Povežite se sa nama

FOKUS

ZAKON O RADU PO MJERI KAPITALA: Vlast protiv radnika

Objavljeno prije

na

Završava se javna rasprava o Nacrtu novog zakona o radu. Uz neobičnu letargiju i tišinu sa kojom je ispraćena priprema propisa od koga direktno zavisi sudbina blizu 200 hiljada (legalno i nelegalno) zapošljenih i njihovih porodica.

Znači li to da su zainteresovani povjerovali u vladina obećanja: ,,Nema govora o nepovoljnijem rješenju za radnike, niti je zakon mijenjan na štetu zaposlenih, već će se eliminisati postojeća nepovoljna praksa… uz poštovanje odredbi međunarodnog prava…?”

Ili ih je destimulisao pesimizam opozicionih predstavnika. Poput ocjena Janka Vučinića, nekadašnjeg sindikalnog aktiviste iz Željezare i Unije slobodnih sindikata (USS CG), a sada poslanika DF-a i predsjednika Radničke partije, koji smatra da ponuđeni Nacrt zakona o radu donosi novo umanjenje radničkih prava. I, istovremeno, optužuje: ,,Oni koji su bili u nekoj radnoj grupi za izradu Nacrta zakona kao predstavnici radnika više su vodili računa o poslodavcima nego o onima koje je trebalo da zaštite i od čijeg novca lagodno žive, druguju i putuju”.

Sindikalci, opet, ne prihvataju kritike. Tvrde kako su uradili dobar posao. A bilo bi još bolje da su se mogli osloniti na veću podršku zaposlenih.

“Očekujemo da ćemo tokom javne rasprave uspjeti dodatno da unaprijedimo tekst zakona i da na taj način dobijemo Zakon o radu koji je, ne samo u regionu, već i u Evropi bolji od mnogih drugih”, najavio je generalni sekretar USS CG Srđa Keković početkom septembra.

Optimizmom su zračile i Kekovićeve kolege/konkurenti iz Saveza sindikata CG. Duško Zarubica, prvi čovjek te radničke asocijacije, objašnjava zašto se – suprotno kritikama – kao pregovarački uspjeh doživljava rješenje po kome će rad na određeno vrijeme sada umjesto dvije, moći da traje maksimalno tri godine. „Znate da je prije mogao biti zaposlen kod poslodavca najviše na 24 mjeseca na određeno vrijeme, ali su zato, nažalost, preko agencija mogli doživotno da budu angažovani – dvije godine kod jedne pa kod druge, treće. Tačno je da je to sada do tri godine, ali ukupno i kod poslodavaca i kod agencija. Dakle, do tri godine je plafon”.

Ne dijele svi ni optimizam sindikalnih prvaka. Tako Radoje Lakušić, predsjednik Udruženja za prava radnika Status i član radne grupe za izradu zakona o radu, kaže Vijestima da se – uz postojeća i novopredložena ograničenja radničkih prava – postavlja pitanje kuda ide Crna Gore u EU ili u organizovani kriminal.

Lakušić prezentuje i rezultate istraživanja koje je radio Status a koje pokazuje da se radno pravo u Crnoj Gori prekrši možda i 100 hiljada puta – dnevno. Odnosno, da jedno od dvoje (ne)legalno zapošljenih svakodnevno trpi bezakonje svojih poslodavaca. ,,To su prekršaji u oblasti rada bez ugovora – najmanje 30 hiljada; rada na određeno vrijeme kršenjem zakona – oko 30 hiljada; prekovremenog rada suprotno zakonskim propisima – 30 hiljada; te rada u danima državnih i vjerskih praznika… Ukupno oko 100 hiljada dnevno”, precizira Lakušić uz napomenu da poslodavci te prekršaje „čine sasvim svjesno i time se neosnovano bogate”.

Istraživanje Statusa možda i nije neophodno da bismo shvatili ambijent u kome se priprema novi zakon o radu.

Rok u kome poslodavci mogu radnike angažovati uz ugovor na određeno vrijeme produžiće se sa dvije na tri godine u momentu kada se država našla među poslodavcima koji zloupotrebljavaju taj instutut. Pa bez ikakvog objašnjenja na ulici ostavlja ljude kojima je istekao radni ugovor a, iz nekog razloga, nijesu po volji onima koji odlučuju o njihovom daljem angažmanu.

Vikend za nama obilježio je i protest podrške i solidarnosti sa 22 vojnika Vojske Crne Gore sa kojima Ministarstvo odbrane pod komandom Predraga Boškovića, „ministra za svaki resor”, nije produžilo ugovor o radu. Bez objašnjenja.

Zna li NATO za ovo, pisalo je na transparentima koje su nosili okupljeni. Spremni da stanu pred policijske kamere i solidarišu se sa otpuštenim vojnicima. Ali, njihov broj je ukazivao na to da, možda, za sve to što se dešava ne zna ni Crna Gora. Pošto u strahu za sopstvenu egzistenciju neće ni da vidi ni da čuje za tuđe muke.

Jednako, novim propisom zakonodavac planira da Crnu Goru svrsta među tek nekoliko evropskih zemalja (nekim čudom sve su sa Balkana) u kojima radna potraživanja (doprinosi, plate i druga primanja iz radnog odnosa) mogu zastarjeti. Nacrtom zakona predviđeno je da zastara nastupa poslije četiri godine, ali se sindikalni lideri nadaju kako će taj rok, možda, uspjeti da produže za 12 mjeseci.

Radoje Lakušić naglašava da važeći propisi nijesu predviđali mogućnost zastare ovih potraživanja. Takvo rješenje ne sadrže ni konvencije Međunarodne organizacije rada ni Direktive EU. Pa, ipak…

,,Nameće se pitanje koji je to cilj da se vremenski ograniči ili uskrati pravo na naknadu štete pričinjene radnicima zbog neisplaćenih zarada i drugih ličnih primanja? Na drugoj strani relaksira se poslodavac koji se neosnovano bogati na račun radnika i stvaraju mu se uslovi da se oslobodi vraćanja otetih radničkih plata”, navodi Lakušić.

Možda problem postaje makar malo jasniji ima li se na umu, recimo, podatak da su radnici danilovgradskog Vodovoda proljetos štrajkovali pošto im je firma dugovala četiri plate i zimnicu.

Dodatno svjetlo na odluku o uvođenju instituta zastare u radnička potraživanja baca i ljetošnji događaj u Pljevljima: Dragan Brković, vlasnik Vektre Jakić, otpustio je petnaest radnika paletare nakon što su oni započeli štrajk zbog pet neisplaćenih zarada. Potom je ponudio da ih vrati na posao ako odustanu od najavljene tužbe. I nastave da strpljivo čekaju na zarađeni novaca.

I radnici bjelopoljske fabrike mineralne vode Rada morali su na ulici da se bore za svoje plate. Oni su prošle godine blokirali magistralni put Bijelo Polje – Prijepolje kako bi od poslodavca – kompanije Eurofond kojom preko povezanih lica upravlja Veselin Barović – naplatili dug: osam plata i doprinose za sedam godina staža. Nakon protesta dobili su po dvije (minimalne) plate.

Teško je povjerovati da će se donošenjem novog zakona o radu bilo šta promijeniti na bolje. Što god da se desi i radnici Kombinata aluminijuma ostaju robovi fabričkog stečaja. Tri godine oni rade angažovani uz ugovore na 30 dana, bez prava na odmor i bolovanje. A niko u državi ne smije da se proglasi nadležnim i njihovog poslodavca obavijesti o činjenici da su i oni – ljudi. Samo zbog KAP-a vrijedjelo bi ukinutu Inspekciju rada, a nadležne za njen rad, od resornog ministra do premijera žestoko kazniti. Ali, nema ništa od toga.

Ministar rada i socijalnog staranja Kemal Purišić brine o tome kako da vlast doprinose „konstantnom prilagođavanju brzim promjenama na tržištu rada”. Rješenje je, po njima, u zakonu o posredovanju pri zapošljavanju, kojim će Zavod za zapošljavanje i postojeće agencije za iznajmljivanje radnika dodatno dobiti na značaju. A radnici će dobiti na fleskibilnosti.

Kao što i zakon o radu ostaje štivo podložno čestim i korjenitim promjenama. Bez jasnog motiva. Ili uz veliki trud da pravi motivi ostanu skriveni.

Na jednom mjestu, u obrazloženju predloženog Nacrta zakona o radu, stoji kako je cilj donošenja novog zakona „suzbijanje sive ekonomije”. Na drugom mjestu, međutim, piše da je osnovni razlog za donošenje novog propisa „usklađivanje radnog zakonodavstva sa pravnim tekovinama EU predviđenih Akcionim planom za pregovaračko poglavlje 19 – Socijalna politika i zapošljavanje, konvencijama i preporukama MOR-a, koje je Crna Gora ratifikovala i drugim izvorima međunarodnog prava”. I kao da nikome od nadležnih tu ne smeta što su neka od predloženih rješenja skoro pa izvjesno u suprotnosti sa važećim evropskim standardima.

Nezvanično, zakon je promijenjen na insistiranje Američke privredne komore u Crnoj Gori u kojoj se Amerikanci nalaze samo u imenu, dok izistinski konce vuku biznismeni iz okruženja predsjednika DPS-a Mila Đukanovića. Od ranije se zna da su „Amerikanci” insistirali na rješenju po kome novčana potraživanja radnika mogu zastarjeti i produženju roka u kome je moguće angažovanje radne snage uz ugovore na određeno vrijeme. I tim zahtjevima je udovoljeno. Bez jasnog obrazloženja kako i zašto.

U Uniji poslodavaca, ipak, kažu da je i novo rješenje o produženju roka za rad na određeno vrijeme „rezultat kompromisa” strana koje zastupaju različite interese.

,,Rad na određeno na tri godine je uglavnom praksa zemalja EU”, kaže Suzana Radulović, generalna sekretarka Unije poslodavaca, uz napomenu da se taj rok – od zemlje do zemlje – kreće od 2,5 do sedam godina. „Mi smo to s obzorim na naše uslove i dosta čvrste zahtjeve sindikata, sveli na mjeru kompromisa tih 36 mjeseci”. Dok Keković i Zarubica takođe pravdaju kompromis, Željka Savković, potpredsjednica Radničke partije i jedna od koordinatorki višemjesečnog protesta majki, kaže: ,,Ako sindikati dozvole da prođe ovaj Nacrt zakona o radu treba da se ugase i da više ne postoje”.

Advokat Sergej Sekulović vraća priču na početak. „Ovakvi zakonodavni poduhvati, ukoliko želimo da gradimo društvenu stabilnost, moraju biti proizvod javne debate, usaglašavanja politike i socijalnih partnera”.

Socijalni partneri, izgleda, nemaju vremena za mišljenja koja stižu van njihovog kružoka. Zato će i budući zakon o radu, kakav god da je, biti baš po našoj mjeri. Jer, što bi rekao Balašević, krivi smo mi!

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REKONSTRUKCIJA VLADE: A kad tamo – još jedan parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina ministara rekonstruisane vlade izglasana je glasovima 53 poslanika. Ne tako davno, kada je bio mandatar, Spajić se mučio da dobaci do podrške od 41. Ministri iz PES-a i partija manjinskih naroda, imaju dovoljno ruku da usmjeravaju osnovni tok Vlade. Za sve što bude odstupalo od koncepta evropske i građanske Crne Gore, oni će biti najdogovorniji. ZBCG može biti samo izgovor

 

Nekoliko mjeseci ranije u odnosu na krajnji rok definisan Sporazumom koji su nakon izbora potpisali predstavnici parlamentarne većine, rekonstruisana je 44. crnogorska vlada.  Za lidere Koalicije Za budućnost Crne Gore (ZBCG), koji su joj se javno nadali još od januara, možda se desila i sa malim zakašnjenjem. Kako god, rekonstrukcija je donijela čudesne kombinatorike, mnogo bijesa i kritika sa raznih strana.

U rekonstruisanoj Vladi, predstavnici ZBCG Milana Kneževića i Andrije Mandića, dobili su svojih dogovorenih pet mjesta – dva potpredsjednička i tri ministarska. Ranije je bilo dogovoreno da će ZBCG pripasti četiri ministarska mjesta (saobraćaj, prosvjeta, turizam i prostorno planiranje) i pozicija potpredsjednika.  Ali u suštini to je to.

Budimir Aleksić je potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama, a Milun Zogović, potpredsjednik Vlade za infrastrukturu i regionalini razvoj. Ministri/ke iz redova ZBCG su: Slaven Radunović, (prostorno planiranje, urbanizam i državna imovina), Simonida Kordić (turizam) i Maja Vukićević (saobraćaj).

Istovremeno u Vladu je ušlo pet predstavnika Bošnjačke stranke (BS), koja dobila jedno više mjesto od ZBCG – jednog potpredsjednika i pet ministara. Lider BS Ervin Ibrahimović pokriva dvije pozicijepotpredsjednika Vlade za međunarodne odnose i ministra vanjskih poslova. Admir Šahmanović je novi ministar rudarstva, nafte i gasa, Mirsad Azemović – ministar dijaspore, Damir Gutić – ministar socijalnog staranja, brige o porodici i demografije i Ernad Suljević – ministar regionalno investicionog razvoja i saradnje sa NVO.

PES Milojka Spajića je u rekonstruisanoj Vladi zadržao 11 mjesta –  premijera i deset ministara. Toliko ih je imao i prije rekonstrukcije.  U Vladi su ostala i dva ministra SNP (Vladimir Jokić kao ministar poljoprivrede  i Dragoslav Šćekić kao ministar sporta i mladih) , tri ministra albanskih stranaka ( Fatmir Đeka iz DP kao ministar ljudskih i manjinskih prava, Maraš Dukaj iz Albanske alternative kao ministar javne uprave i Nik Đeljošaj, lider Aalbanske alternative koji kao i do sada pokriva dvije pozicije – potrpedsjednik Vlade za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja).

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Ubjeđujući ih kako nemaju alternative, namećući svoja ideološka načela i projektujući novu/staru političku i društvenu realnost u Crnoj Gori. Kao umiveniju i moderniju verziju najgoreg čemu smo svjedočili 90-tih prošlog vijeka. Ako je neko zaboravio.

Sedmicu prije nego što je inicirao nadogradnju/rekonstrukciju Lovćena, Mandić je najavio rekonstrukciju Vlade. Koja bi u Skupštini CG mogla biti obavljena već ove nedjelje, a svakako do kraja jula,  podsticao je premijera Milojka Spajića. Ponavljajući popis obećanih/dogovorenih ministarskih i potpredsjedničkog mjesta u budućoj, osvježenoj, vladi koja će, prema prošlogodišnjem dogovoru, pripasti članicama koalicije Za budućnost Crne Gore (njegova NSD i NDP Milana Kneževića).

Stvar još nije obavljena, ali ovaj Mandić, za razliku od onog opozicionog, ima strpeljenja.

Nekadašnji, onaj koji se sa dostojanstvenim smješkom nosio sa nadimkom četnički vojvoda  (imenovan je u zvanje, ali nema dokaza da je položio obaveznu zakletvu) znao je da ustvrdi kako je “Crna Gora na ivici građanskog rata” a, kada mu stvari nijesu išle po volji, i da priprijeti. Pozivajući “ratne drugove iz ‘91. i ‘99. godine da budu spremni”.

Sadašnji dalaj lama, kako ga sa podsmijehom zovu politički oponenti, forsira priču po kojoj “u politici nikad nije dovoljno širine i praštanja”. Insistirajući na nekom svom viđenju pomirenja. Koje  sve više i otvorenije liči na pokušaj da se neistomišljenicima nametne svijest o neumitnosti da se pomire sa novom/starom realnošću. Srpskog svijeta ili velike Srbije – kako ko voli.

SPC kapela na Lovćenu – poput one na Rumiji, Ministarstvo prosvjete u rukama velikosrbskih nacionalista, dvojno državljanstvo građana Crne Gore i Srbije, posrbljavanje državnih simbola i službenog jezika, Rezolucija o Jasenovcu kao protivteža  rezoluciji UN o Srebrenici… To su neke od tema koje je Mandić skupa sa saradnicima, pogurao u fokus pažnje domaće i međunarodne javnosti. Uprkos uvjeravanjima, od kojih su neka stavljena na papir kao dio koalicionih sporazuma, da članice vladajuće većine neće pokretati sporna identitetska pitanja, koja dijele ovo izmučeno društvo.

Dok predsjednik parlamenta priča o pomirenju i moralnim vertikalama, teren prepoznaje bitno drugačiju priču.

Nakon što je, tokom intoniranje državne himne, namjestio sat potpomažući se srednjim prstom, Marko Kovačević, predsjednik opštine Nikšić postao je i poslanik. Onda je, kao dio zakonodavne vlasti, ponudio verziju  zajedničke budućnosti: “Mi smo strpljivi, čekaćemo, otvorenog srca, uz pitanje jesmo li braća. Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda ćemo bogami u budućnosti prema njima postupati kao i prema Turcima.”

Reče Kovačević. Koalicioni partneri nikom ponikoše. Par verbalnih ćoraka  tipa možda nije trebao, a onda je zahtjev za Kovačevićevo razrješenje sa mjesta predsjednika Opštine Nikšić skinut sa dnevnog reda glasovima odbornika većine. Među kojima Demokrate čine značajan dio.

Od njih smo čuli kako svoju političku odluku (glas za ili protiv razrješenja) vezuju za sudsku presudu. Pa neće biti protiv dok Kovačević ne bude osuđen. Ali neće, ni po koju cijenu, sa DPS-om i njegovim satelitima. Mada ni kod njih nema osuđujućih presuda. Za sada.

Da ne bude kako je Nikšić nekakva posebnost. Milan Knežević sa Vučićem prodaje lubenice. Samo zetske. Dario Vraneš već je pozicionirao Pljevlja kao sastojak srpskog sveta. U kojem se ne ističu državne zastave Crne Gore, a  premijer Srbije prisustvuje liturgijama i otkrivanju spomenika poginulom borcu iz jednog od skorašnjih svesrpskih ratova.

Mandić na Vučićevom svesrpskom saboru izražava nadu da će osim Srbije i RS ( koju čašćava titulom države) na narednim okupljanjima, kao srpska   država biti  kooptirana i Crna Gora. Vladimir Dajković, dio tima lokalnih vlasti u Podgorici koji je funkciju zaradio kao član tadašnjeg DF-a, predlaže uklanjanja spomenika Josipu Brozu Titu. Čovjeku koji simbolizuje antifašističku borbu na prostoru bivše SFRJ tokom Drugog svjetskog rata. Iz koje se rodila država za koju su mudri ljudi rekli da je bila balkanska preteča EU.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora morale bi prepoznati o čemu se radi. Danas su ponovo napadnute upravo avnojevske (i antifašističke) tekovine utkane u njihovu državnost.

Inače, da su u vladajućoj većini iskreni protivnici nacionalne diskriminacije,  Dajković ne bi na vlasti proveo ni pet minuta nakon što je  pred TV kamerama izgovorio:  “Pa nego šta ću nego da zapošljavam Srbe… Naravno da ću ja kao srpski političar prvo da vodim računa o našem narodu. “  I onda gledaocima TV Pink povjerio da ga je baš briga da li će Rezolucija o Jasenovcu usporiti evropske integracije Crne Gore. “Mislim da će se EU prije raspasti nego što ćemo mi ući u nju. Zato smatram da Crna Gora više treba da se okrene Beogradu, Banjaluci…”. Eto glasa proevropskih vlasti okupljenih oko vlade Milojka Spajića.

Vođe PES-a i Demokrata znaju:  svako društvo,  pa i ono političko, bira svako za sebe. I prema sebi.  Šta ih – saglasnost ili strah – sprječava da se propitaju: gdje su granice prepakivanja građanske Crne Gore u  djelić teritorije srpskog svijeta. Važan, uglavnom, zbog obale mora. A s kojim bi Vučić i Milorad Dodik sjutra mogli trgovati  kao sa zetskim lubenicama. Red je da isto pitanje sebi postave i lideri albanskih nacionalnih partija – članica vladajuće koalicije.

Ako proširimo fokus sa Crne Gore, mogli bi lakše razumjeti zašto Mandić i društvo neštedimice izbacuju zahtjeve sa liste želja naslijeđene iz vremena vladavine Slobodana Miloševića. Kome su bili privrženi  vatrenije nego  danas Milojku Spajiću. Ko ne zna o čemu govorimo, neka se sjeti makar čuvenih saveznih izbora iz 2000. godine. I Crne Gore kao 27  izborne jedinice feuda bračnog para Milošević-Marković.

Zagovornike velikodržavnih snova, hrabri i raduje jačanje njima slične, pomamne  desnice na Zapadu i u Evropskoj uniji. One desnice koja razumije  jezik i stil vladanja Vladimira Putina, divi se Donaldu Trampu i pokušava iskopirati politiku Viktora Orbana. Dok potpiruje strah od Drugog i  bori se protiv svake različitosti.

Ta bi, nadolazeća, normalizovana Orbanova Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić mogla imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne.  Oni što su, da bi iskazali lojalnost jednom korumpiranom režimu, klicali nikad više 1918. danas vide koliko nijesu bili u pravu. Upravo je Đukanovićev DPS pripremio teren na kome danas igraju Mandić i Knežević. Umjesto da im se jasno i glasno suprotstavi, većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između dresova jedne i druge ekipe. To je siguran način da na kraju svi budemo poraženi.

Vlasnici naših sudbina  samo se prave da ne vide -alternative postoje. Koncentraciona vlada, vlada građanskog i(li) evropskog jedinstva, u koju bi ušle sve parlamentarne stranke koje to žele, poslužila bi  kao prelazno rješenje,  kao predah za presabiranje. Društvo bi se našlo u drugačijem kontekstu, koji budi zamrlu nadu da je moguća Crna Gora – za sve.

Kao i sve drugo –i sunovrat je izbor.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo