Povežite se sa nama

FOKUS

Zašto Veljović mora da ode

Objavljeno prije

na

Slika-1-veljovic-djukanovic

Udobna zavjetrina za šefa policije Veselina Veljovića je prošlost. Nekako sa promjenama u Vladi zimus sve ga žešće prozivaju. Kadrovska mu je sudbina neizvjesna, uprkos objavljenoj javnoj, no još ne toliko glasnoj, podršci iz DPS-a za reizbor koja je uslijedila nakon lojalnog odgovora na TV-u kako, sve u svemu, ne bi uhapsio Mila Đukanovića.

Bivši premijer je, na sugestiju svoga tadašnjeg generalnog sekretara Duška Markovića (Veljovićev zemljak, tačnije komšija iz Podbišća kod Mojkovca), oktobra 1992. primio u MUP poručnika izviđačko-diverzantske jedinice Vojske Jugoslavije i postavio ga za komandira milicije u Pljevljima – opštini na bosanskoj granici koja je bila na ivici ratnog pandemonijuma. Veljović je postao komandant SAJ-a (Specijalne antiterorističke jedinice) krajem 1995, nakon što je Đukanović te godine otpuštio kompletnu vrhušku MUP-a.

U konačnom, oktobra 2005. Đukanović je imenovao Veljovića za direktora Uprave policije, prvog od kada je izdvojena iz sastava MUP-a. Doveo je Veljović sa Zlatice (gdje je bio kamp SAJ-a) gomilu svojih ortaka, kolega, zatim tabadžije bez specifikovanih policijskih znanja, pa ih infiltrirao u policijski vrh. Ne čudi da je Misija OEBS-a u svom izvještaju o reformi policije za 2010. primijetila kako je „u Upravi policije i dalje prisutna stara predreformistička vojnička kultura”.

Kroz kolegijum pješadijskog oficira Veljovića, prolaze i drugi likovi iz njegovog privatnog kruga, nekadašnji profesionalni oficiri. Šef kabineta mu je Petar Krstajić, bivši oficir za elektronsko izviđanje i protivelektronska djejstva; Zoran Tomčić, starješina u SAJ-u i zapovjednik Posebne jedinice policije (PJP), sada je direktor Forenzičkog centra, gdje se obrađuju dokazi iz najtežih krivičnih djela…

No, da li je samo profesionalna nekompetencija pretežnog dijela policijskog vrha uzrok nerasvjetljavanju najtežih zločina? U Veljovićevom mandatu odigralo se pet uličnih ubistava sa krajnje intrigantnom pozadinom: Srđana Vojičića (Podgorica, 2006), Dejana Đukovića (Kotor, 2009), Dragana Dudića (Kotor, 2010; poznat ubica, ne i pozadina; ubistvo navodno u vezi sa smaknućem Đukovića), Ivana Šćepanovića (Budva, 2011), Dragana Bećirovića (Budva, 2011).

Vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić otišla je sredinom aprila kod premijera Igora Lukšića da mu se požali kako je Veljovićeva policija opstruira. Izmjenama odredbi Zakonika o krivičnom postupku (stupile na snagu krajem avgusta prošle godine), ovlašćenja u vođenju istražnog krivičnog postupka dislocirana su na državno tužilaštvo. Evropska komisija potencira kao uslov svih uslova priključenja Crne Gore EU borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije. Spoljnopolitički odbora Evropskog parlamenta je u februaru ocijenio da je „postignut vidan napredak u usvajanju zakonskih odredbi za borbu protiv korupcije”, ali predočava da je „korupcija i dalje veoma raširena” i da je uz jasan zakonski okvir za suzbijanje korupcije, potrebno osjetno poboljšati saradnju službi.

Za medije Čarapićeva je kazala da većinu ozbiljnih slučajeva, kojima se tužilaštvo bavi, nije inicirana od policije, već „od drugih subjekata”.

Prethodno je predsjednik PzP-a i član Odbora za bezbjednost, Nebojša Medojević, kazao da tužilaštvo trpi „političke opstrukcije” u istrazi o fabrici duvana u Mojkovcu i prekograničnom švercu sa Kosovom, te konkretno prozvao Duška Markovića, vicepremijera i ministra pravde.

„Prema mojim informacijama”, kazao je Medojević, „on je glavni zaštitnik Veselina Veljovića i zajedno sa Milom Đukanovićem, Milanom Roćenom, Svetozarom Marovićem i Miomirom Mugošom vrše pritisak na premijera Lukšića da ga ponovo predloži za direktora policije”.

Duško Marković, član Tužilačkog savjeta kojim predsjedava Ranka Čarapić, još prije par godina je za ključnog Veljovićevog pomoćnika namjestio Dragoslava Minića, još jednog komšiju iz Podbišća, formalnog načelnika Sektora za ljudske resurse, pravna pitanja, telekomunikacione i informacione sisteme.

Kao predsjednik SCG, Svetozar Marović je Veljovića odlikovao Ordenom zasluga za oblast odbrane i bezbjednosti prvog stepena.

Milan Roćen je ljetos oštro protestovao nakon što su ambasadori Njemačke i Velike Britanije, Ketrin Najt Sends i Peter Plate, u zajedničkom saopštenju za javnost osudili napad na sina lidera PzP-a i zatražili temeljnu policijsku istragu.

Sin Miomira Mugoše, kako je objavljeno, nije avgusta 2009. ni bio u pritvoru, mada je po zakonu morao, nakon fizičkog napada na novinare Vijesti; iako audio-snimak svjedoči da je nakon incidenta na licu mjesta prijavljeno da je on imao pištolj (krivično djelo), policija ga nije pretresla, itd.

Nebojša Medojević je bio u kontaktu sa otpuštenim policajcima iz Ispostave granične policije u Beranama, koji su tvrdili kako imaju dokaze o švercu u koji je navodno umiješan Veselin Krgović, komandir te jedinice. Krgović je raniji bio komandir milicije u Mojkovcu, a Veljović mu je prije par godina odobrio stambeni kredit.

Naredni set optužbi Medojevića se odnosio na tvrdnju da je „bliski saradnik Veljovića, ranije povezivan sa prijetnjama aktivisti za ljudska prava Aleksandru Zekoviću ključna veza Veljovića i zagoričkog klana”. Tvrdi da je njegova „ogromna lična imovina višestruko veća od primanja koje ima iz državne službe”.

Premda nije izgovorio njegovo ime, jasno je da je mislio na Mirka Banovića, doskorašnjeg šefa obezbjeđenja Veljovića. Banović je ljetos pred Osnovnim sudom u Baru osuđen zbog krivičnog djela zlostavljanja i mučenja, no ostao je u službi, kao komandir u SAJ-u. On je rođeni brat Marinka Banovića, takođe nekadašnjeg policajca (izbačen iz službe zbog pokušaja šverca kokaina), koji je javnosti poznat kao tjelohranitelj i kafanski toro Veselina Barovića.

Zagorički klan, sa kojim je navodno Veljović preko posrednika u dilu, „odgovoran je za prebijanje direktora i vlasnika Vijesti Željka Ivanovića, kao i za ubistvo Srđana Vojičića i prebijanje Jevrema Brkovića”.

Medojević je naglasio je da „postoji više svjedoka koji mogu pouzdano da svjedoče o vezama direktora policije sa takozvanim zagoričkim klanom”. O svemu tome je obavijestio Ranku Čarapić, no nema potvrde da je ona tim povodom pokrenula istragu.

Uostalom, niko od Veljovićevih poslodavaca ili zakonitih kontrolora sve do skoro navodno nije znao za njegovu „konspiraciju” sa operaterima telefonije i interneta. Od 2007. sklapao je nezakonite i javnosti nedostupne ugovore (zahtjevi za slobodnim pristupom informacijama odbijeni) i prisluškivao koga mu je bila volja, teško kršeći ustavne odredbe o ljudskim i građanskim pravima: zajamčenu privatnost, tajnost telefonskih razgovora i prepiske. Tek nedavno je reagovala Agencija za zaštitu ličnih podataka, pa donijela rješenje da mobilni operateri raskinu takve ugovore sa Upravom policije.

Mistifikacije o „slušanju” razgovora tako su dobile konkretan dokaz, no još uvijek ne znamo koliki je broj građana bio izložen elektronskom nadzoru Veljovićevih „plavih anđela”. Nešto slično se, preko filijale operatera koji i sa crnogorskom policijom ima ugovor o prisluškivanju, desilo u susjednoj BiH, gdje u štampi ovih dana u nastavcima objavljuju spiskove nezakonito prisluškivanih građana, njih oko 5.000.

Tehničke mogućnosti prisluškivanja su daleko veće od onih iz doba komunizma, kada se, međutim, znao kakav-takav red, pa je divljanje sa narušavanjem telefonske privatnosti radnih ljudi i građana bio povod i krupnih političkih potresa, poput Brionskog plenuma 1966. U savremenoj Crnoj Gori samo ANB ima izričita zakonska ovlašćenja da prisluškuje, nakon što dobije odgovarajuću dozvolu iz Vrhovnog suda.

Veljović je od 2007, pod izgovorom „borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije” imao neograničeni pristup bazama podataka telefonskih i internet komunikacija. Njegovi iz Uprave policije su objašnjavali da su sporazumi sa telefonskim operaterima u harmoniji sa Zakonom o krivičnom postupku i mjerama Akcionog plana za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala.

Niti jedan podatak Uprava policije nije predočila u cilju rasvjetljavanja prijetnji, pa i telefonskih, koje su upućivane Slobodanu Pejoviću, bivšem policijskom inspektoru i svjedoku u slučaju deportacija, ili Enveru Daciću, otpuštenom policajcu koji tvrdi da posjeduje dokaze o umiješanosti svojih pretpostavljenih i kolega u kriminal.

U saopštenju policije 19. januara ove godine naglasili su da se „mjere tajnog nadzora sprovode prema osobama za koje se sumnja da se bave organizovanim i međunarodnim kriminalom, krijumačarenjem i rasturanjem narkotika i drugim teškim oblicima kriminala”.

Ukoliko je zaista tako, kako objasniti da MTN (Mjere tajnog nadzora) nijesu primijenjene na Darka Šarića, koji je krajem 2009. i početkom 2010. boravio u Crnoj Gori, usred medijske uzbune o međunarodnoj akciji Balkanski ratnik?

Ako Veljović nije MTN primijenio na Šarića – koji je njegovoj u Plavoj knjizi najkasnije 2007. klasifikovan kao pripadnik organizovanog kriminala – na koga jeste? I zašto.

Nebojša Medojević tvrdi da je Veljović imao kontakte sa Šarićem „lično, ali i preko svojih srodnika koji su bili policijski službenici”. Direktor policije ga je krajem marta tužio zbog povrede časti i ugleda, ali do suđenja neće doći jer je parlamentarni odbor potvrdio Medojeviću poslanički imunitet.

„Siguran sam da bi ozbiljna istraga”, kazao je Medojević, „lako provjerila ko su bili policajci iz Veljovićevog okruženja koji su donosili novac od Darka Šarića”.

Objavio je da se Veljović poznaje sa Šarićem, što je direktor policije potvrdio 7. aprila za TV Vijesti. Veljović je objasnio da je početkom 1990-ih u Pljevljima, dok je bio komandir lokalne milicije,„znao Šarića i njegovu porodicu”, ali da ga „od tada nije vidio niti išta znam o njemu”.

Netačno je tvrdio da je u tom periodu Šarić „bio na granici punoljetstva”. Šarić je rođen 1970, pa je 1992-1993. bio punoljetan; već je imao otvoreni kriminalni dosije. Uglavnom, Šarić je, nakon što je 1993. opljačkao jednog Pljevljaka, Veljoviću zbrisao „u nepoznatom pravcu”, baš kao i januara 2010.

Medojević je dodao da je u saznanju kako je Veljović „novac od Šarićevog klana i sopstveni kapital, plasirao u izgradnju stambenih zgrada u Podgorici, preko jednog visoko pozicionarnog preduzetnika, sa privatnim vezama sa vrhom DPS-a”. Šarić je, tvrdi, „finansirao specijalne jedinice dok je Veljović bio komandir”.

U svom Izvještaju o aktivnostima Uprave policije u realizaciji policijske akcije Balkanski ratnik Odboru za bezbjednost i odbranu, Veljović je februara prošle godine saopštio niz nedorečenih podataka o Šariću. Izvijestio je da se Šarić 1998. vratio u Crnu Goru (u tom periodu Veljović je bio šef SAJ-a), no nema podataka da li je upućen na izdržavanje sudske kazne zbog pljačke iz 1993.

Veljović je dalje u Izvještaju istakao da je Šarić, nakon povratka u Pljevlja, raspolagao „velikom količinom novca, koji ulaže u stanove i ugostiteljske objekte”, a novac je „u inostranstvu stekao baveći se raznim oblicima kriminala”. Veljović izvještava da se kod Šarića „radilo o višestrukom počiniocu krivičnih djela teških krađa, falsifikovanja isprava, krijumčarenja oružja i motornih vozila”.

To nas vraća na činjenicu da Veljović, uprkos neograničenom pristupu bazama podataka telefonskih operatera, krajem 2009. i početkom 2010. nije prisluškivao Darka Šarića i elektronski (preko baznih stanica) locirao njegovo kretanje.

Direktor Uprave policije objasnio je 17. februara 2010. kako u slučaju Šarića „nije bilo osnova za primjenu specijalističkih tehnika mjera tajnog nadzora”. Tvrdio je: „U slučaju da su te mjere bile realizovane, jasno je da bi se radilo o kršenju zakonskih propisa i takve nezakonite radnje Uprava policije neće sprovoditi”.

Ako, dakle, za prisluškivanje Darka Šarića „nije bilo osnove”, za koga onda jeste?

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo