Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIZAR RADONJIĆ, NOVINAR I SATIRIČAR: Volimo da se mrzimo

Objavljeno prije

na

Nema mjesta na Planeti koje, manje ili više, nije pogodno za stvaranje satire. Ni mi nijesmo izuzetak. Ljudska glupost je, inače, najveći obnovljivi izvor energije i inspiracije za stvaranje satire i samo treba koristiti obnovljive izvore. Valjda zato Crna Gora ima ovako široku lepezu satiričnog stvaralaštva

 

Velizar Radonjić piše članke, blogove i kolumne, kratke priče, eseje i drame, aforizme, satirične priče i humoreske. Dobitnik je više prestižnih nagrada za satirične priče i aforizme. Radni vijek je proveo u građevinarstvu, ali ističe da „iako je skoro pola vijeka gradio, živi od penzije jer se nije ugradio“.

MONITOR: Nedavno Vam je dodijeljena nagrada za najbolju satiričnu priču u okviru manifestacije Dani humora i satire Vuko Bezarević. Nagrađena priča nosi naziv Ko na Lovćen ak imalo sjedi. Recite nam nešto o priči i o nagradi koju osvajate već drugi put?

RADONJIĆ: Nagrada koja nosi ime Vuka Bezarevića, jednog od utemeljivača savremene satire u Crnoj Gori – ne samo u Pljevljima, jedna je od najprestižnijih nagrada za neobjavljenu satiričnu priču na prostoru bivše Jugoslavije. To je nagrada koju sanjaju i priželjkuju svi koji se bave satirom. Ja sam jedan od rijetkih koji je taj san dosanjao i jedini koji je ovu nagradu osvojio dva puta.

Nagrađena priča Ko na Lovćen ak’ i malo sjedi je jedna slojevita priča o Crnoj Gori, bolje reći slika savremene Crne Gore, onakve kakvu je onaj koji umije da gleda vidi sa vrh Lovćena. „Ko na Lovćen ak’ i malo sjedi više vidi no onaj iz Podgorice. Iz Podgorice ne mogu da dobače ni do Bioča, a kamoli pedeset ili sto pedeset godina unaprijed.“

Ovo je jedna drugačija i nesvakidašnja, lucidno ispričana priča o Crnoj Gori. Satirična u svim njenim slojevima, priča je, po ocjeni žirija „…oštrim i aforističarskim rečenicama ozidana jedna kamenita i vrletna slika Crne Gore, njenog savremenog trenutka ali i onog istorijskog, vječnog zapravo.”

MONITOR: U Vašoj ranije nagrađenoj priči Pismo, glavni junak se obraća Titu pišući mu o stanju u bivšoj Jugoslaviji. Kome bi glavni junak sada pisao i kako bi opisao stanje?

RADONJIĆ: Priča Pismo je prošle godine dobila nagradu Vuko Bezarević. U priči se njen glavni junak Bezmetković ispovijeda svom Vrhovnom komandantu Drugu Starom. U svojevrsnom ljetopisu, obavještava Druga Starog da je ovdje odlično, ali o tome ne smije da se priča. Poručuje mu da ne brine za nas, jer naš narod ima devet života, po jedan za svaki krug demokratije…

Svi mi imamo potrebu da se, s vremena na vrijeme, nekome ispovijedimo. Tako i Bezmetković. Svjestan je da se danas najrevnosnije krste oni koji su se do juče najviše petokračili. Zato bi se, ponovo, ispovijedio Drugu Starom. Kome bi drugom?  A imao bi o čemu da mu piše. Obavijestio bi ga kako smo donijeli Zakon o slobodi vjeroispovijesti koji je najviše uticao na krvnu sliku građana – izazvao je uvećanje crkvenih krvnih zrnaca. Pisao bi mu i o tome kako smo promijenili vlast a da nam za to nijesu trebali ni Crna ruka ni Apis – dovoljne su bile čiste ruke i lapis… utješio bi ga da ne brine. Mi smo blagorodan narod: kao i vjekovima unazad i dan-danas najviše volimo da se mrzimo…

MONITOR: Izjavili ste jednom da je humor za vas terapija. Kada ste počeli da se bavite satirom?

RADONJIĆ: Satira je lijek, kako za čovjeka, tako i za društvo. Ja se stvaranjem satire bavim svega 4-5 godina. Prvu satiričnu priču Štakor i kralj sam napisao 2016. godine.  Za mene je stvaranje satire svojevrsna terapija koju primjenjujem u borbi protiv Parkinsonove bolesti. Za sada dosta uspješno, možda i zbog toga što satiru, kao i bilo koji melem, spravljam od gorkih trava. Zato je moja satira dosta opora, ali djeluje.

MONITOR: Koliko je ovdašnji mentalitet pogodan za satiru, 
postoji li neka osobenost ovdašnjeg humora, znamo li se nasmijati na svoj račun
?

VELIZAR: Nema mjesta na Planeti koje, manje ili više,  nije pogodno za stvaranje satire. Ni mi nijesmo izuzetak. Ljudska glupost je, inače, najveći obnovljivi izvor energije i inspiracije za stvaranje satire i samo treba koristiti obnovljive izvore. Valjda zato Crna Gora ima ovako široku lepezu satiričnog stvaralaštva, bilo da je riječ o filmskoj ili pozorišnoj satiri, karikaturi, aforizmu, satiričnoj priči ili nekom drugom obliku stvaralaštva. Kao što sam već rekao, ja se satirom bavim svega 4-5 godina, a to je veoma kratak period da bih dao mjerodavan sud o crnogorskoj satiri i njenim osobenostima. Usudiću se jedino da kažem kako se slađe i glasnije nasmijemo na tuđ nego što to činimo na svoj račun.

MONITOR. Brojni aforističari, karikaturisti bore se i satirom protiv pandemije. I vi ste tu aktivni. Možete li nam kazati nekoliko vaših aforizama o epidemiji?

RADONJIĆ: Kao i svaka velika pošast tako i korona predstavlja izazov kojemu je teško odoljeti. Učestvujući u planetarnoj pobuni protiv pandemije, poručio sam Planeti da: „Nije svako sranje vanredno stanje, ali je vanredno stanje uvijek sranje.” Ovaj aforizam je u konkurenciji 130 autora sa oko 950 aforizama na Festivalu humora i satire u Mrkonjić Gradu, proglašen „zlatnim aforizmom”. Čitaoci bi bili uskraćeni ako izostavim neke druge aforizme:  „Blagodareći koroni imali smo rekordnu berbu – obrali smo bostan”, „Od kad je uvedena obaveza nošenja maski, lopovi su se maskirali u poštene građane”, „Kad virus mutira – nastaje novi soj. Kad mutira čovjek – postaje nesoj”, „Za imunitet krda fali nam samo imunitet…“

 

Priče o graditeljstvu

MONITOR: Vaše tekstove o graditeljstvu objavljuje časopis Inženjerske komore Crne Gore. O čemu pišete u njima?

RADONJIĆ: Članci koje objavljujem u časopisu Pogled svojevrsna su hronika graditeljstva u Crnoj Gori, koju ispisujem punih osam godina. To je priča o graditeljstvu i graditeljima. To je istovremeno jedan manji dio građe koju prikupljam i obrađujem u knjizi Hronika graditeljstva u Crnoj Gori. Biće to jedinstvena i sveobuhvatna knjiga. Prvi njen dio je hronološki presjek kroz crnogorsko graditeljstvo. Priča počinje hronološkim presjekom nastanka Crne Gore. Slijedi nastanak gradova, izgradnja putne infrastrukture, izgradnja željezničke i elektroenergetske infrastrukture, izgradnja sakralnih objekata, spomenika, javnih građevina, uspostavljanje institucionalnog i pravnog okvira u crnogorskom građevinarstvu…

Drugi dio je priča o graditeljima, počev od Fra Vita Kotoranina iz XIV vijeka, koji je zidao Visoke Dečane. Slijede Rade Neimar iz narodne pjesme, graditelj manastira Ljubostinja, Mimar Hajrudin graditelj Husein pašine džamije u Pljevljima… I tako redom, priča se nastavlja o pionirima graditeljstva u Crnoj Gori: Josipu Sladeu, Vojvodi Mašu Vrbici, Marku Đukanoviću, prvom crnogorskom građevinskom inženjeru, Radoju Gardaševiću, prvom elektroinženjeru. Ova Hronika podsjeća da je u periodu od 1846. do 1916. godine više od 80 mladih ljudi iz Crne Gore studiralo tehničke nauke na evropskim uiniverzitetima.

U ovoj Hronici će biti objavljena imena svih inženjera i arhitekata iz Crne Gore koji su između dva svjetska rata diplomirali na Tehničkom fakultetu u Beogradu, počev od Gavra Cemovića… pa sve do arhitekata i inženjera koji su se školovali na Univerzitetu Crne Gore. Nijesu zaboravljeni ni prvi tehničari koji su bili ključni nosioci poratne obnove i izgradnje Crne Gore… Sve to sa ciljem da se na jednom mjestu, koliko to bude moguće, sakupe i objave imena graditelja u Crnoj Gori  i njihova imena sačuvaju od zaborava…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Vrijeme za promjene curi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je nova vlast brzo formirana i da je vukla prave poteze, DPS bi već bio na nekih dvadeset odsto, sa tendencijom daljeg slabljenja. Ovako, u nekoj smo poluanarhiji, DPS se stabilizovao umjesto da se raspe ili raspadne, a policija, sudstvo i tužilaštvo hiberniraju

 

MONITOR: Dok nastaje ovaj intervju čekamo novu Vladu, a još nisu poznata sva imena budućih ministara. Kako vidite proces formiranja Vlade, i političku scenu nakon izbora 30. avgusta?

ŠARKIĆ: Umjesto brze reakcije nove vlasti i brzog formiranja Vlade kako bi se iskoristila ogromna nada građana i demontirao grogirani DPS, pokazalo se da je nova vlast bila više iznenađena i zatečena svojom pobjedom od bivše vlasti. Ozbiljna opozicija, ako je ozbiljna i ako je istinski vjerovala u sebe, imala bi pripremljenih više varijanti u slučaju pobjede na izborima, okvirna imena ministara za sastav Vlade, zacrtan redosljed poteza… Poslije prvog, ad hok, ali veoma ohrabrujućeg dogovora lidera tri pobjedničke koalicije o principima djelovanja nove Vlade, nastupile su unutrašnje opstrukcije i neslaganja u koaliciji koja je osvojila najviše mandata, zatim posredovanje Crkve u političkim pregovorima, odustajanja od proklamovanih principa, niz zbunjujućih, neprimjerenih, duboko teokratskih i kontroverznih mandatarovih izjava, sve otvorenijih i brutalniji napada čelnih ljudi koalicije ZBCG na svog nosioca liste… Formiranje Vlade postalo je nalik trećerazrednoj seriji, a skoro tri mjeseca poslije izbora, evo čekamo da bude formirana, dok se nepovjerenje i razočarenje u novu vlast širi, a one prvobitne nade u sveopšti preporod i demontažu postojećeg sistema je sve manje.

MONITOR: Kako ocjenjujete argumentaciju predsjednika parlamenta za odlaganje sjednice za 2. decembar, na zahtjev bivše vlasti, da se datum ne bi poklopio sa Podgoričkom skupštinom?

ŠARKIĆ: Umjesto novog pristupa i součavanja sa gorućim problemima društva, nastavilo se sa starom praksom nacionalizma, nacionalnih i vjerskih podjela. One su čak veće nego u prethodnom periodu. Nijesam od onih koji bi za to optužili samo staru, već i novu vlast.

Ipak, gaf sa traženjem odlaganja zakazane sjednice zbog preklapanja sa spornim datumom je dio iz arsenala „patriotskih“ igara stare vlasti. Mislim da je predsjednik Skupštine pravilno postupio što je odložio sjednicu, da se novoj opoziciji ne bi davao argument da skreće priču na takve teme, a i zbog potrebe drugačijeg pristupa rješavanju problema i nalaženju kompromisa.

MONITOR: Da li je previše prošlosti trenutno na političkoj sceni, a premalo istinskog suočavanja sa njom?

ŠARKIĆ: Ovdje se uglavnom priča o prošlosti a malo misli na budućnost. Zato smo, pored ostalog, tu đe jesmo. Revidiraju se nepobitne istorijske činjenice, veličaju se kvislinški pokreti a narodnooslobodilački pokret, koji je izazvao istinsko divljenje širom svijeta se nipodoštava, pripisujući mu se nerijetko zločinački i nazadni karakter. Ratne zločince iz posljednih ratova većina u nacionalnim zajednicama i dalje slavi kao svoje heroje. Aktuleni političari su postali glavni istoričari, a pravih, nezavisnih i objektivnih istoričara skoro i da nemamo. Istinskog suočavanje sa prošlošću ne može biti bez nezavisnih institucija, istinski nezavisnih intelektualaca i naučnih radnika, bez vladavine prava i sprovedene lustracije.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da u novoj vladi neće biti manjina, te da se mnoga imena dovode u vezu sa Crkvom?

ŠARKIĆ: Poražavajuće je da predlog ministara za sastav nove Vlade bude jednovjerski i praktično jednonacionalan, bez ijednog predstavnika manjina, čak i nacionalnih Crnogoraca. Uz dominantno crkvenu retoriku mandatara, te predloženih ministara koji su bar polovina u uskoj vezi sa Crkvom, mandatar radi ono što je radila bivša vlast, samo u obrnutom smjeru. Normalno da to izaziva revolt, nepovjerenje, kod mnogih čak i strah od namjera nove Vlade. Nju dio javnosti, i ja među njima, doživlja kao   izvorište antisekularnih, a po nekim izjavama mandatara i vjersko- fundamentalističkih tendencija u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OBRAD NENEZIĆ, PISAC: Teatar uživo

Objavljeno prije

na

Objavio:

U međučinovima kovida 19 imamo klasičnu brehtovsku začudnost i gimnastiku uma sa novim mandatarom i njegovim egzibicionizmom o sastavljanju četiri ministarstva, koja su neophodna za duhovni progres naroda i države. Da tu skalameriju napišem u romanu ili postavim na sceni, čitaoci ili gledaoci bi mi to pripisali kao konstrukciju, neznanje ili pretjerivanje

 

MONITOR: U romanu „Deset za jednoga“ pisac iz Londona dolazi u Crnu Goru, otkriva skrivene porodične tajne i zamršenu istoriju zemlje svojih predaka. Priča ima dva toka – jedan u sadašnje vrijeme pandemije i drugi u periodu Drugog svjetskog rata. Kako biste vi opisali vaš novi roman?

NENEZIĆ: Tema koju sam obrađivao u romanu Deset za jednog nastala je prije nekoliko godina kada su me iz Kulturnog centra Bar pozvali da radim predstavu sa motivima iz Bara. Zanosio sam se mišlju da insceniram zločin koji se desio u Drugom svjetskom ratu na barskom Belvederu, kada je  surovo strijeljana barska mladež od strane njemačkih okupatora i njihovih saradnika. Međutim, odustao sam od istorijske priče, jer je istorija obično nedovoljna za složenost umjetničkog djela, pa sam sličnoj temi pristupio iz ugla stranca koristeći elemente istorijske fikcije, dnevničkih zapisa, psihološkog romana, ali i detektivske zanatske trikove… Imajući sve nabrojano u obzir, roman Deset za jednog bih označio kao postmoderni roman. Namjerno sam naraciju prepustio strancu koji bolje i objektivnije sagledava Crnu Goru u čeljustima pluralizma. Ovo je priča o antiherojima, kao što su u mojim djelima obično antiheroji noseći likovi. Vjerujem da je modernom čitaocu previše mitomanije, on želi da se osjeti urbanim stanovnikom ove planete.  I suštinski i formalno. Na taj način želi da pristupi i novim i vječnim temama, jer živi digitalno doba.

MONITOR: U romanu se pominju brojna stradanja u Crnoj Gori tokom 20. vijeka. Da li smo se i koliko odmaknuli od te bratoubilačke prošlosti?

NENEZIĆ: Posljednji događaji pokazuju da nijesmo. Sve se više zvecka oružjem. Međutim, znajući da smo u NATO, ta priča mi je teatralna. A teatralnost se ni u pozorištu ne cijeni, osim ako nijeste Pirandelo. Siguran sam da su posljednje podjele, koje su inicirali SPC i Zakon o slobodi vjeroispovijesti, pravoslavno stanovništvo u Crnoj Gori u etničkom i vjerskom smislu razdvojile za sva vremena. Valjda je trebalo da se desi nešto ovako mučno da se ljudi napokon klone od onog višedecenijskog manira da vas ubjeđuju u ono što jeste ili nijeste ili da vas tjeraju i prisvajaju. Jednostavno su svi izabrali svoje strane. A poslije iskrene ili lažne ljubavi preostaje nam suživot, kakav takav, čiji će kvalitet svakako zavisiti od našeg evropskog puta i ulaska u EU.

MONITOR: Iste identitetske nedoumice muče vaše savremene i junake iz prošlosti, tu nema razrješenja?

NENEZIĆ: Naprotiv, ja i moji književni junaci mislimo da nas je rješenje iznenadilo sve. Iako im je bila druga namjera, pomenuti događaji su riješili vjerske, nacionalne i identitetske zavrzlame. To rješenje neće prihvatiti samo oni koji sjede na dvije stolice i kojima odgovara status kvo.  Čovjek i identitet su kao knjiga i naslov. Ne postoji knjiga sa dva naslova. Čak i ako se naslov izgubi u prevodu, to se zove „nesrećni prevod“. A i vremena su se promijenila. Meni kao crnogorskom piscu više nije cijeli „svijet” isto govorno područje i region, već je moj svijet internet. Međutim, kad se kao stvaralac uhvatim u koštac sa nekom temom, ja moram da zaboravim svoj crnogorski identitet, jer on postaje breme ili sljepilo, a likovi u djelu moraju biti izbalansirani da to ne bi ispao pamflet a ne umjetničko djelo. To se najviše osjeća u ovom romanu gdje su glavni likovi Englez, Italijan i Crnogorac islamske vjeroispovijesti, kroz čije karaktere pričam priču o podijeljenoj ondašnjoj i današnjoj Crnoj Gori.  Takođe, ovim romanom potvrđujem da je moje djelo mnogo angažovanije od mene kao intelektualca. Mene ne zanima instant politika, jer sam svim svojim bićem usmjeren na umjetnost. Ali sam informisan. Tek kad u meni zrene svijest o nečemu ili nekome, to pretvaram u angažovano djelo, bez obzira da li se radi o romanu, drami ili filmu, jer savremenost je nophodna i djelu i konzumentu.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAŠKO ĐENOVIĆ, VJERSKI ANALITIČAR: Vučić se može samo nadati „jedinstvu oltara i trona“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rimu su važni odnosi sa pravoslavnim crkvama. Nemojmo da zaboravimo da je upravo Beograd dugo vremena bio „most“ između Vatikana i Moskve

 

MONITOR: SPC je, za samo 20-ak dana ostala bez dva najviša i vjerovatno najuticajnija arhijereja: partijarha Irineja i mitropolita Amfilohija. Hoće li to, i na koji način, ostaviti značajne posljedica na funkcionisanje SPC-a?

ĐENOVIĆ: Iako se možda neki neće složiti sa mnom, ali i Njegova svetost i Visokopreosvećeni mitropolit su bili ljudi. Crkvu vodi Hristos, a patrijarh, arhiepiskopi, mitropoliti i episkopi služe Bogu i narodu.

MONITOR: Kao neformalni predvodnik crnogorske opozicije na izborima, mitropolit Amfilohije je značajno uticao na poraz vladajuće partije. Da li se tu radilo o ličnoj moći mitropolita ili uticaju SPC-a, između ostalog?

ĐENOVIĆ: Mislim da je mitropolit Amfilogije imao harizmu i da su ga vernici slušali. Tu harizmu on nije dobio zbog funkcije već je to dar koji neko ima ili nema. Kao neko ko se bavi verskim pravima i slobodama, meni je bila nezamisliva i pomisao da će vlast pokušati da pomisli ono što je crnogorska vlast uradila – da napravi pravni okvir za konfiskaciju crkvene imovine. Političari moraju da shvate da su prolazni. Partije nastaju i nestaju. Danas su parlamentarne, sutra opozicione. Ali crkva je konstanta. Crkva nisu zidovi već živi ljudi – vernici. Vernici različitih političkih opredeljenja, ali ujedinjeni i sabrani u veri. Znači nije u pitanju bilo čija moć, već bezumlje vlasti koja nije shvatala realnost da Crna Gora 2020. godine nije ona ista CG iz vremena komunizma. Pre godinu dana su pokušali da urade ono što ni komunisti nisu u vrhuncu svoje vlasti.

MONITOR: Mitropolit Amfilohije je, kada je preminuo patrijarh Pavle, važio za jednog od najjačih kandidata za patrijarha. Koliko je uspio kasnije da vodi svoju „politiku“ u Saboru i SPC-u?

ĐENOVIĆ: Mitropolit Amfilohije je formacijski bio čovek broj dva u SPC-u jer je osoba koja je arhijerej Mitropolije crnogorsko-primorske, ujedno i čuvar svešteničkog trona. Mitropolit Amfilohije je bio mjestobljustitelj patrijaršijskog trona jer je u trenutku bolesti i kasnije smrti patrijarha Pavla bio član Svetog arhijerejskog sinoda. Što se favorita za izbor kandidata tiče, ni patrijarh Pavle ni patrijarh Irinej, nisu bili izabrani kao favoriti tako da sva nagađanja i procene ko bi mogao da bude naredni patrijarh ne znače puno. Svaki episkop SPC-a koji je u episkopskom zvanju duže od pet godina, može da bude izabran za patrijarha. Njegova „politika“ se umnogome razlikovala od „politike“ patrijarha Irineja koji se priklonio vlasti. Mitropolit Amfilohije je uvek interese Crkve stavljao na prvo mesto što je često značilo sukob sa vlašću, političarima, policijom…

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo