Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Valja presaditi svijet

Objavljeno prije

na

Moj otac, što je stariji nekako je nježniji. Još samo tridesetak godina i dostižem njegov nivo, samo lagano

 

Sedim sama na terasi. Tišina. I setim se kako sam kao dete sedela pored babe ujutru, na terasi u staroj kući, dok pije kafu. Samo što uzmem vazduh da je nešto pitam, ona će: „Da s’ ućutala! Vid’ kako nam je lepo. Ne kvari!“ Naučila me da cenim tišinu, htela-ne htela. Dugo mi je vremena trebalo da naučim, da ujutru, nakon buđenja, moram da se sklanjam od ljudi. Posebno od onih koji su satima već budni. Gledam ovu tačku na zidu i kažem joj da će valjda doći vreme kada će mi reći: „A je l’ se sećaš onog vremena kad nije išlo?“ Sad je makar malo bolje, ili više bolje. Eh.. Sviđa mi se to kako izjutra nekako stvari uvek idu u pravcu mogućeg.

Pade mi na pamet kako nisam ove godine kupila bele trešnje, kakve je imala moja baba u bašti, čekala da mi počne letnji raspust i da joj dođem, da prva oberem prepune krošnje i, naravno, da pravimo slatko. Nekad se znao red, prvo se jedu jagode, pa trešnje, pa tek kad prođu bele trešnje, lubenice i dinje. Sad sve stiže u isto vreme. Lepo da se razludi čovek.

I što bi rekao Ljubivoje Ršumović, sećajući se svoga dede Stevše, koji je bio narodni lekar: „Ne boj se, šule, ne da tebe djedo! 1943. imao sam teško zapaljenje pluća, majka mi je sašila ukopno odelo, palila sveću, ali me Stevan oteo… Odelo je bilo lepo, pa sam ga u veselju nosio i poderao, ali sećanje… Sećanje kako da poderem?!“ Sećanje kako da poderem!!!

Tako sam godine života izgubila nesmotreno i to mi se nikada neće vratiti. I uvek ću biti u raskoraku, u drugom mestu, mentalno. Nigde, zapravo, ne pripadajući. Niti sa mlađima, niti sa starijima… Sama, u svojoj vremenskoj liniji. Moj otac što je stariji  nekako je nežniji. Još samo tridesetak godina i dostižem njegov nivo, samo lagano.

Neke nerealne prilike u glavi, kad se čini da svuda vidimo one za koje znamo da se tu nikako ne mogu pojaviti i kao neko čekanje pred nešto bitno, a lepo. A nema šta, samo rep nekog starog utiska koji se još uvek gura pod nos!  Slutim one noći, kada se ceo orkestar nastani u meni. Pa okidaju moje strune, prevlače gudala pre njih, tako da celo telo zatreperi… Kao kada zadnjom stranom prstiju, kliziš, jedva osetno, niz obraz.

Miran dan, za sada. Ni daška vetra. Poneka ptičica jedva nekako zacvrkuće, gugutka jedva gukne. Biće danas težak dan, prijatelji. Ja još uvek danjavam dušom. Ono kad ti kažu da daneš dušom, a to se oduži.

P.S. Petrovdan je. Pojedite jabuku.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Ćaci je svuda oko nas

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad postane zagušljivo, moraš provjetriti prostoriju ili izaći u šetnju. Ako ne pomogne, mijenjaš prostoriju

 

 

Da li u znak podrške ili u znaku prirodne gracioznosti, velike grupe crnih gavranova se okupljaju na poljima oko Putinaca.

Pada kiša i sunce sija, malo zgoda, malo nepogoda. Skoro kao žena. Potrebno je utihnuti da bismo čuli krv kako vri, i impulsima srca merili korake dok iza nas ostaju šare kardiografa po pločnicima naše dobrovoljne robije. Volim kad mi sine ideja kao sunce, pa je držim na dlanu kao dragocenost, zavirujem iz svakog ugla, biram pažljivo sa koje strane da joj priđem kao gladan vreloj tepsiji punoj đakonija… Nikad ne dopusti ideji da se hladi. Ni ženi. Ni tepsiji.

Zalepi mi se tema kao ovca u krpiguz, pa držim nemušto predavanje koje, srećom, niko ne mora da sluša, a nikom ne bi ni koristilo.

Pala vlada. Sad izbori ili prinudna uprava? Ako izbori – onda cirkus bez kraja i konca, ako ovo drugo – onda cirkus bez konca i kraja. Lepo. Glup čovek ne shvata da je glup, niti to možeš da mu objasniš. Jer je glup i nedostaje mu to zrno soli, ta saznajna sposobnost. Zato su opasni i destruktivni za društvo. Ima ih svuda, pa još ako su ambiciozni – prave pakao. Problem društva je što ih toleriše, a ne leči. Kad postane zagušljivo, moraš provetriti prostoriju ili izaći u šetnju. Ako ne pomogne, menjaš prostoriju.

Niko nije slučajno dobar. Vrlinama i dobroti nas uče, ukoliko na genetskoj lutriji dobijemo takve roditelje… Socijalizacija nas uglavnom uči licemerju. Um je glumac sa hiljadu maski, zavodi te na pogrešne puteve, pa te analizira, pa te proverava i iskušava, a razum, taj gotovan i lenjivac, sve njegove igrarije bez reči prihvata. Ako hoćeš iskren odgovor, spusti se na prstima na dno srca. Oslušni.

Slušaj i poslušaj. I reći će ti se. Uspeti zbog nečega jeste impresivno, ali uspeti uprkos svemu jeste nešto što te može učiniti izuzetnim. Uspeti kada je sve na svom mestu jeste jedna stvar, a uspeti uprkos svim izgledima, ne čini te samo najboljim, već božanski sposobnim da promeniš sudbinu.

Napadnimo ovaj “prepametni“ svet maštom i trezvenošću istovremeno. Ljudski zakoni prepuni su propusta i anomalija. Prirodni zakon izgleda ima samo jednu anomaliju. Nas. Šta je tu je, idemo dalje. Svako nek ispita svoju savest, i da kaže koju je ocenu dobio.

P.S. Oduvek mislim kako je “pomilovati“, reč ironično zalutala u pravnu terminologiju.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Paralelni cvjetovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od života nikad nisam ništa posebno očekivala osim da bude pristojan, sa mnogo sunčanih dana i svjetlosti

„Jesi li dobro? Sigurno?“, pita me svakog božjeg dana već tri meseca. Mora da sjajno izgledam. Ruku na srce, ja neku promenu ne vidim. Uporno prebacujem mozak sa “šta sve nikad u životu neću uraditi, iako nije ni veliko, ni zahtevno, ni skupo“ na “šta sam sve uradila, a budućnost je svakako neizvesna“, i mislim da lagano gubim bitku.

Bude mi žao što sam, ponekad, preopširna. A onda se setim koliko volim priče i pomislilm da bi, u neki drugačijim okolnostima, ta moja bespotrebna brbljivost možda bila dar, za današnje brzo vreme i nestrpljive ljude potpuno bezvredan. Ali u nekom drugom vremenu, životu, ko zna… -Što si ovih dana tako… – Tužna? Da. Spoznaja da je ovo što živim verovatno najbolje što mi život može dati, a znajući s koliko truda i muke održavam taj krhki balans, me je prosto zveknula u glavu. Ali, nemam razloga da se žalim. Sve je dobro. Postoji uvek neki događaj u našem životu koji je odgovoran za to što smo prestali da idemo napred. Postali neko drugi. Zato, ne otresajte olako sa sebe prošlost. Ona je ipak, u svojim mudrim i skrivenim značenjima, jedini autentičan put(okaz) ka budućnosti…

Besmisleno je u književnosti i umetnosti uopšte, tražiti drugačiju istinu osim umetničke; jer, književnost je “ugovor s verovatnim“, a ne hronološko nabrajanje istorijskih činjenica. Uostalom, istoriju piše ponekad i kojeko i kojekako, te tako, ni u pisanoj istoriji ne mora da bude neoborivih istina. Pisani materijal, ukoliko je dobro prezentovan, probudiće u nama želju da potražimo sopstvene zaključke. Tako bi bar trebalo da bude.

Od života nikad nisam ništa posebno očekivala osim da bude pristojan, sa mnogo sunčanih dana i svetlosti. Napolju mrzne, u nama takođe. Vetar rastera neke mirise, neke donese. Kad je baš jak, ogoli te do koske, smrzneš se i zaboraviš da se upitaš: „Otkud ja na toj vetrometini?“.

I da ne zaboravim, ove godine obeležavam jedan veliki jubilej, a to je stogodišnjica rođenja moje babe Leposave Milovanović, rođene Stojanović, pa ću u to ime da podelim par anegdota, kad mi budu sve koze na broju, ali sad samo da napomenem.

Bunari su u nama, bez dna i bez želja.

P.S. Pratim ga u stopu, a nije se godinama pomerio ni korak.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Jungle Bells

Objavljeno prije

na

Objavio:

Znate koja je ljubav najljepša? Ona koja se provlačila kroz iglene uši života i… opstala

 

Praznici su mi uvek bili komplikovani (da to lepo kažem). Interesantno, s vremenom nije postalo ništa bolje. Naprotiv. Zašto je sve pretrpano porukama “ko hoće, nađe način“, “ako je dovoljno stalo, nije teško“? Teško je. Mnogo je teško. Zato što je život komplikovan. Zato što od obaveza nekad ne znaš gde ćeš pre. Zato što sve i svašta zavisi od tebe.

Nije dovoljno samo želeti… U jednom trenutku sam stvarno poverovala da ću uraditi neke stvari o kojima sam sanjala. Srećom, brzo je prošao. A život je priredio iznenađenja koja nisam mogla ni da zamislim. Sad živim, pa kako bude. Od sanjanja nema vajde.

Danima samo neke loše vesti. Današnja crna hronika: sin ubio majku, napad sekirom na dvojicu muškaraca, brutalna masovna tuča maloletnika u NS, ubistvo sekirom u Inđiji, nožem u vrat ubijen vlasnički pas… Ljudi, šta se ovo dešava?!

Mislim da strah od gubitka parališe receptore za razmenu emocija, ali kad shvatimo da ljubav nije posed, već sloboda, da je neiscrpna, kad ovladamo prirodnim refleksima da generišemo i dajemo bezuslovno, onda sve prepreke nestaju. Znate koja je ljubav najlepša? Ona koja se provlačila kroz iglene uši života i… opstala. Sve se preživi, a onda počne neki drugačiji život sa novim problemima i novim radostima. A onaj stari ostane u ćošku da na njega pada prašina, povremeno ga se setiš i ulepšaš, ipak je tvoj.

– Vidim, odlučila si da ćutiš?

– Da.

– Kako ćeš izbaciti sve to što imaš da kažeš?

– Čim grane proleće, krećem na trčanje.

– Ti mrziš trčanje!

– Da. Tako će minus i minus dati plus.

– Rizična strategija.

– Ništa ne košta da probam.

Mali noćni razgovori

Ne gubite nikada iz vida da je svako zlo prolazno, da na kraju dobrota i ljubav neminovno pobeđuju i da je najmračnije, uvek, pred svitanje.

Hristos se rodi!

P.S. Pametnom dosta, zato oni danas i nemaju mnogo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo