Povežite se sa nama

OKO NAS

ZAŠTITA RADNIKA U KOLAŠINSKIM ŠUMAMA: Rad kao kocka

Objavljeno prije

na

Za nepune tri godine tri radnika nastradala su obavljajući poslove sječe i utovara drva u nekom od preduzeća za eksploataciju šuma na području kolašinske opštine. Na desetine njihovih kolega tokom istog perioda zadobili su teže ili lakše tjelesne povrede. Prije desetak dana u mjestu Jabuka poginuo je 46-godišnji Mijodrag- Mijo Milović iz Kolašina. Prema infromacijama iz policije, Miloviću je smrtonosne povrede nanijelo stablo koje je obarao. U avgustu pretprošle godine na šumskom radilištu u Rečnima, poginuo je tridesetogodišnji Predrag Damjanović iz Mojkovca, koji je rukovao motornom testerom. Na njega je pala bukva i nanijela mu, takođe, smrtonosne povrede. Krajem avgusta prošle godine u šumi u Vruši nastradao je Kolašinac 49. godišnji Žarko Šćepanović. Bio je radnik na sajli, a nastradao je kad su se na njega sručili trupci spremni za transport.

I pored činjenice da su poslovi u šumama vrlo rizični, drvosječe priznaju da su na radnom mjestu, najčešće, bez adekvatne zaštitne opreme, ali i bez mnogo kontrole nadležnih. Radnici koji rade na sječi stabala i na mašinama, uglavnom su samouki, a njihove vještine provjerava samo poslodavac.

S druge strane, vlasnici preduzeća, koji su koncesionari šuma na području kolašinske opštine, tvrde da su im kontrole česte i rigorozne. Ističu kako nesrećama često doprinose sami radnici, koji su često nemarni iako rade teške i opasne poslove. Tvrde da ne krše zakon, ali i da ne mogu mnogo uticati da radnici budu odgovorniji.

,,Svaki radnik angažovan u mom preduzeću ima propisnu opremu, što je bila moja dužnost da nabavim. Nažalost, mnogi odbijaju da nose i odijela i šlemove. Fizički nije moguće da sve to iskontrolišem, jer je prostor na kojem eksploatišemo šumu veliki. Stalno sugerišem i opominjem, ali nekada to ne daje rezultate”, kaže vlasnik preduzeća u kojem je bio zaposlen jedan od nastradalih radnika. „Naravno, kad se nesreća dogodi, odgovornost će se najprije svaliti na poslodavca, ali ne postoji nijedna stavka, propisana zakonom, koja u mojem preduzeću nije ispoštovana. Prije svega, neodgovornost radnika ugrožava njihove živote, a potom i nanosi ogromnu štetu preduzeću”.

Slično tvrdi još nekoliko njegovih kolega. Iz nezvaničnih razgovora sa zaposlenima na sječi drva u kolašinskim šumama, lako je zaključiti da se na šumskim gradilištima često konzumira alkohol, ali i da neki od radnika nemaju dovoljno vještina i znanja za rukovanje alatima i mašinama. Takođe, većina njih se, s obzirom na prirodu posla, angažuje tek na nekoliko mjeseci. Vlasnici šumskih preduzeća priznaju da u nedostatku drugog načina, obučenost i vještine svojih radnika provjeravaju interno i rukovode se, uglavnom, njihovim iskustvom.

U avgustu prošle godine iz Uprave za inspekcijske poslove novinarima je saopšteno da nijedan od nastradalih radnika nije imao zaključene ugovore o radu.

,,A to je osnov za postupanje inspektora rada za oblast zaštite i zdravlja na radu, pa su predmeti u tim slučajevima predati nadležnim sudskim i tužilačkim organima. I pored toga, inspektori su preduzimali mjere i radnje, uključujući i novčano kažnjavanje”, kazali su tada iz Uprave.

PR tog državnog organa Milena Ostojić Monitoru je kazala da samo jedan inspektor rada za oblast zaštite i zdravlja na radu i iz Bijelog Polja obavlja nadzor na teritoriji te, ali i mojkovačke i kolašinske opštine.

„Obaveza da zaposleni sredstva za rad i opremu lične zaštite koriste u skladu s njihovom namjenom, samo je jedna od mjera zaštite koja se kontroliše prilikom nadzora”, kaže ona.

Prema njenim riječima, u obavljanju nadzora inspektor rada, pored obaveza i ovlašćenja utvrđenih zakonom, ima i obavezu da izvrši uviđaj teških, kolektivnih i smrtnih povreda. Međutim, kako tvrdi, „unazad nekoliko godina nijesu dobijali takve inicijative kod radova na eksploataciji šuma, već samo u pogonima za preradu i obradu drveta”.

„Poslodavci koji se na poslovima eksploatacije šume pojavljuju kao koncesionari upoznati su s pravima, obavezama i odgovornostima koje propisuje zakon i uglavnom vode računa o primjeni mjera zaštite i zdravlja na radu. U slučajevima kada su tokom nadzora bile utvrđene nepravilnosti većeg obima izricane su mjere zabrane rada do otklanjanja nepravilnosti, izdavani prekršajni nalozi za novčano kažnjavanje, a svi predmeti u vezi s uviđajima teških, kolektivnih ili smrtnih povreda na radu procesuirani su prema nadležnim tužilačkim ili sudskim organima”, kažu u Upravi za inspekcijske poslove.

Zakon o zaštiti i zdravlju na radu kaže da je poslodavac dužan da za bezbjedan rad osposobi zaposlenog kod zasnivanja radnog odnosa, raspoređivanja na radno mjesto, uvođenja nove tehnologije, novih sredstava za rad, promjene procesa rada i ponovnog raspoređivanja na rad poslije odsustvovanja koje je trajalo duže od godinu dana. Prema propisima, osposobljavanje se vrši po programu koji donosi poslodavac.

„Osposobljavanje zaposlenih prilagođava se novim i promjenljivim rizicima po potrebi i ponavlja u određenim vremenskim razmacima, u skladu s programom o osposobljavanju za bezbjedan rad. Vrši se u toku radnog vremena, a troškove osposobljavanja snosi poslodavac. Poslodavac je dužan da zaposlenog u toku osposobljavanja upozna sa svim vrstama opasnosti na poslovima na koje ga raspoređuje i s konkretnim mjerama zaštite koje su potrebne radi otklanjanja opasnosti po život, odnosno po zdravlje”, objašnjava Ostojićeva.

Trebalo bi, kako propisuje zakon, da osposobljavanje zaposlenih za bezbjedan rad poslodavac obavlja teorijski i praktično. To je zadatak stručne službe za poslove zaštite i zdravlja na radu koju organizuje poslodavac, a u slučaju da je nema, te stručne poslove povjerava pravnom licu koje ima ovlašćenje od Ministarstva rada i socijalnog staranja. Takođe, uređeno je i da provjeru teorijske i praktične osposobljenosti za bezbjedan rad zaposlenih poslodavac obavlja na mjestu rada, nakon čega se izdaje uvjerenje o osposobljenosti za bezbjedan rad.

Većina vlasnika kolašinskih šumskih preduzeća odbila je da objasni da li sve to i poštuje prilikom angažovanja radne snage. Nazvanično kažu da zapošljavaju motoriste i skideriste s višegodišnjim iskustvom i one za koje su čuli da su vični poslovima u šumi. I nekoliko radnika izjavilo je za Monitor da se više uzdaju u svoje iskustvo nego u propise i zaštitnu opremu.

„Za deset godina koliko radim u šumi zaštitnu opremu nijesam nosio ukupno ni 10 dana. Mene lično sputava u radu i veliko je optrećenje kad su vrućine. Radim u običnom radnom odijelu, iako sam kod poslodavca uredno zadužio svu opremu. Rad s motornom testerom je ‘kocka’ i samo minut nepažnje ili loša procjena gdje će stablo pasti, dovoljni su za tragediju. Radimo od svitanja do sumraka, koncetracija popusti i kod najvještijih. No, nemam mnogo izbora, ovo je trenutno najplaćeniji posao na sjeveru”, kaže pedesetogodišnji rukovalac motornom testerom.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo