim je urbanizovan atraktivan prostor Crnogorskog primorja, ocijenjen je kao investitorski plan, urađen za potrebe vlasnika kapitala „koji imaju pare i hoće da grade“. Njime su urbanizovane mnoge očuvane oaze u primorskim gradovima, pa se postavlja pitanje da li će rješenja iz PPPNOB biti inkorporirana u nove planove PPCG i PGR.

Rok za izradu Prostornog plana CG je 24 mjeseca od dana potpisivanja ugovora o izradi, što znači  do 2021. godine. Postojeći Prostorni plan na snazi je do kraja 2020, pa će u narednom periodu, do izrade novog, Crna Gora ostati bez krovnog plana u hijerarhiji prostorno-planskih dokumenata ili će se naložiti njegovo produženo trajanje.

Odluku o izradi Plana generalne regulacije, koji predstavlja plan nižeg reda, Vlada je donijela u maju ove godine. Za šeficu radnog tima određena je arhitektica Ksenija Vukmanović, iz podgoričkog projektnog biroa CAU, autorka velikog broja državnih planskih dokumenata. Ugovor o angažmanu potpisan je tek u septembru, pa je rad na izradi ovog važnog dokumenta u početnoj fazi. Vlada je izdvojila 2 miliona eura za izradu PGR, koji će se raspodijeliti između šezdesetak članova radnog tima i brojnih saradnika.

Planom generalne regulacije biće poništeni svi do sada doneseni prostorni i detaljni urbanistički planovi uključujući i planove posebne namjene za zaštićene oblasti. Ovaj komplikovan plan obuhvata 9 područja. Tu su tri oblasti Crne Gore, sjeverni, središnji i primorski region, područja 5 nacionalnih parkova,  Biogradska gora, Durmitor, Lovćen, Skadarsko jezero i Prokletije. Izdvojen je i prostor prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora sa zaštićenom okolinom, koje je pod zaštitom UNESCO.

Za svako od područja imenovani su šefovi radnih timova. Posao izrade plana za prostor 13 opština na sjeveru Crne gore pripao je arhitektici Jadranki Popović. Posao planiranja središnjeg regiona, glavnog grada Podgorica, prijestonice Cetinje, opština Danilovgrad i Nikšić  vodiće  arhitektica Dragana Radulović, (CAU).

Primorje, odnosno južni region, podijeljen je na dva dijela. Prvi, prostor opština Ulcinj, Bar i Budva pod kontrolom je Ksenije Vukmanović, rukovodioca izrade PGR. Preostale tri primorske opštine, Tivat, Kotor i Herceg Novi planiraće se pod dirigentskom palicom arhitekte Mladena Krekića.

Za nacionalne parkove nadležan je planer Saša Karajović. Za zaštitu kulturno-istorijskog nasljeđa u dijelu prostora Boke koji je pod zaštitom UNESCO, odgovoran će biti arhitekta Boris Ilijanić. Međutim, za oba južna regiona u segmentu prostornog planiranja angažovana je i Svetlana Jovanović, koja je istovremeno i šefica izrade Prostornog plana CG.

Rok za izradu plana PGR od 24 mjeseca teče od sptembra ove godine do kraja 2022. godine. Do tada, novoj Vladi preostaje da iznađe rješenja u vezi sa planovima čija je važnost istekla, što je naročito izraženo na području Opštine Budva u kojoj su urbanistički planovi Budve, Bečića, Pržna i Petrovca prestali da važe.

Raspodjela poslova na izradi dva strateška državna plana pokazala je nastavak višegodišnje prakse Ministarstva održivog razvoja koje je vrijedne projekte dodjeljivalo privilegovanim planerskim biroima i favorizovanim arhitektama. Ubjedljivo najveći broj poslova, čiji je naručilac Ministarstvo održivog razvoja, dobijala je privatna firma CAU, Centar za arhitekturu i urbanizam sa povezanom firmom Synthesis. Obje firme povezuju se sa višegodišnjim ministrom tog resora Branimirom Gvozdenovićem. Značajan dio tog kolača uzimao je i RZUP, koji je u vlasništvu Aca Đukanovića.

Firme su od Ministarstva dobijale visokobudžetne poslove izrade planske dokumentacije za lokacije na kojoj grade vodeći strani investitori, za velike turističke komplekse, zdravstvene centre, luke i marine, nacionalne parkove, stambena naselja, javne prostore u zoni morskog dobra… Bio je to svojevrstan monopol  u organizaciji MORT-a na prostor Crne Gore, po kome je imala priliku da crta i projektuje mala grupa planera i arhitekata u biroima bliskim ministru i sa njim povezanim investitorima.

Novi Zakon o planiranju donio je promjene u tom pogledu. Ministarstvo je na sebe preuzelo sve poslove oko donošenja planova. Prvi put pojavljuje se u ulozi obrađivača plana, što je bio posao ovlašćenih privatnih biroa. Mnoge firme ostale su zbog toga bez posla i ugasile se. Neke, poput CAU ili RZUP,  preorijentisale su se na projektovanje, nadzor… ne bave se više planiranjem.

Za potrebe izrade Prostornog plana CG i RGP Ministarstvo je objavilo javni poziv na koji su se zainteresovani javljali pojedinačno i posao dobili na osnovu svojih ranijih referenci. Međutim, među šefovima planerskih timova opet su stara imena, planeri i arhitekte iz vremena ministra Gvozdenovića. Stiče se utisak da Crna Gora oskudijeva u ovim profesijama, te da sve planove, bilo oni loši ili ne, rade jedni te isti ljudi. Pojedini kao da su osvojili licencu na neku oblast, poput dvorskog arhitekte Mladena Krekića, koji intenzivno obrađuje atraktivne lokacije na primorju. Autor je više prostornih planova, državnih studija lokacije, PUP-a Kotor, arhitektonskih rješenja stambenih i zdravstvenih kompleksa, hotela, marina, aerodroma… Radio je Plan izmjena i dopuna DSL ArsenalPorto Montenegro, i to u dva navrata, 2013. i 2019, kojim je u potpunosti izašao u susret potrebama vlasnika, rješenjem o povećanju spratnosti objekata  i izgradnji prvih kula, devetospratnica u marini Porto Montenegro.

Kakav će stav po osnovu očuvanja prostora zauzeti prilikom izrade dijela regulacionog plana, vidjećemo na javnom izlaganju koje se željno iščekuje.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo