Povežite se sa nama

FOKUS

ZAKON O RADU PO MJERI KAPITALA: Vlast protiv radnika

Objavljeno prije

na

Završava se javna rasprava o Nacrtu novog zakona o radu. Uz neobičnu letargiju i tišinu sa kojom je ispraćena priprema propisa od koga direktno zavisi sudbina blizu 200 hiljada (legalno i nelegalno) zapošljenih i njihovih porodica.

Znači li to da su zainteresovani povjerovali u vladina obećanja: ,,Nema govora o nepovoljnijem rješenju za radnike, niti je zakon mijenjan na štetu zaposlenih, već će se eliminisati postojeća nepovoljna praksa… uz poštovanje odredbi međunarodnog prava…?”

Ili ih je destimulisao pesimizam opozicionih predstavnika. Poput ocjena Janka Vučinića, nekadašnjeg sindikalnog aktiviste iz Željezare i Unije slobodnih sindikata (USS CG), a sada poslanika DF-a i predsjednika Radničke partije, koji smatra da ponuđeni Nacrt zakona o radu donosi novo umanjenje radničkih prava. I, istovremeno, optužuje: ,,Oni koji su bili u nekoj radnoj grupi za izradu Nacrta zakona kao predstavnici radnika više su vodili računa o poslodavcima nego o onima koje je trebalo da zaštite i od čijeg novca lagodno žive, druguju i putuju”.

Sindikalci, opet, ne prihvataju kritike. Tvrde kako su uradili dobar posao. A bilo bi još bolje da su se mogli osloniti na veću podršku zaposlenih.

“Očekujemo da ćemo tokom javne rasprave uspjeti dodatno da unaprijedimo tekst zakona i da na taj način dobijemo Zakon o radu koji je, ne samo u regionu, već i u Evropi bolji od mnogih drugih”, najavio je generalni sekretar USS CG Srđa Keković početkom septembra.

Optimizmom su zračile i Kekovićeve kolege/konkurenti iz Saveza sindikata CG. Duško Zarubica, prvi čovjek te radničke asocijacije, objašnjava zašto se – suprotno kritikama – kao pregovarački uspjeh doživljava rješenje po kome će rad na određeno vrijeme sada umjesto dvije, moći da traje maksimalno tri godine. „Znate da je prije mogao biti zaposlen kod poslodavca najviše na 24 mjeseca na određeno vrijeme, ali su zato, nažalost, preko agencija mogli doživotno da budu angažovani – dvije godine kod jedne pa kod druge, treće. Tačno je da je to sada do tri godine, ali ukupno i kod poslodavaca i kod agencija. Dakle, do tri godine je plafon”.

Ne dijele svi ni optimizam sindikalnih prvaka. Tako Radoje Lakušić, predsjednik Udruženja za prava radnika Status i član radne grupe za izradu zakona o radu, kaže Vijestima da se – uz postojeća i novopredložena ograničenja radničkih prava – postavlja pitanje kuda ide Crna Gore u EU ili u organizovani kriminal.

Lakušić prezentuje i rezultate istraživanja koje je radio Status a koje pokazuje da se radno pravo u Crnoj Gori prekrši možda i 100 hiljada puta – dnevno. Odnosno, da jedno od dvoje (ne)legalno zapošljenih svakodnevno trpi bezakonje svojih poslodavaca. ,,To su prekršaji u oblasti rada bez ugovora – najmanje 30 hiljada; rada na određeno vrijeme kršenjem zakona – oko 30 hiljada; prekovremenog rada suprotno zakonskim propisima – 30 hiljada; te rada u danima državnih i vjerskih praznika… Ukupno oko 100 hiljada dnevno”, precizira Lakušić uz napomenu da poslodavci te prekršaje „čine sasvim svjesno i time se neosnovano bogate”.

Istraživanje Statusa možda i nije neophodno da bismo shvatili ambijent u kome se priprema novi zakon o radu.

Rok u kome poslodavci mogu radnike angažovati uz ugovor na određeno vrijeme produžiće se sa dvije na tri godine u momentu kada se država našla među poslodavcima koji zloupotrebljavaju taj instutut. Pa bez ikakvog objašnjenja na ulici ostavlja ljude kojima je istekao radni ugovor a, iz nekog razloga, nijesu po volji onima koji odlučuju o njihovom daljem angažmanu.

Vikend za nama obilježio je i protest podrške i solidarnosti sa 22 vojnika Vojske Crne Gore sa kojima Ministarstvo odbrane pod komandom Predraga Boškovića, „ministra za svaki resor”, nije produžilo ugovor o radu. Bez objašnjenja.

Zna li NATO za ovo, pisalo je na transparentima koje su nosili okupljeni. Spremni da stanu pred policijske kamere i solidarišu se sa otpuštenim vojnicima. Ali, njihov broj je ukazivao na to da, možda, za sve to što se dešava ne zna ni Crna Gora. Pošto u strahu za sopstvenu egzistenciju neće ni da vidi ni da čuje za tuđe muke.

Jednako, novim propisom zakonodavac planira da Crnu Goru svrsta među tek nekoliko evropskih zemalja (nekim čudom sve su sa Balkana) u kojima radna potraživanja (doprinosi, plate i druga primanja iz radnog odnosa) mogu zastarjeti. Nacrtom zakona predviđeno je da zastara nastupa poslije četiri godine, ali se sindikalni lideri nadaju kako će taj rok, možda, uspjeti da produže za 12 mjeseci.

Radoje Lakušić naglašava da važeći propisi nijesu predviđali mogućnost zastare ovih potraživanja. Takvo rješenje ne sadrže ni konvencije Međunarodne organizacije rada ni Direktive EU. Pa, ipak…

,,Nameće se pitanje koji je to cilj da se vremenski ograniči ili uskrati pravo na naknadu štete pričinjene radnicima zbog neisplaćenih zarada i drugih ličnih primanja? Na drugoj strani relaksira se poslodavac koji se neosnovano bogati na račun radnika i stvaraju mu se uslovi da se oslobodi vraćanja otetih radničkih plata”, navodi Lakušić.

Možda problem postaje makar malo jasniji ima li se na umu, recimo, podatak da su radnici danilovgradskog Vodovoda proljetos štrajkovali pošto im je firma dugovala četiri plate i zimnicu.

Dodatno svjetlo na odluku o uvođenju instituta zastare u radnička potraživanja baca i ljetošnji događaj u Pljevljima: Dragan Brković, vlasnik Vektre Jakić, otpustio je petnaest radnika paletare nakon što su oni započeli štrajk zbog pet neisplaćenih zarada. Potom je ponudio da ih vrati na posao ako odustanu od najavljene tužbe. I nastave da strpljivo čekaju na zarađeni novaca.

I radnici bjelopoljske fabrike mineralne vode Rada morali su na ulici da se bore za svoje plate. Oni su prošle godine blokirali magistralni put Bijelo Polje – Prijepolje kako bi od poslodavca – kompanije Eurofond kojom preko povezanih lica upravlja Veselin Barović – naplatili dug: osam plata i doprinose za sedam godina staža. Nakon protesta dobili su po dvije (minimalne) plate.

Teško je povjerovati da će se donošenjem novog zakona o radu bilo šta promijeniti na bolje. Što god da se desi i radnici Kombinata aluminijuma ostaju robovi fabričkog stečaja. Tri godine oni rade angažovani uz ugovore na 30 dana, bez prava na odmor i bolovanje. A niko u državi ne smije da se proglasi nadležnim i njihovog poslodavca obavijesti o činjenici da su i oni – ljudi. Samo zbog KAP-a vrijedjelo bi ukinutu Inspekciju rada, a nadležne za njen rad, od resornog ministra do premijera žestoko kazniti. Ali, nema ništa od toga.

Ministar rada i socijalnog staranja Kemal Purišić brine o tome kako da vlast doprinose „konstantnom prilagođavanju brzim promjenama na tržištu rada”. Rješenje je, po njima, u zakonu o posredovanju pri zapošljavanju, kojim će Zavod za zapošljavanje i postojeće agencije za iznajmljivanje radnika dodatno dobiti na značaju. A radnici će dobiti na fleskibilnosti.

Kao što i zakon o radu ostaje štivo podložno čestim i korjenitim promjenama. Bez jasnog motiva. Ili uz veliki trud da pravi motivi ostanu skriveni.

Na jednom mjestu, u obrazloženju predloženog Nacrta zakona o radu, stoji kako je cilj donošenja novog zakona „suzbijanje sive ekonomije”. Na drugom mjestu, međutim, piše da je osnovni razlog za donošenje novog propisa „usklađivanje radnog zakonodavstva sa pravnim tekovinama EU predviđenih Akcionim planom za pregovaračko poglavlje 19 – Socijalna politika i zapošljavanje, konvencijama i preporukama MOR-a, koje je Crna Gora ratifikovala i drugim izvorima međunarodnog prava”. I kao da nikome od nadležnih tu ne smeta što su neka od predloženih rješenja skoro pa izvjesno u suprotnosti sa važećim evropskim standardima.

Nezvanično, zakon je promijenjen na insistiranje Američke privredne komore u Crnoj Gori u kojoj se Amerikanci nalaze samo u imenu, dok izistinski konce vuku biznismeni iz okruženja predsjednika DPS-a Mila Đukanovića. Od ranije se zna da su „Amerikanci” insistirali na rješenju po kome novčana potraživanja radnika mogu zastarjeti i produženju roka u kome je moguće angažovanje radne snage uz ugovore na određeno vrijeme. I tim zahtjevima je udovoljeno. Bez jasnog obrazloženja kako i zašto.

U Uniji poslodavaca, ipak, kažu da je i novo rješenje o produženju roka za rad na određeno vrijeme „rezultat kompromisa” strana koje zastupaju različite interese.

,,Rad na određeno na tri godine je uglavnom praksa zemalja EU”, kaže Suzana Radulović, generalna sekretarka Unije poslodavaca, uz napomenu da se taj rok – od zemlje do zemlje – kreće od 2,5 do sedam godina. „Mi smo to s obzorim na naše uslove i dosta čvrste zahtjeve sindikata, sveli na mjeru kompromisa tih 36 mjeseci”. Dok Keković i Zarubica takođe pravdaju kompromis, Željka Savković, potpredsjednica Radničke partije i jedna od koordinatorki višemjesečnog protesta majki, kaže: ,,Ako sindikati dozvole da prođe ovaj Nacrt zakona o radu treba da se ugase i da više ne postoje”.

Advokat Sergej Sekulović vraća priču na početak. „Ovakvi zakonodavni poduhvati, ukoliko želimo da gradimo društvenu stabilnost, moraju biti proizvod javne debate, usaglašavanja politike i socijalnih partnera”.

Socijalni partneri, izgleda, nemaju vremena za mišljenja koja stižu van njihovog kružoka. Zato će i budući zakon o radu, kakav god da je, biti baš po našoj mjeri. Jer, što bi rekao Balašević, krivi smo mi!

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOSIOCI LISTA: Zvijezde vodilje ili padalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbore će obilježiti smjena generacija na crnogorskoj političkoj sceni i to što će rezultat odrediti politička kretanja u periodu bitno dužem od jednog izbornog ciklusa. Zato smo se odlučili da predstavimo nosioce partijskih i koalicionih izbornih lista. Prema redosljedu sa glasačkih listića

 

Manje od deset dana dijeli nas od vanrednih parlamentarnih izbora na kojima će glasači birati između 15 ponuđenih i prihvaćenih izbornih lista. Izbore će, prema mišljenju analitičara, obilježiti smjena generacija na crnogorskoj političkoj sceni i to što će rezultat odrediti politička kretanja u periodu bitno dužem od jednog izbornog ciklusa.

Zato smo odlučili da predstavimo čitaocima Monitora nosioce partijskih i koalicionih izbornih lista za koje mogu glasati 11. juna. Prema redosljedu sa glasačkih listića.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima

 

Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.

Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.

Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori  pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.

Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.

Milatovićevoj inauguraciji u Podgorici, prisustvovali su ne samo odlazeći predsjednik Đukanović i predstavnici opozicije nego i lideri zemalja regiona i evropski i svjetski zvaničnici. Ukupno oko – 200 zvanica.

U prvom redu, rame uz rame sa Milatovićem, sjedeli su Đukanović, predsednici Srbije i Hrvatske Aleksandar Vučić i Zoran Milanović, kao i predsedavajuća Predsedništva BiH Željka Cvijanović, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Denis Bećirović. Tu je bila i predsjednica Kosova Vjosa Osmani. To je nešto što su posebno istakli mnogi regionalni mediji prateći Milatovićevu inauguraciju.

U plenarnoj sali su i bili specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, specijalni izaslanik Velike Britanije Stjuart Pič, ambasadorka Amerike u Crnoj Gori Džudi Rajzing Rajnke, kao i ambasadorka Velike Britanije Karen Medoks. Milatoviću su stigle brojne čestitke evropskih i svjetskih lidera (vidi box).

„Zaklinjem se da ću dužnost predsjednika obavljati odgovorno, časno, savjesno, pravedno i nepristrasno po Ustavu i zakonu”, kazao je Milatović.

„Nikad više ne smijemo dozvoliti da se bilo koji pojedinac osjeća obespravljeno. Moja misija je Crna Gora jednakih šansi za sve građane, u kojoj su vrijedan rad i obrazovanje glavni faktori za uspjeh u životu. To je moja priča za koju želim da postane priča svih nas u Crnoj Gori. Biću kohezivni faktor u zajedničkoj borbi za bolju Crnu Goru “, obećao je novi predsjednik.

Na Milatovićev govor nije bilo zamjerki, ni iz vlasti, ali ni opozicije.

No, Milatovića tek čeka najteži dio posla. Negov mandat najviše određuje odlazak Đukanovića nakon tri decenije vladanja Crnom Gorom. Pred novim predsjednikom su otuda brojna velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Đukanovićevu vladavinu okarakterisale su godine ratova, sankcija,  opustošenih preduzeća i korupcije, porasta organizovanog kriminala, zarobljene institucije…  Snažni politički zaokreti. Đuukanović je bio akter i referenduma iz 1992. godine, kada je Crna Gora utopljena u Miloševićevu SRJ, i onog iz 2006, kada je obnovljena crnogorska državna nezavisnost.

Milatović nema dugu političku biografiju.  U predsjedničku trku ušao je neočekivao, nakon što je njegov partijski kolega Milojko Spajić diskvalifikovan. Pobijedio je Đukanovića osvojivši čak 60 posto glasova.

Milatović je inauguracijom nagovijestio da želi drugačijim putem, ali to neće biti tako lak posao. Dodatno, njegova ovlašćenja, kao predsjednika, ne omogućavaju mu moć koju je tri decenije na ovim prostorima imao Đukanović, kao šef moćne partije.

Iako se očekuje da će Pokret Evropa sad, kojoj Milatović pripada, na predstojećim vanrednim parlamentarnim izborima nastaviti sa uzletom,  od predsjedničkih izbora do danas, u toj partiji desile su se brojne nesuglasice. Milatović i Spajić iznijeli su brojne suprotstavljene izjave na različite teme od javnog interesa, a odluka o modelu izlaska na predstojeće izbore donijeta je mimo Milatovića.

U zapadnim medijima, nakon što je pobijedio u predsjedničkoj trci, posebno su se isticale veze, odnosno podrška Milatoviću od strane „klimavog saveza koji uključuje stranke koje se zalažu za bliže veze sa susjednom Srbijom i Rusijom“. Te ukazivalo da su „zapadne snage zabrinute da bi Crna Gora pod Milatovićem mogla da dođe pod pojačan uticaj Srbije, ali indirektno i Kremlja“.

Milatović je na inauguraciji naročito istakao namjeru da Crnu Goru održi na evropskom kursu. Njegova prva posjeta trebalo bi da bude upravo Briselu.

„Smatram privilegijom ali i najvećom odgovornošću što sam dobio priliku da budem na čelu zemlje u kojoj sam rođen i koju beskrajno volim, u čije temelje su utkale generacije mojih predaka znojem i krvlju, osvajajući njenu slobodu i braneći pravo na njeno postojanje. Da sam mogao da biram, rodio bih se baš ovdje na najljepšem parčetu zemlje, ušuškanom između mora i kamena, na vječitoj raskrsnici između istoka i zapada”.

Kako će se snaći na „granici između Istoka i Zapada”, te dinamičnim domaćim prestrojavanjima, vidjećemo.

 

ČESTITKE

Čestitke novom predsjedniku Crne Gore Jakovu Milatoviću stigle su sa brojnih međunarodnih adresa, sa Zapada, ali i Istoka.

Milatoviću je čestitku, između ostalih, uputio evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji, uz poruku da se „raduje revitalizaciji procesa pristupanja Crne Gore”.

Portaprolka Evropske komisije Ana Pisonero potvrdila je da očekuje ubrzo da se organizuju prvi sastanci na visokom nivou između EU i novoizabranog predsjednika Jakova Milatovića u Briselu. Njegova prva posjeta van zemlje bi trebala biti u Briselu. Milatović će učestvovati na samitu Evropske politčke zajednice koja će se održati 1. juna u Kišinjevu. Ne isključuje se mogućnost da prije Kišinjeva prvo posjeti Brisel kako bi potvrdio posvećenost evropskim integracijama.

Milatović je tokom govora na inauguraciji istakao da vidi Berlinski proces „kao glavni most između Zapadnog Balkana i Brisela”. On je kazao da je njegova revitalizacija od izuzetnog značaja, prvenstveno u kontekstu nove i dodatne potvrde prisutnosti EU u našem regionu.

Američki predsjednik Džo Bajden takođe je uputio čestitku Milatoviću u kojoj je, između ostalog, kazao da su izbori u Crnoj Gori još jednom pokazali da građani žele ulazak u Evropsku uniju.

„Dragi novoizabrani predsjedniče, čestitam Vam na izboru za predsjednika Crne Gore. Radujem se unapređivanju bliske saradnje naše dvije države, podršci Crnoj Gori na njenom putu integracije u Evropsku uniju, i proširenju naših sigurnosnih i ekonomskih veza”. I ambasadorka SAD Džudi Rajzing Rajnke čestitala je predsjedniku Jakovu Milatoviću stupanje na dužnost šefa države.

Čestitka je stigla i od ambasadorke Velike Britanije Karen Medoks:  „Čestitam Jakovu Milatoviću i zahvaljujem Vam što ste ugostili mene i specijalnog izaslanika, lorda Stjuarta Piča, tokom dostojanstvene i inkluzivne ceremonije“, kazala je britanska ambasadorka

Milatoviću je čestitao i predsjednik Kine Si Đinping, saopštili su iz ambasade te zemlje u Crnoj Gori. Si Đinping je istakao da su se Kina i Crna Gora uvijek uzajamno poštovale i vjerovale jedna drugoj.

Čestitka koja je posebno bila interesantna za medije je i ona koja je stigla od poglavara rimokatoličke crkve – pape Franja.

„Ekscelencijo, sa zadovoljstvom Vam izražavam moje najsrdačnije čestitke povodom početka Vašega mandata predsjednika Crne Gore, obećavajući istodobno moje molitve da Vam Bog podari jakost i mudrost u Vašem služenju za opće dobro te zazivam na Vas i na ovaj ljubljeni narod obilje milosti od gospodina“, navodi se u čestitki Pape Franja.

 

 

KO JE JAKOV MILATOVIĆ

Milatović je rođen 1986. godine u Podgorici. Prema njegovoj zvaničnoj biografiji, bio je student generacije na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, stipendista američke vlade na Univerzitetu u Ilinoisu, a magistarske studije završio je na prestižnom Oksfordu.

Radio je u NLB banci u Podgorici, Dojče banci u Frankfurtu i Evropskoj banci za obnovu i razvoj.

U politiku je ušao kao ministar ekonomije u kabinetu premijera Zdravka Krivokapića, prvoj vladi nakon pada Demokratske partije socijalista 2020 godine.

Nakon pada te vlade, Milatović i Spajić, bivši ministar finansija u Krivokapićevoj Vladi, formirali su partiju Pokret Evropa sad, nazvavši je po istoimenom ekonomskom program, koji su osmislili kao ministri, a koji je podigao zarade u Crnoj Gori. To se smatra i glavnim faktorom njihovog vrtoglavog političkog uzleta.

Evropa sad je na lokalnim izborima u Podgorici prošle godine osvojila najveći broj glasova, kada je Milatoviću je bila namijenjena funkcija gradonačelnika Podgorice.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.

 

Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.

Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma  i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.

Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera…  To su samo  neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.

Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.

Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP.  Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa  Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.

Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.

Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao  pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020.  Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.

Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji  u vrijeme Miloševića  i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira,  spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.

To je samo vrh piramide.

Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).

Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.

SDP  bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.

Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih  funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).

Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno:  biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.

Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović.  Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.

I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.

U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.

U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.

Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni  promjena vlasti u ljeto 2020,  nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo