Povežite se sa nama

OKO NAS

PROGRAM STRUČNOG OSPOSOBLJAVANJA, DALEKO OD CILJA: Ipak bez alternative

Objavljeno prije

na

Privodi se kraju četvrti Program stručnog osposobljavanja u koji je uključeno 3.518 visokoškolaca i predviđeno ulaganje od 8,5 miliona eura. Program je počeo 2012/2013. i do danas ga je pohađalo 14.500 akademaca. Dosad je na finansiranje utrošeno oko 27 miliona eura. Cilj programa bio je da visokoškolci, tokom devet mjeseci, steknu znanja, vještine i kompetencije za samostalno obavljanje posla, a poslodavci da prepoznaju i angažuju dobar kadar.

Da u praksi nije baš tako, ukazuju akademci koji se trenutno nalaze u tom programu, ili su ga završili, ali i podaci Unije slobodnih sindikata koja je imala pune ruke posla zbog žalbi stažista.

U jednom privatnom podgoričkom hotelu, učesnica programa stručnog osposobljavanja „drži smjenu”. Kolege, stalno zaposlenog koji bi je uputio u posao i pomogao joj – nema. Poslije nekoliko uputstava dato joj je da se snalazi sama. U sličnoj situaciji nalaze se mnogi učesnici programa. Nerijetko, kažu neki od njih, u firmama u koje dospiju nema stalno zaposlenih, osim vlasnika i njegove porodice kojima se uplaćuje staž, te da se „radnici” u ovim firmama smjenjuju na svakih devet mjeseci. Bez poreza, papirologije ili plate. A država ih još i nagrađuje za to.

„Naime, iz ciklusa u ciklus, pojavljivali su se isti poslodavci što je dovelo do opravdane sumnje da određene firme ovaj program vide kao odličnu priliku da dobiju besplatnu, a visokoobrazovanu radnu snagu spremnu i željnu dokazivanja i učenja”, objašnjava nam Ivana Mihajlović, pravna savjetnica u Uniji slobodnih sindikata.

Iz Unije bilježe i druge propuste. Najčešći je da poslodavci koji imaju od troje do pet zaposlenih, preko ovog programa angažuju i do pet stažista, čime je u startu obesmišljena svrha programa s obzirom na to da tako mali broj stalno zaposlenih, pored svog redovnog posla zasigurno nije mogao pružiti adekvatnu obuku angažovanim visokoškolcima. U većini slučajeva visokoškolci nisu imali opredijeljenog mentora koji bi ih pratio i koordinisao njihovo osposobljavanje. Nerijetko se javljao problem smještaja i ,,dogovora” poslodavca i visokoškolca da se ne moraju pojavljivati na radnom mjestu.

Takođe, veliki broj je radio poslove koji nisu povezani s njihovom strukom.

Mnogi visokoškolci ostali su uskraćeni za mogućnost polaganja državnog ispita, jer su bili raspoređeni na radna mjesta koja nisu imala nikakve veze s onim što su studirali. Milan je raspoređen u jednu NVO koju ne želi da imenuje. „Kao profesor sam dopao igrom lutrije i Uprave za kadrove na ovo mjesto. Na ovaj način sam, po svoj prilici, ostao bez mogućnosti da radim u struci, jer nemam iskustvo rada u školi”. Da bi položio državni ispit koji mu omogućuje rad u struci, trebao je biti raspoređen u prosvjeti. Kaže da vjeruje da nije jedini koji se ovako prešao zahvaljujući Upravi za kadrove. Ne misli da je išta naučio. A što se radnog staža tiče, kaže da se nada da će ga snaga i zdravlje poslužiti do duboko u starost, jer na pristojnu penziju sigurno ne može računati.

Ivana je odradila program stručnog usavršavanja u jednom pozorištu. Za svoje iskustvo tokom tih devet mjeseci kaže: „Ništa nisam naučila, ništa mi nije pomoglo, nisam ni morala da dolazim, plata je bila mala, radni staž nisam ni imala”.

U Uniji slobodnih sindikata kažu da kad je riječ o zaradi, iznosi nisu zanemarljivi. Međutim, dužina trajanja samog procesa osposobljavanja dovodi u pitanje i ovaj iznos. Za razliku od klasičnog sistema pripravništva, koji i dalje postoji u našem zakonodavstvu, visokoškolcima na stručnom osposobljavanju ne teče radni staž, ali su zdravstveno osigurani kao nezaposlena lica. Vrijeme provedeno na stručnom osposobljavanju se priznaje isključivo kao uslov za polaganje odgovarajućeg stručnog ispita.

Iz Vladinog biroa za odnose s javnošću, povodom sličnih navoda i žalbi stažista, svojevremeno su isticali da nemaju mogućnost da utiču na to koliko će se poslodavaca prijaviti za program niti koja će radna mjesta prijaviti, te da su poslodavci birali ona zvanja koja su njima u tom trenutku bila potrebna. U izvještaju Vlade iz februara 2014, kaže se da su ,,često velika očekivanja i nerealni zahtjevi visokoškolaca, a izazov je i to što ne postoje kaznene odredbe za neodgovorno ponašanje poslodavaca i korisnika, naročito u fazama prije početka stručnog osposobljavanja”.

,,Akcenat treba staviti i na upisnu politiku, koja treba biti u skladu s potrebama tržišta rada”, kaže se u ovom izvještaju. A kako tržište rada u posljednjih nekoliko godina vapi za uslužnim djelatnostima, poput kuvara i konobara, mogućnost nalaženja adekvatnog poslodavca i pored povećanog broja radnih mjesta za bivše fakultetlije, postaje sve ograničeniji.

Program stručnog usavršavanja, po mišljenju učesnika, najbolje je bio organizovan u državnoj upravi. Slađana koja je stažirala u jednom ministarstvu, smatra da joj je ovaj program bio itekako koristan. Ovo devetomjesečno iskustvo joj je omogućilo da poradi na praksi, stekne određeno iskustvo, kao i da upozna ljude koji se nalaze u njenoj branši, jer „ti kontakti mogu biti korisni u budućnosti”. Koliko zna, nije postojala mogućnost daljeg angažovanja u državnoj upravi, jer „nije bilo slobodnih mjesta”. Primjećuje da je plata mogla biti veća, poput pripravničke; i misli da je jedina slabost to što nisu „upisivali” radni staž, jer on svima znači.

Mihajlović naglašava da do nesporazuma i zloupotreba dolazi jer je Zakon o stručnom osposobljavanju donijet po hitnom postupku, bez učešća socijalnih partnera i zainteresovane javnosti. To je doprinijelo da i njegova primjena bude dovedena u pitanje, posebno u dijelu tumačenja prava i obaveza kako visokoškolaca tako i poslodavaca.

Tako je posebnu dilemu unijela odredba Zakona po kojoj se na sve visokoškolce uključene u ovaj program odnose opšti propisi o radu, iako je propisano da se radi o stručnom osposobljavanju, a ne o radnom odnosu.

Pored toga, propisano je da je nadzor nad primjenom ovog zakona u nadležnosti Inspekcije rada (s obzirom na to da se primjenjuju opšti propisi o radu). Međutim, još na samom početku, Inspekcija rada se oglasila nenadležnom jer nije u pitanju radni odnos.

Stoga ne postoji niti jedna institucija koja se bavi pitanjem poštovanja prava i korisnika i poslodavaca uključenih u sam program.

Ipak, zahvaljujući ovom programu angažman je našlo 4.000 visokoškolaca. Nakon prvog ciklusa na nivou 21 opštine u Crnoj Gori zaposleno je ukupno 1.784 lica, nakon drugog 1.429, nakon trećeg 815.

I mada se propusti, zloupotrebe ili samo nemar ljudi koji bi trebalo da brinu o pravilnom i pravednom sprovođenju Programa, nalaze na svakom koraku, ovj broj nije zanemarljiv. Govore da znanje, slučaj ili sreća da se naiđe na pravog poslodavca ili činovnika koji radi svoj posao, mogu dati rezultate.

A Program mora opstati jer alternative – nema.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

MALE HIDROELEKTRANE PRIJETE RIJEKAMA UPRKOS PREDIZBORNIM OBEĆANJIMA: Vlada razmatra, građani trpe pritiske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani tvrde da ih kazne i optužnice neće obeshrabriti u borbi za život svojih rijeka i prava na životnu sredinu

 

Prošlo je više od deset godina kako su u Crnoj Gori počele da se grade male hidroelektrane. Otpor javnosti i građana je svih ovih godina ogroman.

Najprije zbog toga što lokalna zajednica, koja se u tim krajevima pretežno bavi poljoprivredom, gubi vodu za navodnjavanje i vodu za piće –  izvor života na selu. Drugi razlog je to što od izgradnje malih hidroelektrana imaju korist samo investitori. Oni će izgraditi postrojenje i sva proizvedena struja će biti otkupljena, dok im država uplaćuje podsticaje zbog korišćenja obnovljivih izvora energije. Međutim, proizvedena struja iz tako malih hidroelektrana pokriva dva odsto ukupne potrošnje električne energije u Crnoj Gori, dok građani kroz račune za struju dodatno plaćaju izgradnju ovih postrojenja. Uz to, većina investitora je poslovno povezana sa porodicom Đukanović, odnosno sinom predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, dok su svi povezani sa Demokratskom partijom socijalista (DPS), koja je gotovo 30 godina obnašala vlast u Crnoj Gori.

Pobuna građana vrhunac je dostigla prošle godine. Protesti su počeli u Šavniku zbog koncesija na rijeci Bukovici (od koje se odustalo još za vrijeme prošle vlasti), da bi uslijedilo nekoliko žarišta na sjeveru Crne Gore (Kolašin, Andrijevica, Plav).

Najglasniji su bili mještani Bara Kraljskih i Rečina. Žitelji ovih sela su u više navrata blokirali građevinske mašine investitora, pošto nijesu imali podršku od  institucija – kao na primjer inspekcije, čiji se zaposleni nijesu pretjerano udubljivali u svoj posao. Centar za građansko obrazovanje je krajem jula podnio niz zahtjeva nadležnim institucijama u pravcu obustave eksploatacije rječica u Barama Kraljskim – Crnje, Čestogaza i Ljubaštice, kroz planiranu izgradnju malih hidroelektrana.

„Na bazi jednog od tih zahtjeva, dobili smo Zapisnik inspektora za vode Miloša Vujačića od 30. jula i 3. avgusta, na koji smo uputili prigovor zbog kršenja Zakona o inspekcijskom nadzoru, neutvrđenog činjeničnog stanja na licu mjesta i neobjektivnog postupanja ovog inspektora. Naime, inspektor je bio dužan da razmotri inicijativu CGO-a za pokretanje postupka inspekcijskog nadzora i o tome obavijesti CGO, što nije učinio. Inspekcijski nadzor je urađen na vodozahvatu rijeke Čestogaz, na kojem od 26. jula nema radnika Dekar Energy zbog negodovanja mještana. No, nekim ‘čudom’ se izvršni direktor Dekar Energy našao na licu mjesta 30. jula kada je ovaj inspektor vršio inspekcijski nalaz. Činjenica da inspektor nije obavijestio CGO, kao podnosioca zahtjeva o planiranom nadzoru, niti predsjednika MZ Kraljske Bare, kako bi mještani mogli da prisustvuju i ukažu na prekršaje traženog nadzora, a da je pozvao investitora kao subjekta nadzora na lice mjesta, umanjilo je efikasnost ove kontrole čime je prekršen Zakon o inspekcijskom nadzoru… Kako je moguće da niko od mještana koji su dolazili u vrijeme navodnog nadzora nije tu zatekao lica koja su potpisnici osporavanog zapisnika? Ovo navodi na indicije u falsifikovanje zapisnika”, pojasnili su tada iz ove organizacije.

Dekar energy je kompanija crnogorskog biznismena Momčila Miranovića, supruga tadašnje sekretarke zdravlja i visoke funkcionerke DPS-a Vesne Miranović. Oni u Barama Kraljskim grade u saradnji sa kompanijom Igma Grand, čiji je vlasnik Igor Mašović, brat bivšeg predsjednika opštine Andrijevica (gdje je izgradio najviše mHE) i opštinskog funkcionera DPS-a Srđana Mašovića.

U Rečinama su mještani više puta „lijegali“ pred građevinske mašine kako bi tijelima spriječili radnike kompanije Hydro logistics da dođe do rijeke Skrbuše. Vlasnik te kompanije je Slaven Burzanović, bivši zastupnik poslova u firmi BB Solar, u vlasništvu Blaža Đukanovića. Oni su prije desetak dana ponovo zaustavili mašine da dođu do Skrbuše, tako što su legli ispred njih.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ŠVERC MARIHUANE KROZ CRNU GORU: Kako se dijele milijarde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema ageniciji AP, albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina BDP Albanije. Crna Gora, kao tranzitna i tržišna destinacija, ima svoje mjesto u uhodanom švercerskom lancu

 

Automobil dvojice albanskih državljana koji su početkom ove sedmice sa dvanaest i po kilograma marihuane, upali u pripremljenu policijsku zamku, bio je prava atrakcija u malenoj Andrijevici. Koordinisanom akcijom granične policije, policije Centra bezbjednosti Berane, OB Andrijevica i sjevernog sektora za borbu protiv droge, šverceri su propušteni da iz Albanije uđu u Crnu Goru, a onda su praćeni dok se nisu zaustavili u ovom malenom mjestu.

Upućeni sagovornik Monitora smatra da, s obzirom na to kako je droga bila sakrivena, njihova destinacija nije bila mnogo dalja od mjesta hapšenja. Droga je, naime, u plastificiranim paketima, bila položena na motor, ispod haube automobila.

„Sakrili su je tako ’dobro’, da je pravo čudo kako nisu zapalili i motor i drogu dok su stigli do Andrijevice“, komentariše naš sagovornik.

Albanski državljani su uhapšeni i predati tužiocu i vjerovatno će završiti u zatvoru, ali je pitanje koliko je njihovih kolega prošlo prije toga. I dokle su sve stizali. Sa ovako malim količinama, vjerovatno ne daleko. „Ovo su obično količine koje završavaju na crnogorskom tržištu, gdje je albanska marihuana vrlo cijenjena. I ne samo u Crnoj Gori, nego je takozvana albanka poznata i cijenjena i u Zapadnoj Evropi. Crna Gora je, tako, i tržište i tranzit“, objašnjavaju nam sagovornici.

Upećatljiv je bio komentar, ostavljen  ispod vijesti o hapšenju na jednom od ovdašnjih portala, u kome autor  kaže kako je negdje „mora“ prošla tona maruhuane, kada je ovdje palo desetak kilograma.

Dobro obaviješteni izvori Monitora navode da se proizvodnja marihuana u Albaniji, nakon nedavnog rata policije i mafije u toj zemlji, u velikoj mjeri preselila na granicu između Albanije i Crne Gore, u zabačeno planinsko selo Hoti, odakle se jednim dijelom, preko Skadarskog jezera, prenosi i kroz Crnu Goru.

Izmir Hebovija, sa nadimkom Shkodran, ili Skadranin, bio je ranije glavna albanska veza za Crnu Goru, odnosno za trgovinu sa Tuzima i Božajama”, kaže Monitorov izvor. Prema njegovim riječima droga iz Albanije ide u nekoliko standardnih i ustaljenih švercerskih pravaca. Jedan od njih je od Drača i Valone, gliserima do Italije. Drugi pravac je od Valone do Šibenika u Hrvatskoj, odakle brodovima produžava za Veneciju. „Treći put je preko Crne Gore. Osim preko Skadarskog jezera, vrijedni tovari ulaze preko Božaja, odnosno Sukobina, a zatim idu na Debeli brijeg. Kod prenosa droge većinom se koriste automobili sa prepravljenim dnom, ili se droga krije u krovnom tapacirungu, kao i u instrumental tabli. Većinu kurira predstavljaju mladi albanski bračni parovi, mada je bilo slučajeva da i stariji ljudi za dobru naknadu prenose skank.”

O razmjerama proizvodnje i šverca droge govore i podaci američke agencije AP. Prema ovoj ageniciji albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u tržišnoj vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina bruto društvenog proizvoda Albanije.

Prema podacima Ujedinjenih nacija globalna vrijednost ilegalne trgovine marihuane je 140 milijardi dolara. Monitorov izvor podsjeća da je Meksiko najveći proizvođač marihuane za tržište Sjedinjenih Američkih Država. Tome u prilog govore i podaci o postojanju više podzemnih tunela na granici ove dvije države. Posljednji podzemni tunel dužine četiristo metara, koji je spajao dva ilegalna magacina s jedne i druge strane granice, otkriven je prije par godina, i tada je odjednom zaplijenjeno 17 tona marihuane.

Koliko je trgovina ovom drogom na Balkanu isplativa govore podaci da je balkansko tržište narkoticima posljednje dvije decenije zatrpano albanskom „travom“.  Najkvalitetnija marihuana u Albaniji košta 2.000 evra po kilogramu, a samo na siromašnim tržištima u ovom regionu, u Skoplju, Podgorici, Beogradu, Sarajevu i Zagrebu prodaje se za 5.000 evra po kilogramu.

Monitorov policijski izvor otkrio je da skank u Albaniji rade četiri mafijaška klana.

„To su porodice Kula, Abazi, Borci i Brokaj. Dok se Abazi bave samo skankom, ostali klanovi rade i druge ilegalne poslove. Klan Kula uz narkotike na tržište Italije švercuje i oružje. Klan Borci osim skanka drži na jugu Italije primat u organizovanju lanca prostitucije. Članovi klana Brokaj su bivši političari i članovi albanske obavještajne agencije Sigurimi. Oni kontrolišu sjedište crne berze u  Švajcarskoj, u Bernu i Bazelu. Zanimljivo je da oni imaju i zaštitni znak na svojim pakovanjima skanka. To je slika kamile, po čemu je droga porodice Brokaj poznata pod nazivom kamila skank”, priča ovaj dobro obaviješteni izvor.

U svjetlu finansijskih podataka o poslovima sa marihuanom i skankom koji imaju industrijske razmjere, jasno je da svoj interes lako pronalaze i crnogorske kriminalne grupe. Prekogranična kriminalna bratstva opstaju čak i pod velikim pritiscima EU da se proizvodnja i šverc ove droge zaustave ili podvedu pod kontrolu. Taj pritisak će na Crnu Goru, koja ime pretenzije da u region predvodi pristupne pregovore sa EU, sigurno biti sve jači i jači. Evropa se neće zadovoljiti fotografijom nekog automobila u Andrijevici sa dvanaest kilograma marihuane.

Uprava policije se povodom slučaja zapljene marihuana kod albanskih državljana na putu kroz Andrijevicu nije zvanično oglašavala. Tako je ostalo nepoznato gdje su šverceri ušli u Crnu Goru. Oni su to mogli učiniti preko zvaničnog graničnog prelaza Grlja kod Gusinja, na novom putu prema Skadru, preko planinskog prevoja Tamara i zatim dolinom Cijevne. Ali, isto tako šverceri, ovi uhvaćeni i drugi neuhvaćeni, u Crnu Goru ulaze ilegalnim putem iz Albanije, preko sela Vusanja pa do Gusinja.

Monitor je više puta otvarao priču o ilegalnim putevima kojima se iz susjednih država može ući u Crnu Goru ili izaći iz nje, mimo zvaničnih graničnih prelaza. I to je ono što će nove crnogorske vlasti morati da stave pod kontrolu. Ti putevi predstavljaju javnu tajnu i za njih zna svaka obavještajna služba u regionu. Znaju to i iz Evropske unije, koja će tražiti da se ti putevi ili potpuno zatvore, ili stave pod potpunu kontrolu granične policije i carinskih organa.

Njihov zahtjev će, sasvim sigurno, biti da se svi poznati ilegalni putevi droge preko Crne Gore potpuno blokiraju. Prethodne vlasti nijesu imale političku volju da to urade. Za nove vlasti to je obavezan domaći zadatak u pregovaračkim poglavljima 23. i 24. Nije problem zaustaviti jedan automobil sa nekoliko kilograma, već šlepere koji prevoze tone narkotika prema državama EU.

A iza ovih poslova ne stoje piljari poput dvojice uhvaćenih švercera, već neki od namoćnijih kriminalnih grupacija u regionu. Crnogorskih, albanskih, bosanskih, srbijanskih, kosovskih ili hrvatskih. Koje, međusobno, bolje sarađuju nego zemlje iz kojih potiču.

Tufik SOFTIĆ 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ISTRAŽIVANJE NVO ROMSKA ORGANIZACIJA MLADIH PHIREN AMENCA: Romi, zagonetka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa, pokazalo je istraživanje NVO Phiren Amenca. Rezultati su turobni, i posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura

 

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa. Muk. Nije im poznato. Kao i da ne bitišu u zajednici sa njima.

To je pokazalo istraživanje Upoznatost podgoričkih srednjoškolaca/ki sa istorijom, jezikom i kulturom Roma, koje je NVO Romska organizacija mladih Phiren Amenca realizovala u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

Odakle potiču Romi? U kojem vijeku su došli u Evropu? Od kada žive u Crnoj Gori i koje grupe postoje? Najveći procenat anketiranih učenika srednjih škola ne zna odgovore na ta pitanja. Čak oko 77 odsto ne zna odakle su Romi, dok je ostatak u nedoumici da li su iz Indije ili Egipta. Devet od deset anketiranih srednjoškolaca/ki ne zna kada su došli u Evropu. Oni koji raspolažu saznanjem koliko dugo Romi žive u Crnoj Gori, mogu da se prebroje prstima na obje ruke, jer čak 94 odsto anketiranih ne zna, a gotovo apsolutna većina, 98,2 odsto ni koje sve grupe Roma žive u Crnoj Gori. Ispod jedan odsto je navelo da na prostoru naše države ima Egipćana, muslimana, pravoslavaca i Aškalija.

Ti rezultati su turobni, i pokazuju razočaravajuće nizak stepen poznavanja i razumijevanja postojanja romske nacionalne manjine u Crnoj Gori. Oni su posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura. „Zakonski okvir je osnova poboljšanja uslova za prosperitet romske populacije, ali djelovanje u ovom pravcu mora nadilaziti oslanjanje na zakon. Adekvatnim obrazovanjem koje odlikuju nastavni sadržaji o različitim kulturama i rasama stvaraju se uslovi za individualni razvoj i očuvanje identiteta, solidarnost unutar i između generacija, kao i solidarnost prema marginalizovanim grupama”, zaključuju iz NVO Phiren Amenca.

Kako napominju iz te organizacije, Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju je predviđen i slobodni nastavni plan i program, u okviru kog nastavnici treba da, u saradnji sa lokalnom zajednicom, mrežom roditelja i djecom, problematizuju ona pitanja koja su socijalno osjetljiva. „Potrebno je da učenje o manjinama postane sastavni dio kurikuluma sa jasnim ciljem umanjivanja etničke distance. Školski sistem takođe treba da obezbijedi politiku podsticaja i omogući da pripadnici većine mogu učiti jezik manjine i time unaprijediti uslove sporazumijevanja, poslovne saradnje i obrazovne okvire za romsku populaciju”, savjetuju iz NVO Elvisa Beriše.

Podgorički srednjoškolci ne poznaju ni značenje termina Cigan. Najviše njih je zaokružilo mogućnost ne znam, 62,7 odsto, a onih koji su odgovorili da je to sinonim za Roma ima 21,8 odsto. Ostatak se podijelio između opcija pogrdan naziv za Rome, crn, prljav, nedodirljiv, siromašan, onaj koji nema stalno mjesto boravka, lopov i nekulturan.

Ni odgovor na pitanje koliko je Roma stradalo tokom Drugog svjetskog rata i zbog čega, nije poznat učenicima srednjih škola u Podgorici. U najvećem procentu, njih 87,4 odsto, izjavilo je da ne zna.

Kojeg datuma se obilježava genocid nad Romima, ubjedljiva većina, 98,3 odsto – ne zna.

Kada se obilježava Svjetski dan Roma? Šta Romi obilježavaju 16. maja? Koje su slave u romskoj kulturi i tradiciji? Koje godine i gdje je organizovan Prvi svjetski Kongres Roma i koje su važne odlike na njemu usvojene? Koji je naziv romske himne, a koje su boje zastave i šta znače? To su pitanja na koja poznavanje odgovora djeluje kao impozantno naučno dostignuće, ako je zaključivati na osnovu istraživanja. A ne bi smjelo da bude.

Jedan je stav posebno zapanjujući. I nadasve alarm, da se zapitamo u kakvoj sredini odrastaju naša djeca. Na pitanje da li bi imali nešto protiv da im pripadnik romske populacije bude bračni partner ili član porodice, preko 75 odsto ispitanika je odgovorilo potvrdno. U slučaju da se radi o komšiji, šefu, profesoru ili predsjedniku države, nemaju ništa protiv. Kako se to unaprijed odlučuje u koga ćemo se zaljubiti i koga ćemo voljeti? Kakvu ulogu tu igra nacionalna pripadnost? Može li se to racionalizovati?

To što je bio Rom, nije nam smetalo da zavolimo Čarlija Čaplina, čovjeka svijeta, najveću zvijezdu nijemog filma u Holivudu, kome je 1975. godine čak i engleska kraljica Elizabeta II dodijelila čin viteza, kao jednom od najzaslužnijih građana Velike Britanije.

Ni Ronija Vuda, gitaristu legendarnih Roling Stonsa. Pablo Pikaso, jedan od najistaknutijih slikara, vajara, crtača i grafičara 20. vijeka, osnivač kubizma, ponosno je isticao svoje romsko porijeklo. Džon Banjan, engleski pisac čije je djelo Hodočasnikova putovanja, poslije Biblije, jedno od najprevođenijih, takođe je bio Rom. Ni Sonji Kovaljevskoj, prvoj velikoj ruskoj matematičarki, prvoj ženi profesorki Sjeverne Evrope i prvoj urednici naučnog časopisa, to što je Romkinja nije joj smetaloda pokori svijet.

Niko za njihovu nacionalnost nije mario.

Zašto onda o jednima govorimo s ponosom i ljubavlju, a o drugima kao o prosjacima, vječitim gubitnicima, prljavcima?

Vrijeme je da se zapitamo na kakvim osnovama gradimo antifašističko i antirasističko društvo. Smije li to biti ono u kom se na osnovu nacionalnosti određuje koga ćemo voljeti? Istinsko življenje evropskih vrijednosti naša je, nikad očiglednije, nasušna potreba.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo