Povežite se sa nama

OKO NAS

VREMEPLOV: ULCINJSKI GUSARI I TRGOVINA ROBOVIMA: Strah i trepet na Mediteranu

Objavljeno prije

na

U junu 1658. jedna flotila gusarskih brodova iz Ulcinja i Santa Maure, poslije pljačkanja po apulijskoj obali, okrenula se ka dubrovačkim vodama, pa je i tu zarobila plijen: pred Lastovom je zarobljeno nekoliko ribara, uhvaćena je barka kapetana Pera Lujaka iz Gruža koji je vozio kože na sajam u Senigaliji u Italiji, odvedena je jedna fregata, vlasnišvo Cavtaćana zatečena na pučini.

Ali prije nego što se dokopala Ulcinja, jedna piratska fusta bila je zahvaćena olujom, pa se sklonila u Herceg-Novom. Kad je tamošnji janjičarski čorbadžija (komandant kasarne) prepoznao, u gusarskim sindžirima, dubrovačko roblje, on ga je oduzeo Ulcinjanima u skladu s privilegijama koje su osmanski sultani podarili Dubrovčanima. Reis te fuste stigao je poslije toga čak u Sarajevo i požalio se bosanskom beglerbegu Seid Ahmet- paši, obdarivši ga mladom dubrovačkom robinjom, koju novski aga nije uspio da oslobodi. Paša je zatražio od Visoke Porte da čorbadžiji oduzme službu, a sam mu je poručio da će ga lišiti glave kad ga uhvati.

Ova epizoda možda najbolje oslikava način djelovanja i snagu ulcinjskih gusara tokom Kandijskog rata (1665-1669). U tom periodu oni su razivili naročitu aktivnost i protiv njihovih flotila mobilizirana je cijela jadranska obala od Boke do Kvarnera. Stanovnicima dalmatinskih ostrva mletačke su vlasti dijelile puške i barut te streljivo za odbranu od napada s mora. Ustrojene su službe osmatranja i dojavljivanja koje su budno pratile šta se događa na pučinu. Na vijest o približavanju sumnjivih brodova, zazvonila bi crkvena zvona i stanovništvo bi se sklanjalo u utvrđenja, a sposobni za borbu zauzimali položaj očekujući napadače. Sredstva za odbranu protiv gusara, sposobnih da bilo gdje upadnu ogromnom brzinom, bila su veoma ograničena. Uspjeli su, na primjer, da zarobe i poznatog grofa Alberina Sabinija, kome su poslije dali uslovnu slobodu da bi sakupio veliki otkup.

Sredinom 17. vijeka Ulcinj je postao značajna pijaca hrišćanskih robova. Tu je, uglavnom, bilo mjesto njihovog otkupa, jer su u njihovu bazu, u Stari grad, dovođeni robovi koje su zarobljavali gusari, a radi lakšeg otkupa, i iz drugih mjesta Osmanske imperije. Trgovinu robljem Ulcinjani su preuzeli od Herceg-Novog, gdje su sužnji dovoženi na otkup tokom cijelog 16. vijeka.

Zarobljavanje ljudi bio je posao koji se dobro isplatio i niko mu nije osporavao legalnost. Ljudi su, kako navodi poznati istoričar Fernan Brodel, najdragocjenija i najskupocjenija roba u vodama Sredozemlja sve do početka 19. vijeka. Da bi se naoružale galije svih flota koje su se borile na Mediteranu trebalo je prije svega riješiti problem ljudstva. Gdje bi se moglo naći toliko ljudi potrebnih za veslanje da nije bilo robova, ratnih zarobljenika i osuđenika oslobođenih tamnice da bi bili privezani za vesla?

Mletačka Republika bila je središte trgovine robovima. Uprkos hrišćanskoj zabrani trgovine ljudima i različitim prijetnjama od vjerske vlasti oni su bili veoma posvećeni ovom poslu. To je bio uobičajeni posao i za Bokelje. Samo od 1662. do 1664. iz Boke je u južnu Italiju prodato oko hiljadu robova. Čak i papa 1589. godine kupuje u Senju turske robove za svoje galije u Napulju.

Na sajmovima robovi su se prodavali na licitaciji. Cijena se kretala oko 30 dukata, što je prosječna plata radnika za deset godina.

Ulcinjani su roblje držali kao zarobljenike i nijesu se njima koristili kao radnom snagom, već su im služili za otkup od srodnika, prijatelja ili zemljaka uhvaćenih ljudi. Za to im je bilo potrebno da omoguće robovima da se jave svojoj rodbini, kako bi porodica došla da plati otkup. Često je to bilo na neutralnom terenu, uglavnom u Dubrovniku.

U Ulcinju je 1662. godine boravio čuveni turski putopisac Evlija Čelebija, koji kaže da u taj grad „dolaze odvažni arnautski momci iz drugih kasaba, sjedaju u fregate i plijene, pljačkaju i pustoše neprijateljsku obalu”.

„Donoseći bezbrojno blago i odabrano roblje vraćaju se u Ulcinj kao pobjednici i daju sandžak-begu desetak od plijena. Tako sam ja, siromah, bio u ovom gradu i dok sam ga posmatrao, došlo je iz đaurske Pulje sedam fregata s ratnim plijenom. Od tih sedam fregata plijena Jusuf-begu je pripala 91 hiljada groša carskog desetka i 17 robova”, piše Čelebija. Dakle, samo u toj akciji, ako je vjerovati Čelebiji, ulcinjski gusari su na jugu Italije zarobili 170 robova.

Ulcinjani su poslije zemljotresa 1667. masovno u svoj grad dovodili roblje iz Dubrovnika, među njima i plemiće. „Ako se ne stane na put gusarima svi će postati roblje Ulcinjana”, pisali su Dubrovčani Visokoj Porti u martu 1668.

I tokom Prvog morejskog rata (1683-99.) Ulcinj ostaje značajna pijaca roblja. Dozvolu za prodaju izdavao je zapovjednik Ulcinja Oruč-aga, svakako i sam naplaćujući dobitak prema običajnom pravu. U martu 1685. Dubrovčani navode da je u Ulcinju bilo 40 robova, njihovih građana.

Trgovina robovima dostigla je zenit početkom 18. vijeka. U periodu od 1708-1712. na prodaji je bilo oko 200 robova, a polovina je otkupljena u jadranskim gradovima. Ulcinjani su u junu 1715. doveli kao zarobljenika s Korčule župnika Marka Bona. Prodan je na aukciji za 100 cekina. Nakon dvije godine, kada je njegova rodbina saznala gdje se nalazi, otkupljen je za 141 cekin.

Od sredine 18. vijeka mijenjaju se i ukusi, pa dvorjani sve više traže robove iz Afrike. Ulcinjanin Ali Baša doveo je 1770. godine iz Egipta dvije robinje, a jedna grupa koja se vratila 1775. iz sjeverne Afrike sa sobom je dovela 13 crnih robova i robinja. Svoje robove Ulcinjani su često kupovali u Tripoliju, u koji je roblje stizalo iz Sudana. Oni bi kasnije bili preprodavani ili dovođeni u Ulcinj, gdje bi ubrzo postajali slobodni građani i bavili se zemljoradnjom i pomorstvom.

Početkom 19. vijeka i Ulcinjani su se odrekli gusarstva. Ipak, poznati pomorski kapetan i naučnik iz Velike Britanije James Hingston Tuckey (1776-1816) u knjizi Maritime geography and statistics, koja je objavljena u Londonu, 1815. godine, zapisao je da je „Ulcinj grad sa 6.000 stanovnika koji se smatraju najvećim piratima Sredozemlja”.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo