HORIZONTI
Švejkova sedmorka
Prošlog smo mjeseca ovdje pisali o turbulencijama u bosanskohercegovačkoj vladajućoj koaliciji prognoziravši da plan Zlatka Lagumdžija i Fahrudina Radončića da ministarske pozicije Tihićeve SDA preuzme Radončićev SBB na višim nivoima vlasti neće biti tako lako ostvaren. U kantonalnim vladama to je već gotova stvar, no na nivou Federacije i države situacija je dovedena do klasičnog ćorsokaka. Nova SDP-SBB većina preuzela je vodeće funkcije u Parlamentu Federacije, a uspjeli su i izglasati i smjenu SDA-ovih kadrova iz Vijeća ministara u Predstavničkom domu državnog parlamenta. To, međutim, samo po sebi ne znači ništa. Federalnu vladu SDP nije uspio preuzeti ni uz pomoć SDA-ovog prebjega Desnice Radivojevića koji je iz SDA prešao u SDP. SDA se spasila kovertiranom ostavkom Radivojevića koju su aktivirali nakon što je (sada već bivši) ministar otkazao poslušnost. Radivojević i SDP pokušali su sudskim putem osporiti ovu ostavku, ali im to nije pošlo za rukom. Također, na državnom nivou, nužno je da smjenu SDA-ovih ministara potvrdi i Dom naroda, no tamo SDA-ovi poslanici imaju većinu u klubu bošnjačkih delegata i mogu blokirati svaku odluku što će prema najavama, ako dođe do inicijative za smjenu njihovih kadrova, i učiniti.
Dok se bh. vlast, dakle, i dalje bavi sama sobom, evropski vozovi prolaze. Nakon što je postalo izvjesno da Hrvatska sredinom iduće godine ulazi u EU, nakon što je Crna Gora počela pregovore, a Srbija dobila status kandidata, iz Evropske unije su pokušali navesti bh. političare da iskoriste momentum te da do kraja godine i BiH eventualno dobije famozni status kandidata. Tim povodom su krajem juna lideri sedam vodećih partija bili u Briselu gdje im je uručena svojevrsna mapa puta. U najkraćem, EU će se, čini se, zadovoljiti primjenom presude Sejdić-Finci, odnosno sitnim promjenama ustava koje će omogućiti da makar teoretski u Predsjedništvo BiH mogu ući i građani koji ne pripadaju konstitutivnom trouglu Bošnjaka, Srba i Hrvata.
Dvije hrvatske partije iz vladajuće koalicije (HDZ i HDZ 1990) žele iskoristiti presudu Sejdić-Finci da bi se osigurale da se više ne ponovi ,,slučaj Željko Komšić” odnosno mogućnost da hrvatskog člana Predsjedništa većinski zapravo izaberu – Bošnjaci. U tom smislu, u javnosti su kolala dva moguća rješenja: podjela Federacije na dvije izborne jedinice: jednu ,,bošnjačku” i jednu ,,hrvatsku” ili pak indirektni izbor članova Predsjedništva, što bi značilo da ih se bira u parlamentu, a ne na neposrednim izborima. Bošnjačke stranke odbacuju ideju o dvije izborne jedinice jer u njoj vide pretekst za stvaranje trećeg (hrvatskog) entiteta i konačnu podjelu BiH. Problem s indirektnim izborom jest u tome da tu ideju ne prihvataju u Republici Srpskoj gdje insistiraju da se član Predsjedništva iz RS-a bira direktno. Oni, istina, nemaju ništa protiv da se dva člana iz Federacije biraju indirektno, no takva forma asimetrije bila bi, barem simbolički, za državnost BiH jednako negativna kao i postojanje triju izbornih jedinica.
Pred Bosnom i Hercegovinom je, dakle, još jedan ćorsokak. Političare, barem neke od njih, to, međutim, ne brine. Oni pričaju loše viceve. Tako je Zlatko Lagumdžija u neukusnoj aluziji Sulejmana Tihića prozvao ,,sedmim putnikom” prizivajući valjda onovremeni lokalni prevod naslova filma Alien Ridlija Skota (Osmi putnik). Ako ostanemo u starinskom SF registru, prigodnije je sve njih, prisjećajući se TV serije Blejkova sedmorka, prozvati Švejkovom sedmorkom. Uostalom, čuveni Hašekov roman i počinje pominjanjem Sarajeva. Žalosno je samo to što se od ove sedmorke ne može očekivati čak ni ,,umjereni napredak u granicama zakona”.
Muharem BAZDULJ
Komentari
HORIZONTI
POSLIJE NAPADA NA POLICIJU I KRVOPROLIĆA NA KOSOVU: Teški izazovi za Beograd i Prištinu

Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u kosovskom selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave i krvoprolića Nakon uspostavljanja kontole, kosovska policija je u manastiru Svetog Arhiđakona Stefana pronašla ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Predsjednik Srbije Vučić je odbacio „insinuacije da iza incidenta stoji Srbija“ i rekao da se te uniforme i oružje „mogu svuda nabaviti“
U ranim jutarnjim satima u nedjelju 24. septembra u kosovskom selu Banjska, dobro naoružana paramilitarna jedinica je blokirala most sa dvoje oklopljenih vozila. Kada je stigla patrola kosovske policije da izvidi situaciju otvorena je vatra na njih. Policija je uzvratila vatru i pozvala pojačanje. Kasnije su paramilitarci upali u obližnji manastir Svetog Arhiđakona Stefana iz 14. vijeka odakle su nastavili sukob sa policijom do kasnijeg izvlačenja preko obližnjeg brda i šume i povukli se u Srbiju. Nakon što je policija ušla u manastir pronašla je ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Među zaplijenjenim oružjem su i ručni raketni bacači, granate, eksploziv i ostala oprema koja je dovoljna, prema riječima kosovske policije, za jedinicu od 100 ljudi.
Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave i krvoprolića.
Prva reakcija srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića prošle nedjelje, nakon informacija o pogibiji jednog i ranjavanju dvojice kosovskih policajaca je za mnoge upućene bila u najmanju ruku čudnovata. Vučićev nastup nije pratila uobičajena teatralnost i samouvjerenost priznavši da je njegovoj administraciji trebalo „mnogo vremena da ispitamo šta se dogodilo, šta se zbivalo jutros, tokom popodneva“. Štaviše, predsjednik je odavao dojam da i dalje nema sve informacije na raspolaganju što je odmah protumačeno kao previd, slučajni ili namjerni, srbijanskih službi. Ipak u svom prvom obraćanju naciji Vučić je zadržao političku prisebnost i osudio ubistvo policajca uz standardnu generičnu konstataciju da je kosovski premijer Albin Kurti „glavni organizator haosa na Kosovu i Metohiji… koji želi rat i skukobe“ navevši broj od 62 akcije policije na pretežno srpskom sjeveru zemlje. Od toga su navodno 56 bile „etnički motivisane“. Međutim, indikativno je da Vučić nije optužio Kurtija za izazivanje krvoprolića na noć između subote i njedjelje. Vučić je dodao i da su „trojica Srba stradala sa KiM, dvojica od snajperske vatre sa velike udaljenosti, nepotrebno, dvojica su teško ranjena i pretpostavlja se da je četvrto lice stradalo“. Da je i četvrti napadač na policiju preminuo je bila novost je su do tada kosovske službe raspolagale informacijama da su trojica napadača likvidirani u razmjeni vatre. Četvrti je bio zapravo ranjen i kasnije izdahnuo u bolnici u Novom Pazaru u koju je, prema informacijama nezavisnih medija, dopremljeno 6 ranjenih iz istog sukoba. Vučić je opravdao i upad u manastir rekavši da je „naoružana grupa Srba došla do manastira Banjska jer su imali dvojicu povređenih mladića i da su želeli da im pruže pomoć“. Istakao je da crkva „ni na koji način nije bila umešana u incident“. Ubrzo nakon toga Vučićevi mediji u zemlji i regionu su počeli pričati o Srbima koji su se morali organizovati da bi se odupreli „teroru takozvane policije Kosova“.
Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
HORIZONTI
SPC O ISTORIJSKOM REVIZIONIZMU I ANTISRBIJI U CG: Sinod u odbrani komunističkih „istina“

Sinod SPC osudio ,kako tvrde, neistinite izjave „o broju žrtava koncentracionog logora smrti Jasenovac“ . Problem je, kaže se u saopštenju , što takve neistine emituju razna glasila po bivšoj Jugoslaviji i u „onim krugovima Crne Gore koji funkcionišu kao Antisrbija
Sinod Srpske pravoslavne crkve (SPC) je 14. septembra izdao saopštenje „povodom revizionističke kampanje o broju žrtava koncentracionog logora smrti Jasenovac“ kojim se osuđuje jedna „stara, inače potpuno netačna i krajnje štetna – izjava o broju srpskih žrtava u genocidu… na teritoriji NDH“. Problem je što takve neistine emitiraju razna glasila po bivšoj Jugoslaviji i u „onim krugovima Crne Gore koji funkcionišu kao Antisrbija“. Saopštenje Sinoda je potpisao i crnogorski mitropolit Joanikije Mićović kao njegov član.
Povod za ovakvu reakciju Sinoda su ranije izjave episkopa pakračko – slavonskog Jovana Ćulibrka koji je doveo u sumnju zvanični narativ lansiran od komunističkih vlasti poslije Drugog svjetskog rata da je u konc-logoru Jasenovac stradalo 700 hiljada Srba. Vladika Jovan je rekao da je na sceni revizionizam u suprotnom pravcu, tj. da „mi imamo sada slučaj revizionizma u Srbiji i Republici Srpskoj koji je masivan s naše strane“. Radi se o „podršci lažnoj priči sa profesorom Gideonom Greifom…svi istoričari znaju ko je on, da je cirkus, jer Greif govori o 1.4 miliona žrtava Jasenovca“. Vladika Jovan je kritikovao i tvrdnje pokojnog istoričara Milana Bulajića koji je u svojim „radovima“ govorio o 1.1 miliona žrtava jasenovačkog logora, što je više nego što je sva Jugoslavija izgubila u ratu, bilo civila, bilo pripadnika dvije sukobljene strane. Pozvao je na to da se postavi „pitanje etike u struci istoričara“ jer „u Srbiji struka ne postoji“ i „imamo državni projekat revizije, nemojmo se zavaravati“. Episkop je objasnio da „govori kao neko ko je realno upućen u stanje nauke u tom pogledu“ te da „broj žrtava Jasenovca u budućim enciklopedijama genocida i holokausta… neće biti 600 ili 700 hiljada“. „Fizička granica ispod koje ne može da se ide su pobrojane žrtve po imenu i prezimenu… oko 90 hiljada” zaključio je Ćulibrk.
Reakcije prije sinodskog saopštenja su brzo stigle od dežurnih čuvara srpstva i mitomanija, prije svega Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). U pismu koje je upućeno patrijarhu, Sinodu, Arhijerejskom saboru i Vladi Republike Srbije izražena je razočarenje u „nečasnu rabotu… i postojan angažman vladike slavonskog Jovana Ćulibrka“ gdje se traži da se on „razriješi svih dužnosti vezanih za Jasenovac i stradanje Srba u NDH, prije svega sa mjesta predsjednika Odbora za Jasenovac i ostala stratišta”. U pismu se se postavlja i pitanje „da li je Ćulibrk dostojan vladičanskog čina” jer je „stolovanje vladike Jovana blizu Jasenovca neka vrsta ponovnog klanja”. Apel su potpisali kao „vjerna čeda svetosavske nam majke crkve“ zbog „revizije stradanja Srba u NDH i srpskog umanjivanja žrtava zloglasnog logora Jasenovaca“ akademici Vasilije Krestić, Danilo Basta, Radomir Saičić i više desetina drugih aktivista „srpskoga sveta” i svetosavlja, uključujući i nastavnika istorije iz Berana Gorana Kikovića.
U svom saopštenju Sinod ističe da istorijska istina o genocidu u NDH poslije rata nije dovođena u pitanje jer je o njoj „svedočio ostatak zaklanog naroda“. U tom kontekstu on je „prije više godina iznio svoju privatnu- po nama proizvoljnu, istorijski neutemeljenu procjenu o broju jasenovačkih žrtava“ pa mu je Sveti Arhijerejski Sinod „zvanično svojom odlukom oduzeo pravo da se u javnosti oglašava po tom pitanju“ kako ne bi neprijatelji SPC-a i srpskog naroda „izvršili zamjenu teza i usamljeno lično mišljenje prikazali kao stav same naše Crkve“. Na isti način je ranije naređeno episkopu Maksimu da ućuti nakon izjave da SPC nema dokaza o tomosu i autokefalnosti koju je navodno dobio Sveti Sava 1219.godine.
Sinod je dodao i da „poštenja radi treba dodati da se pomenuti episkop svih ovih godina doslovno držao sinodske odluke“. Sinod je i naglasio da je „Crkva vjekovna budna čuvarka autentičnog istorijskog narodnog pamćenja“, pogotovo onih koji su stradali „za krst časni i slobodu zlatnu“. Na kraju se ukazuje na uvijek spremne izdajnike srpstva koji se odriču „svetih mučenika poričući njihovo postojanje“ i pozvala „predvodnike suštinski bogohulnog revizionizma“ na pokajanje i javno odricanje od datih izjava.
Revizije brojki same po sebi ne mogu biti „bogohulne“. Brojke za broj stradalih u Aušvicu su zvanično revidirane, nakon velikih istraživanja, sa prvotnih 4 miliona ubijenih na 1.1 milion. U saopštenju se, moguće je, misli i na kritike kanonizacije svetog Vukašina Jasenovačkog kao svetitelja crkve koji je poznat po navodnim riječima „radi ti dijete svoj posao“ ustaši koji ga je mučio. Vukašinove freske se nalaze danas u mnogim crkvama SPC-a. Sa druge strane, kritičari su doveli u pitanje priču o sv. Vukašinu Mandrapi kao ličnosti čije postojanje uopšte nije dokazano, a kamoli njegovo svetiteljstvo. Postoje različiti podaci o njegovom prezimenu, prebivalištu i pominje se kao „neidentifikovani stari Vukašin“ u knjizi Milana Bulajića, jednog od glavnih velikosrpskih mitomana. Za Vukašina se pouzdano ne zna čak ni kad je umro i na koji način.
Isto tako je i sa tvrdnjama koje ni zvanični Beograd ni SPC nikada nisu mogli dokazati o 700 hiljada do 1.1 ili 1.4 miliona jasenovačkih žrtava. Srpska crkva i Beograd su se isključivo pozivali na proizvoljne ili namjerno krivotvorene ocjene komunističkih vlasti koje su eksponencijalno uvećavali broj stradalih Jugoslovena sa nešto preko milion na 1.7m kako bi dobili veću sumu njemačkih ratnih reparacija. Njemačka nije priznala toliki broj a kasnije je, sa padom komunizma i otvaranjem arhiva dokazano da su brojke stradalih drastično uvećavane radi finansijske i političke dobiti. Tome treba dodati i demografska istraživanja koja su nezavisno radili Vladimir Žerjavić i Bogoljub Kočović na osnovu rezultata popisa iz 1931. i 1948. godine. Obojica su došla do maltene identičnih rezultata od miliona ratnih žrtava i oko 70-80 hiljada stradalih u Jasenovcu. Javna ustanova Spomen područje (JUSP) Jasenovac ima poimenice pobrojane nešto preko 83 hiljade žrtava od kojih su Srbi blizu 47 i po hiljada, što je svakako i dalje jeziva brojka. Spisak nije ni kompletan ni skroz tačan. Do sada je otkriveno oko hiljadu imena stradalih koji su poginuli na drugim mjestima, bilo da su poginuli u borbi kao partizani ili su likvidirani na drugim stratištima. Isto tako, među žrtvama se nalazi i jedan broj pripadnika kvislinških formacija koje su tamo masovno likvidirani nakon predaje sila Osovine, što su pokazala iskopavanja 1964. godine. Na tadašnjim uzorcima na pojedinim lokacijama ispalo je da se nalazi višestruko manje žrtava od broja koji su zagovarale tadašnje komunističke vlasti, pa su dalja iskopavanja obustavljena.
Interesantno je i to da se SPC i srbijanske vlasti čvrsto drže proizvoljnih (i nekad direktno krivotvorenih) nalaza komunističkih vlasti o broju ubijenih dok sa druge strane odbacuju sve podatke koji govore o broju stradalih od ruke četnika i karakteru četničke kolaboracije sa nacistima i ustašama. Srbija je i sudski rehabilitirala glavne četničke koljače kojima srpski episkopi redovno drže parastose za „njihovu službu Bogu“. Broj tačno ubijenih u Jasenovcu i drugim stratištima se vjerovatno nikada neće saznati do kraja, ali ogromna većina stručne javnosti odbacuje naduvane brojke iz vremena komunističkog režima, kojih se drže episkopi srpske crkve.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
NEZAVISNO NOVINARSTVO I ANTIRATNI AKTIVIZAM U RUSIJI: Po tankoj crvenoj liniji

Od dolaska Vladimira Putina na kremaljski tron ubijeno je 7 novinara Novaja Gazete zbog svog novinarskog rada, uključujući prestižna imena Jurija Ščekočikina, Ane Politkovskaje i Anastasije Baburove uz još par desetina novinara drugih medijskih kuća. Advokat Stanislav Merkolov koji je zastupao Politkovskaju je ubijen zajedno sa Baburovom u blizini Kremlja 2009. godine. U blizini Kremlja je stradao i ruski opozicionar i kritičar režima Boris Njemcov
Rusija je jedna od najopasnijih zemalja na svijetu za nezavisne novinare i aktiviste civilnog sektora. Otvorena kritika i pisanje o kršenjima ljudskih prava, korupciji i organizovanom kriminalu na državnom nivou je koštala desetine života, a mnogi su ostali bez zdravlja i/ili slobode na dugi vremenski rok. Sa početkom agresije na Ukrajinu 24. februara 2022. situacija za sve slobodoumne ljude je postala još opasnija, a mnogi si spas potražili u inostranstvu. Novaja Gazeta je u martu 2022. morala prestati sa štampanjem, a u aprile iste godine je pokrenuto evropsko izdanje novine u Rigi, Latvija kako bi izbjegli državnu cenzuru i teror u Rusiji. Država je u septembru prošle godine i zvanično uskratila dozvolu za štampu dok je pristup portalu blokiran. Glavni urednik novina Dmitrij Muratov je samo pola godine ranije, oktobra 2021. godine dobio Nobelovu nagradu za mir zbog borbe za očuvanje slobode govora i mišljenja u Rusiji. Od dolaska Vladimira Putina na kremaljski tron ubijeno je 7 novinara Novaja Gazete zbog svog novinarskog rada, uključujući prestižna imena Jurija Ščekočikina, Ane Politkovskaje i Anastasije Baburove uz još par desetina novinara drugih medijskih kuća. Advokat Stanislav Merkolov koji je zastupao Politkovskaju je ubijen zajedno sa Baburovom u blizini Kremlja 2009. godine. U blizini Kremlja je stradao i ruski opozicionar i kritičar režima Boris Njemcov.
Nisu samo stradali ruski državljani, a ubijanja su počela znatno prije Putinove intronizacije. Glavni urednik ruskog izdanja magazina Forbs Amerikanac ruskog porijekla Pol Klebnikov je ubijen 2004. godine zbog pisanja o ruskim oligarsima i organizovanom kriminalu. Anatolij Levin-Utkin je ubijen avgusta 1998. godine tako što mu je u liftu smrskana lobanja metalnom šipkom. Levin-Utkin je bio zamjenik glavnog urednika nedjeljnika Juridičeski Petersburg Segodnja. Nedjelju dana prije toga su objavljena dva istraživačka izvještaja o velikim neregularnostima u carinskim i obavještajnim službama uključujući i tvrdnje da je potpukovnik Federalne službe bezbjednosti (FSB) Vladimir Putin postavljen za direktora FSB-a mimo internih pravila te špijunske organizacije. Levin-Utkin je radio i na trećem tekstu u seriji istraživanja koja se bavila navodima o Putinovom učešću u koruptivnim aferama dok je radio za gradske vlasti Sankt Petersburga. Još jedan novinar – Artjom Borovik, koji se zanimao za Putinovu, navodno prekrečenu biografiju prije nego što je postao predsjednik, je nastradao u avionskoj nesreći pod sumnjivim okolnostima. Samo tri dana prije nego je trebala biti objavljena priča o Putinovom djetinjstvu u Gruziji, koja protivurječi zvaničnom narativu. Borovik je takođe istraživao seriju bombaških napada u Moskvi i drugim gradovima 1999. i u kojima je stradalo preko 300 civila a povrijeđeno preko 1700. Za napade su zvanično optuženi čečenski teroristi koji su operisali iz, do tada, de fakto samostalne Čečenije. Međutim, postojalo je i puno tvrdnji da su postavljene bombe bile djelo FSB-a kojim je rukovodio Putin i koje su bile povod za Drugi čečenski rat i ponovno potčinjavanje čečenskog naroda moskovskoj vlasti. Bivši agent Aleksandar Litvinenko koji je optužio Putina za bombaške napade i namjerno ubijanje ruskih civila i sam je ubijen od strane FSB-ovih agenata u Engleskoj 2006. godine, kako je ustanovio tamošnji sud, tako što mu je sipan radioaktivni polonijum u čaj. Zvanična Moskva je negirala sve navode.
Preostali slobodomisleći novinari u Rusiji moraju i te kako paziti šta pišu. Ono što vlasti zovu “diskreditacija ruskih oružanih snaga” može donijeti 5 godina zatvora, dok za širenje “lažnih informacija” o armiji i njenim aktivnostima može rezultirati robijom do 15 godina.
Ivan Safronov je bio veoma cijenjen novinar Komersanta (vlasništvo centralnoazijskog oligarha bliskog Kremlju Ališera Usmanova) koji je 2020. godine, nakon što je postao savjetnik šefa Roskosmosa Dmitrija Rogozina, uhapšen i optužen za špijunažu zbog izvještavanja o onome za što je tvrdio da je bila javno dostupna informacija. U septembru prošle godine osuđen je na 22 godine zatvora sa maksimalnim obezbjeđenjem. U roku od nekoliko dana od izricanja presude, urednički tim Komersanta preduzeo je hrabru akciju da objavi protestno pismo u znak podrške svom bivšem kolegi, rizikujući i sam gnjev Kremlja.
U julu je istraživačka novinarka Novaja Gazete i aktivista ljudskih prava Elena Milašina napadnuta pred čečenskim sudom na kome je trebala prisustvovati saslušanju. Brutalno je premlaćena, obrijana joj je glava i posuta je antiseptičkom zelenom bojom. Slike su obišle svijet i izazvale oštre osude. Kremlj je opet negirao da ima bilo kakve veze sa tim incidentom.
Postoji još hrabrh. Na pres-konferenciji s ruskim predsjednikom u julu 2023. nakon samita Rusija-Afrika, specijalni dopisnik Komersanta Andrej Kolesnikov bio je jedini novinar koji je Putinu postavio direktno pitanje o nedavnim hapšenjima pojedinaca koji su govorili o ratu. “Ljudi se hapse zbog izgovorenih ili napisanih riječi. Je li to normalno? Hvala Bogu, nismo u 1937. godini… ili je možda, kako neki misle, 1937.?” upitao je Kolesnikov. Godina 1937. je bila vrhunac Staljinovog terora, kada su stotine hiljada nevinih ljudi pogubljene ili zatvorene jer su bili domaći “subverzivni elementi i izdajnici”. Putin je odgovorio da smo “u 2023. godini, a Ruska Federacija je u stanju oružanog sukoba sa susjedom” i da “misli da treba imati određeni odnos prema onim ljudima koji nam nanose štetu unutar zemlje”.
U martu 2023., dopisnik američkog Wall Street Journal/-a (WSJ) Evan Gerškovič uhapšen je pod optužbom za špijunažu i već je proveo više od 100 dana u zatvoru čekajući početak suđenja zbog kojeg bi mogao biti osuđen na doživotnu kaznu. Gerškovič i njegova redakcija oštro negiraju navode optužnice. Američki predsjednik Džozef Bajden izjavio je sredinom jula da Bijela kuća aktivno radi na sporazumu o razmjeni zatvorenika. Nedavno su se pojavile informacije da bi Putin mogao biti zainteresiran za razmjenu, ali da za Gerškoviča i bivšeg marinca Pola Vilana sa svoje strane traži puštanje plaćenog ubice Vadima Krasikova koji je u ime FSB-a ubio čečenskog pobunjenika i gruzijskog državljanina Zemlikana Kangošvilija u Berlinu 2019. godine. Kangošvilija je Moskva sumnjičila za organizaciju napada u Rusiji ali su mu njemčke vlasti pružile utočište iako mu je odbijen zahtjev za azil. Inače, Rusija je od 2006. god. legalizirala tajne operacije izvan zemlje koje takođe uključuju obračun na bilo koji način sa onima koji se smatraju neprijateljima režima.
Ruski aktivisti i novinari imaju probleme i izvan granica Rusije i vazalne Bjelorusije. Reporteri bez granica (RSF) su oštro osudili srpsko hapšenje Nataše Tiškevič, bivše kourednice ruskih studentskih novina DOXA. Nakon što je prošle godine pobjegla iz Rusije, kako bi izbjegla namještenu kaznu od dvije godine prisilnog rada. Ona je objavila video o metodama zastrašivanja snaga sigurnosti prema studentima i aktivistima koji su protestvovali zbog tretmana ruskog opozicionara Alekseja Navaljnog koji je osuđen po raznim osnovama i izdržava kaznu u kažnjeničkoj koloniji iz koje vjerovatno neće izaći za Putinova života. Tiškevič je našla utočište u Njemačkoj. Kako nije imala vizu u privremenom putnom dokumentu koji su joj izdale njemačke vlasti, srbijanska policija ju je držala skoro dva dana na beogradskom aerodromu nakon što je tamo sletjela 7. avgusta. Iako se takve vize dobijaju odmah na dolasku uz plaćanje takse ,to nije bio slučaj i sa ovom Ruskinjom. Šef odjela RSF-a za EU-Balkan Pavol Sazal je ovaj postupak vlasti označio kao dodvoravanje Kremlju. Na kraju je Tiškevička ipak vraćena na Maltu odakle je doletjela u Srbiju, umjesto da bude izručena Moskvi. Ruske vlasti su izdale nalog za njeno hapšenje u novembru 2022.
Nataša nije jedina antirežimska Ruskinja koja je imala problem u Srbiji. Rusko demokratsko društvo (RDD), organizacija koja u Srbiji okuplja ruske antiratne aktiviste, saopštilo je na društvenim mrežama krajem jula da je jednom od osnivača i aktivisti Volodimiru Volohonskom, odbijen zahtev za produženje boravka u Srbiji. Naime, uručeno mu je rješenje policije za strance kojim se odbija njegov zahtjev za produženje privremenog boravka po osnovu zapošljenja uz obrazloženje da se BIA 29. maja 2023. izjasnila da “postoje bezbednosne smetnje da se produži boravak”. Prema pisanju srpske Nova.rs, pripadnici ruske političke opozicije su pod prismotrom srpskih obavještajnih službi koji podatke dijele za Moskvom. Sadašnji šef Bezbedonosno informativne agencije (BIA) Aleksandar Vulin je nedavno stavljen na crnu listu američkog Ministarstva finansija zbog omogućavanja malignog ruskog uticaja, ali i bavljenja organizovanim kriminalom i trgovinom narkotika. U Srbiji je Vulin, koji je ranio bio i ministar policije i ministar vojske, često optuživan za korupciju koju je uvijek negirao
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
PREGOVORI O FORMIRANJU VLADE: Evropa, kad?
-
FOKUS4 sedmice
FORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
Izdvojeno1 dan
ZORAN MIĆANOVIĆ, NIKŠIČKA HRONIKA ISPRIČANA ULJEM NA PLATNU: Kad misliš počinjati
-
DRUŠTVO1 sedmica
HIRURG NIKOLA FATIĆ OPET OPTUŽEN: Istraga o navodnom uzimanju organa, Fatić se ne oglašava
-
Izdvojeno3 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali
-
INTERVJU4 sedmice
DR VUK VUKSANOVIĆ, VIŠI ISTRAŽIVAČ U BEOGRADSKOM CENTRU ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU (BCBP): Teško je povjerovati da je smrt Prigožina nesrećan slučaj
-
FOKUS2 sedmice
NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka
-
Izdvojeno4 sedmice
KAKO ZAPOŠLJAVA EPCG: Produbljivanje dubine