Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

(D)laka na jeziku

Objavljeno prije

na

Smisao za humor, kakav god da je, u startu mora da vam se poklapa – te razlike se nikad ne pomire. S godinama je sve samo još manje smiješno

 

Kod životnih padova u letnjem periodu najbitnije je ostaneš da ležiš, jer je dole vazduh hladniji, a i bolje da ležiš, nego da se boriš s ičim po ovoj žegi. Doduše, dobro bi mi došla i jedna kafa s pogledom na more.

Ponekad istina sve upropasti, posebno nama koji puno sagradimo bez nje. Oči su nam čudan prozor, koji nekako iskrivljeno spaja spoljašnji svet sa unutrašnjim. Sve jeste i nije, onako kako se kroz njih vidi. Čudno, kako nas život tempira. Ako se desi nešto loše, to je normalno. Ako se desi nešto dobro, čekaš ono loše, kao kompenzaciju. Jer ovo drugo, ređe, manje je prirodno.

Fokus na sebi, rad na sebi, okretanje ka sebi, opuštanje… Dodajte floskulu po želji. Zašto smo tako skrenuli? Izađimo iz sopstvenih glava za početak. Ljuti me što se opasno zarađuje na ljudskim trivijama. Kad malo bolje razmislim, sve je u životu ponuda i potražnja.

Dinamika unutrašnjeg života: u ljudskom biću žive istovremeno dete koje je pamtilo i odrasli koji se seća. Dete je živelo ne znajući šta će ostati upamćeno, a odraslom je od života ostalo samo ono čega može da se seti. Oni nikada ne mogu da se sretnu, pa se neprestano dozivaju. Smisao za humor, kakav god da je, u startu mora da vam se poklapa – te razlike se nikad ne pomire. S godinama je sve samo još manje smešno.

Juče sam videla čoveka koji je kolima ubio psa, kako se hvata za glavu, jer mu je od udarca u psa otpao branik. Pas je ležao na sred puta mrtav. Nije ga ni sklonio. U srpskom zakoniku, donesenom u Grblju 1427. godine (današnja Crna Gora), bila je propisana kazna od 6 cekina za onoga ko ubije psa, čak iako ga je pas prethodno ujeo, jer se ubistvo psa smatralo „prestupom ljuckote”. Kad sravnim ono što nisam rekla kad je trebalo da kažem, sa onim što sam izgovorila kad sam morala da prećutim, ostaje mi samo čežnja za dobrotom jedne nedohvatne reči i prekor slobodi zlog jezika. Ne mogu više ništa da predvidim, pretpostavim, predosetim. Ne mogu da se oslonim na instinkt, znanje, iskustvo. Sve, i najmanji detalj, uvek ispadne drugačije od očekivanog. To je nama naša borba dala. Tako danas izgleda svet.

Lepa je noć u mom dvorištu. Najslađi fenomen noću su mi ovi sitni meteoriti, što verovatno ulete pod oštrim uglom i zasvetle na sekund, kao svetionik, ka meni… I više se nikada ne pozdravimo. Opet odugovlačim spavanje da bih što više vremena imala sama sa sobom u miru i tišini, i periodu kad niko ništa ne očekuje od mene, a ni ja sama.

P.S. Zima je lepa i komšije ne iznose zvučnike u dvorište.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Pronađen izgubljeni slučaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mir u glavi dobijete kada je pošteno izlupate o mnogo zidova i kada shvatite da ste je badava i lupali. Jer, zidovi ko zidovi, stoje, otporni na udarce i na lude glave

 

 

Meditacija pred monitorom na kome se smenjuje, bog zna koja po redu, epizoda neke serije: Ne volim da se budim. Dobro bi bilo kada bih mogla da izbegnem trenutak buđenja, da počnem dan in medias res, bez celog trenutka ponovnog shvatanja sebe i sveta oko sebe, i pitanja bez odgovora koji čin buđenja nosi sa sobom.

Jutros sam se setila nastavnika likovnog, mažući pavlaku na hleb, praveći sendviče sinu za posao, kako je sa podsmehom gledao moju tehniku slikanja, koja i jeste bila vredna podsmeha, isto tako je bilo i kada je čuo da pišem poeziju. Sada kada bi me video kako pravim sendviče ne bi se smejao. Danas znam da ga je cilj poklopio, kao muvu čaša, i ograđen zadatkom je gledao svet kroz usko staklo.

Jutrom dok su senke dugačke, gimnastike radi, očima se rastrčim po živopisnim krajolicima koji promiču pored kola i sve bi bilo čarolija da se ne dešavaju sve brojnija spoticanja pogleda o užasna krajputaška “drop&run“ smetlišta. Zašto to radimo, dođavola?! Volim putovanja, ali ne moderna, šablonizirana… Volim da vršljam tamo gde ne idu svi, da otkrivam bez predznanja, improvizujem do dramatičnih granica, da ostanem zatečena, raspamećena prizorima i situacijama, ne mora biti grandiozno – samo autentično, jer to je onaj pravi začin.

Munjevito se prebacujem na neka suštinska pitanja, tipa da li je za radost potrebno malo? Malo sreće, malo skoknuti do Pivnice Irish pub u Rumi, malo rakije, malo opreme za povezati. I mnogo talenta velike Todore Stojinović. Nekako mi je ranije sve bilo moćnije i lepše, i gradovi, i putovanja, i izlasci, i razgovori, i ljudi, i sve je bilo snažnije. Uprkos ovoj činjenici, trenutno uživam, jer zavodljivo mi je koliko me je očarala atmosfera koju je Toda donela. Radujmo se pomalo, dok još imamo kome i čime. Potrebno nam je više nego što mislimo.

Mir u glavi dobijete kada je pošteno izlupate o mnogo zidova i kada shvatite da ste je badava i lupali. Jer, zidovi ko zidovi, stoje, otporni na udarce i na lude glave.

Kada osetimo trenutak sreće, odvojimo i trenutak da registrujemo i osvestimo kontekst u kojem smo je osetili, ne izostavljajući ni sitnice. Tako taj osećaj dublje pohranjujemo u nervni sistem i jačamo obrasce koji podržavaju naše blagostanje. Ljudi su počeli odavno da se oduševljavaju kada nalete na nekog normalnog, ako si ljubazan, fin, kulturan, zabavan, kao da si sa druge planete došao i to je mnogo tužno. Zato ja opipavam, pa šta me ubode, nek otrči po prvu pomoć.

Obrazi mi anatomski sedaju u dlanove, čelo zatražilo ruku više da odškrinem vrata u glavi, prozračim stare misli i napravim mesta za kvalitetnu tišinu.

P.S. Nemam ja ništa s tim, a ni bez toga.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Puž pauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tu i tamo pobjegnem sebi i zahvalno shvatim da sam još tu i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih vještina

 

 

Sviće. Kafa je spremna. Osmeh tražim po kući, ali verujem da će se pojaviti nakon druge šolje. Prija mi ravnodušnost prema stvarima za koje sam nekad mislila da su mi neophodne. Kao neko ko se sasvim prijatno oseća u društvu sa samim sobom, moram da priznam da mi ipak malo ide na živce to veličanje samoće i nazovi slobode, po svaku cenu. Slobodan možeš da budeš i sa nekim, a zarobljen i sa samim sobom. To je pitanje duha, stava i integriteta, a ne društva.

U mom selu, negde na centru, postoji birtijica i volim da popijem kafu u njoj, tu i tamo. Još se nije dogodilo da me ista osoba dva puta posluži. Razmišljam, možda tu radi ko god želi, svi. Ne bi me čudilo da za koji mesec i ja počnem da poslužujem zbunjene goste.

Mozak mi ovih nekoliko dana uopšte nije radio. Apsolutno odbijanje bilo kakvog organizovanja, razumevanja, a komunikacija spala na sramotno niske grane. Emocije nekako šiljaste, žuljave. Ali, ovaj čas kao da sam se polila hladnom vodom. Stariju ženu, za susednim stolom, zove, rekla bih, najbolja drugarica da joj kaže kako misli da joj se negde na telu uhvatio krpelj, ali ne vidi dobro da li je baš krpelj ili nešto drugo, i onda su zajedničkim snagama zaključile da jeste i izvadile ga preko telefona. Ne želim da menjam svet, iskustvo me naučilo da se ovde loše menja samo gorim. Tu i tamo pobegnem sebi i zahvalno shvatim da sam još tu i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih veština.

Sposobnost da, bez griže savesti i potrebe da bacam svoje vreme i energiju, odlučno propustim priliku za saradnju ili uslugu… Možda najbolja stvar koju sam uspela da steknem ove godine. I znam da će zatvoriti “potencijalno otvorena vrata“. Ali znate šta? Dosta mi je potencijalno otvorenih vrata. Ili bilo čega drugog te prirode u životu. Trenutno sam ljubomorna samo na komšinicu Marinku (4) koja na pitanje: „Kuda ćeš sa tim rančićem na leđima?“, kaže: „Idem da hranim guske!“

Želim da potrošim preostalo vreme na one koje volim i ono što volim, ne šteteći nikome i pomažući koliko mogu. I to bi bilo to od mene, nije mnogo, ali bolje ne znam. Što bi rekao čika Duško Radović: „Obećajte sebi da se danas nećete nervirati, bez obzira na to šta vam se dogodi. Pa tek ako vam se baš ništa ne dogodi, možete se zbog toga večeras malo iznervirati.“.

P.S. Da sam samo znala da je ovako lako i lepo biti srećan, odavno bih se prepustila.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Izraz u slučaju opasnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Buvljak. Mjesto gde se svakog vikenda prepliću sudbine starih stvari, zaboravljenih uspomena i ponekog skrivenog blaga

 

Tog se junskog dana, dvadeset osmog, Sunce žestoko usijalo u očiglednoj nameri da sprži svet ispod sebe. Leto tek što je rođeno, a već je podivljalo. Ako ne morate, ne izlazite napolje između svitanja i sumraka.

Krenula sam na Najlon pijacu, takozvani buvljak u Novom sadu. Već kod prvih prodavačica primetila sam da mlade žene rade pored starijih verzija sebe. Uče kako se govori, hoda, oblači i misli. Ne moraju da razmišljaju o budućnosti, da brinu o njoj, u neposrednoj im je blizini, već je žive. U introvertnoj prirodi su civilizacije i sistemi koji previru i prožimaju, u kojima plivaš nekad kao ajkula, nekad kao zlatna ribica, a nekad si, prosto, morski krastavac. Taj sadržaj je toliko složen, da zaboraviš da kažeš ljudima da uopšte postoji, a i da kažeš, ko bi to razumeo? Zato ćutiš.

Nedelja je. Jutro. Buvljak. Mesto gde se svakog vikenda prepliću sudbine starih stvari, zaboravljenih uspomena i ponekog skrivenog blaga. Na podu, na prljavom ćebetu nabacane knjige. Među njima ugledah i jednu svoju. I da je u pitanju samo jedan primerak, pa i da razumem. Ali ne. Sedam potpuno novih, netaknutih primeraka. Kažu da postaješ pravi, profesionalni pisac tek onda kad na buvljaku otkupiš primerke sopstvene knjige, a knjige, baš kao i ljudi, imaju svoje čudesne, neispisane puteve. Dok mi odavno više i ne mislimo na njih, one negde strpljivo čekaju svoje vreme. Kao da su punih petnaest godina knjige prespavale u tišini nekog zaboravljenog magacina, čekajući baš ovaj vikend da ponovo ugledaju svetlost dana. Ko zna gde su sve bile, kroz čije su ruke prošle i kakvim su putevima stigle do buvljaka. Pomislila sam da svaka napisana reč, očigledno, ima svoju sudbinu. Nekada put do čitalaca počinje u knjižari, a nekad se, posle mnogo godina, nastavlja na mestu gde ga niko ne očekuje.

Ovih sedam primeraka danas me je podsetilo na jednu lepu istinu, da knjiga ima svoj život nezavisan od njenog pisca. A ponekad, posle mnogo godina, vrati se da vas podseti na čoveka koji ste bili kada ste je pisali. Na Najlon pijaci danas sam, pomalo neočekivano, srela jednu svoju mlađu sebe.

Svaka dobra stvar koja se desila, došla je nakon što se celim srcem uletelo u nju. Taj detalj se kasnije zaboravi.

P.S. Toliko puta sam prešla preko svega… I konačno sam uspela! Sve je sravnjeno sa zemljom!

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo