Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIZAR RADONJIĆ, NOVINAR I SATIRIČAR: Volimo da se mrzimo

Objavljeno prije

na

Nema mjesta na Planeti koje, manje ili više, nije pogodno za stvaranje satire. Ni mi nijesmo izuzetak. Ljudska glupost je, inače, najveći obnovljivi izvor energije i inspiracije za stvaranje satire i samo treba koristiti obnovljive izvore. Valjda zato Crna Gora ima ovako široku lepezu satiričnog stvaralaštva

 

Velizar Radonjić piše članke, blogove i kolumne, kratke priče, eseje i drame, aforizme, satirične priče i humoreske. Dobitnik je više prestižnih nagrada za satirične priče i aforizme. Radni vijek je proveo u građevinarstvu, ali ističe da „iako je skoro pola vijeka gradio, živi od penzije jer se nije ugradio“.

MONITOR: Nedavno Vam je dodijeljena nagrada za najbolju satiričnu priču u okviru manifestacije Dani humora i satire Vuko Bezarević. Nagrađena priča nosi naziv Ko na Lovćen ak imalo sjedi. Recite nam nešto o priči i o nagradi koju osvajate već drugi put?

RADONJIĆ: Nagrada koja nosi ime Vuka Bezarevića, jednog od utemeljivača savremene satire u Crnoj Gori – ne samo u Pljevljima, jedna je od najprestižnijih nagrada za neobjavljenu satiričnu priču na prostoru bivše Jugoslavije. To je nagrada koju sanjaju i priželjkuju svi koji se bave satirom. Ja sam jedan od rijetkih koji je taj san dosanjao i jedini koji je ovu nagradu osvojio dva puta.

Nagrađena priča Ko na Lovćen ak’ i malo sjedi je jedna slojevita priča o Crnoj Gori, bolje reći slika savremene Crne Gore, onakve kakvu je onaj koji umije da gleda vidi sa vrh Lovćena. „Ko na Lovćen ak’ i malo sjedi više vidi no onaj iz Podgorice. Iz Podgorice ne mogu da dobače ni do Bioča, a kamoli pedeset ili sto pedeset godina unaprijed.“

Ovo je jedna drugačija i nesvakidašnja, lucidno ispričana priča o Crnoj Gori. Satirična u svim njenim slojevima, priča je, po ocjeni žirija „…oštrim i aforističarskim rečenicama ozidana jedna kamenita i vrletna slika Crne Gore, njenog savremenog trenutka ali i onog istorijskog, vječnog zapravo.”

MONITOR: U Vašoj ranije nagrađenoj priči Pismo, glavni junak se obraća Titu pišući mu o stanju u bivšoj Jugoslaviji. Kome bi glavni junak sada pisao i kako bi opisao stanje?

RADONJIĆ: Priča Pismo je prošle godine dobila nagradu Vuko Bezarević. U priči se njen glavni junak Bezmetković ispovijeda svom Vrhovnom komandantu Drugu Starom. U svojevrsnom ljetopisu, obavještava Druga Starog da je ovdje odlično, ali o tome ne smije da se priča. Poručuje mu da ne brine za nas, jer naš narod ima devet života, po jedan za svaki krug demokratije…

Svi mi imamo potrebu da se, s vremena na vrijeme, nekome ispovijedimo. Tako i Bezmetković. Svjestan je da se danas najrevnosnije krste oni koji su se do juče najviše petokračili. Zato bi se, ponovo, ispovijedio Drugu Starom. Kome bi drugom?  A imao bi o čemu da mu piše. Obavijestio bi ga kako smo donijeli Zakon o slobodi vjeroispovijesti koji je najviše uticao na krvnu sliku građana – izazvao je uvećanje crkvenih krvnih zrnaca. Pisao bi mu i o tome kako smo promijenili vlast a da nam za to nijesu trebali ni Crna ruka ni Apis – dovoljne su bile čiste ruke i lapis… utješio bi ga da ne brine. Mi smo blagorodan narod: kao i vjekovima unazad i dan-danas najviše volimo da se mrzimo…

MONITOR: Izjavili ste jednom da je humor za vas terapija. Kada ste počeli da se bavite satirom?

RADONJIĆ: Satira je lijek, kako za čovjeka, tako i za društvo. Ja se stvaranjem satire bavim svega 4-5 godina. Prvu satiričnu priču Štakor i kralj sam napisao 2016. godine.  Za mene je stvaranje satire svojevrsna terapija koju primjenjujem u borbi protiv Parkinsonove bolesti. Za sada dosta uspješno, možda i zbog toga što satiru, kao i bilo koji melem, spravljam od gorkih trava. Zato je moja satira dosta opora, ali djeluje.

MONITOR: Koliko je ovdašnji mentalitet pogodan za satiru, 
postoji li neka osobenost ovdašnjeg humora, znamo li se nasmijati na svoj račun
?

VELIZAR: Nema mjesta na Planeti koje, manje ili više,  nije pogodno za stvaranje satire. Ni mi nijesmo izuzetak. Ljudska glupost je, inače, najveći obnovljivi izvor energije i inspiracije za stvaranje satire i samo treba koristiti obnovljive izvore. Valjda zato Crna Gora ima ovako široku lepezu satiričnog stvaralaštva, bilo da je riječ o filmskoj ili pozorišnoj satiri, karikaturi, aforizmu, satiričnoj priči ili nekom drugom obliku stvaralaštva. Kao što sam već rekao, ja se satirom bavim svega 4-5 godina, a to je veoma kratak period da bih dao mjerodavan sud o crnogorskoj satiri i njenim osobenostima. Usudiću se jedino da kažem kako se slađe i glasnije nasmijemo na tuđ nego što to činimo na svoj račun.

MONITOR. Brojni aforističari, karikaturisti bore se i satirom protiv pandemije. I vi ste tu aktivni. Možete li nam kazati nekoliko vaših aforizama o epidemiji?

RADONJIĆ: Kao i svaka velika pošast tako i korona predstavlja izazov kojemu je teško odoljeti. Učestvujući u planetarnoj pobuni protiv pandemije, poručio sam Planeti da: „Nije svako sranje vanredno stanje, ali je vanredno stanje uvijek sranje.” Ovaj aforizam je u konkurenciji 130 autora sa oko 950 aforizama na Festivalu humora i satire u Mrkonjić Gradu, proglašen „zlatnim aforizmom”. Čitaoci bi bili uskraćeni ako izostavim neke druge aforizme:  „Blagodareći koroni imali smo rekordnu berbu – obrali smo bostan”, „Od kad je uvedena obaveza nošenja maski, lopovi su se maskirali u poštene građane”, „Kad virus mutira – nastaje novi soj. Kad mutira čovjek – postaje nesoj”, „Za imunitet krda fali nam samo imunitet…“

 

Priče o graditeljstvu

MONITOR: Vaše tekstove o graditeljstvu objavljuje časopis Inženjerske komore Crne Gore. O čemu pišete u njima?

RADONJIĆ: Članci koje objavljujem u časopisu Pogled svojevrsna su hronika graditeljstva u Crnoj Gori, koju ispisujem punih osam godina. To je priča o graditeljstvu i graditeljima. To je istovremeno jedan manji dio građe koju prikupljam i obrađujem u knjizi Hronika graditeljstva u Crnoj Gori. Biće to jedinstvena i sveobuhvatna knjiga. Prvi njen dio je hronološki presjek kroz crnogorsko graditeljstvo. Priča počinje hronološkim presjekom nastanka Crne Gore. Slijedi nastanak gradova, izgradnja putne infrastrukture, izgradnja željezničke i elektroenergetske infrastrukture, izgradnja sakralnih objekata, spomenika, javnih građevina, uspostavljanje institucionalnog i pravnog okvira u crnogorskom građevinarstvu…

Drugi dio je priča o graditeljima, počev od Fra Vita Kotoranina iz XIV vijeka, koji je zidao Visoke Dečane. Slijede Rade Neimar iz narodne pjesme, graditelj manastira Ljubostinja, Mimar Hajrudin graditelj Husein pašine džamije u Pljevljima… I tako redom, priča se nastavlja o pionirima graditeljstva u Crnoj Gori: Josipu Sladeu, Vojvodi Mašu Vrbici, Marku Đukanoviću, prvom crnogorskom građevinskom inženjeru, Radoju Gardaševiću, prvom elektroinženjeru. Ova Hronika podsjeća da je u periodu od 1846. do 1916. godine više od 80 mladih ljudi iz Crne Gore studiralo tehničke nauke na evropskim uiniverzitetima.

U ovoj Hronici će biti objavljena imena svih inženjera i arhitekata iz Crne Gore koji su između dva svjetska rata diplomirali na Tehničkom fakultetu u Beogradu, počev od Gavra Cemovića… pa sve do arhitekata i inženjera koji su se školovali na Univerzitetu Crne Gore. Nijesu zaboravljeni ni prvi tehničari koji su bili ključni nosioci poratne obnove i izgradnje Crne Gore… Sve to sa ciljem da se na jednom mjestu, koliko to bude moguće, sakupe i objave imena graditelja u Crnoj Gori  i njihova imena sačuvaju od zaborava…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

MONITOR: Kako gledate na inicijativu o rehabilitaciji golootočkih žrtava?

PEPIĆ: Inicijativa o rehabilitaciji golotočkih žrtava u suštini nije loša. Naprotiv. U suštini ovaj i ovakav potez predsjednika Milatovića je i konkretan i korektan. Ali postavlja se pitanje  zašto  to nije urađeno do sada.  Naročito ako se zna da su ostale Republike bivše Jugoslavije donijele neke vrste rehabilitacije.

Ako se uz to zna da je u ovom zloglasnom koncentracionom zatvoru, bio veliki broj zatvorenika i žrtava iz Crne Gore, koji su sredinom prošlog vijeka zbog Rezolucije IB, slati da u više nego nehumanim uslovima, budu zatvarani, zlostavljani, prebijani, maltretirani, ubijani… Ko ih je tamo slao, pa najvećim dijelom  Crnogorci? Njihovi ratni drugovi, komšije, braća…

Možda nam i primjer Golog otoka  najbolje govori o tome kako se i mi većinski ponašamo prema istoriji. Kao prema samoposluzi. Iz nje uzimamo samo što nam treba, tj.samo ono što nam odgovara.

Prošlost trebamo da prihvatimo bez šminkanja i uljepšavanja. Mi prošlost ne možemo promijeniti, ali moramo na valjan način ukazati na ono što je bilo dobro, a i što je bilo loše.

MONITOR: U Skupštini je formiran Anketni odbor za crne trojke. Najavljeno je rješavanje mnogih do sada nerasvijetljenih ubistava i napada. Koliki su dometi ovog odbora?

PEPIĆ: Ko zna, možda se držeći i one stare  – ako nešto nećeš da riješiš, ili ako hoćeš da nešto prolongiraš, formiraj komisiju.

Naravno da je formiranje odbora od strane Skupštine, koja će se baviti osvjetljavanjem nekih teških događaja iz naše nedavne prošlosti  legitimno. No, istovremeno, tako se i priznaje da su mnoge naše institucije slabe, ili da ih nema.

Da smo imali institucije, ovaj odbor nam i ne bi trebao. Ali, moram da primijetim,  ni ,,ovi” nakon avgusta 2020. nijesu praktično ništa ni uradili da one ojačaju.

Zato imam pravo na sumnju, koliko ovaj odbor može da doprinese. Uz sve to, veliku sumnju kod mene izaziva najava da predsjednik ovog odbora, može biti neko iz DPS-a!? Da li se  ovakvom tematikom na valjan način može,  i prije svega da li hoće, da se bavi neko ko je bio vlast  kada se to događalo?

MONITOR: Krize ni u regionu ne nedostaje, a dio političara svako malo ide do Beograda, sada i u Banja Luku da daju pomoć Vučiću, Dodiku. Da li takva praksa i koliko opterećuje političku scenu u Crnoj Gori?

PEPIĆ:  Svi su izgledi da Vučićev režim, bez obzira na sva činjenja i nečinjenja, nema adekvatan način da se suprotstavi protestima koje predvode studenti u Srbiji, koji su mu dobrano uzdrmali vlast.

Da bi mu pomogli, i da bi skrenuli pažnju sa onoga što traže studenti,a to je njegov politički odlazak,  Vučiću su u pomoć ,,priskočili” njemu više nego ,,odani Srbi ” iz regiona. Prije svega Milorad Dodik, predsjednik RS- a, kao i crnogorski političari iz  prosrpskih partija.

Naravno da to opterećuje i crnogorsku političku scenu. Dobro se zna da je Balkan počesto zbog nečijih ličnih interesa, znao da upadne u veliko nevolje i zlo! Ipak, ne očekujem neke velike nestabilnosti kod nas. Vjerujem da su se građani, poučeni nedavnom prošlošću, većinski ,,opametili”.

MONITOR: Vidite li izlaz i rješenje političke krize u Crnoj Gori i mogući dogovor vlasti i opozicije?

PEPIĆ: Što se tiče sukoba pozicije i opozicije u parlamentu, rekao bih –  ništa novo. Ništa što već nije viđeno. Bilo je i ranije bojkota i opstrukcije rada parlamenta.

Mislim da  razlog koji je naveo DPS, a kojem se priključila URA, da je to zbog navodnog kršenja Ustava od strane Ustavnog odbora, zbog slanja jedne sutkinje Ustavnog suda u penziju, ne stoji. Nije to toliko zbog ustavnosti, koliko zbog toga ko je poslat u penziju.

Vidim mogućnost dogovora opozicije i pozicije oko daljeg i nesmetanog rada i djelovanja parlamenta. Ne zato što je DPS ponudio svojeg kandidata za mjesto predsjednika Anketnog odbora. Već zbog  pritiska međunarodnog faktora. Prije svega ambasadora KVINTE.  Za  ,,pomirenje i saradnju”  koji će, čini se, ubrzo uslijediti, od domaćeg  veće zasluge imaće međunarodni faktor.

Građani će i dalje biti u ,,vrzinom kolu”. Zbog uspostavljenog partitokratskog sistema, gdje poslanici i odbornici nemaju odgovornost prema građanima, već isključivo prema svojim partijskim šefovima. Zato nam i trebaju otvorene izborne liste, da znamo i koga i ko nas bira.

MONITOR: Kako biste kao istoričar analizirali trenutno stanje u svijetu. Nakon  genocida u Gazi, rata u Ukrajini, moguće je  novo pregrupisavanje velikih sila. Ima li sličnosti sa istorijskim događajima u prošlosti?

PEPIĆ:  Opet bih reko –  već viđeno.

Nova američka administracija promijenila  je retoriku i odnos prema ratu u  Ukrajini. Razlog vidim u tome što taj rat sve duže traje i što ukrajinski režim nije baš ,,trčke” pristao na ponudu pragmatičnog i bahatog ekonomiste Trampa, da mu potpiše ,,blanko” korištenje prirodnih ukrajinskih bogatstava. Ljudi poput Trampa i ne pomišljaju da nešto, bez obzira na cilj i situaciju, rade džaba!

Odnosi Amerike i Rusije, za očekivati je da će biti na nekoj većoj ili bolje rečeno, pristojnoj razini. Ali ostaje pitanje šta će biti sa EU.

Svijet će naravno i dalje biti nepravedan. Naročito je nepravedan u odnosu prema onome što je radio i što radi izraelski režim koji sprovodi zločine i genocid nad Palestincima.  Tramp čak iznosi i ,,genijalno”, krajnje nehumano rješenje o iseljavanju Palestinaca iz Gaze. O tome skoro pa čitav ,,miroljubiv i pravedan” svijet, pa i naši političari i mnogobrojni ,,vajni” borci za ljudska prava i slobode ćute. To je  sramno i licemjerno!

Predrag NIKOLIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo