U junu 1658. jedna flotila gusarskih brodova iz Ulcinja i Santa Maure, poslije pljačkanja po apulijskoj obali, okrenula se ka dubrovačkim vodama, pa je i tu zarobila plijen: pred Lastovom je zarobljeno nekoliko ribara, uhvaćena je barka kapetana Pera Lujaka iz Gruža koji je vozio kože na sajam u Senigaliji u Italiji, odvedena je jedna fregata, vlasnišvo Cavtaćana zatečena na pučini.
Ali prije nego što se dokopala Ulcinja, jedna piratska fusta bila je zahvaćena olujom, pa se sklonila u Herceg-Novom. Kad je tamošnji janjičarski čorbadžija (komandant kasarne) prepoznao, u gusarskim sindžirima, dubrovačko roblje, on ga je oduzeo Ulcinjanima u skladu s privilegijama koje su osmanski sultani podarili Dubrovčanima. Reis te fuste stigao je poslije toga čak u Sarajevo i požalio se bosanskom beglerbegu Seid Ahmet- paši, obdarivši ga mladom dubrovačkom robinjom, koju novski aga nije uspio da oslobodi. Paša je zatražio od Visoke Porte da čorbadžiji oduzme službu, a sam mu je poručio da će ga lišiti glave kad ga uhvati.
Ova epizoda možda najbolje oslikava način djelovanja i snagu ulcinjskih gusara tokom Kandijskog rata (1665-1669). U tom periodu oni su razivili naročitu aktivnost i protiv njihovih flotila mobilizirana je cijela jadranska obala od Boke do Kvarnera. Stanovnicima dalmatinskih ostrva mletačke su vlasti dijelile puške i barut te streljivo za odbranu od napada s mora. Ustrojene su službe osmatranja i dojavljivanja koje su budno pratile šta se događa na pučinu. Na vijest o približavanju sumnjivih brodova, zazvonila bi crkvena zvona i stanovništvo bi se sklanjalo u utvrđenja, a sposobni za borbu zauzimali položaj očekujući napadače. Sredstva za odbranu protiv gusara, sposobnih da bilo gdje upadnu ogromnom brzinom, bila su veoma ograničena. Uspjeli su, na primjer, da zarobe i poznatog grofa Alberina Sabinija, kome su poslije dali uslovnu slobodu da bi sakupio veliki otkup.
Sredinom 17. vijeka Ulcinj je postao značajna pijaca hrišćanskih robova. Tu je, uglavnom, bilo mjesto njihovog otkupa, jer su u njihovu bazu, u Stari grad, dovođeni robovi koje su zarobljavali gusari, a radi lakšeg otkupa, i iz drugih mjesta Osmanske imperije. Trgovinu robljem Ulcinjani su preuzeli od Herceg-Novog, gdje su sužnji dovoženi na otkup tokom cijelog 16. vijeka.
Zarobljavanje ljudi bio je posao koji se dobro isplatio i niko mu nije osporavao legalnost. Ljudi su, kako navodi poznati istoričar Fernan Brodel, najdragocjenija i najskupocjenija roba u vodama Sredozemlja sve do početka 19. vijeka. Da bi se naoružale galije svih flota koje su se borile na Mediteranu trebalo je prije svega riješiti problem ljudstva. Gdje bi se moglo naći toliko ljudi potrebnih za veslanje da nije bilo robova, ratnih zarobljenika i osuđenika oslobođenih tamnice da bi bili privezani za vesla?
Mletačka Republika bila je središte trgovine robovima. Uprkos hrišćanskoj zabrani trgovine ljudima i različitim prijetnjama od vjerske vlasti oni su bili veoma posvećeni ovom poslu. To je bio uobičajeni posao i za Bokelje. Samo od 1662. do 1664. iz Boke je u južnu Italiju prodato oko hiljadu robova. Čak i papa 1589. godine kupuje u Senju turske robove za svoje galije u Napulju.
Na sajmovima robovi su se prodavali na licitaciji. Cijena se kretala oko 30 dukata, što je prosječna plata radnika za deset godina.
Ulcinjani su roblje držali kao zarobljenike i nijesu se njima koristili kao radnom snagom, već su im služili za otkup od srodnika, prijatelja ili zemljaka uhvaćenih ljudi. Za to im je bilo potrebno da omoguće robovima da se jave svojoj rodbini, kako bi porodica došla da plati otkup. Često je to bilo na neutralnom terenu, uglavnom u Dubrovniku.
U Ulcinju je 1662. godine boravio čuveni turski putopisac Evlija Čelebija, koji kaže da u taj grad „dolaze odvažni arnautski momci iz drugih kasaba, sjedaju u fregate i plijene, pljačkaju i pustoše neprijateljsku obalu”.
„Donoseći bezbrojno blago i odabrano roblje vraćaju se u Ulcinj kao pobjednici i daju sandžak-begu desetak od plijena. Tako sam ja, siromah, bio u ovom gradu i dok sam ga posmatrao, došlo je iz đaurske Pulje sedam fregata s ratnim plijenom. Od tih sedam fregata plijena Jusuf-begu je pripala 91 hiljada groša carskog desetka i 17 robova”, piše Čelebija. Dakle, samo u toj akciji, ako je vjerovati Čelebiji, ulcinjski gusari su na jugu Italije zarobili 170 robova.
Ulcinjani su poslije zemljotresa 1667. masovno u svoj grad dovodili roblje iz Dubrovnika, među njima i plemiće. „Ako se ne stane na put gusarima svi će postati roblje Ulcinjana”, pisali su Dubrovčani Visokoj Porti u martu 1668.
I tokom Prvog morejskog rata (1683-99.) Ulcinj ostaje značajna pijaca roblja. Dozvolu za prodaju izdavao je zapovjednik Ulcinja Oruč-aga, svakako i sam naplaćujući dobitak prema običajnom pravu. U martu 1685. Dubrovčani navode da je u Ulcinju bilo 40 robova, njihovih građana.
Trgovina robovima dostigla je zenit početkom 18. vijeka. U periodu od 1708-1712. na prodaji je bilo oko 200 robova, a polovina je otkupljena u jadranskim gradovima. Ulcinjani su u junu 1715. doveli kao zarobljenika s Korčule župnika Marka Bona. Prodan je na aukciji za 100 cekina. Nakon dvije godine, kada je njegova rodbina saznala gdje se nalazi, otkupljen je za 141 cekin.
Od sredine 18. vijeka mijenjaju se i ukusi, pa dvorjani sve više traže robove iz Afrike. Ulcinjanin Ali Baša doveo je 1770. godine iz Egipta dvije robinje, a jedna grupa koja se vratila 1775. iz sjeverne Afrike sa sobom je dovela 13 crnih robova i robinja. Svoje robove Ulcinjani su često kupovali u Tripoliju, u koji je roblje stizalo iz Sudana. Oni bi kasnije bili preprodavani ili dovođeni u Ulcinj, gdje bi ubrzo postajali slobodni građani i bavili se zemljoradnjom i pomorstvom.
Početkom 19. vijeka i Ulcinjani su se odrekli gusarstva. Ipak, poznati pomorski kapetan i naučnik iz Velike Britanije James Hingston Tuckey (1776-1816) u knjizi Maritime geography and statistics, koja je objavljena u Londonu, 1815. godine, zapisao je da je „Ulcinj grad sa 6.000 stanovnika koji se smatraju najvećim piratima Sredozemlja”.
Mustafa CANKA