Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIZAR RADONJIĆ, NOVINAR I SATIRIČAR: Volimo da se mrzimo

Objavljeno prije

na

Nema mjesta na Planeti koje, manje ili više, nije pogodno za stvaranje satire. Ni mi nijesmo izuzetak. Ljudska glupost je, inače, najveći obnovljivi izvor energije i inspiracije za stvaranje satire i samo treba koristiti obnovljive izvore. Valjda zato Crna Gora ima ovako široku lepezu satiričnog stvaralaštva

 

Velizar Radonjić piše članke, blogove i kolumne, kratke priče, eseje i drame, aforizme, satirične priče i humoreske. Dobitnik je više prestižnih nagrada za satirične priče i aforizme. Radni vijek je proveo u građevinarstvu, ali ističe da „iako je skoro pola vijeka gradio, živi od penzije jer se nije ugradio“.

MONITOR: Nedavno Vam je dodijeljena nagrada za najbolju satiričnu priču u okviru manifestacije Dani humora i satire Vuko Bezarević. Nagrađena priča nosi naziv Ko na Lovćen ak imalo sjedi. Recite nam nešto o priči i o nagradi koju osvajate već drugi put?

RADONJIĆ: Nagrada koja nosi ime Vuka Bezarevića, jednog od utemeljivača savremene satire u Crnoj Gori – ne samo u Pljevljima, jedna je od najprestižnijih nagrada za neobjavljenu satiričnu priču na prostoru bivše Jugoslavije. To je nagrada koju sanjaju i priželjkuju svi koji se bave satirom. Ja sam jedan od rijetkih koji je taj san dosanjao i jedini koji je ovu nagradu osvojio dva puta.

Nagrađena priča Ko na Lovćen ak’ i malo sjedi je jedna slojevita priča o Crnoj Gori, bolje reći slika savremene Crne Gore, onakve kakvu je onaj koji umije da gleda vidi sa vrh Lovćena. „Ko na Lovćen ak’ i malo sjedi više vidi no onaj iz Podgorice. Iz Podgorice ne mogu da dobače ni do Bioča, a kamoli pedeset ili sto pedeset godina unaprijed.“

Ovo je jedna drugačija i nesvakidašnja, lucidno ispričana priča o Crnoj Gori. Satirična u svim njenim slojevima, priča je, po ocjeni žirija „…oštrim i aforističarskim rečenicama ozidana jedna kamenita i vrletna slika Crne Gore, njenog savremenog trenutka ali i onog istorijskog, vječnog zapravo.”

MONITOR: U Vašoj ranije nagrađenoj priči Pismo, glavni junak se obraća Titu pišući mu o stanju u bivšoj Jugoslaviji. Kome bi glavni junak sada pisao i kako bi opisao stanje?

RADONJIĆ: Priča Pismo je prošle godine dobila nagradu Vuko Bezarević. U priči se njen glavni junak Bezmetković ispovijeda svom Vrhovnom komandantu Drugu Starom. U svojevrsnom ljetopisu, obavještava Druga Starog da je ovdje odlično, ali o tome ne smije da se priča. Poručuje mu da ne brine za nas, jer naš narod ima devet života, po jedan za svaki krug demokratije…

Svi mi imamo potrebu da se, s vremena na vrijeme, nekome ispovijedimo. Tako i Bezmetković. Svjestan je da se danas najrevnosnije krste oni koji su se do juče najviše petokračili. Zato bi se, ponovo, ispovijedio Drugu Starom. Kome bi drugom?  A imao bi o čemu da mu piše. Obavijestio bi ga kako smo donijeli Zakon o slobodi vjeroispovijesti koji je najviše uticao na krvnu sliku građana – izazvao je uvećanje crkvenih krvnih zrnaca. Pisao bi mu i o tome kako smo promijenili vlast a da nam za to nijesu trebali ni Crna ruka ni Apis – dovoljne su bile čiste ruke i lapis… utješio bi ga da ne brine. Mi smo blagorodan narod: kao i vjekovima unazad i dan-danas najviše volimo da se mrzimo…

MONITOR: Izjavili ste jednom da je humor za vas terapija. Kada ste počeli da se bavite satirom?

RADONJIĆ: Satira je lijek, kako za čovjeka, tako i za društvo. Ja se stvaranjem satire bavim svega 4-5 godina. Prvu satiričnu priču Štakor i kralj sam napisao 2016. godine.  Za mene je stvaranje satire svojevrsna terapija koju primjenjujem u borbi protiv Parkinsonove bolesti. Za sada dosta uspješno, možda i zbog toga što satiru, kao i bilo koji melem, spravljam od gorkih trava. Zato je moja satira dosta opora, ali djeluje.

MONITOR: Koliko je ovdašnji mentalitet pogodan za satiru, 
postoji li neka osobenost ovdašnjeg humora, znamo li se nasmijati na svoj račun
?

VELIZAR: Nema mjesta na Planeti koje, manje ili više,  nije pogodno za stvaranje satire. Ni mi nijesmo izuzetak. Ljudska glupost je, inače, najveći obnovljivi izvor energije i inspiracije za stvaranje satire i samo treba koristiti obnovljive izvore. Valjda zato Crna Gora ima ovako široku lepezu satiričnog stvaralaštva, bilo da je riječ o filmskoj ili pozorišnoj satiri, karikaturi, aforizmu, satiričnoj priči ili nekom drugom obliku stvaralaštva. Kao što sam već rekao, ja se satirom bavim svega 4-5 godina, a to je veoma kratak period da bih dao mjerodavan sud o crnogorskoj satiri i njenim osobenostima. Usudiću se jedino da kažem kako se slađe i glasnije nasmijemo na tuđ nego što to činimo na svoj račun.

MONITOR. Brojni aforističari, karikaturisti bore se i satirom protiv pandemije. I vi ste tu aktivni. Možete li nam kazati nekoliko vaših aforizama o epidemiji?

RADONJIĆ: Kao i svaka velika pošast tako i korona predstavlja izazov kojemu je teško odoljeti. Učestvujući u planetarnoj pobuni protiv pandemije, poručio sam Planeti da: „Nije svako sranje vanredno stanje, ali je vanredno stanje uvijek sranje.” Ovaj aforizam je u konkurenciji 130 autora sa oko 950 aforizama na Festivalu humora i satire u Mrkonjić Gradu, proglašen „zlatnim aforizmom”. Čitaoci bi bili uskraćeni ako izostavim neke druge aforizme:  „Blagodareći koroni imali smo rekordnu berbu – obrali smo bostan”, „Od kad je uvedena obaveza nošenja maski, lopovi su se maskirali u poštene građane”, „Kad virus mutira – nastaje novi soj. Kad mutira čovjek – postaje nesoj”, „Za imunitet krda fali nam samo imunitet…“

 

Priče o graditeljstvu

MONITOR: Vaše tekstove o graditeljstvu objavljuje časopis Inženjerske komore Crne Gore. O čemu pišete u njima?

RADONJIĆ: Članci koje objavljujem u časopisu Pogled svojevrsna su hronika graditeljstva u Crnoj Gori, koju ispisujem punih osam godina. To je priča o graditeljstvu i graditeljima. To je istovremeno jedan manji dio građe koju prikupljam i obrađujem u knjizi Hronika graditeljstva u Crnoj Gori. Biće to jedinstvena i sveobuhvatna knjiga. Prvi njen dio je hronološki presjek kroz crnogorsko graditeljstvo. Priča počinje hronološkim presjekom nastanka Crne Gore. Slijedi nastanak gradova, izgradnja putne infrastrukture, izgradnja željezničke i elektroenergetske infrastrukture, izgradnja sakralnih objekata, spomenika, javnih građevina, uspostavljanje institucionalnog i pravnog okvira u crnogorskom građevinarstvu…

Drugi dio je priča o graditeljima, počev od Fra Vita Kotoranina iz XIV vijeka, koji je zidao Visoke Dečane. Slijede Rade Neimar iz narodne pjesme, graditelj manastira Ljubostinja, Mimar Hajrudin graditelj Husein pašine džamije u Pljevljima… I tako redom, priča se nastavlja o pionirima graditeljstva u Crnoj Gori: Josipu Sladeu, Vojvodi Mašu Vrbici, Marku Đukanoviću, prvom crnogorskom građevinskom inženjeru, Radoju Gardaševiću, prvom elektroinženjeru. Ova Hronika podsjeća da je u periodu od 1846. do 1916. godine više od 80 mladih ljudi iz Crne Gore studiralo tehničke nauke na evropskim uiniverzitetima.

U ovoj Hronici će biti objavljena imena svih inženjera i arhitekata iz Crne Gore koji su između dva svjetska rata diplomirali na Tehničkom fakultetu u Beogradu, počev od Gavra Cemovića… pa sve do arhitekata i inženjera koji su se školovali na Univerzitetu Crne Gore. Nijesu zaboravljeni ni prvi tehničari koji su bili ključni nosioci poratne obnove i izgradnje Crne Gore… Sve to sa ciljem da se na jednom mjestu, koliko to bude moguće, sakupe i objave imena graditelja u Crnoj Gori  i njihova imena sačuvaju od zaborava…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo