Od trenutka kada je EU otvorila prostor za ubrzanje evropske perspektive Crne Gore, vlast se ponaša kao da je ishod već izvjestan, da su reforme sporedne i da im svaka bedastoća može proći. Takav pristup testira granica strpljenja EU, pri čemu se zanemaruju jasna upozorenja koja dolaze iz evropskih institucija i država članica

MONITOR: Kako komentarišete rezultate izbora u Mađarskoj i hoće li pad Viktora Orbana imati uticaj i na region?

ULJAREVIĆ: Rezultati izbora u Mađarskoj su prije svega važni za Mađarsku, ali imaju i šire političke implikacije, naročito u kontekstu EU i njenog unutrašnjeg balansa između liberalno-demokratskih i neliberalnih tendencija. Kraj Orbanove ere predstavlja snažan udarac modelu neliberalne demokratije koji je godinama potkopavao evropske vrijednosti, uz političke refleksije i na Zapadnom Balkanu.

Orban nije bio samo nacionalni lider, već i politički uzor nedemokratskim strukturama u regionu, koje su kroz kontrolu institucija, medija i narativa pokušavale da relativizuju ili selektivno primjenjuju demokratske standarde. Zato njegovo političko slabljenje može značiti i slabljenje šireg modela koji je davao legitimitet takvim praksama. No, ne mogu se očekivati mehaničke promjene u regionu, jer su politički obrasci već internalizovani i funkcionišu nezavisno od jednog spoljnog aktera.

Ključ ostaje u unutrašnjim političkim i društvenim procesima, uključujući razvoj odgovornije političke klase i jačanje institucionalnih mehanizama kontrole, jer ne možemo računati na spremnost aktuelnih štetnih aktera da napuste prakse urušavanja vladavine prava. Drugim riječima, iako promjene u Mađarskoj mogu imati simbolički i politički efekat na širi kontekst, presudna borba za kvalitet demokratije u regionu ostaje unutrašnja i zahtijeva maksimalan angažman svih progresivnih aktera.

MONITOR: Ovo je ključna godina kada je u pitanju evrointegracijski put Crne Gore. Mogu li vlasti isporučiti rezultate neophodne da se do kraja godine zatvore sva pregovaračka poglavlja?

ULJAREVIĆ: Od samog početka, ovako ambiciozan cilj bio je izazovan, jer zahtijeva političku stabilnost, jasnu reformsku agendu i, prije svega, dosljednu primjenu reformi. Upravo su to elementi koji u značajnoj mjeri izostaju, a odgovornost nosi aktuelna vlast.

Od trenutka kada je EU otvorila prostor za ubrzanje evropske perspektive Crne Gore, vlast se ponaša kao da je ishod već izvjestan, da su reforme sporedne i da im svaka bedastoća može proći. Umjesto da se iskoristi prilika da se kao društvo uredimo i upristojimo, mi imamo samo praznu priču vlasti i njihovo uvjerenje da će formalni koraci biti dovoljni. To nije realno očekivanje, čak ni u ovim geopolitičkim okolnostima. Takav pristup testira granica strpljenja EU i država članica, pri čemu se zanemaruju jasna upozorenja koja dolaze iz evropskih institucija i država članica.

Činjenica je da nema dovoljno pomaka u ključnim oblastima – vladavini prava, borbi protiv korupcije i jačanju institucija. Istovremeno, prisutni su sve izraženija politička arogancija, bahatost i nedostatak transparentnosti. U takvim okolnostima izostanka mjerljivih rezultata i već nepodnošljivog PR-a vlasti, teško je očekivati zatvaranje svih poglavlja u najavljenom roku.

Evropske integracije nijesu tehnički, već duboko politički i institucionalni proces koji traži kredibilne rezultate, a ne deklarativnu posvećenost koja se često koristi u dnevno-političke svrhe. Posebno zabrinjavaju poruke ministarke evropskih poslova o mogućnosti vođenja procesa bez opozicije, jer one ukazuju na nerazumijevanje prirode evropskih integracija, koje zahtijevaju širok društveni i politički konsenzus.

Zbog svega toga, Crna Gora ulazi u ključnu fazu procesa sa značajnim deficitom reformskog učinka u odnosu na postavljene ambicije. Bez suštinskog zaokreta u pristupu, zatvaranje svih poglavlja u najavljenom roku ostaje više populistički cilj nego realan ishod.

MONITOR: Pojavljuju se teze da Crna Gora pokušava da uđe u EU zajedno sa Islandom. Da li je to izvjesno?

ULJAREVIĆ: Island je ranije imao vrlo brz napredak u pregovorima, ali su oni kasnije zamrznuti. Ukoliko na najavljenom referendumu odluče da ponovo pokrenu pregovore, očekuje se da bi taj proces mogao ići „brzom trakom“, brže i od trenutne dinamike Crne Gore.

Ako se posmatra iz perspektive država članica EU, može se zaključiti da bi podrška članstvu Islanda bila jednostavnija, s obzirom na visok nivo njegove institucionalne uređenosti i činjenicu da članstvo ne bi predstavljalo finansijski teret za Uniju. Kada je riječ o Crnoj Gori, trošak bi, takođe, bio relativno mali, ali postoje određene zabrinutosti, prije svega u vezi sa vladavinom prava i rizikom od uvoza nestabilnosti ili tzv. „trojanskog konja“.

Crnoj Gori može biti povoljna okolnost ulazak u paketu sa Islandom, jer to za mnoge države članice, u kojima već postoje rezerve, može biti lakše prihvatljivo. Istovremeno, ne znamo koliko je novih država EU spremna primiti i da li, u nekom scenariju, to može da se okonča samo sa Islandom. Uostalom, u politici proširenja EU, konstanta i jeste neizvjesnost, što odgovorne vlasti moraju imati u vidu.

MONITOR: U susret dvadeset godina od nezavisnosti, neke opštine su, od Pljevalja do Herceg Novog, najavile da neće slaviti Dan nezvisnosti. Kako to kometarišete?

ULJAREVIĆ: Tu temu je u javnom prostoru otvorio CGO, prvo na primjeru Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU), a potom i kroz pitanje opština i drugih institucija. Vidljivo je da su na vlasti uglavnom oni koji nijesu glasali za nezavisnost Crne Gore, ali što je još problematičnije – koji ni nakon 20 godina od obnove nezavisnosti nijesu u potpunosti prihvatili tu činjenicu, iako su istovremeno prvi kada je riječ o korišćenju resursa te države za svoje partijske i partikularne interese.

To što se Dan nezavisnosti ne obilježava adekvatno predstavlja izraz sistemskog napora da se taj važan datum marginalizuje. Propuštena je i prilika da se jubilej osmisli kao cjelogodišnji program koji bi uključio različite društvene aktere i afirmisao građanske vrijednosti. Sve to, naravno, dodatno podriva povjerenje građana u institucije i slabi privrženost državi onih koji ih vode.

CGO je pozivao nadležne da hitno predstave jasne, sadržajne i transparentne planove, unaprijede koordinaciju i omoguće dostojno obilježavanje ovog značajnog jubileja. Čini se da je do određenih pomaka i došlo, jer smo nakon toga vidjeli da je i predsjednik države predstavio plan, vjerovatno najobuhvatniji do sada u odnosu na druge, a i neke opštine koje smo inicijalno isticali kao primjer nedostatka programa sada su ga najavile, poput Tivta. Čak je i CANU izašla u javnost sa informacijom da će određene aktivnosti vezati za jubilej, iako je bilo jasno da je to u velikoj mjeri iznuđeno i nevoljno.

Odnos prema jubileju nezavisnosti ujedno je i najjasniji test odnosa prema državi. A ne zaboravimo da ovaj problem nije od juče.  Crna Gora ima predsjednika Skupštine, jednog od najviših državnih zvaničnika, koji nikada nije čestitao Dan nezavisnosti građanima i građankama Crne Gore. Ranija ukazivanja na to pojedini su doživljavali kao banalna, ali danas vidimo kako izgleda kada se takav pristup normalizuje i proširi kroz institucije. Zato ovo  nije iznenađenje, a ostaje da se vidi kako će se ko odrediti prema tome, posebno na izborima. I da se sjetimo ovog svaki put kad nam pričaju kako su se neki promijenili u svom odnosu prema državi Crnoj Gori…

MONITOR: U Parlamentu se otvoreno negiraju ratni zločini, istorijski revizionizam uzima maha. Šta to govori?

ULJAREVIĆ: Govori o tome koliko su trenutno ojačali desni populistički akteri, ali i predstavlja ozbiljno upozorenje na opasnosti ideološki i politički motivisanog revizionizma, koje je značajan dio društva dugo potcjenjivao. O tim pojavama kontinuirano, dosljedno i suštinski reaguje tek dio kritički orijentisanog civilnog sektora u kojem je i CGO, odnosno mali broj upornih nevladinih organizacija i građanskih aktivistkinja i aktivista, i još manji broj onih iz akademske zajednice, uglavnom vezanih za FCJK.

U svega nekoliko godina došli smo do toga da se ratni zločinci javno glorifikuju, dok se istovremeno osporavaju antifašistički heroji i heroine. Pored onih koji su sistemski gradili ambijent za ovakav zaokret, značajnu odgovornost snose i uticajni akteri u društvu i mediji koji nijesu pravovremeno i kontinuirano ukazivali na ove pojave, već su mnoga pitanja gurali pod tepih, fokusirajući se selektivno na nepočinstva bivših vlasti. Takav pristup poslao je signal novim vlastima da mogu ići još otvorenije i agresivnije u pravcu retradicionalizacije i desekularizacije društva, ali i rehabilitacije zločinaca i diskreditacije antifašističkog nasljeđa, kao i onih koji se dosljedno zalažu za demokratske vrijednosti.

Mnogo govori i činjenica da do danas u Skupštini nije održano saslušanje nadležnih iz izvršne vlasti, primarno ministra unutrašnjih poslova i direktora policije, povodom toga što u Crnoj Gori, mjesecima, nijesu u stanju da “uhapse” bronzani kip Pavla Đurišića. To nije samo pitanje kapaciteta institucija, već i njihove političke odluke koja sramoti institucije.

Milena PEROVIĆ

Nalazimo se u periodu duboke krize multilateralnog sistema koja je otpočela krajem prošlog vijeka

MONITOR: Kako  ocjenjujete razloge za briljantnu pobjedu Petera Mađara i Tise na mađarskim parlamentarnim izborima?

LOPANDIĆ: Mađareva pobeda ima veliki svetski i evropski odjek, uključujući i naš region. Ona menja dinamiku politike u EU, u okviru koje je Orban već duže vremena zauzimao položaj glavne prepreke za razvoj nekih od ključnih politika EU, posebno kada je u pitanju odnos prema Ukrajini i Rusiji u kontekstu rata. Razlozi pobede Mađara su višestruki. Pre svega, u demokratiji mandat je ograničen, sa idejom da se vlast menja – pre ili kasnije. Ovo posebno važi kada je neko na čelu države tokom 16 godina. Orban je uticao na pojavu ogromne korupcije, urušio vladavinu prava, proganjao univerzitete, kontrolisao medije i stvorio druge elemente „neliberalne demokratije“. Važan razlog Orbanovog poraza leži u lošoj ekonomskoj situaciji u Mađarskoj, koja traje već više godina i ogleda se u niskoj stopi rasta, visokoj inflaciji i porastu nezaposlenosti. Relativno desni profil Mađara i njegove stranke, koji su proizašli iz struktura Fidesa, pomogao mu je da pridobije simpatije u društvu koje glasa pretežno udesno. Glasači su u prvom redu birali onoga ko može pobediti Orbana. Treba uzgred zapaziti da će novi mađarski parlament biti sastavljen samo od stranaka desnice, što je doduše donekle kompenzovano činjenicom da je ostala opozicija opstala na lokalnom nivou – glavni grad i neki veći gradovi su u rukama levice i drugih stranaka.

MONITOR: Mađar je najavio da će se ponašati „pragmatično“ kada se radi o odnosima sa Rusijom. Glasnogovornik kremlja Dmitrij Peskov je  Mađarsku nazvao „neprijateljskom“ zemljom čijem budućem premijeru Rusija neće čestitati – ali je izjavio da će i Rusija biti „pragmatična“. Kako ste to razumjeli?

LOPANDIĆ: Kao šef manje zemlje, Orban je i na unutrašnjem i na spoljnom planu vodio prilično neprirodnu politiku. Podrivajući sistem EU do stepena njegove paralize, manja ili srednja članica EU seče granu na kojoj sedi. Sabotiranjem EU, Orban je zadobio status omiljenog Trampovog i Putinovog evropskog političara. Njegova „proputinovska“ politika je uz to bila u suprotnosti i sa mađarskom istorijom, koja Rusiju/SSSR pamti kao imperijalističku i intervencionističku silu iz 1848. ili 1956.
Mađar će verovatno ublažiti, ali ne i totalno preokrenuti neke aspekte Orbanove spoljne politike. Mađarska ima objektivne interese kada je u pitanju, na primer, snabdevanje energentima iz Rusije ili položaj mađarske manjine u Ukrajini. Orijentacija nove vlade će pre svega biti usmerena na popravljanje položaja Mađarske unutar EU, posebno kada se radi o deblokiranju sredstava iz fondova EU, koja Orban nije mogao da dobije zbog kršenja osnovnih načela EU, poput vladavine prava i velike korupcije u Mađarskoj.

MONITOR: Briselska administracija je zadovoljna odlaskom Viktora Orbana. Da li će se ogromna podrška koja je Orbanu došla od Donalda Trampa pretvoriti u zahlađenje odnosa SAD prema novoj vladi?

LOPANDIĆ: „Mađarska se vraća Evropi“ jedan je od najčešćih komentara u evropskim političkim i medijskim krugovima. Ovo znači i da je Tramp izgubio jednog od svojih privilegovanih partnera u Evropi. Pokušaj direktnog mešanja u mađarske izbore, uključujući i posetu potpredsednika SAD Budimpešti, Trampu se vraća kao bumerang. U geopolitičkom smislu, odlaskom Orbana više gubi Moskva, za koju je dinamika evropske politike od mnogo veće važnosti, nego kada su u pitanju SAD pod Trampom, koje su se na razne načine već distancirale od Evrope.

MONITOR: Dok prekida uskršnje primirje, Rusija je ofanzivna i na diplomatskom planu. Čak je ponuđeno da Moskva preuzme ili otkupi sav iranski obogaćeni uranijum. Da li ti ruski prijedlozi mogu biti nešto više od marketinga za unutrašnji politički pritisak, posebno jer se tvrdi da je Kina glavna savjetnica iranskog vrha?

LOPANDIĆ: Tramp je na razne načine olakšao Putinov međunarodni položaj. Brutalna invazija Ukrajine, uz ratove na Bliskom istoku, obeležava ovo doba obnove velikih ratova koji prete da se prošire. Rusija se zaglavila u ratu koji traje već petu godinu bez perspektive završetka. U tim uslovima, Tramp je Putinu pružio priliku da izađe iz međunarodne izolacije. Od onog neobičnog samita na Aljasci, preko mirovnih predloga za kraj rata u Ukrajini – koji dobrim delom uzimaju u obzir ruske zahteve – Tramp pokazuje neobičnu benevolentnost prema ruskom predsedniku, kome sada nevoljno pomaže i širenjem haosa na Bliskom istoku. Rusija je pokazala da nije u stanju da ozbiljnije pomogne svoje saveznike poput Sirije ili Irana. Ipak, skok cena energenata i problemi ekonomske i bezbednosne prirode koje su SAD izazvale, Putinu daju veći geopolitički manevarski prostor i donekle menjaju i ruski položaj u svetu u kom dominira politika sile.

MONITOR: Iran – čija filijala Hezbolah neće priznati rezultate izraelsko-libanskih pregovora u SAD – ispostavlja odštetne zahtjeve napadačima – SAD i Izraelu –i Američkim saveznicama zemljama Bliskog istoka. Da li se Iran „preigrao“ u pregovorima sa SAD ili računa da Tramp ne može ići dalje u pokušajima da ovlada situacijom?

LOPANDIĆ: Za SAD rat protiv Irana znači ulazak u avanturu sa veoma visokim ekonomskim i vojnim, kao i dugoročnim geopolitičkim troškovima. Za Iran radi se o ratu za opstanak, za koji i režim u Teheranu snosi svoj deo odgovornosti. Iran se brani tako što nastoji da poveća troškove rata za agresora – SAD i njihove saveznike, pri čemu se blokada tesnaca Hormuz pokazala posebno efikasnom. Kao i u rusko-ukrajinskom slučaju, vreme je faktor koji ide u korist slabije strane koja je napadnuta i kojoj je dovoljno da ne bude do kraja poražena. Agresor mora da postigne jasnu pobedu kako bi opravdao pokretanje rata. Tramp  ima problem da izađe iz rata uz suštinske rezultate (zahtevi u vezi sa nuklearnim programom Irana, ciljevi uništenja vojnih potencijala, slabljenje režima i slično). Obim razaranja u Iranu je ogroman, ali već i samo preživljavanje predstavlja za iranski režim neku vrstu pobede. Sporno je kako će se situacija razvijati nakon postizanja eventualnog mira, jer će se u Iranu postaviti i pitanje odgovornosti za politiku koja je zemlju dovela do ovakvih nedaća.

MONITOR: Kakva je budućnost UN i NATO u kontekstu vidljive globalne preraspodjele moći?

LOPANDIĆ: Nalazimo se u periodu duboke krize multilateralnog sistema koja je otpočela još krajem prošlog veka, a manifestovala se serijom jednostranih vojnih akcija SAD i njihovih saveznika, od bombardovanja Srbije do okupacije Iraka – izvršenih uz ignorisanje Saveta bezbednosti UN. Došlo je do gubitka elementarnog poverenja u odnosima Moskve sa zapadnim zemljama, do otkazivanja različitih sporazuma o razoružanju, do marginalizacije sistema UN i OEBS, i najzad do napada Rusije na Ukrajinu. Svet je ušao u novu epohu velikih ratova, a kriza UN se može uporediti sa krizom Društva naroda uoči Drugog svetskog rata. Ratovi su u ljudskoj istoriji bili instrument preraspodele moći, ali mi smo još daleko od kraja ovog procesa čije je rezultate teško proceniti.

Orbanov pad će značiti ohrabrenje za sve demokrate u regionu, a naročito u Srbiji

MONITOR: Kako će se „momentum Mađarska“ odraziti na političke prilike na Zapadnom Balkanu, gdje je nekoliko lidera – prije svega srpskog naroda – bilo u posebno dobrim ličnim i političkim odnosima sa bivšim mađarskim premijerom? .

LOPANDIĆ: Za Vučića odlazak Orbana predstavlja veliki gubitak. On sada ostaje bez jedinog pravog saveznika unutar EU. Orban i Vučić su uspostavili blisko partnerstvo i kada je u pitanju državni nivo, ali i kada su u pitanju različiti javno-privatni poslovi, od kojih će neki vjerovatno biti i predmet antikorupcijske kampanje koju je najavio Mađar.
Orbanov pad će značiti ohrabrenje za sve demokrate u regionu, a naročito u Srbiji, u kojoj se opozicija suočava sa posebno opakim i beskrupuloznim režimom. Vučić je u mnogim aspektima već otišao mnogo dalje od Orbana u pravcu stvaranja represivne vladavine koja gazi elementarna ljudska i politička prava, u mjeri da na to reaguju ne samo institucije EU nego i UN i Savjet Evrope. Za razliku od Orbana, Vučićev režim – koji ne preza od nasilja i manipulacija svake vrste i raspolaže borbenim falangama – kompromitovao je izborne uslove do mjere da se postavlja pitanje regularnosti budućih izbora.
Vučić se i lično i putem svoje stranke (SNS) direktno angažovao u podršci Orbanu. Afera oko eksploziva nađenog kod Kanjiže predstavlja dodatno kompromitovanje srpskih vlasti, čija zemlja služi kao prostor raznim službama za miješanje u izbore u našem susjedstvu (Moldavija, Mađarska). Nedavno je ruski MIP Lavrov optužio EU da od Srbije pravi „tampon zonu“. Srbija kao tampon zona u prvom redu odgovara Rusiji u njenom hibridnom ratu sa Zapadom. Vučićeva „multivektorska“ spoljna politika „svesvrstavanja“ ugrožava, a ne jača bezbjednost zemlje, jer diletantski ili možda ciljano dovodi Srbiju u situaciju samoizolovane „ničije zemlje“, koja postaje instrument i prostor za nadmetanje velikih sila.

Tramp želi da izmijeni prirodu američkog ustavnog sistema

MONITOR: SAD kao da ulaze u sve rizičnije spoljnopolitičke avanture. Kako procjenjujete ciljeve američke administracije i da li je Tramp – bez obzira na svoju ustavnu moć – tek „maskota“ tih ciljeva?

LOPANDIĆ: Svjedoci smo pokušaja da se u SAD ostvari jedna vrsta interne političke revolucije koju predstavlja MAGA pokret i čiji vođa ne skriva želju da izmijeni samu prirodu američkog ustavnog sistema. Svjetski nered, kome je i on sam doprinio, Trampu ide na ruku. On je već „prevrnuo sto“ kada su u pitanju razni aspekti međunarodnih odnosa, poput pravila svjetske trgovine, odnosa sa saveznicima, brutalnog intervencionizma i nediplomatskog načina komuniciranja, što podrazumijeva i spremnost da sila bude upotrebljena bez ikakvog obzira na pravila i međunarodno pravo. Utisak je da se ne radi toliko o sistematičnoj realizaciji neke strategije, koliko o hirovitoj politici koju realizuje ličnost sa super-egom, podložna nekontrolisanim napadima bijesa, koju saradnici nisu u stanju da kontrolišu. Trampov saveznik, premijer Netanjahu, iskoristio je ovo da ga uvuče u avanturu rata sa Iranom, koja-po svemu, izgleda kao najveća strateška greška SAD još od intervencije u Iraku.

Nastasja RADOVIĆ

Cetinje mi je dalo suštinsku bazu i poštovanje prema klasičnoj skulpturi i snazi materijala. Francuska mi je otvorila vidike ka slobodi izraza i lakoći forme, dok mi je život u Londonu donio taj savremeni, eklektični duh i želju da upoznam nove materijale

Katarina Tomašević Crawford, umjetnica porijeklom iz Podgorice koja već četvrt vijeka živi i stvara u Londonu, svojim radom spaja lokalno iskustvo i međunarodnu umjetničku praksu. Njena samostalna izložba „Sa vjetrom u kosi“, nedavno otvorena u Perjaničkom domu Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore, predstavlja značajan povratak domaćoj publici i važan trenutak na savremenoj umjetničkoj sceni.

Kroz prepoznatljiv ciklus žičanih skulptura – portreta i stilizovanih figura – umjetnica istražuje slojevitu prirodu identiteta, oblikujući emociju i psihološka stanja u prozračne, ali snažno izražajne forme.

Katarina Tomašević Crawford je diplomirala vajarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Usavršavanje u Francuskoj, kao i priznanje Kraljevskog udruženja britanskih umjetnika, gdje je nagrađena na izložbi povodom 200 godina ove prestižne institucije, dodatno potvrđuju kvalitet i međunarodni značaj njenog rada.

MONITOR: „S vjetrom u kosi“ Vaša je prva samostalna izložba u gradu u kojem ste odrasli – koliko Vam znači prvo predstavljanje pred „domaćom“ publikom, i da li taj kontekst mijenja način na koji doživljavate sopstveni rad, posebno imajući u vidu da Vaše skulpture funkcionišu kao prostor između introspekcije i komunikacije?

TOMAŠEVIĆ CRAWFORD: Odlučila sam da ne upadnem u klopku razmišljanja i pretpostavljanja kako će drugi ljudi, a naročito porodica i prijatelji uz koje sam odrastala, odreagovati na moje radove. Moje skulpture jesu nastale kroz introspekciju to jest razgovore sa sobom i materijalom i sada je na njima da nastave tu komunikaciju sa drugima. Mnogo mi je drago da su me kustostkinja Marina Čelebic i Muzej savremenih umjetnosti pozvali da baš u ovom prostoru predstavim svoj rad – skulpture, ali dijalog je tek otvoren i ja sama sam radoznala kakve će odgovore vrijeme donijeti.

MONITOR: Tehnika „vajanja žicom“ koju razvijate djeluje istovremeno krhko i snažno – kako ste kroz godine oblikovali taj specifični jezik i gdje vidite njegovu granicu između zanata i savremene umjetnosti?

TOMAŠEVIĆ CRAWFORD: Izbor materijala u skulpturi je mnogo važan jer on, njegova tekstura i temperatura, nose sopstvenu energiju. Možda ste primijetili da ljudi često imaju instinktivnu potrebu da dodirnu skulpture – da bi tim neposrednim kontaktom zadovoljili taktilna čula. Kao materijal, žica me privlači odavno svojom nježnošću – još sa Akademije se sjećam žičanih cvjetova koje sam poklanjala prijateljima, kao i skulpture mačaka. Ipak, tek sam nedavno počela svjesno da „tkam“ u žici. To tkanje je došlo kroz radoznalost, igru i sa pitanjem: „a šta ako…?”. Tu je zanat postao neophodan – morala sam biti praktična i naučiti kako materijal funkcioniše kako bih stvorila forme koje želim i koje imaju jačinu da stoje same, a istovremeno zadržati nježnost i mogućnost oblikovanja.

Iako se često kaže da se umjetnost prvenstveno bavi izražavanjem emocija i ideja, a zanat vještinom i praktičnošću, mislim da jedno bez drugog ne idu. Zanat omogućava da vrijednosti materijala i sama ideja izađu na vidjelo. Zbog toga za mene granica između zanata i savremene umjetnosti nije linija razdvajanja, nego mjesto susreta i odabir zanata odlučuje kako i koje emocije će biti pretočene u izabrani materijal.

MONITOR: Vaši radovi često evociraju ideju „ljepote nesavršenosti“, bliske japanskoj filozofiji kintsugija – da li je taj koncept za Vas prvenstveno estetski izbor ili egzistencijalni stav koji se reflektuje i izvan umjetničkog procesa?

TOMAŠEVIĆ CRAWFORD: Za mene ljepota nesavršenosti nije bila samo estetski izbor, već način na koji posmatram život. Kintsugi nas uči da ožiljci nisu nešto što treba kriti, već dio istorije koji nas čini dragocjenijim. To je apsolutno egzistencijalni stav: prihvatanje da smo i mi sami satkani od krhotina, popravki i iskustava koja nas ne čine „slomljenim“, već autentičnim.

U svijetu koji teži sterilnom savršenstvu, biram da slavim ono što je ljudsko, opipljivo i ranjivo kao i stalni proces nadograđivanja. Epoksi je materijal koji mi je dozvolio „vajanje u vazduhu“ – da polako gradim portret, lomim ga, pa opet nadograđujem i ostavim tako nesavršeno završeni fragment za portret. Upravo u tim pukotinama i nastalom praznom prostoru, u skulpturi sam vidjela pravi karakter i momenat kada ona počinje da diše.

MONITOR: Studije na Cetinju i iskustvo usavršavanja u Francuskoj, kao i višedecenijski život u Londonu, oblikovali su Vašu umjetničku perspektivu – na koji način se ti različiti kulturni i obrazovni konteksti prepliću u Vašem radu danas?

TOMAŠEVIĆ CRAWFORD: Te različite kulture i načini razmisljanja jesu slojevi koji su me gradili. Cetinje mi je dalo suštinsku bazu i poštovanje prema klasičnoj skulpturi i snazi materijala. Francuska mi je otvorila vidike ka slobodi izraza i lakoći forme, dok mi je život u Londonu donio taj savremeni, eklektični duh i želju da upoznam nove materijale. Danas se ti svjetovi u meni ne isključuju; oni se prepliću. Iz Londona nosim otvorenost ka tehnologiji a iz naših krajeva postovanje tradicionalne forme  i emociju.  Taj spoj mi omogućava da moj rad bude ličan i vezan za prostore iz kojih potičem.

MONITOR: Vaša karijera obuhvata i scenografiju, kostimografiju, rad sa staklom i pedagoški angažman – koliko su ta iskustva uticala na Vaše razumijevanje prostora, tijela i forme u skulpturi?

TOMAŠEVIĆ CRAWFORD: Svaki rad i svaka emocija traže svoj specifičan prostor i materijal. Scenografija me je, na primjer, naučila da ukoliko to skulptura traži – ona ne mora biti na postamentu – može postati dio ambijenta, komunicirati sa zidom, plafonom ili samim vazduhom koji je okružuje.

Kroz svaki zanat i iskustvo – od scenografije i kostimografije, preko rada u staklu, drvetu i metalu, pa sve do vještine pletenja koju sam naučila još kao djevojčica – ja zapravo klesam svoj autentični izraz. Svaka od tih disciplina nosi specifična znanja i sopstvene granice, ali upravo se u njihovom preplitanju te granice pomjeraju. To istraživanje nepoznatog prostora između različitih zanata za mene ima posebnu čari.

MONITOR: Velika instalacija „S vjetrom u kosi“, djelimično postavljena na krovu galerije, širi granice izložbenog prostora – da li Vas danas više zanima izlazak skulpture iz galerijskog okvira i kako vidite budućnost takvih hibridnih, ambijentalnih formi?

TOMAŠEVIĆ CRAWFORD: Da, apsolutno. Ja lično već imam skice,  kako u sebi, tako i na papiru, za takve skulpture. Neke od njih su baš za Podgoricu sa dodatnim elementima prirode. Nadam se da će hibridne, ambijentalne forme u budućnosti više začiniti naše sredine. Mislim da treba iskoristiti nova znanja i tehnologiju da se napravi prostor koji, osim što je funkcionalan i daje sigurnost, može i da nahrani dušu i inspiriše. Upravo u tom spoju savremenog i emotivnog vidim put za svoje radove, ali budućnost je, srećom, nepredvidiva…

M.MINIĆ