Povežite se sa nama

PERISKOP

Vertikala: Trebotić

Objavljeno prije

na

O jednoj umjetničkoj polustoljetnici

Čudni su putevi prijateljevanja i prijateljstava.

Splitskog slikara Matka Trebotića upoznao sam najprije,što je posve logično, preko njegovih slika,da bih jedne zimske večeri na soareji trebotićiani u mostarskoj prestižnoj galeriji Aluminijum izgovorio pjesmuTrebotićeva vertikala,kao božičnu laudu za velikog Matka Trebotića.

I krenulo je prijateljevanje nastavljeno u Zagrebu.

Nedavno je ovaj glasoviti splitski likovni djelatnik u intervjuu sarajevskom Oslobođenju, asocirajući na naše prijateljstvo, izrazio neskrivenu želju da ponovo izlaže u Sarajevu.

Nadajući se da će mojoj i njegovoj želji biti odgovoreno u sarajevskom kulturnom miljeu, ipak na ovim stranicama u Periskopu hoću podsjetiti na opus ovog čudesnog slikara.

I sam tvrdeći da je oduvijek bio sklon konceptualizmu, Matko Trebotić je, inače, obrazovanjem arhitekt, kome su između ostalih predavali velikani poput Dobrovića i Bogdanovića na beogradskom Arhitektonskom fakultetu, koji je specijalke obavljao u ateljeima znamenitih njemačkih slikarskih majstora, postavio svojedobno intrigantnu Crvenu okomicu na ulici, pored jednog od splitskih galerijskih prostora.

Pedesetu godišnjicu svoga umjetničkog rada majstor slikarske magije Trebotić obilježio je reprezentativnom izložbom pod naslovom, svojevrsnom inačicom Markesove proze, Pedeset godina samoće, koja je predstavljala i predstavlja spektakularan protok njegove intelektualne misaonosti u kojoj dominira raskoš i trijumf boja, koje u Trebotićevom slikarstvu čine do njegove pojave nesaznato čudo Bjeline.

Poslije ove izložbe i jednako veličanstvenog doživljaja u zagrebačkom likovnom okruženju mnogo toga nije isto na planu likovne umjetnosti u južnoslovenskim umjetničkim paralelama.

Trebotić nije slikar okamine, on ne ponavlja cikluse, on se u principu ne ponavlja! Stvaralački pripada dinamičkoj a ne statičkoj sferi umjetničkog tvoraštva.Trebotić revolucionira likovnu misaonost,što posebno eksplicira njegov rijetko senzibilni odnos prema fenomenu Križa. To nije Maljevićevski križ,to je Trebotićev spiritualnmi odnos prema ovom civilizacijsko-kulturnom, pa i likovnom fenomenu.

Trebotićevi križevi sa atraktivnostima pismena glagoljice posebno su kontemplativno razvihoreni,a metje kojim ih je umjetnik izvojštio čudesne je snage i apsolutne umjetnikove usredsređenosti na diluvijalni smisao ove civilizacijske tekovine i trajne simbolizacije.

Čestitajući i kroz ovaj periskopskizapis Trebotiću pedeset ljeta posvećenosti likovnoj magiji ispisujem tek i samo dio onoga što o velikom umjetniku i njegovim ostvarenjima mislim.

Trebotić, inače otočanin, kroz svoje slike napravio je golemi omaž morfologiji mora i ukupne dalmatinske ambijentacije.

Svjetski slikar.A naš.

Nije slučajno učio od Dobrovića i Bogdana Bogdanovića.

I naučio.

Itekako naučio!

Veličanstven jubilej veličanstvenog slikara.

Zato i moj skromni zapis u Periskopu o veličajnom Trebotiću!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

PERISKOP

Teokratski Balkan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerski službenici su se na sve strane nemirnog i uzburkanog Balkana pretvorili u otvorene protagoniste desničarskih političkih tendencija. Srljamo u ruke crkvenih manipulatora osjećanjima siromašnih i besperspektivnih građana i cijelih naroda

 

Nekada se zborilo kako je religija opijum za narod.

Nekada se zborilo, a danas je to naša realnost.P utujem mnogoi svuda vidim brojne nove,najčešće velebne bogomolje, kako pravoslavne, tako i katoličke i islamske. Ni jedna religijska zajednica ne zaostaje, s tim što od sredine zavisi razina ukusa i vrlo često manjkavost mjere!?

Možda se to najbolje vidi u BiH,jer neumjesna utakmica ko će biti bliži Bogu dovodi do stravičnih pretjerivanja, nakaznosti, odsustva estetike i elementarnog ukusa.Da bi nadmašio sve muslimanske bogomolje, katolički kler sagradio je iznimno visok i neukusan toranj mostarske franjevačke crkve.

U Sarajevu očekujem da će na svakih stotinjak vjernika islamske vjere biti jedna džamija. U mnogim naglo sagrađenim nema dostatnog broja vjernika i one, nerijetko, zjape prazne.

I sela se utrkuju u izgradnji luksuznih vjerskih objekata.U Bijeljini i okolini pravoslavci se utrkuju u zlaćanim dvorima u kojima bi siromašni puk trebao komunicirati sa nebeskim božanstvima.

Hrvatska i Srbija ne zaostaju na planu izgradnje crkvene infrastrukture.

U Makedoniji su posljednjih decenija vladavine nacionalističke VMRO-DPMNE nikle velebne bogomolje, ali i karikaturalne građevine, koje bi arhitekturom naivnih kulisa trebalo da vrše povjesni revizionizam i mijenjaju historiju.

Ne smetaju bogomolje ako su lijepe, s mjerom i ukusom građene. Pored ovih građevina, da ne pominjem nakaradu od crkve na Rumiji, helikopterom instalirane na taj vrh, smeta nevjerovatna ofanziva crkvenih službenika na društveni život i neprimjeren uticaj na recentni politički život. Vjerski službenici su se na sve strane nemirnog i uzburkanog Balkana pretvorili u otvorene protagoniste desničarskih političkih tendencija.

Dobro se sjećam bh. i jugoslovenskog predraća kada je tadašnji vođa bh. komunista, dr. Nijaz Duraković,vizionarski, navjestiteljski upozorio da će nas pogušiti nadirući tamjan. Uostalom, nije nikakva tajna da su u posljednjim ratovima na tlu nekadašnje nam zajedničke domovine predvodnici mnogih zala bili ljudi koji su pripadali kleru.

I danas mnoge retrogradne procese u našim krajevima i bantu državicama predvode crkvenjaci. Oni su najčešće glavni kadrovici, oni odlučuju kakva će nam biti sutrašnjica, jer današnjicu su već poklopili i osvojili i drže čvrsto u rukama.A aktualni političari su marionete i pioni u rukama religijskih moćnih loža iz kojih se kreira neskriveni balkanski teokratizam.

Dakle, sve više srljamo u ruke crkvenih manipulatora osjećanjima siromašnih i besperspektivnih građana i cijelih naroda.

Bojim se da je primitivizam gajen na našem dijelu Balkanskog poluostrva zajednička ujdurma vladajućih nacionalističkih vlasti i njihovih crkvenih mentora, usmjerivača i pokrovitelja. Jer narod zaluđen religijskom ostrašćenošću, najlakše je manipulirati u svakom smislu.

I pticama na grani je jasno da iza narastajućeg vala ustašoidnosti u Hrvatskoj stoji vrh katoličke crkve. U toj članici Europske unije predaleko se otišlo u vraćanju poraženih ideologija na političku pozornicu. Ustaštvo je pod Tuđmanom izjednačavano s partizanstvom, danas, pak, uglađeni hrvatski Europejci ne prezaju da u javni život vrate avete prošlosti. Sve uz blagoslov Kaptola i najviših vrhova crkvene vlasti. Tako je i moguće mijenjati školske programe, iz obavezne lektire izbacivati knjige poput Dnevnika Ane Frank.

Iz dana u dan Balkan postaje leglo teokratije idealne za satanizaciju radništva i srednje klase koja je gotovo uništena i za procvat neoliberalnog kapitalizma u kojem žive milioni gladnih ljudi,uznekoliko enormno bogatih porodica.

Sve uz blagoslov crkava i džamija.

Sretna neka nam je dvadeset prvovjekovna teokratija!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

U tunelu usred mraka  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mostarski samit antifašista, za koji organizatori vjeruju da će  na jesen prerasi u neki novi AVNOJ, pokazao je da zasad nevelike snage antifašističke ljevice  žive na prostorima nekadašnje zajedničke domovine, da u tunelima usred mraka žive i glavu dižu mladi koji ne žele da njihovu sutrašnjicu obilježe totalitarizmi i procesi fašizacije

 

Godišnjica oslobođenja od fašizma u Drugom svjetskom ratu odvela me je u rodni Mostar. Bosansko -hercegovačkim  antifašistima i borcima NOR-a pridružili su se i antifašisti iz regiona, među kojima su najveseliji i pjevanju partizanskih pjesama najskloniji bili negdanji partizani iz Slovenije i njihovi sljedbenici.

U gradu na Neretvi, okupanom pramaljetnim zracima sunca, osjećao sam se kao u djetinjstvu, kada je Mostar bio crvena tvrđava sa idejama progresa proizišlog iz zajedništva koje je čvrsto vezalo Mostarke i Mostarce uz svoj zavičaj, ali u isto doba i uz najsvetije tekovine antifašizma, na kojima je stasalo i razvijalo se društvo, daleko humanije od društava u državama nastalim raspadom Jugoslavije.

Gledajući te mlade ljude koji su pohodili ovu manifestaciju, promišljao sam kako će možda našu turobnu stvarnost zamjeniti neka bolja i ljepša, ljudskija i tradicijom neopterećena generacija, koja odrasta u odsliku liberalnog kapitalizma.

Promatrajući taj zanos praćen divnom partizanskom pjesmom U tunelu usred mraka prisjećao sam se i svoje generacije, danas uglavnom rasute  po svijetu u goloj borbi za koricu kruha, koju bih volio vidjeti na ovom mostarskom antifašističkom saborištu. Bio sam i sjetan i nemalo tužan, ali i ponosan na dio života u kojem sam završio škole, putovao svijetom, bio uvažavan i priznat na svakom dijelu kugle zemaljske. Svjestan sam da od nostalgije nema koristi i da ovakvi skupovi mogu biti samo čvrsta oponencija narastajućoj plimi fašizacije i terora desnice u Evropi.I zato vrijedi i danas i sutra dizati glas protiv retrogradnih političkih snaga za koje smo vjerovali da su poražene, a evidentno je da nisu, dapače, jačaju li jačaju.

Mostarski samit antifašista, za koji organizatori vjeruju da će  na jesen prerasi u neki novi AVNOJ, pokazao je da zasad nevelike i ne pretjerano moćne snage antifašističke ljevice postoje i žive na prostorima nekadašnje zajedničke domovine, da u tunelima usred mraka žive i glavu dižu mlade snage onih koji ne žele da njihovu sutrašnjicu obilježe totalitarizmi i procesi fašizacije.

Toga februarskog mostarskog dana grijalo nas je sunce slobodarstva i čežnje da pobjedimo još jednom sile mraka i nazatka, da budemo ponovo na stazama antifašista koji su tvorili poznatu sintagmu crvenog Mostara i svega onoga što iz toga slijedi.

Politička realnost je više nego surova, ali ne može se ukinuti nada. I ne samo ona. Preostaje duga i teška borba da možda jednog dana dosegnemo ono što smo nekada imali, mir i cjelovito čovjekoljublje, koje neće pasti s neba, za koje se vrijedi ponovo žrtvovati. Jer, u tunelima naše sadašnjosti, a bojim se i skore budućnosti, postoje svjetlokazi za danas nedosegnutu humanost najšireg spektra.

Ovakvi skupovi moraju što prije biti depatetizovani i očišćeni od naivne imitacije negdanjeg partizanstva, uz moj golemi naklon za vrijeme koje je obilježila borba protiv tadašnjih fašista.
Nama se tek valja potući sa današnjim fašistima. Radi budućnosti. Radi onog tako dalekog ali čudesnog svijetla usred mraka!

Plemenitost poruka mostarskog saborovanja ima dalekosežna značenja za svakoga ko se u duši osjeća slobodnim čovjekom i istinskim antifašistom!

Zato sa ponosom ispisujem ovaj Periskop u koji su nezaustavljivo nahrupile poruke iz crvenog Mostara. Crvenog od krvi, ali i crvenog u odnosu na današnji nadirući fašizam, koji je dijelio i dijeli grad na Neretvi.

Bez potrebe i bez ikakvog ozbiljnog razloga, osim onih koji omogućuju dvijema nacionalističkim, a potencijalno fašističkim strankama da kroz ravnotežu straha dijele izborne plijenove i glasovima nedozrelog i nacionalisitički zaluđenog stanovništva, koje nije ni blijeda slika nekadašnjeg građanskog Mostara, drže grad  u potpunoj nacionalističkoj opsadi.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Njegova ekselencija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je Grujica Spasović,  ambasador Srbije u BiH , u Sarajevu  postao naša raja

 

Upoznao sam tokom svoga ne malo pustolovnog života brojne ambasadore iliti veleposlanike,po hrvatski kazano. Nedavni susret pred sarajevskom popularnom galerijom Paleta inspirisao je ovaj intimni zapis.

Neposredno nakon agresije na državu Bosnu i Hercegovinu tadašnji predsjednik Republike Srbije poslao je u Sarajevo ambasadora imenom Grujica Spasović,dotadašnjeg osnivača i glavnog urednika beogradskog lista Danas.Ni pametnijeg ni mudrijeg poteza Borisa Tadića. Tek što je došao u Sarajevo Grujica Spasović uspostavio je toliko ljudski toplih mostova sa najrazličitijim profilima Sarajlija.

A onaj ko zna mentalitet i ćud autentičnih stanovnika grada podno Trebevića svjestan je da se nova faca iznimno teško prima u ovom prelijepom gradu. Grujica Spasović je svojim šarmom i gospodstvom, svojom neposrednošću i divnim toplim osjećanjem za svakodnevnu druželjubivost,  potencijarujući da je autentični Srbijanac, vrlo brzo uklanjao barijere u kontaktima, postajao iz dana u dan sve više Sarajlijom, postajao naš Gruja, raskidao onu opnu Njegove ekselencije, a ostvarivao imponirajuću dozu životnosti i nadasve prirodnosti u sarajevskom svakodnevlju.

Bilo da smo drugovali na sarajevskim ulicama i trgovima, bilo da smo slušali njegovu mudru, veleposlanički duboko oljuđenu riječ na sesijama Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 ili na najobičnijim kafanskim druženjima, sarajevskim, Grujica Spasović je svakim danom, sve više i sve čvršće učvršćivao ljudski tople odnose dviju do jučer suprotstavljenih država. Postajao je među sarajevskim intelektualcima ono što je u Sarajevu najteže postići, postajao je naša raja.

Kada sam poslije više nego uspješnog Spasovićevog mandata predstavljao u Sarajevu njegovu knjigu u kojoj je pokazao borbu za demokratske procese u Srbiji, bio sam ljudski ganut što mi je poklonio povjerenje da promoviram njegovu dragocjenu knjigu.

U domu Spasovićevih u prijatnom ambijentu uz rijeku, opet osjećao sam  otmjenost, gospodstvo i rijetku toplinu. Taj novobeogradski dom pamtim kao oazu rijetke harmonije i dominantnog čovjekoljublja.
Ne sreću se često ljudi kojima njegova ekselencija smeta. Grujica Spasović ili naša raja Gruja koji je u jednom po Srbiju tamnom dobu osmislio demokratski prozor u svijet kroz svoj i naš list Danas ostavio je zadužbinski trag praveći više ljudske,a manje kruto diplomatske mostove dviju susjednih država.

Na najboljim tradicijama diplomatije, one na tragu Crnjanskog i Dučića, Grujica Spasović zaorao je duboku brazdu razumjevanja, ljudskosti i čovjekoljublja između Bosne i Hercegovine i Srbije.
Dok ispisujem ove retke priželjkujem da na beogradskim ulicama, u teatru ili u kafani susretnem široki osmijeh veličanstvenog drugoplanog, a tako dejstvenog diplomate sa imponirajućim novinarskim legitimitetom.
Svaki novi susret sa Spasovićem doživljavam kao blagotvornost koja preporađa. Svaki dan kad čitam njegovo čedo Danas razmišljam koliko je mudar državnik bio Boris Tadić šaljući Gruju u Sarajevo.

Gruja, naša raja ostaće u pamćenju sviju nas koji smo ga poznavali. I družili se s njim.

Bosanci imaju specifičan izraz: mi smo sa Grujicom Spasovićem i suprugom mu u njega, gospođom Mirjanom, ljudovali!!!

Neka ostane tako!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo