Mnogo veći interes javnosti je da prati i zna  šta radi premijer kad je na poslu, nego dok je na odmoru. Prosto: ovdje može  mnogo više da nas košta

Može li flaša Dom Perignona na stolu ispred premijera Spajića biti najveći aktuelni problem crnogorskog društva? Ma koliko koštala.   Makar bilo i u restoranu na šetalištu mondenskog Sen Tropea. Tamo gdje je, svojevremeno, Milo Đukanović sa odabranom ekipom uživao u kulinarskim vještinama Gordona Ramzija. Na račun Duška Kneževića a, sumnja se, o trošku građana Crne Gore.

Koliko god da liči, nije isto.

Milojko Spajić na vlast nije došao u džemperu, čime su se  dičile perjanice jedinstvenog DPS, niti je saldo na njegovim bankovnim računima zasnovan na uštedama od plate iz državnog budžeta. Pa, opet, kada se pred TV kamerama  pohvali kako ima “dovoljno novca da priušti bilo koje putovanje, pa i u San Trope i na bilo koju drugu destinaciju“, prinuđeni smo da mu vjerujemo na riječ. Ili ne vjerujemo.

Premijer redovno podsjeća  kako je u Crnu Goru došao (vratio se) kao bogat čovjek. U imovinskom kartonu predsjednika Vlade, u  dijelu dostupnom  nadležnim institucijama i javnosti, nema naznaka tog bogatstva. Spajić, zvanično, ne posjeduje bilo kakvu nekretninu, a na računima ima oko 50 hiljada eura. Skoro četiri puta manje nego što je prijavio u  imovinskom kartonu dok je bio ministar finansija, 2021. godine. Prebrzo troši? Ili gledamo različite brojeve?

Tada smo od njega saznali da posjeduje i kriptovalute u (ondašnjoj) vrijednosti od 150.000 eura, ali je , u međuvremenu, odlučio da zataji podatak o tom dijelu svoje imovine. To bi zli jezici mogli dovesti u vezu sa njegovim, manje ili više kontroverznim ako ne i problematičnim, poslovnim i prijateljskim odnosima sa ljudima iz kriptosvijeta.

Uglavnom, mnogo veći interes javnosti je da sazna  šta radi premijer kad je na poslu, nego kad je na odmoru o svom trošku.  Prosto: ovdje može  mnogo više da nas košta.

Priča o Spajićevom ljetovanju u Sen Tropeu postala je udarna vijest   kao demanti fotografije koju je na društvenoj mreži X premijer postavio sa Azurne obale, a na kojoj su on i Novak Đoković, zajedno, u Crnoj Gori. Uz prateći tekst iz koga se dalo zaključiti kako njih dvojica baš tada, po nesnosnoj avgustovskoj žezi, brinu  o „kreiranju sistemske podrške sportu u Crnoj Gori“.

Po povratku, Milojko Spajić se još jednom zagledao u svijetlu budućnost i otud obećao izgradnju 18 dionica auto-puteva i brzih cesti u Crnoj Gori. U aprilu ove godine, kada se vratio iz tada službene posjete Francuskoj,  kazao je  kako su njegovi domaćini iskazali interes za izgradnju „svih devet auto-puteva i brzih cesti“. U njegovom ekspozeu bilo ih je 10. Deset mjeseci kasnije: 18. A od onoga paf, paf i kramp u septembru, na dionici Andrijevica – Mateševo –  ništa.

Kolege su, u međuvremenu, provjerile: ni jedna vladina mjera iz fiskalne strategije koja je predstavljena kao program Evropa sad 2, nije planirana proljetošnjim programom rada Vlade za ovu godinu. Da li to Vlada u aprilu nije znala šta će raditi/planirati u julu? Ili je smanjenje doprinosa, uvođenje dvije minimalne zarade, djelimično povećanje PDV-a, oporezivanje kupovine preko interneta, uvođenje akciza na vino… trebalo ostati tajna za javnost i međunarodne partnere?

Umjesto odgovora, Spajić obećava kako će se „kada sve bude završeno“ od Podgorice do Berana putovati 40 minuta, do Budve i Bara pola sata, do Tirane sat, Skoplja dva sata i dvadeset minuta a do Beograda „tri sata lagane vožnje“. Samo – sada je  ta slika drugačija. Od obećanog završeno je  malo. Ili  ništa. O  tome  svjedoče  i višenedjeljni protesti nezadovoljnih građana i blokade na putevime od Podgorice prema Cetinju, Baru, Nikšiću…

Premijer se izvinio javnosti što je  nekoliko dana odmarao tamo gdje većina građana ne može.  Ništa strašno. Osim što je predsjednik vlade jedne  turističke države, u kojoj promiče  još jedna osrednja turistička sezona, odlaskom na ljetovanje u  inostranstvo pokazao da nema državnički refleks. Ne fali našem življu ljetos odmor u Sen Tropeu. Ni Dom Perignon. Ne zavide oni na tome premijeru. To je našem prosječnom građaninu, nestvarno.

Nego, u  Podgorici je ove sedmice ubijena još jedna žena koja je nadležnima prethodno prijavila prijetnje bivšeg supruga. I svi su oni, navodno, uradili što je do njih. Niko od  nadležnih, kao mjeru vlastitog stida, neće podnijeti ostavku.  Spajić zbog toga neće organizovati vanrednu konferenciju ni izviniti se, makar posmrtno,  žrtvi i građanima. Tom smrću samo je ovjereno ono što svi znamo: ni na vidiku nije uspostavljanje obećanog sistema u kome će se znati šta je čiji posao, i šta je čija odgovornost.

Zoran RADULOVIĆ

Ideja da se program Evropa sad 2 nametne, umjesto da se detaljno obrazloži i dogovori, opasna je čak i za eventualni uspjeh tog programa

Vlada je potvrdila koliko su umijeće dijaloga i postizanja konsenzusa visoko  na njihovoj listi reformskih prioriteta.

Javnost je saopštenjem obaviještena kako je na telefonskoj sjednici Socijalno-ekonomskog savjeta, preglasavanjem, data podrška izmjenama Zakona o radu, kako bi se formalizovala ideja o uvođenju dvije minimalne zarade u Crnoj Gori. Za zaposlene sa srednjom stručnom spremom 600 eura i 800 eura za visokoškolce, pod uslovom da rade na mjestima koja su sistematizacijom normirana za visoku stručnu spremu. U suprotnom, i oni bi primali onu manju minimalnu zaradu.

Naknadno i nezvanično, saznali smo da su protiv ove odluke glasala sva četiri predstavnika Unije slobodnih sinidkata, da je neko bio uzdržan a dva člana/članice Savjeta nijesu ni glasali. Iz Vlade su izračunali 17:5 i proglasili pobjedu. Premijer Spajić je odluku pozdravio preko društvene mreže X. I nastavio odmor.

Protiv povećanja minimalne i svih drugih zarada glasala su  makar četiri, a možda i svih sedam (računajući uzdržane i one koji se nijesu izjasnili), predstavnika sindikata u Savjetu. Odluke Savjeta nijesu obavezujuće ali se očekuje da one budu plod kompromisa i da se donose konsenzusom. Nekada ni to nije dovoljno.

Početkom prošle godine, Socijalni savjet usaglasio se  sa djelimičnim vraćanjem radne nedjelje, ali su poslanici tada  u susret izborima, odbili da se izjasne o njihovom prijedlogu.  Slična priča, ne istovjetna, ponovila se i proljetos kada zahtjev o izmjenama Zakona o unutrašnjoj trgovini nije ni stigao do Skupštine. Pa smo došli do telefonske sjednice Savjeta i preglasavanja.

Vladin pristup je potpuno pogrešan. Ideja da se program Evropa sad 2 nametne, umjesto da se detaljno obrazloži i dogovori, opasna je čak i za eventualni uspjeh tog programa. Poput svake ekonomske reforme ni ta, bez razumijevanja i ubjedljive većinske podrške, nema velike šanse za uspjeh.

Još je važnije to što Spajić i njegov tim svoje ideje pokušavaju nametnuti po cijenu narušavanja osnovnih principa socijalnog dijaloga koji su mukotrpno i dugo građeni. Konstatovano je to sa više adresa.

Predsjednik Jakov Milatović je ocijenio kako se radi o  obesmišljavanju institucionalnog djelovanja na račun kratkoročne i kratkovide politike. „Izostao je konsenzus, a takođe i formalna preporuka Socijalnog savjeta kao institucionalni rezultat dijaloga i dogovora socijalnih partnera.“

Primjedbama su se oglasili i predstavnici Crnogorske unije poslodavaca koja, iako tvrde da njihovi članovi imaju godšinji promet od 3,5 milijarde i doprinose kreiranju skoro 60 odsto BDP-a, nema svoje mjesto u Socijalnom savjetu. „Upravo i odluke Savjeta od ponedjeljka, bez postizanja saglasnosti svih učesnika socijalnog dijaloga, suštinski obesmišljavaju ulogu sindikata i poslodavaca i pokazuju, nažalost, stvarne namjere Vlade da nameće odluke u domenu ekonomske politike“, poručili su iz te asocijalcije.

Vladinim kritičarima može se spočitati potreba da iz ove priče izvuku neku korist, kao što su to, uostalom, već i uradili Spajićev PES i Unija poslodavaca. Ali ova Vlada (baš kao prethodna) nema pravo da “o najvažnijim pitanjima” odlučuje tako što će tražiti da joj se vjeruje na riječ. Nijesu ga zaslužili. Pošto, kako u PES-u vole da kažu, rezultati govore.

A evo šta neki od tih rezultata kažu: Skoro dvije godine nakon što je otkupljena državnim novcem, Željezara u Nikšiću i dalje ne radi. Zato se u jednoj od njenih hala deponuje, ili samo pretovara, smeće iz nikšićkih kontejnera.

Propala je plantaža organske lavande u Pljevljima. U njeno podizanje Rudnik uglja uložio je više od milion eura. I zaposlio 20+ baštovana, najavljujući projekat koji će “preporoditi taj kraj”.

Odbor direktora EPCG Solar gradnja smijenio je izvršni direktoricu Valeriju Saveljić. Bez obrazloženja. Ona je prethodno, za nepunu godinu mandata, preduzeće uvela u zonu pozitivnog poslovanja.  “Ministarstvo, kao ni ministar lično, ne žele da budu dio toga”, saopšteno je iz kabineta ministra energetike Saše Mujovića, uz napomenu da donijete odluke  suprotne osnovnim postulatima saradnje na relaciji Ministarstvo-energetski subjekti.

Tri primjera dio su svakodnevice najveće i, kako kažu, najbolje crnogorske kompanije u državnom vlasništvu. Šta  da očekujemo od drugih?

Svi smo dio ove priče. Zato moramo insistirati da, znamo šta (nam) rade. Praznih priča o dobrim namjerama smo se naslušali.

Zoran RADULOVIĆ

Milan Knažević je ove sedmice poručio da parlamentarna većina neće u Ustavu mijenjati građanski karater Crne Gore. Možemo da odahnemo. Baš kao  i onomad kad su nas uvrstili u mafijaške zemlje, dok je u Ustavu pisalo da je Crna Gora –  demokratska, država socijalne pravde i zemlja vladavine prava

„Nećemo mijenjati građanski karakter Crne Gore“, kazao je ove sedmice lider DNP Milan Knežević, i poručio građanima da se ne brinu da će parlamentarna većina u tom dijelu mijenjati Ustav.  Eto, možemo da odahnemo. Baš kao što smo mogli da odahnemo  i onomad kad su nas uvrstili u mafijaške zemlje, dok je  u Ustavu pisalo da je Crna Gora –  demokratska, država socijalne pravde i zemlja vladavine prava.

Java građanske Crne Gore, izgleda, malčice drugačije. U Pljevljima je tako u Sarajevskoj ulici minulog petka osvanuo plakat sa likom Pavla Đurišića i tekstom pjesme Braća (Škabo, Beogradski sindikat). Tekst posvećen  „slavnom generalu, sad persona non grata“, onaj koji ga je osmislio suptilno je prekinuo na poruci – Ova zemlja je naša. Uskličnik.   To je samo detalj  u postavgustovskim Pljevljima, u kojima je DF vlast kadrirala opštinsku  upravu isključujući predstavnike manjina i zamjenjujući odgovarajućom etničkom i vjerskom pripadnošću člansku kartu DPS-a. Tvrdeći pritom da je za podizanje  tenzija u Pljevljima kriva isključivo montaža DPS-a. Valjda su i sve one Mandićeve i Kneževićeve izjave i izjave njihovih kadrova u Pljevljima,  zbog kojih Crna Gora danas  sve više liči na Crnu Goru devedesetih,  monitirane.  Ko će ga znati – možda je predsjednik opštine Dario Vraneš,  samo duh, izašao iz pjesme sa plakata u generalovoj zemlji.

Može taman biti da su crnogorski ministri iz redova Nove srpske demokratije i gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, „budućnost crnogorske politike“, kako veli  Andrija Mandić,  montirani na skupu u Loznici, posvećenom hrvatskoj vojno –  policijskoj akciji Oluja stradanju srpskog naroda, koji su  upravo svesrpske  vođe gurnule u pobunu i rat protiv Hrvatsake. Iz Loznice je glavni montažer Aleksandar Vučić, skupa sa vrhom SPC, te vjernim pratiocem Miloradom Dodikom, ko zna koji put radio na podizanju tenzija u regionu, oživljavajući ideologiju devedesetih, prekrajajući prošlost, umjesto suočavanja sa njom.

Tako su i crnogorski zvaničnici u Loznici, ali i oni koji su se oglasili kod kuće, od Mandića do Alekse Bečića, podsjetili na egzodus „jednog naroda“.   Bez riječi  o tome da je Oluji, tokom koje je iz  Hrvatske pobjeglo ili prognano između 150 i 200 hiljada Srba,  prethodila oružana agresija Miloševićevih vojnih snaga, 1991. godine na Hrvatsku, da su sa zemljom sravnjeni gradovi  i protjerano više stotina hiljada Hrvata sa okupiranih teritorija. I jedni i drugi žrtve su iste politike. One koja je na žalost, i dalje živa.  Kao da s mjesta nijesmo mrdnuli.

U građanskoj Crnoj Gori,  još se vijeća hoće li biti prihvaćena incijativa dijela poslanika Demokrata, da  jedna od podgoričkih ulica dobije  Pavla Bulatovića. Ministra unutrašnjih poslova u vrijeme deportacije  BiH izbjeglica 1992, koji su samo zbog svojih imena poslati Radovanu Karadžiću, u smrt. Crnogorske institucije ne opterećuje to da će ulicu uglavnom grtadu  nazvati imenom jednog od odgovornih za taj zločin.  Najveća nedoumica trenutno u odluci da Bulatović dobije ulicu, za njih je  formalne prirode.

Iz resora Tamare Vujović (Demokrate) koje je trebalo da da mišljenje na taj predlog saopštili su ove sedmice da oni ne mogu dati mišljenje dok se predlog ne ozvaniči, te da  naziv mora biti sastavni dio Predloga programa podizanja spomen oblježja.  Inicijativa je tako opet u rukama Savjeta za davanje predloga, naziva, ulica i trgova gavnog grada, na čijem čelu je Boris Pejović, kadar Evrope sad. U prevodu, partije koje se izdaju za građanske, razmatraju predlog da se jednom od odgovornih za ratne zločine dodjeli ime ulice, uporno odbijajući da iznesu stav o suštini tog predloga.

Tako  na javi  izgleda naša zemlja. Montirano građanski. I evropski.

Milena PEROVIĆ