Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA TERŠELIČ, VODITELJICA DOCUMENTE-CENTRA ZA SUOČAVANJE SA PROŠLOŠĆU IZ ZAGREBA: Nema pobjednika u najnovijem srpsko-hrvatskom diplomatskom incidentu

Objavljeno prije

na

Najbolje rezultate u podsticanju suočavanja vezujem uz djelovanje nezavisnih medija i građansko angažovanje, u kontekstu procesa evropskih integracija. No plaši me nevoljnost i sve manji interes EU za proširenje

 

MONITOR:Ponovo se intenziviraju međusobne optužbe Srbije i Hrvatske povodom odbijanja Hrvatske vlade da predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću dozvoli da, kako on tvrdi, privatno posjeti Jasenovac. Ima li pobjednika u ovom ,,diplomatskom” incidentu?

TERŠELIČ: Nema. Sve dok ne postane normalno priznavanje patnje stradalih i prihvaćanje činjenica o stradalima s različitih strana ratova, što uključuje i žrtve jasenovačkog logora i sve stradale zbog ustaškog režima, svi smo na gubitku. Hrvatsku i Srbiju ali i druga post-jugoslavenska društva još opterećuju nezavršeni ratovi i nepriznate žrtve. Posebno su iscrpljujući prijepori oko sudbine ubijenih i nestalih koje neki političari i dalje koriste za stjecanja političkih poena. Žao mi je što se zbog loših međudržavnih odnosa pitanje posjete Spomen-području Jasenovac od strane predstavnika Republike Srbije nije dogovorilo tiho i dostojanstveno, s pijetetom prema ubijenima. U uzavreloj atmosferi narušenih regionalnih odnosa i neprekidne politizacije žrtava, posjeta predsjednika Srbije ne može biti privatna. Neophodno ju je pažljivo planirati. No za dogovaranje izgleda nema volje.

MONITOR: Neki posmatrači smatraju da su  odnosi Srbije i Hrvatske, u posljednjih deset godina, veoma nazadovali. Kada se radi o nestalima i suđenjima za ratne zločine pred nacionalnim sudovima, koji su dometi saradnje?

TERŠELIČ: Nema dvojbe, odnosi su zategnuti, uz česta pogoršanja i rijetka zatopljenja. Zlatno doba u kojem su tadašnji predsjednici Josipović i Tadić s pijetetom obilazili mjesta stradanja su iza nas. No puno znači da su takva iskustva izgradnje povjerenja bila moguća. Vjerujem da će s  nekim drugim političkim garniturama biti moguće ponovo raditi iskorake prema priznanju svih žrtava, a zašto ne, prema katarzi.

Regionalna suradnja  nikad nije bila gora. To je i glavni razlog zašto je u Hrvatskoj trend suđenja u odsutnosti u predmetima ratnih zločina i dalje dominantan;  zabilježen je isključivo u kaznenim postupcima koji se provode protiv pripadnika srpskih paravojnih postrojbi/JNA. U izvještajnom razdoblju, na razini četiri nadležna suda 41 od 59 (70%) kaznenih postupaka provedeno je protiv nedostupnih optuženika. Tijekom 2020. kao i 2021. u odsutnosti je suđeno 86% nekadašnjih pripadnika srpskih paravojnih formacija/JNA.  Od 44 kaznena postupka, suđenja u odsutnosti provedena su u 32 (73%) postupka tijekom 2020., dok je 2021. od 42 kaznena postupka, njih 29 (69%) vođeno protiv nedostupnih pripadnika srpskih paravojnih formacija/JNA koji su uglavnom prebivali na teritoriju Republike Srbije. Da se regionalna suradnja normalizira većini okrivljenika  moglo bi se suditi u zemlji boravišta.

No teško je reći je li više zabrinjavaju odnosi sa Srbijom ili sa Bosnom i Hercegovinom.

MONITOR: Kako gledate na podizanje tužbi protiv četiri pilota RH kojim ih je Više tužilaštvo u Beogradu optužilo za smrt trinaestoro ljudi jer su je, kako se navodi, izazvali gađajući izbegičke kolone tokom Oluje 1995-e, a kako na reagovanje hrvatskog vrha? 

TERŠELIČ: Svi bi se ratni zločini trebali istražiti. Kolona je nedvojbeno raketirana. Pošto je izostalo pravovremeno postupanje pravosuđa Hrvatske, u Documenti smo pozdravili najavu podizanja optužnica. Pozvali smo nadležne institucije da što prije dogovore u kojoj zemlji će se nastaviti postupak. Ukoliko optužnica bude potvrđena, zalažemo se za suđenje u prisutnosti optuženika u Hrvatskoj. Ne protivimo se univerzalnoj nadležnosti sudova, ni u Srbiji ni u bilo kojoj drugoj zemlji, jer je njena svrha onemogućavanje nekažnjivosti i obavezivanje zemalja na postupanje prema počiniteljima svih kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom.

Documenta je još 2012. godine upozoravala da je zločin počinjen i nije istražen. Najava tužiteljstva Republike Srbije posljedica je nevoljnosti hrvatskih vlasti i pravosuđa da se temeljito istraže sve okolnosti ovih događaja i da se eventualna kaznena odgovornost za njih nedvojbeno utvrdi. Podsjetimo, zločin se dogodio 7. kolovoza 1995. godine oko 10h u selu Bravsko u susjednoj Bosni i Hercegovini, kada je živote izgubilo 9 osoba, od toga četvoro djece, dok je veći broj osoba ranjeno.

Toga dana su dva nadzvučna aviona tipa MIG-21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, 30-ak kilometara duboko u unutrašnjosti BiH gađali kolonu civila iz južne Like i sjeverne Dalmacije, koji su tijekom vojno-redarstvene akcije Oluja u strahu napustili svoje domove.

MONITOR: Da li je objašnjenje o ,,dominaciji istorijskog revizionizma” u državama nastalim od SFRJ dovoljno objašnjenje za masovni nedostatak saosjećanja za žrtve ,,na drugoj strani”? 

TERŠELIČ: Svakako nije. Bojim se da su revizionizam i nedostatak suosjećanja svjetski fenomen koji iziskuje dodatna znanstvena istraživanja i ustrajno poticanje individualnih i društvenih procesa kritičnog sagledavanja teškog nasljeđa prošlosti.

MONITOR: Da li su procesi ,,suočavanja sa prošlošću” i ,,istine i pomirenja” dugi i neizvjesni?

TERŠELIČ: Društveni i institucionalni procesi suočavanja s prošlošću dugo traju i iziskuju dugogodišnji angažman svih aktera. Nije dostatan angažman zainteresiranih. Najteže je za prava svih stradalih pridobiti one koji nisu zainteresirani, poput političara koji skupljaju podršku birača kroz zastupanje isključivog nacionalizma. Baš ti političari nisu imali razumijevanja za inicijativu za REKOM i nisu podržali ustanovljenje regionalne komisije u kojoj bi žrtve progovorile o stradanjima. Pitam se kad će ti političari izgubiti potporu u svojim zemljama. Najbolje rezultate u poticanju suočavanja vezujem uz  djelovanje nezavisnih medija i građansko angažiranje, u kontekstu procesa europskih integracija. No plaši me nevoljnost i sve manji interes EU za proširenje.

 

Tek ćemo vidjeti koliko je Haški tribunal uticao na naša društva

MONITOR: Haški tribunal sada funkcioniše kao ,,rezidualni mehanizam”. Kako ocjenjujete njegov doprinos procesima ,,pravde i pomirenja”? 

TERŠELIČ: Tribunal je dao prevažan doprinos utvrđivanju činjenica i učinkovitijem procesuiranju ratnih zločina, ne samo kroz pravomoćno okončana suđenja u Hagu nego i kroz poticanje procesuiranja zločina u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. No tek ćemo vidjeti koliko je dugoročno utjecao  na naša društva. Izazov prihvaćanja činjenica o zločinima danas je veći nego što je bio prije desetak godina. Kad bi svi uvažili činjenice utvrđene van razumne sumnje, od genocida u Srebrenici nadalje, imali bismo puno manje problema i više prostora za razvoj. Teško je reći hoće li političke stranke koje se takmiče za glasove sve zabrinutijih birača, zastrašenih perspektivom globalne recesije, povesti u tom smjeru. U Europi potresenoj ratom u Ukrajini, suočenom s višestrukim krizama, ne bi smjeli ponovo krenuti putem isključivanja drugoga. Na nama je da tražimo što kreativnije načine predstavljanja mračnih strana naše povijesti kao i tradicije građanskog otpora, u nadi da će vrijednosti solidarnosti i nenasilja postati centralne za nove generacije.

 

Istoričari iz Hrvatske i Srbije uveliko se slažu oko broja ubijenih u Jasenovcu, neki političari manipulišu

MONITOR:  Zašto je Jasenovac i danas dnevno-politička tema?

TERŠELIČ: Velik je problem da neki političari još manipuliraju brojem ubijenih mada se povjesničari  iz Hrvatske i Srbije uvelike slažu oko broja ubijenih u koncentracijskom logoru Jasenovac te obližnjim logorima u Bročicama, Krapju, Jasenovcu i Staroj Gradiški. Istraživači Spomen-područja Jasenovac prikupili su imena i podatke za 83.145 žrtava. U KL Jasenovac umoreno je  39.570 muškaraca, 23.474 žena i 20.101 dijete do četrnaest godina starosti. Među žrtvama najbrojniji su Srbi, a slijede, Romi, Židovi, Hrvati, Bošnjaci… Neki  političari iz Srbije i RS u Bosni i Hercegovini ignoriraju i trud istraživača Spomen-područja Jasenovac i najobimniji popis žrtava Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije, koji je na osnovi Imeničnog popisa žrtava Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946. i prikupljenih dodatnih podataka SUBNOR-a o žrtvama rata, 1964. sačinio Savezni zavod za statistiku SFRJ. Taj popis sadrži imena 597. 323 žrtve. Ukupan broj žrtava s tog poimeničnog potpisa manji je od broja koji još stoji zapisan na spomeniku u Donjoj Gradini. Taj je spomenik nad masovnim grobnicama svojevremeno posjetio tadašnji predsjednik Boris Tadić.

Puno je problema i u Hrvatskoj. Od 2016. predstavnici židovskih, srpskih, i antifašističkih organizacija u manjoj ili većoj  mjeri su bojkotirali službenu, državnu komemoraciju, jer se ne slažu s vladinom politikom nečinjenja, zanemarivanja Spomen-područja Jasenovac te propuštanja pravovremenog reagiranja na dnevnopolitičke događaje vezane uz relativizaciju i revitalizaciju ustaštva. Vrlo je problematično i što Vlada RH ne podupire inicijativu Koordinacije židovskih općina RH za zabranu ustaškog pozdrava i znakovlja. Nedavno smo organizirali spomen okupljanje povodom obilježavanja 80. godišnjice. Naime, 10. srpnja 1942. godine, Diana Budisavljević je sa suradnicima došla na prostor logora Stara Gradiška kako bi pokušala pomoći i spasiti djecu iz logora. Skup u spomen na tisuće preminule i tisuće spašene djece suorganizirali smo Documenta, JUSP Jasenovac i Srpsko narodno vijeće uz podršku općine Stara Gradiška. Naše su prijatelje iz svijeta šokirale porušene zgrade i kula u nekadašnjem ustaškom logoru Stara Gradiška. Kćer nekadašnjih zatočenika logora nije mogla vjerovati da se ni ne pokušava konzervirati i obnoviti jedini dio Spomen-područja u kom stoje ostaci građevina iz vremena Drugog svjetskog rata. Pošto je riječ o tvrđavi koju su počeli graditi u 18. stoljeću, koja je prvo korištena za obranu a kasnije kao zatvor i logor, pa ponovo kao zatvor za političke zatvorenike u SFRJ, svakom je razumnom jasno da bi tu mogli stvoriti obrazovni centar relevantan za posjetitelje ne samo iz Hrvatske i regije, već iz cijele Europe. No projekt obnove samo je jednom podnesen EU. Tada nije prihvaćen jer je nedostajala studija utjecaja na okoliš. Vlada RH više nikad nije pripremila sličnu aplikaciju.

Ipak treba naglasiti i postupnu normalizaciju odnosa prema nasljeđu Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Posebno bih naglasila obraćanja najviših predstavnika vladinih institucija na godišnjim komemoracijama u Spomen-području Jasenovac te govor koji je premijer Plenković održao na otvaranju izložbe „Ako tebe zaboravim…“ u veljači 2020. koja je uz stradanja u logoru istrebljenja Auschwitzu prikazala i sudbinu logoraša ustaških i fašističkih logora. Nakon predugih odgađanja HRT je prikazao TV seriju „Nezavisna država Hrvatska“. Hrvoje Klasić priprema novu TV seriju o partizanima pa se nadam da ćemo vidjeti i nju. Važno je i da je nedavno u Zagrebu otkriven Spomenik žrtvama holokausta i ustaškog terora.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo