Povežite se sa nama

OKO NAS

ZAŠTITA RADNIKA U KOLAŠINSKIM ŠUMAMA: Rad kao kocka

Objavljeno prije

na

20160816_125129

Za nepune tri godine tri radnika nastradala su obavljajući poslove sječe i utovara drva u nekom od preduzeća za eksploataciju šuma na području kolašinske opštine. Na desetine njihovih kolega tokom istog perioda zadobili su teže ili lakše tjelesne povrede. Prije desetak dana u mjestu Jabuka poginuo je 46-godišnji Mijodrag- Mijo Milović iz Kolašina. Prema infromacijama iz policije, Miloviću je smrtonosne povrede nanijelo stablo koje je obarao. U avgustu pretprošle godine na šumskom radilištu u Rečnima, poginuo je tridesetogodišnji Predrag Damjanović iz Mojkovca, koji je rukovao motornom testerom. Na njega je pala bukva i nanijela mu, takođe, smrtonosne povrede. Krajem avgusta prošle godine u šumi u Vruši nastradao je Kolašinac 49. godišnji Žarko Šćepanović. Bio je radnik na sajli, a nastradao je kad su se na njega sručili trupci spremni za transport.

I pored činjenice da su poslovi u šumama vrlo rizični, drvosječe priznaju da su na radnom mjestu, najčešće, bez adekvatne zaštitne opreme, ali i bez mnogo kontrole nadležnih. Radnici koji rade na sječi stabala i na mašinama, uglavnom su samouki, a njihove vještine provjerava samo poslodavac.

S druge strane, vlasnici preduzeća, koji su koncesionari šuma na području kolašinske opštine, tvrde da su im kontrole česte i rigorozne. Ističu kako nesrećama često doprinose sami radnici, koji su često nemarni iako rade teške i opasne poslove. Tvrde da ne krše zakon, ali i da ne mogu mnogo uticati da radnici budu odgovorniji.

,,Svaki radnik angažovan u mom preduzeću ima propisnu opremu, što je bila moja dužnost da nabavim. Nažalost, mnogi odbijaju da nose i odijela i šlemove. Fizički nije moguće da sve to iskontrolišem, jer je prostor na kojem eksploatišemo šumu veliki. Stalno sugerišem i opominjem, ali nekada to ne daje rezultate”, kaže vlasnik preduzeća u kojem je bio zaposlen jedan od nastradalih radnika. „Naravno, kad se nesreća dogodi, odgovornost će se najprije svaliti na poslodavca, ali ne postoji nijedna stavka, propisana zakonom, koja u mojem preduzeću nije ispoštovana. Prije svega, neodgovornost radnika ugrožava njihove živote, a potom i nanosi ogromnu štetu preduzeću”.

Slično tvrdi još nekoliko njegovih kolega. Iz nezvaničnih razgovora sa zaposlenima na sječi drva u kolašinskim šumama, lako je zaključiti da se na šumskim gradilištima često konzumira alkohol, ali i da neki od radnika nemaju dovoljno vještina i znanja za rukovanje alatima i mašinama. Takođe, većina njih se, s obzirom na prirodu posla, angažuje tek na nekoliko mjeseci. Vlasnici šumskih preduzeća priznaju da u nedostatku drugog načina, obučenost i vještine svojih radnika provjeravaju interno i rukovode se, uglavnom, njihovim iskustvom.

U avgustu prošle godine iz Uprave za inspekcijske poslove novinarima je saopšteno da nijedan od nastradalih radnika nije imao zaključene ugovore o radu.

,,A to je osnov za postupanje inspektora rada za oblast zaštite i zdravlja na radu, pa su predmeti u tim slučajevima predati nadležnim sudskim i tužilačkim organima. I pored toga, inspektori su preduzimali mjere i radnje, uključujući i novčano kažnjavanje”, kazali su tada iz Uprave.

PR tog državnog organa Milena Ostojić Monitoru je kazala da samo jedan inspektor rada za oblast zaštite i zdravlja na radu i iz Bijelog Polja obavlja nadzor na teritoriji te, ali i mojkovačke i kolašinske opštine.

„Obaveza da zaposleni sredstva za rad i opremu lične zaštite koriste u skladu s njihovom namjenom, samo je jedna od mjera zaštite koja se kontroliše prilikom nadzora”, kaže ona.

Prema njenim riječima, u obavljanju nadzora inspektor rada, pored obaveza i ovlašćenja utvrđenih zakonom, ima i obavezu da izvrši uviđaj teških, kolektivnih i smrtnih povreda. Međutim, kako tvrdi, „unazad nekoliko godina nijesu dobijali takve inicijative kod radova na eksploataciji šuma, već samo u pogonima za preradu i obradu drveta”.

„Poslodavci koji se na poslovima eksploatacije šume pojavljuju kao koncesionari upoznati su s pravima, obavezama i odgovornostima koje propisuje zakon i uglavnom vode računa o primjeni mjera zaštite i zdravlja na radu. U slučajevima kada su tokom nadzora bile utvrđene nepravilnosti većeg obima izricane su mjere zabrane rada do otklanjanja nepravilnosti, izdavani prekršajni nalozi za novčano kažnjavanje, a svi predmeti u vezi s uviđajima teških, kolektivnih ili smrtnih povreda na radu procesuirani su prema nadležnim tužilačkim ili sudskim organima”, kažu u Upravi za inspekcijske poslove.

Zakon o zaštiti i zdravlju na radu kaže da je poslodavac dužan da za bezbjedan rad osposobi zaposlenog kod zasnivanja radnog odnosa, raspoređivanja na radno mjesto, uvođenja nove tehnologije, novih sredstava za rad, promjene procesa rada i ponovnog raspoređivanja na rad poslije odsustvovanja koje je trajalo duže od godinu dana. Prema propisima, osposobljavanje se vrši po programu koji donosi poslodavac.

„Osposobljavanje zaposlenih prilagođava se novim i promjenljivim rizicima po potrebi i ponavlja u određenim vremenskim razmacima, u skladu s programom o osposobljavanju za bezbjedan rad. Vrši se u toku radnog vremena, a troškove osposobljavanja snosi poslodavac. Poslodavac je dužan da zaposlenog u toku osposobljavanja upozna sa svim vrstama opasnosti na poslovima na koje ga raspoređuje i s konkretnim mjerama zaštite koje su potrebne radi otklanjanja opasnosti po život, odnosno po zdravlje”, objašnjava Ostojićeva.

Trebalo bi, kako propisuje zakon, da osposobljavanje zaposlenih za bezbjedan rad poslodavac obavlja teorijski i praktično. To je zadatak stručne službe za poslove zaštite i zdravlja na radu koju organizuje poslodavac, a u slučaju da je nema, te stručne poslove povjerava pravnom licu koje ima ovlašćenje od Ministarstva rada i socijalnog staranja. Takođe, uređeno je i da provjeru teorijske i praktične osposobljenosti za bezbjedan rad zaposlenih poslodavac obavlja na mjestu rada, nakon čega se izdaje uvjerenje o osposobljenosti za bezbjedan rad.

Većina vlasnika kolašinskih šumskih preduzeća odbila je da objasni da li sve to i poštuje prilikom angažovanja radne snage. Nazvanično kažu da zapošljavaju motoriste i skideriste s višegodišnjim iskustvom i one za koje su čuli da su vični poslovima u šumi. I nekoliko radnika izjavilo je za Monitor da se više uzdaju u svoje iskustvo nego u propise i zaštitnu opremu.

„Za deset godina koliko radim u šumi zaštitnu opremu nijesam nosio ukupno ni 10 dana. Mene lično sputava u radu i veliko je optrećenje kad su vrućine. Radim u običnom radnom odijelu, iako sam kod poslodavca uredno zadužio svu opremu. Rad s motornom testerom je ‘kocka’ i samo minut nepažnje ili loša procjena gdje će stablo pasti, dovoljni su za tragediju. Radimo od svitanja do sumraka, koncetracija popusti i kod najvještijih. No, nemam mnogo izbora, ovo je trenutno najplaćeniji posao na sjeveru”, kaže pedesetogodišnji rukovalac motornom testerom.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo