FOKUS
VLADINIH STO DANA: Prvih ili posljednjih
Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor onlineZdravko Krivokapić je pred preuzimanje premijerskog mandata, za svoju vladu zatražio 200 dana „nenapadanja“. Nije dobio ni 20 minuta. Na pola tog puta, nameće se pitanje da li su minulih 100 dana bili prvi ili posljednji „kvartal“ vlade. Makar u ovom sastavu
Tri i po mjeseca od početka mandata Vlade premijera Zdravka Krivokapića, o njenim namjerama jedva da znamo nešto više od onoga što je izrečeno početkom decembra. A to je bilo (pre)malo. Vlada još nema program rada, budžet za 2021. i dalje se priprema a najavljeni antikoruptivni zakoni ostali su samo obećanja.
Zato varnice vrcaju na sve strane. Vladu, očekivano, kritikuje parlamentarna opozicija koja, ohrabrena disonantnim tonovima unutar novoformirane većine, na račun novih vlasti pokušava prebaciti i sve probleme koje su oni ostavili. Istovremeno, Vladu kritikuje i parlamentarna većina. Konačno, početkom nedjelje čuli smo i prve javne nesuglasice između premijera i njegovih ministara.
Počelo je prošle nedjelje, kada je objavljena informacija da je Ministarstvo kapitalnih investicija Vladi predložilo članove novog borda direktora Elektroprivrede Crne Gore (EPCG). Odabir je, kažu, obavljen nakon javnog poziva kandidatima i razgovora, stručnih provjera i političkih konsultacija sa partijama članicama vladajuće koalicije zainteresovanim za učešće u upravljanju najvećom i najvrednijom državnom kompanijom. Neki su bili manje, neki više (ne)zadovoljni, ali izbor ministra Mladena Bojanića niko nije doveo u pitanje. Makar ne javno. Ako izuzmemo uobičajene zamjerke tipa – taj je blizak crkvi a onaj nekoj od partija sadašnjih/bivših vlasti…
Na dan održavanja Skupštine akcionara EPCG, premijer Krivokapić je odlučio da promiješa karte. Na telefonskoj sjednici Vlade izmijenjena je odluka donijeta pet dana ranije tako što su promijenjena četiri od sedam kandidata koje je Skupština akcionara EPCG proizvela u članove Odbora direktora.
„Očigledno je, sad već po ko zna koji put, da Krivokapić ne drži riječ i ne poštuje ni svoj princip niti javni interes. Poigrava se sa uglednim i ostvarenim ljudima koji imaju sve reference i istaknuti su stručnjaci u svojim oblastima, da bi kreirao svoj interesni lobi ili radio u interesu nekog lobija koji će kontrolisati najznačajniji crnogorski resurs“, obznanila je i optužila poslanica PzP Branka Bošnjak prebacujući premijeru da ne poštuje dogovoreno. „Stav Vlade je bio da ne mogu penzioneri biti u bordovima, pa su odbili neke vrhunske stručnjake i profesore UCG, ali kada je u pitanju Krivokapićev interes onda i taj stav više ne važi.”
Čelnike PzP naljutila je odluka da se sa popisa predloženih kandidata za članove borda EPCG izbaci njihov kandidat – građevinski inženjer Veljko Vasiljević. I to nakon što je resorni ministar prihvatio njegovu kandidaturu. Ta se odluka među poslanicima većine u parlamentu tumači kao Krivokapićev odgovor na likovanje predsjednika PzP Nebojše Medojevića nakon lokalnih izbora u Nikšiću: „Pobijedili smo Predsjednika države, Predsjednika Vlade i Predsjednika Skupštine!“
Prema sličnim interpretacijama, premijer Krivokapić je odlučio da uspješno partnerstvo sa listom Mir je naša nacija na izborima u Nikšiću nagradi prestižnim i uticajnim mjestima u bordu EPCG. A, ako učinjeno nije u skladu sa uspostavljenim principima – šteta po principe. I međusobno povjerenje, koje se u premijerovom okruženju tanji.
Nije prvi put da Krivokapić sjutridan suštinski preokrene sve ono za šta su njegovi saradnici/sagovornici mislili da je tvrdo dogovoreno. Najgrublje je to učinio uoči formiranja Vlade kada je, doslovno preko noći, raskinuo dogovor o imenovanju Gorana Đurovića za ministra odbrane. Tom odlukom je bio zatečen i drugi čovjek vlade Dritan Abazović. Krivokapić se tada potrudio da izgleda kao neko kome je konačno rješenje nametnuto od strane neimenovanog autoriteta. A ko je ta viša sila pokušavali su da nam ukažu premijerovi kritičari iz redova vladajuće koalicije, ponavljajući kako Krivokapić mora više da se konsultuje sa njima a manje sa ambasadorima. Isto ponavljaju i danas, dok premijera sve jače bije glas da se ne drži datih obećanja i olako krši dogovoreno.
Tu je i ono suštinsko pitanje: ako Ministarstvo kapitalnih investicija ne učestvuju u izboru čelnih ljudi državnih kompanija koje su pod njihovom ingerencijom, kako će provesti planove o ozdavljenju tih preduzeća? I ko će odgovarati za eventualni neuspjeh?
Zdravko Krivokapić je, u ekspozeu, kao prioritete kabineta koji predlaže Skupštini, naveo: „U prvom planu su ekonomija, borba sa covidom-19 i vladavina prava“. Uz obećanje kako će „poštovanje zakona biti mjera svega“ .
Polemike oko u zakonitosti rada nove Vlade započele su prvog dana njenog rada, usvajanjem Uredbe o organizaciji i načinu rada državne uprave na konstitutivnoj sjednici. Broj ministarstava je, tom uredbom, smanjen sa 17 na 12 a broj uprava povećan za jednu (Uprava za sport i mlade). Potom je neko izvršnim vlastima „došapnuo“ da Zakon o budžetu za 2020. godinu ne prepoznaje takvu organizaciju državne uprave. I da novoformirana ministarstva ne mogu raspolagati sredstvima koja su Zakonom o budžetu namijenjena drugima, dok ti drugi više ne postoje (Ministarstvo rada i socijalnog staranja, Ministarstvo saobraćaja, Ministarstvo kulture, Ministarstvo obrazovanja…).Već na sljedećoj sjednici, Vlada usvojila Uredbu o dopuni Uredbe o organizaciji.
To rješenje jeste efikasno ali je nezakonito, upozoravali su pravnici uz konstataciju da Vlada parlamentu, ipak, mora dostaviti prijedlog rebalansa DPS budžeta za 2020. Iz Vlade su, prvo, najavili da će to uraditi skupa sa prijedlogom budžeta za ovu godinu. Potom je premijer obznanio odluku o odlaganju Zakona budžeta za 2021. I o privremenom finansiranju države dok on ne bude pripremljen i usvojen u Skupštini. Privremeno stanje traje. Dok je Vladino obećanje zakon je mjera svega stavljeno na probu prilikom zaduženja od 750 miliona eura u prvim danima njenog mandata a, možda još više, načinom na koji je pripremljen i usvojen novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti.
Izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti pripremljene su, baš kao i osnovni (DPS) Zakon, netransparentno. Bez javne rasprave, stručne debate ili neke druge mogućnosti da se čuju argumenti drugih. Čak je i izgovor bio isti – hitnost postupka.
Predstavnici Barske nadbiskupije, Kotorske biskupije, Islamske zajednice u Crnoj Gori i Jevrejske zajednice Crne Gore stavili su javnosti do znanja da su sa novim Zakonom fakultativno upoznati, bez suštinske prilike da utiču na njegov sadržaj. Zvaničnici SPC su ćutali, stvarajući utisak da su za njih važila neka druga pravila (čuš čit’o – pis’o) dok za pravoslavne Crnogorce u toj priči nije bilo mjesta. Sem što im je Abazović, naknadno, objasnio kako je sada – hvala Vladi – sve u najboljem redu sa njihovim pravom na slobodu vjeroispovijesti. Kao što je i bilo minulih sto godina, od kada je SPC prisvojila Crnogorsku pravoslavnu crkvu.
Na slične prepreke naišla je i narečena borba protiv kriminala i korupcije. Očekivano, pokazalo se da je tužilaštvo pod komandom SDT Milivoja Katnića (VDT Ivica Stanković je, izgleda, zapao u hibernaciju) pretvoreno u armirano utvrđenje nekadašnjih centara moći, ojačano godinama (nezakonito?) prikupljanim podacima o potencijalnim oponentima iz svijeta politike, biznisa i nevladinog sektora. Naum nove većine da odnos snaga promijeni izmjenom tzv. tužilačkih zakona, propao je, ili je odložen, zbog nesposobnosti zakonodavnih i izvršnih vlasti da poštuju poznate i sa njihove strane prihvaćene procedure. Dok još u izbornoj noći obećane zakone o lustraciji i provjeri porijekla imovine i dalje čekaju. Najuporniji.
Borba protiv korupcije i kriminala se svela na personalne promjene u Upravi policije i ANB-u (koje ne treba podcjenjivati), privođenje Branislava Brana Mićunovića zbog naoružanja pronađenog u automobilu kojim je upravljao (saputnici tvrde da je njihovo, svi su ubrzo pušteni iz pritvora) i selektivno procesuiranje više ili manje značajnih figura bivšeg režima. O čemu, za sada, konačnu riječ ima Katnić.
Još veći neuspjeh Vlada je doživjela u borbi protiv bujajuće epidemije korona virusa (o tome opširno možete čitati na stranicama Monitora). Uglavnom, slika Vladinih zvaničnika koji na aerodromu u Podgorici čekaju pošiljku vakcina doniranih iz Beograda jedna je od onih koje su obilježile prvih sto dana njihovog mandata. Pitanje – kada ćete tako dočekati Svetozara Marovića – i dalje je bez odgovora.
Ekonomija je teren na kome bi se aktuelna Vlada mogla pohvaliti najznačajnijim dometima. Istovremeno, neizvjesna ekonomska budućnost je ono što, uz zdravstvenu krizu, najviše brine građane. Taj, na prvi pogled, paradoks uslovljen je stanjem u kome je privredu i državne finansije ostavila bivša vlada DPS-a.
Problemi su se ređali: nacionalna aviokompanija ne može da leti zbog dugova, a država ne može da joj pomogne jer su bivše vlasti „ispucale“ sve legalne načine za finansijsku pomoć. MA i njegovi radnici su stavljeni na led, a nova Vlada je krenula u proces formiranja nove državne aviokompanije. Brodovi državnih pomorskih kompanija (oba) ne mogu da plove, takođe zbog dugova. Problem je, privremeno, riješen. Kredite ne mogu da vraćaju ni željeznička preduzeća. Plantaže će propasti ako im država, hitno, ne udijeli nekoliko miliona, pohvalio se predsjednik borda Plantaža Božidar Mihailović, objašnjavajući kako bi najbolje bilo da pozajmica bude bespovratna. Termoelektrana je, prijevremeno, potrošila odobrene radne sate pa i njoj prijeti zaustavljanje ukoliko nam se ne smiluju nadležni iz evropskih centar moći. Pregovori su u toku. Konačno, i vlasnik Uniproma Veselin Pejović je zaprijetio da će zaustaviti proizvodnju u nekadašnjem Kombinatu aluminijuma i tako državi napraviti štetu od nekih četvrt milijarde. Ukoliko mu i nove vlasti ne budu naklonjene koliko i prethodne.
Tamo gdje problemi nijesu ekonomske prirode, napravi ih politika. Odnosno raspodjela funkcija po dubini kako bi se namirili političko-finansijski interesi članica vladajuće koalicije. Nove probleme najavljuje zahtjev DF-a da se razgovara o rekonstrukciji vlade. Zapravo, o njihovom ulasku u izvršnu vlast. Premijer kaže da za tim „nema potrebe“. Makar dok mu ne zatreba 41 ruka u parlamentu. A to nije daleko.
Krivokapić je pred preuzimanje premijerskog mandata za svoju Vladu zatražio 200 dana „nenapadanja“. Nije dobio ni 20 minuta. Sad je pitanje da li su minulih 100 dana bili prvi ili posljednji „kvartal“ njegove Vlade. Makar u ovom sastavu.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore
Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.
Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.
Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.
Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu. Spajićevski.
Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.
Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?
Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.
Mogućnost da će proruske i antiNATOvske snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.
Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.
Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.
Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.
To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.
Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo, konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.
Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele. Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.
Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom stavu prilikom usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.
Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.
Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.
Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti. Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.
Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima. Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa
Objavljeno prije
2 sedmicena
25 Oktobra, 2024Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako
Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.
Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno. „Evropska komisija odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.
Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.
„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“
Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.
Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.
Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.
U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?
„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“
Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).
Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.
Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.
Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine. Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.
Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se novi ne razlikuju bitnije od starih po sklonostima za korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.
„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“
„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.
Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se političari nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim (ne)skrivenim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori
Monstat nam je, u utorak, prezentovao prve pakete konačnih rezultata prošlogodišnjeg popisa, uključujući i statistički obrađene odgovore na tzv. identitetska pitanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti popisanih, i jeziku kojim se služe. Igra brojevima je počela.
Ovo su manje ili više precizno utvrđeni fakti.
U Crnoj Gori živi nešto manje od 624 hiljade stanovnika. U odnosu na prethodni popis iz 2011, u plusu smo za nepune četiri hiljade stanovnika.
Prije nego zaključimo da li je to malo ili dovoljno, još jedan značajan podatak: prema popisu iz 2011. godine u Crnoj Gori živjelo je 576 hiljada njenih državljana (4,5 hljada sa dvojnim državljanstvom). A tu je bilo i preko 50 hiljada stanovnika koji su imali državljanstvo neke druge države (28 hiljada), lica bez državljanstva (4,3 hiljade), stanovnika koji su bili u proceduri sticanja crnogorskog državljanstva (nepunih 13 hiljada) i više od 3,6 hiljada onih koji nijesu odgovorili na pitanju o državljanstvi.
Prošlogodinjim popisom registrovano je da u Crnoj Gori živi, opet, 576 hiljada njenih državljana (nepunih 11 hiljada sa dvojnim državljanstvom). A popisano je još 44 hiljade naših državljana „sa uobičajenim mjestom prebivališta u Crnoj Gori“ koji su se u vrijeme popisa nalazili na radu, boravku ili školovanju u inostranstvu. Možda se neko od njih i vrati kući.
Prema tim podacima, u Crnoj Gori je u decembru prošle godine živjelo nepunih 60 hiljada stranaca sa uredno prijavljenim, privremenim ili stalnim, boravkom u našoj državi. Međutim, prema podacima MUP-a s kraja prošle godine prijavljenih stranaca bilo je oko 90 hiljada. To, možda, znači da dobar dio njih nije obuhvaćen decembarskim popisom. Kao što, javna je tajna, postoji i jedan dio građana/državljana Crne Gore koji žive ovdje ali su ostali nepopisani. Svojom voljom ili neažurnošću popisivača.
Monstat još nije izašao sa približnim brojem ili procjenom nepopisanih građana i stranaca sa pravnim statusom stanovnika Crne Gore. „Ne znamo da li je baza MUP-a bila osnova da onaj ko se nije popisao bude uključen, a neko ko se popisao a nema osnova za to, kroz registar, bude brisan iz popisnih rezultata“, kazala je nekadašnja direktorka Monstata, dr Gordana Radojević.“Vjerujem da će to Monstat objaviti”. Nešto slično optimisti su očekivali i od skupštinskog Odbora za praćenje primjene Sporazuma o uslovima za održavanje popisa stanovništva. Ali nijesu dočekali.
Gordana Radojević napominje da je ključni nalaz prošlogodišnjeg popisa da raste broj stranaca, a smanjuje se broj domicilnog stanovništva/državljana. „Važno je da na strance računamo kao na dio demografskog potencijala. Ne samo ekonomski, kroz prilive od trgovine i PDV-a: oni koriste našu infrastrukturu, puteve, stanove, bolnice i škole… Bitno je tako posmatrati stvarnost bez obzira na državljanstvo”, kaže Radojević.
Prezentovane činjenice govore da su, danas, Rusi (13 hiljada ili više od dva odsto ukupnog stanovništva) sa prijavljenim mjestom boravka, peta po veličini nacionalna zajednica u Crnoj Gori. Iza Crnogoraca, Srba, Bošnjaka i Albanaca, a ispred Muslimana, Hrvata, Roma… Dok su i Ukrajinci i Turci na putu da postanu sastavni dio ovdašnje demografske statistike i svakodnevne realnosti. I, za razliku od većine domaćih nacionalnih zajednica, njihov broj bi u budućnosti mogao značajno rasti. Što, uz očigledne ekonomske i društvene povoljnosti, donosi i potencijalno ozbiljna politička pitanja. Prije svega u odnosu na prava i obaveze koje se crpe na osnovu identitetskih određenja i političkih prava manje brojnih naroda u državi.
Uz one koji su stigli iz Rusije, najviše popisanih stranaca sa urednim prebivalištem u Crnoj Gori dolazi iz Srbije – 13 hiljada, Bosne i Hercegovine – pet hiljada, Ukrajine i Kosova – po tri hiljade, Turske – 1,8 hiljada (ovdje su odstupanja između MUP-ovih i Monstatovih podataka najveći)…
Dodatno, aktuelni podaci pokazuju kako Crna Gora ima manje punoljetnih stanovnika sa državljanstvom, nego trenutno upisanih u birački spisak. I to za 60 do 80 hiljada. I ako pridodamo „privremeno odsutne“ državljane, od kojih neki već decenijama žive u inostranstvu, u biračkom spisku ima nas 40-tak hiljada više nego u stvarnosti. A baza MUP-a u kojoj je Monstat provjeravao svoje podatke, prema nezvaničnim informacijama Monitora, sadrži blizu 800.000 imena i ostalih identifikacionih podataka navodnih državljana i registrovanih stanovnika (bez državljanstva) Crne Gore. Đe su i ko su ti ljudi, ne znamo.
Kad se već prebrojavamo: prema rezultatima prošlogodišnjeg popisa, u Crnoj Gori ima 256.436 osoba koje su se izjasnile kao Crnogorci/Crnogorke (41,12 odsto), 205.370 stanovnika su Srbi (32,93 odsto), Bošnjaka je bilo 58.956 (9,45 odsto), Albanaca/Albanki 30.978 ili 4,97 odsto. Slijede Rusi, pa svi ostali. Srpskim jezikom govori 43,18 odsto, crnogorskim 34,52, bosanskim 6,97, a albanskim 5,25 odsto stanovnika Crne Gore.
Izlazeći u suret mnogobrojnim zahtjevima sa strane, Monstat je iste ove podatke objavio i kada su u pitanju samo državljani Crne Gore. Na toj tabeli stvari izgledaju nešto drugačije: Crnogoraca je 44,6 odsto, Srba 33,1; Bošnjaka 9,8 a Albanaca pet odsto. Slijede Muslimani – 1,7 odsto, Hrvati – 0,7 odsto, Romi – 0,6 odsto, pa Jugosloveni 0,3 odsto popisanih državljana. Slično je i sa maternjim, odnosno, jezikom u svakodnevnoj upotrebi. Srpski govori 44,1 odsto popisanih državljana, crnogorski – 37,3; bosanski – 7,2; albanski – 5,1; srpskohrvatski – 2,1; romski – 0,5 a hrvatski – 0,3 odsto građana.
To je bilo to što je interesovalo političare. I svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se makar nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim političkim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da Srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori.
Objavljene brojeve možemo iščitavati i na drugačiji način. I to čitanje najavljuju ozbiljne izazove pred kojima će se Crna Gora naći u bliskoj budućnosti.
Jedva svaki peti popisani stanovnik mlađi je od 20 godina, dok je prosječni stanovnik države na pragu 40. Devet ovdašnjih opština /Plužine, Pljevlja, Žabljak, Šavnik, Mojkovac, Kolašin, Andrijevica, Gusinje i Prijestonica Cetinje) nalazi se u najdubljoj demografskoj starosti (prosječna starost veća od 43 godine), spram samo jedne (Plužine) sa popisa iz 2011. Još osam opština je u dubokoj starosti (40 – 43 godine u prosjeku): Ulcinj, Tivat, Kotor, Herceg Novi, Nikšić, Danilovgrad, Barane, Petnjica i Bijelo Polje. Preostalih osam su, u demografskom smislu, samo – stare (35 – 39 godina). Mladih nemamo.
U odnosu na popis iz 2011. godine, broj stanovnika porastao je samo u devet opština. Prednjači Budva, uglavnom zahvaljujući prilivu stranih državljana koji su krajem protekle godine činili trećinu popisanih stanovnika turističke prijestonice. Najveći pad broja stanovnika zabilježen je u Plužinama, koje su između dva popisa ostala bez trećine stanovništva. Zanimljivo, među gradovima u kojima je smanjen broj stanovnika nalazi se i Kotor – opština sa najmanjom stopom nezapošljenosti u Crnoj Gori. Dakle, nije sve ni u mogućnosti da se nađe posao i zaradi neki novac. To što je i Cetinje na tom popisu manje je iznenađenje.
U četiri crnogorske opštine: Podgorici, Nikšiću, Baru i Bijelom Polju živi više od polovine svih stanovnika Crne Gore (skoro 53 odsto).
Za razliku od jedva primjetnog rasta broja stanovnika, i nešto osjetnijeg rasta broja domaćinstava (nepunih 20 hiljada), između dva popisa osjetno je porastao broj postojećih stanova – za približno 80 hiljada ili 26 odsto. Znači, svaki četvrti stan/kuća u Crnoj Gori je novogradnja, izgrađena nakon 2011. godine.
Popisni podaci koje Monstat tek treba da objavi, uz prateće analize, reći će nam nešto više o ovom fenomenu. Do tada, samo kao ilustracija: Na Žabljaku se između dva popisa broj stanovnika smanjio za približno 15 odsto, a broj stanova porastao za trećinu. Pa sada pod Durmitorom imamo za trećinu više stanova (4750) nego stanovnika (3569), dok je odnos stanovi – domaćinstva veći od 4:1!
Još jedan izazov za javne politike koje će, najavljuju, političari osmišljavati na osnovu prezentovanih popisnih rezultata.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XXI): Gusarska igra
Bolest kao krivica
ULCINJSKI PUT DO LUKE: Studija do nove godine, a onda…
Izdvajamo
-
Izdvojeno4 dana
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
-
Izdvojeno4 sedmice
FORUM 2BS U KGB HOTELU: Koga i šta zastupa Atlantski savez CG
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Lov na agente
-
DETEKTOR4 sedmice
Javašluk u Upravi za zaštitu kulturnih dobara
-
INTERVJU2 sedmice
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela
-
INTERVJU4 sedmice
SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Mora se jasno vidjeti put kojim idemo
-
FOKUS3 sedmice
REZULTATI POPISA: Svih nas ima
-
DUHANKESA3 sedmice
35 godina “Monitora“ – kapa dolje!