MMF, kao udarna institucija poraženog Vašingtonskog konsenzusa, koji je propisivao niz neoliberalnih recepata za zemlje u razvoju, decenijama kreirajući intencione krizne neravnoteže unutar ekonomija ovih zemalja, je početkom aprila na samitu G-20 nagrađena od strane svjetskih političkih lidera – novčanim širenjem od pola bilijarde dolara. Razmažena i autoritativna „sestra” iz susjedstva – Svjetska banka – se vratila u žižu projekcija budućih ekonomskih trendova, potvrđujući decenijsku nelogičnost savremene industrije zemalja u razvoju: da je, kada je budući razvoj ekonomije u pitanju, bitnije biti agresivan i pojavan, nego postupan i suštinski orijentisan prema kvalitetu. Kao privilegovana institucija razvojne industrije, MMF je uvijek preferirao rad po modelu – biti finansijski policajac sa pravima, ali bez odgovornosti. Ili drugačije iskazano: mi propisujemo pravila, a odstupanja ima, ali samo u rijetkim okolnostima koje mi odobrimo, nakon naučenih grešaka. Navedeni način rada, u najvećoj mjeri, generira aktuelne suprotnosti stavova crnogorske državne administracije i menadžmenta nacionalnog regulatora banaka i institucionalnog organizatora značajnih makroekonomskih izvještaja, o tome da li je zaduživanje kod MMF-a potrebno ili ne za rješavanje tekućih crnogorskih kriznih poremećaja. Jednostavni odgovori nisu potencijalno raspoloživi, zato vrijedi pokušati dokučiti razloge za i protiv:

DA – MMF se vratio u najmiliju poziciju prezasićenog vuka, i sada intenzivno lobira da nađe žrtve/jaganjce rasute svugdje po svijetu kako bi prenio malo svoje „dobrote”. Određena znanja iz ekonomske politike o zemaljama u razvoju, koja ima MMF, mogu i trebaju biti od koristi, posebno nacionalnoj ekonomiji koja je mala, koristi uvezenu valutu i mora da traži nova tržišta za dodatne investicije kako bi nastavila trend ekonomskog rasta. Ali, ova znanja su ograničena za sferu održivog razvoja, pa je opreznost u saradnji sa ovom institucijom uvijek korisna. Ipak, malo je vjerovatno da će nam finansijski aranžman sa MMF-om pomoći u poboljšanju kreditnog rejtinga zemlje, najviše ugroženim urušavanjem spoljnje finansijske podrške koja je presahla kao posljedica straha ino-investitora da dolaze u nova područja, dok se u kriznoj ponudi razvijenih zemalja nalaze stabilne i bezrizične hartije od vrijednosti sa kvalitetnim prinosima. Važnije je to što, po pravilu, pare od MMF-a završavaju u deviznim rezervama zemlje, tako da je prisutni argument o tako poboljšanoj unutrašnjoj likvidnosti znatno oslabljen, osim ako se jačanje moći institucije koja upravlja deviznim rezervama ne smatra kao automatsko rješenje problema.

NE – Centralna banka priziva dolazak MMF kako bi riješili naše probleme, iako je nacionalni bankarski regulator zakonski ovlašćen da: pravovremeno otkrije i spriječi pojavu fiktivnih cash kolaterala, a ne da nas obavještava o svojem previdu; strogo i bez zadrške prati konzistentne i razumljive podatke o likvidnosti banaka; ne glumi ljutnju prema bankarskim menadžerima jer su, kao, zbog njih njihovi ,,prijatelji” povukli depozite iz banaka; ne uznemirava finansijsko tržište tvrdnjom da ,,banke ne moraju po svaku cijenu da kreditiraju privredu”; ne prijeti ulaskom u onu banku, a vidljivo je da prijetnja nema svoju realnu jačinu. Zanemarimo ovom prilikom činjenicu da ekonomija koja nema svoju valutu nema monetarnih definicija.

U potencijalnom aranžmanu sa MMF-om kao odgovorna zajednica moramo imati na umu realno pitanje da li nam i u kojoj mjeri MMF može pomoći u sferi dugoročnog razvoja, pa tek onda trčati prema bilo kojoj vrsti podrške od svjetskog finansijskog ,,buldoga”.

Mila KASALICA