Povežite se sa nama

OKO NAS

VLADA GRADI SJKI CENTRE PO GLAVI STANOVNIKA: Nekom maćeha

Objavljeno prije

na

Beranskj Ski centar Lokve  je procvat  doživljavao osamdesetih. Dokusurila ga je  pljačkaška privatizacija i  kupovina od strane  ruskog biznismena prevaranta.  Prije tri godine došao je u u ruke investitora, braće Guberinić. Rodila se  nada da mu se može vratiti nekadašnji značaj. Vlada se postarala  da im oteža poslovanje

 

Dok Vlada planira investiranje nekoliko desetina miliona eura u tri nova ski centra na sjeveru Crne Gore, u Mojkovcu, Bijelom Polju i Rožajama, privatni preduzetnik koji je prije tri godine kupio ski sentar Lokve kod Berana suočava se sa nepremostivim problemima i razmišlja o tome da se povuče iz posla.

Dejan Guberinić, jedan od braće koji su sa kupili ovaj ski centar kaže da ni poslije tri godine nije riješen problem skijaških staza na terenima planine Cmiljevice. Staze faktički ne postoje, zbog čega im je onemogućeno da normalno rade i planiraju razvoj ovog nekada vrlo popularnog skijašišta.

“Osnovni problem je u tome što su staze na privatnim posjedima i nama je onemogućeno da ih pripremamo na vrijeme za sezonu. Tako iz godine u godinu. Da apsurd bude veći, prošle godine nas je inspekcija  kaznila zbog toga što je jedna smrča navodno bila previše blizu uspinjače. Privatni vlasnici nam ne daju da diramo njihovu zemlju i podnose prijave zbog sječe njihovih stabala, a inspekcije nas kažnjavaju što ne sjećčemo stabla“ – kaže Guberinić.

Oni su se obraćali Ministarstvu turizma sa molbom da riješi ovaj problem, ali su oni lopu prebacivali u opštinsko dvorište.

“Iz Opštine Berane su nam objasnili da su stupila na snagu nova zakonska rješenja i da je to u isključivoj nadležnosti državnih organa. Naše nevolje,  tako, mogu potrajati još koju godinu. Čemu onda ulaganja koja planiramo, čemu čitav posao” – kaže ovaj čovjek sa razočarenjem.

Braća Guberinić, od kojih je jedan preduzetnik u Švajcarskoj, su samo za plate za nekoliko radnika za tri prethodne godine izdvojili preko stotinu pedeset hiljada eura.

“Umjesto da budemo stimulisani, Ministartstvo turizma nam nameće nekakav poseban porez, na hotel koji je navodno od posebnog turističkog značaja a koji mi još nijesmo rekonstruisali, što godišnje iznosti dvadeset sedam hiljada eura” – kaže Guberinić.

On ističe da nema ništa protiv toga da Vlada uloži u Rožaje šesnaest miliona eura, kako je najavljeno, samo da pusti njih da rade bez barijera.

“Iz Opštine Berane će se obratiti premijeru i predočiti mu nevolje sa kojima se mi suočavamo. Ako to ne urodi lodom, neće nam preostati ništa drugo već da se povučemo iz posla” – kaže Guberinić.

Marko Lalević, potpredsjednik opštine Berane,  podsjeća da se za ski centar Lokve znalo diljem stare Jugoslavija, i da su mnogi tu dolazili da uživaju u zimskim spotovima, proslavama novogodišnjih praznika i dobrom druženju. Ovako ilustruje odnos Vlade prema beranskoj opštini.  “Pogledajmo  tekuću godinu i sredstva opredijeljena za kapitalni budžet koji se realizuje preko Uprave javnih radova u 2019.  Nabrojaću samo neke  stavke iz obrazloženja kapitalnog budžeta. Izgradnja, rekonstrukcija i adaptacija objekata kulture – za opštinu Berane je opredijeljeno nula eura. Igradnja i rekonstrukcija objekata socijalnog staranja – za opštinu Berane opredeljeno nula eura. Inapređenje turističke ponude  – za opštinu Berane opredeljeno nula eura. Opština Bijelo Polje ski centar Smiljača 4.120.000, valorizacija Đalovića pećine 3.450.000 eura, Mojkovac – Ski centar Žarski 2.447.000 eura, Rožaje – ski centar Hajla 1.030.000 eura, Andrijevica – Kuća voća  875.000 eura, Gusinje .- uređenje Alipašinih izvora 300.000 eura” – nabraja Lalević.

Lalević objašnjava da mu je drago sto se toliko ulaže u susjedne opštine na sjeveru Crne Gore,  ali ukazuje da Berane, kao opoziciona opština,  i građani Berana ne zaslužuju maćehinski odnos Vlade i ministarstava.

Opština Bijelo Polje će, navodi Lalević, iz kapitalnog budžeta preko Uprave javnih radova dobiti preko 8.400.000 eura (Ski centar Smiljača 4.120.000 i valorizacija Đalovića pećine 3.450.000 i dr.), opština Mojkovac preko 3.200.000 eura (Ski centar Žarski 2.447.000, pasarela za potrebe šetališta 550.000 i dr.), opština Rožaje oko 2.000.000 eura (Ski centar Hajla 1.030.000, izgradnja doma starih 100.000, izgradnja vrtića i škole 370.000), opština Plav oko 1.500.000 (rekonstrukcija trga 500.000, rekonstrukcija ulica 315.000, izgradanja doma za stare 100.000 eura).

“I u takvom maćehinskom budžetskom odnosu Vlade Crne Gore prema opštini Berane ipak se našao Beranac,koji je u Svajcarskoj legalno zaradio svaki euro  koji je počeo sa velikim ulaganjima i reonstrukcijom hotela Lokve.  Pokrenuo je žičaru, oživio skijališta, planirao milionske investicije i zapošljavanje oko 100 ljudi. A onda Vlad koči” – tvrdi Lalević.

On napominje da je  novi zakon o planiranju i izgradnji objekata oduzeo lokalnim samoupravama sve nadležnosti u kontroli i planiranju prostora na svojim teritorijama.

“Proceduru za izmjenu planova pokreće ministarstvo i Vlada Crne Gore, loša zakonska rješenja i nedostatak stručnih i kadrovskih kapaciteta napravili su ogromne probleme opštinama i a i Vladi vezano za primjenu pomenutog zakona. Vlada ne želi ništa da uloži u Ski centar Lokve, ne želi ni da ubrza po skraćenom postupku izmenu Pup-a  Berane na zahtjev Opštine još od prije nekoliko mjeseci, Opština  je nemoćna da ubrza proceduru izmjene planskog dokumenta kako bi zaštitila interese jednog od rijetkih investitora koji se usudio da pošteno ulaže u svoj grad i svoju zemlju. Njemu je to teško shvatiti, a nama iz Opštine još teže objasniti” – kaže Lalević.

Ski  centar Lokve, sa istoimenim hotelom nalazi se na planini Cmiljevici, na nadmorskoj visini od 1350 do 1700 metara. Hotel je lociran pored magistralnog puta za Rožaje, na četrnaestom kilometru od Berana. Procvat je  doživljavao osamdesetih godina, kada je predstavljao otkriveni biser za turiste iz Vojvodine, koji su, skupa sa Berancima, podigli i vikend naselje u njegovoj neposrednoj blizini.

Uspijevao je da radi i devedestih godina, u vremenima krize i inflacije, sve do rata na Kosovu. Neko je odlučio da tu smjesti izbjeglice, i tada je uglavnom uništen.

Uslijedila je pljačkaška privatizacija, pa kupovina od strane  ruskog biznismena prevaranta.  Kada je konačno, prije tri godine, došao u ruke braće Guberinić rodile su se nade da mu se može vratiti stari sjaj i značaj na turističkoj mapi. Svojim mjerama ispriječila se Vlada.

Dotle se, pod neformalnim izgovorom da treba ulagati u ski centre preko dvije hiljade matara nadmosrke visine, planiraju milioni za opštine koje su pod kontrolom Demokratske partije socijalsita i njenih satelita.

Tako ćemo, ako se ostvare ovi planovi, dobiti ski centre po glavi stanovnika. Jedino se previđa da ako se migracije sa sjevera nastave ovim tempom, stanovnika više biti neće.

 

                                                                                                               Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

FABRIKE KOJE KOLAŠINCI NIJESU DOČEKALI: Pogoni  u novinskim naslovima i predizbornim obećanjima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako se ni jedno  obećanje o otvaranju fabrika u Kolašinu, tokom miulih četvrt vijeka, nije obistinilo, to ne sputava aktuelnu lokalnu vlast da najavljuje otvaranje novih

 

Da je bar dio obećanja državnih i lokalnih funkcionera, tokom minule dvije i po decenije ispunjen, na području kolašinske opštine sada bi radilo desetak pogona i u njima bilo bar hiljadu zaposlenih. Broj Kolašinca, kojima je neophodna jednokratna socijalana pomoć, iz godine u godinu, raste

Prije,  otprilike,  četvrt vijeka,  Kolašincima je obećana fabrika za preradu voća. Nešto kasnije i pogon za preradu mlijeka.  Nakon toga, pred svake izbore ta obećanja su ponavljana, a 2014. godine tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković bio je i precizan. Najduže za dvije godine, tvrdio je on, Moračani, ali i ostali u kolašinskim selima imaće nači da zarade od viškova voća i povrća, koje uzgajaju. Znao da pred novinarima istakne da će dvije takve  fabrike biti otvorene u kolašinskoj Biznis zoni.

Naravno, na tom prostoru niti bilo gdje drugo na području opštine, nije otvoren sličan pogon. Nema više, čak, ni obećanja o tome. N stočari nijesu bolje prošli s predizbornim obećanja. Još nijesu dočekali dugo očekivane pogone za preradu mlijeka ili mesa i životinjeske kože. U obećanjima je  postojala i fabrika za preradu vune.

Obećanja koje je, kada je riječ o oživljavanju privrede, davao Brajuškovićev predhodnik Mileta Bualtović ne mogu se ne izbrojati. Ništa  nije ostvareno.    Bulatović  će ostati upamćen, između ostalog,  i kao funkcioner za vrijeme čijeg mandata,  su iz Kolašina, neralno visokim nametima i taksama,  otjerani ozbiljni inevstitori u turizam.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETNJICA- KAKO ZAUSTAVITI MIGRACIJE:  Obećanja, obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trend odlazaka mladih porodica posebno je pojačan nakon što je prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj usvojen novi paket migracijskih zakona koji olakšava useljavanje za potrebe njemačkog tržišta rada. No baš ranije iseljeni Bihorci kažu da postoji nada da se zaustavi iseljavanje, i da oni u tome mogu pomoći

 

Godinama se iz petnjičkoj kraja masovno odlazi. Prosvjetni radnici svjedoče, da skoro nema dana da neka školska klupa ne ostane prazna. Mladi roditelji svoju djecu odvode sa sobom u svijet.

Ovaj trend je još pojačan, kako pokazuje i zvanična statistika, nakon što je prije nekoliko mjeseci u Njemačkoj usvojen novi paket migracijskih zakona koji olakšava useljavanje za potrebe njemačkog tržišta rada.

“Sada se može sa sigurnošću tvrditi da će, ako se nešto ne učini i pomognu mladi na sjeveru, taj region za deset do petnaest godina imati sto hiljada manje stanovnika i da će čitav sjeverni region imati do sedamdeset hiljada građana, na šta ukazuju i svi zvanični podaci iseljavanja i negativnog prirodnog priraštaja” – saopšteno je iz bjelopoljske nevladine organizacije Euromost.

Nakon što su formirali  opštinu, Pertnjičani su, za sada jedini,  uspostavili lokalnu kancelariju za dijasporu i svake godine okupe veliki broj iseljenika na manifestaciji pod nazivom Dani dijaspore.

Među dijasporom vlada nepodijeljeno mišljenje da u cilju valorizacije potencijala i zaustavljanja migracije stanovništva, Petnjica mora da iskoristi iskustva i znanja svojih iseljenika.

Oni smatraju da humanitarne aktivnosti, koje sprovode Petnjičani u inostranstvu, nijesu dovoljne  i ističu da je neophodno stvarati ambijent za razvoj i  otvaranje radnih mjesta.

“Dobro je to što su se Bihorci koji žive u inostranstvu svih ovih godina pokazivali kao izuzetno humani ljudi i što su preko različitih donacija pomogli svoj zavičaj. To je  dalo dobre impulse za razvoj ovoga kraja, ali za ozbiljniju razvojnu priču treba uvezati i niz drugih činilaca. Prije svega, uz izgradnju kvalitetnih puteva, potrebno je da se otvaraju fabrike i uspostave održiva radna mjesta koja će garantovati dobru zaradu zaposlenima, a samim tim i pristojan život” – smatra  predstavnik Udruženja iseljenika iz Sandžaka u Bosni i Hercegovini profesor dr Fehim Кorać.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 22. NOVEMBRA
ILI NA WWW.NOVINARNICA.NET

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BALKANSKA RUTA – PUT MIGRANATA KA EVROPI: U raljama neizvjesnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bježeći od strahota rata, migranti sa Bliskog Istoka našli su se na Balkanu.   Poslednjoj prepreci ka Evropi, ka slobodi. Ovo su njihove priče iz  kampova u Makedoniji i Srbiji

 

,,Bombe su padale neprestano. Kada mi je postalo jasno da neće biti bolje, otišao sam. Ostavio sam j dom, prijatelje, uspomene. Do kampa Tabanovce sam pješačio danima, gladan. Spavao sam po šumama. Krio se u planinama. Bila je to borba za goli život“, kaže o svom životu, nakon odlaska iz ratom pogođenog  Avganistana, osamnaestogodišnji Roman Agha.

On je jedan od mnogih koji su se odlučili da sa Bliskog Istoka do Evrope stignu Balkanskom rutom. Jedan od mnogih koji je morao naglo da odraste.

Od početka izbjegličke krize, te 2015. godine, samo kroz Sjevernu Makedoniju prošlo je preko milion ljudi. U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce tada je boravilo oko četiri hiljade migranata. Danas, nakon što je naizgled najgore prošlo, tu boravi samo 16 migranata.

,,Ovdje sam sa bratom.  Do sada smo putovali pješke. Hranu smo nalazili u šumi, a pomagali su nam i dobri ljudi širom Sjeverne Makedonije. Cilj nam je Njemačka. Samo želimo siguran život, daleko od rata, bombi i smrti“, kaže Ahmed Yassin iz Libije.

Iako u Sjevernoj Makedoniji migranti mogu da obavljaju pojedine poslove nakon devet mjeseci boravka, ne planiraju da se tu zadrže. Svoju budućnost vide  na Zapadu.

,,Brat me čeka u Francuskoj. Želim da završim školu, da radim“, kaže Roman Agha. Ne skida osmijeh sa lica. Na pitanje kako je, odgovara: ,,Ovdje imam hranu, čistu vodu, ljudi su u kampu prijatni. To me hrabri, da dolaze bolji dani“.

Prema riječima direktora Centra za tražioce azila Vizbegovo Vladimira Bislimovskog  vlasti u Sjevernoj Makedoniji nerado daju dozvole za azil. Pravdaju se da se radi uglavnom o ekonomskim migrantima. Od početka krize dodijeljeno je tek 10 supsidijarnih zaštita, koje predstavljaju niži nivo azila.

Dva tranzitna migrantska centra koja trenutno postoje u Sjevernoj Makedoniji, danas su gotovo prazna. Prazni kampovi ne oslikavaju realnost u Sjevernoj Makedoniji. Otkad su granice za migrante zatvorene u martu 2016. godine, na stotine njih ostalo je zarobljeno u ovoj državi. Mnogo je ilegalnih kampova. Otkako su im Mađarska i Hrvatska okrenule bodljikava leđa, migrantima nije ostalo ništa drugo nego da pokušaju da se oporave od surovog puta dok čekaju odluke o svojoj sudbini.

,,Problema u kampu Vizbegovo nema. U okolini žive ljudi iz drugih manjinskih grupa, različitosti se poštuju. Djeca iz kampa idu u osnovnu školu. Mnogi od migranata su za vrlo kratko vrijeme  naučili makedonski jezik“, kaže Vladimir Bislimovski.

U  Srbiji situacija je nešto drugačija. Prema nezvaničnim podacima, migranata je u avgustu 2019. godine bilo preko tri hiljade. Teško je precizno odrediti koliko ih ima, jer se stalno kreću a postoji i veliki broj ilegalnih kampova. Migrantiu Srbiji nemaju mogućnost da rade, a uslovi života u kampovima variraju. Oni koji su od nekadašnjih motela preuređeni u kampove uglavnom služe za smještaj porodica, dok samci borave u neuglednijim kampovima.

U Prihvatnom centru Vranje za razgovor je raspoložena 21-ogodišnja Sonia Hadari, babica po struci. Ona je iz Avganistana, odakle je sa kompletnom porodicom krenula na put za Mađarsku.

,,Više nisam bila sigurna da ću do škole stići živa. Stalno se nadate, prestaće ratovanje. Kada vidite nekadašnje prijatelje mrtve, i nada umire sa njima. Nazad se neću vratiti, a kako ću naprijed ne znam. Od boljeg života ne odustajem. Niko ne želi da bude na teret drugima, pa tako ni ja“, kaže za Monitor ova hrabra djevojka.

Ovdje živi i Ahmed iz Irana. Kaže da je svoju zemlju napustio jer nije bezbjedna za one koji imaju drugačije mišljenje. Ahmed je IT stručnjak, sa završenim fakultetom: ,,Plašio sam se za život svoje porodice i sebe. Niste sigurni u Iranu ako ne mogu da utiču na vaše mišljenje. Jedini izlaz bio je odlazak. Nedostaje mi moja zemlja, ali takav je život. Počećemo ispočetka negdje drugo, gdje postoji sloboda mišljenja“. U glasu mu se osjeća neizreciva tuga.

Dvadesetdvogodišnji Iračanin Ahmedabdul Al Karrem razočaran je kako Hrvati tretiraju migrante na granici sa Srbijom. ,,Oni ne znaju za ljudska prava. To za mene nije Evropska unija. Sa granice nas ne vraćaju deportacijom, već nas tuku, uzimaju stvari i novac. Mom prijatelju, koji je putovao sa porodicom i malom djecom, granični policajci polomili su ruku, razbili mu dva mobilna telefona i uzeli 800 eura koliko je imao kod sebe“, ogorčeno priča. Razgovoru se pridružuje taj prijatelj, pokazuje svoje povrede. I plače.

Da u Hrvatskoj postupaju nehumano sa migrantima potvrđuje i Vladimir Šulović, šef smjene u Prihvatnom centru Šid. ,,Bilo je slučajeva kada su se sa granice vraćali sa teškim povredama, pokradeni. Od tada, pokušavaju da pronađu alternativne načine kako da nastave dalje. Trudimo se da im olakšamo koliko možemo. Ovaj kamp broji najviše djece od svih drugih kampova u Srbiji. Obezbijedili smo im svu opremu za školu, a pomoć dobijamo od brojnih nevladinih organizacija. Svi su se uključili da pomognu“, objašnjava on.

U opštini Šid za sada postoje tri prihvatna centra u kojima trenutno boravi više od hiljadu migranata.

Tridesetjednogodišnja učiteljica engleskog jezika Maždulin Suher, živi u jednom od kampova u Šidu. Iz Sirije je pobjegla sama sa djecom, dvogodišnjim dječakom i šestogodišnjom djevojčicom. O svom mužu koji je u Siriji zarobljen u zatvoru, ne zna ništa. ,,Teško mi je. Sjećam se kako smo nekada srećno živjeli. Sada nema ni radosti ni života. Svi nam govore da se vratimo odakle smo došli. Ne želim da mi djeca odrastaju u Siriji, da gledaju ono što sam ja gledala. Za njih ću učiniti sve“, odlučna je ova majka.

Nazad ne smiju, naprijed ne mogu. Zaglavljene u raljama neizvjesnosti, tužne ljudske priče čekaju rasplet.

 

Jedne zimske večeri

Zima je, 2015. godine. Sve je smrzlo. Temperature dostižu do – 10 stepeni. Jek je izbjegličke krize na Balkanskoj ruti.

U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce u Sjevernoj Makedoniji, blizu granice sa Srbijom, policajac na dužnosti pronalazi dječaka. Sam i uplašen, stoji u unezvijerenoj gomili ljudi. Policajac shvata da se dječak, u opštem metežu, razdvojio od porodice.

,,U tom trenutku ne mislite na pravila. Preovlada ljudsko u vama“, kaže čovjek u uniformi.

Uzima dječaka i odvodi ga kod sebe kući. Devetogodišnjak je iz Sirije. Porodica mu se zaputila ka Šidu, pa preko Hrvatske i Slovenije ka Njemačkoj. Kod policajca boravi 11 mjeseci. U njegovoj kući pružene su mu ljubav i njega.

,,Imam ćerku njegovih godina. Nisam mogao da okrenem glavu“, objašnjava svoju odluku ovaj čovjek.

Priča sirijskog dječaka ima srećan kraj. Mukotrpna potraga za roditeljima bila je uspješna. Policajac ih pronalazi u Hamburgu, gdje im se, nakon prikupljene papirologije pridružuje sin.

,,Bilo je suza. Zavoli čovjek. Ostaćemo prijatelji za čitav život“, kaže policajac.

U Njemačkoj je bio do sada već tri puta. Ide im u posjetu i često se čuju.

Velika djela malih ljudi. U teškim vremenima.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo