Povežite se sa nama

FOKUS

Zašto Veljović mora da ode

Objavljeno prije

na

Udobna zavjetrina za šefa policije Veselina Veljovića je prošlost. Nekako sa promjenama u Vladi zimus sve ga žešće prozivaju. Kadrovska mu je sudbina neizvjesna, uprkos objavljenoj javnoj, no još ne toliko glasnoj, podršci iz DPS-a za reizbor koja je uslijedila nakon lojalnog odgovora na TV-u kako, sve u svemu, ne bi uhapsio Mila Đukanovića.

Bivši premijer je, na sugestiju svoga tadašnjeg generalnog sekretara Duška Markovića (Veljovićev zemljak, tačnije komšija iz Podbišća kod Mojkovca), oktobra 1992. primio u MUP poručnika izviđačko-diverzantske jedinice Vojske Jugoslavije i postavio ga za komandira milicije u Pljevljima – opštini na bosanskoj granici koja je bila na ivici ratnog pandemonijuma. Veljović je postao komandant SAJ-a (Specijalne antiterorističke jedinice) krajem 1995, nakon što je Đukanović te godine otpuštio kompletnu vrhušku MUP-a.

U konačnom, oktobra 2005. Đukanović je imenovao Veljovića za direktora Uprave policije, prvog od kada je izdvojena iz sastava MUP-a. Doveo je Veljović sa Zlatice (gdje je bio kamp SAJ-a) gomilu svojih ortaka, kolega, zatim tabadžije bez specifikovanih policijskih znanja, pa ih infiltrirao u policijski vrh. Ne čudi da je Misija OEBS-a u svom izvještaju o reformi policije za 2010. primijetila kako je „u Upravi policije i dalje prisutna stara predreformistička vojnička kultura”.

Kroz kolegijum pješadijskog oficira Veljovića, prolaze i drugi likovi iz njegovog privatnog kruga, nekadašnji profesionalni oficiri. Šef kabineta mu je Petar Krstajić, bivši oficir za elektronsko izviđanje i protivelektronska djejstva; Zoran Tomčić, starješina u SAJ-u i zapovjednik Posebne jedinice policije (PJP), sada je direktor Forenzičkog centra, gdje se obrađuju dokazi iz najtežih krivičnih djela…

No, da li je samo profesionalna nekompetencija pretežnog dijela policijskog vrha uzrok nerasvjetljavanju najtežih zločina? U Veljovićevom mandatu odigralo se pet uličnih ubistava sa krajnje intrigantnom pozadinom: Srđana Vojičića (Podgorica, 2006), Dejana Đukovića (Kotor, 2009), Dragana Dudića (Kotor, 2010; poznat ubica, ne i pozadina; ubistvo navodno u vezi sa smaknućem Đukovića), Ivana Šćepanovića (Budva, 2011), Dragana Bećirovića (Budva, 2011).

Vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić otišla je sredinom aprila kod premijera Igora Lukšića da mu se požali kako je Veljovićeva policija opstruira. Izmjenama odredbi Zakonika o krivičnom postupku (stupile na snagu krajem avgusta prošle godine), ovlašćenja u vođenju istražnog krivičnog postupka dislocirana su na državno tužilaštvo. Evropska komisija potencira kao uslov svih uslova priključenja Crne Gore EU borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije. Spoljnopolitički odbora Evropskog parlamenta je u februaru ocijenio da je „postignut vidan napredak u usvajanju zakonskih odredbi za borbu protiv korupcije”, ali predočava da je „korupcija i dalje veoma raširena” i da je uz jasan zakonski okvir za suzbijanje korupcije, potrebno osjetno poboljšati saradnju službi.

Za medije Čarapićeva je kazala da većinu ozbiljnih slučajeva, kojima se tužilaštvo bavi, nije inicirana od policije, već „od drugih subjekata”.

Prethodno je predsjednik PzP-a i član Odbora za bezbjednost, Nebojša Medojević, kazao da tužilaštvo trpi „političke opstrukcije” u istrazi o fabrici duvana u Mojkovcu i prekograničnom švercu sa Kosovom, te konkretno prozvao Duška Markovića, vicepremijera i ministra pravde.

„Prema mojim informacijama”, kazao je Medojević, „on je glavni zaštitnik Veselina Veljovića i zajedno sa Milom Đukanovićem, Milanom Roćenom, Svetozarom Marovićem i Miomirom Mugošom vrše pritisak na premijera Lukšića da ga ponovo predloži za direktora policije”.

Duško Marković, član Tužilačkog savjeta kojim predsjedava Ranka Čarapić, još prije par godina je za ključnog Veljovićevog pomoćnika namjestio Dragoslava Minića, još jednog komšiju iz Podbišća, formalnog načelnika Sektora za ljudske resurse, pravna pitanja, telekomunikacione i informacione sisteme.

Kao predsjednik SCG, Svetozar Marović je Veljovića odlikovao Ordenom zasluga za oblast odbrane i bezbjednosti prvog stepena.

Milan Roćen je ljetos oštro protestovao nakon što su ambasadori Njemačke i Velike Britanije, Ketrin Najt Sends i Peter Plate, u zajedničkom saopštenju za javnost osudili napad na sina lidera PzP-a i zatražili temeljnu policijsku istragu.

Sin Miomira Mugoše, kako je objavljeno, nije avgusta 2009. ni bio u pritvoru, mada je po zakonu morao, nakon fizičkog napada na novinare Vijesti; iako audio-snimak svjedoči da je nakon incidenta na licu mjesta prijavljeno da je on imao pištolj (krivično djelo), policija ga nije pretresla, itd.

Nebojša Medojević je bio u kontaktu sa otpuštenim policajcima iz Ispostave granične policije u Beranama, koji su tvrdili kako imaju dokaze o švercu u koji je navodno umiješan Veselin Krgović, komandir te jedinice. Krgović je raniji bio komandir milicije u Mojkovcu, a Veljović mu je prije par godina odobrio stambeni kredit.

Naredni set optužbi Medojevića se odnosio na tvrdnju da je „bliski saradnik Veljovića, ranije povezivan sa prijetnjama aktivisti za ljudska prava Aleksandru Zekoviću ključna veza Veljovića i zagoričkog klana”. Tvrdi da je njegova „ogromna lična imovina višestruko veća od primanja koje ima iz državne službe”.

Premda nije izgovorio njegovo ime, jasno je da je mislio na Mirka Banovića, doskorašnjeg šefa obezbjeđenja Veljovića. Banović je ljetos pred Osnovnim sudom u Baru osuđen zbog krivičnog djela zlostavljanja i mučenja, no ostao je u službi, kao komandir u SAJ-u. On je rođeni brat Marinka Banovića, takođe nekadašnjeg policajca (izbačen iz službe zbog pokušaja šverca kokaina), koji je javnosti poznat kao tjelohranitelj i kafanski toro Veselina Barovića.

Zagorički klan, sa kojim je navodno Veljović preko posrednika u dilu, „odgovoran je za prebijanje direktora i vlasnika Vijesti Željka Ivanovića, kao i za ubistvo Srđana Vojičića i prebijanje Jevrema Brkovića”.

Medojević je naglasio je da „postoji više svjedoka koji mogu pouzdano da svjedoče o vezama direktora policije sa takozvanim zagoričkim klanom”. O svemu tome je obavijestio Ranku Čarapić, no nema potvrde da je ona tim povodom pokrenula istragu.

Uostalom, niko od Veljovićevih poslodavaca ili zakonitih kontrolora sve do skoro navodno nije znao za njegovu „konspiraciju” sa operaterima telefonije i interneta. Od 2007. sklapao je nezakonite i javnosti nedostupne ugovore (zahtjevi za slobodnim pristupom informacijama odbijeni) i prisluškivao koga mu je bila volja, teško kršeći ustavne odredbe o ljudskim i građanskim pravima: zajamčenu privatnost, tajnost telefonskih razgovora i prepiske. Tek nedavno je reagovala Agencija za zaštitu ličnih podataka, pa donijela rješenje da mobilni operateri raskinu takve ugovore sa Upravom policije.

Mistifikacije o „slušanju” razgovora tako su dobile konkretan dokaz, no još uvijek ne znamo koliki je broj građana bio izložen elektronskom nadzoru Veljovićevih „plavih anđela”. Nešto slično se, preko filijale operatera koji i sa crnogorskom policijom ima ugovor o prisluškivanju, desilo u susjednoj BiH, gdje u štampi ovih dana u nastavcima objavljuju spiskove nezakonito prisluškivanih građana, njih oko 5.000.

Tehničke mogućnosti prisluškivanja su daleko veće od onih iz doba komunizma, kada se, međutim, znao kakav-takav red, pa je divljanje sa narušavanjem telefonske privatnosti radnih ljudi i građana bio povod i krupnih političkih potresa, poput Brionskog plenuma 1966. U savremenoj Crnoj Gori samo ANB ima izričita zakonska ovlašćenja da prisluškuje, nakon što dobije odgovarajuću dozvolu iz Vrhovnog suda.

Veljović je od 2007, pod izgovorom „borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije” imao neograničeni pristup bazama podataka telefonskih i internet komunikacija. Njegovi iz Uprave policije su objašnjavali da su sporazumi sa telefonskim operaterima u harmoniji sa Zakonom o krivičnom postupku i mjerama Akcionog plana za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala.

Niti jedan podatak Uprava policije nije predočila u cilju rasvjetljavanja prijetnji, pa i telefonskih, koje su upućivane Slobodanu Pejoviću, bivšem policijskom inspektoru i svjedoku u slučaju deportacija, ili Enveru Daciću, otpuštenom policajcu koji tvrdi da posjeduje dokaze o umiješanosti svojih pretpostavljenih i kolega u kriminal.

U saopštenju policije 19. januara ove godine naglasili su da se „mjere tajnog nadzora sprovode prema osobama za koje se sumnja da se bave organizovanim i međunarodnim kriminalom, krijumačarenjem i rasturanjem narkotika i drugim teškim oblicima kriminala”.

Ukoliko je zaista tako, kako objasniti da MTN (Mjere tajnog nadzora) nijesu primijenjene na Darka Šarića, koji je krajem 2009. i početkom 2010. boravio u Crnoj Gori, usred medijske uzbune o međunarodnoj akciji Balkanski ratnik?

Ako Veljović nije MTN primijenio na Šarića – koji je njegovoj u Plavoj knjizi najkasnije 2007. klasifikovan kao pripadnik organizovanog kriminala – na koga jeste? I zašto.

Nebojša Medojević tvrdi da je Veljović imao kontakte sa Šarićem „lično, ali i preko svojih srodnika koji su bili policijski službenici”. Direktor policije ga je krajem marta tužio zbog povrede časti i ugleda, ali do suđenja neće doći jer je parlamentarni odbor potvrdio Medojeviću poslanički imunitet.

„Siguran sam da bi ozbiljna istraga”, kazao je Medojević, „lako provjerila ko su bili policajci iz Veljovićevog okruženja koji su donosili novac od Darka Šarića”.

Objavio je da se Veljović poznaje sa Šarićem, što je direktor policije potvrdio 7. aprila za TV Vijesti. Veljović je objasnio da je početkom 1990-ih u Pljevljima, dok je bio komandir lokalne milicije,„znao Šarića i njegovu porodicu”, ali da ga „od tada nije vidio niti išta znam o njemu”.

Netačno je tvrdio da je u tom periodu Šarić „bio na granici punoljetstva”. Šarić je rođen 1970, pa je 1992-1993. bio punoljetan; već je imao otvoreni kriminalni dosije. Uglavnom, Šarić je, nakon što je 1993. opljačkao jednog Pljevljaka, Veljoviću zbrisao „u nepoznatom pravcu”, baš kao i januara 2010.

Medojević je dodao da je u saznanju kako je Veljović „novac od Šarićevog klana i sopstveni kapital, plasirao u izgradnju stambenih zgrada u Podgorici, preko jednog visoko pozicionarnog preduzetnika, sa privatnim vezama sa vrhom DPS-a”. Šarić je, tvrdi, „finansirao specijalne jedinice dok je Veljović bio komandir”.

U svom Izvještaju o aktivnostima Uprave policije u realizaciji policijske akcije Balkanski ratnik Odboru za bezbjednost i odbranu, Veljović je februara prošle godine saopštio niz nedorečenih podataka o Šariću. Izvijestio je da se Šarić 1998. vratio u Crnu Goru (u tom periodu Veljović je bio šef SAJ-a), no nema podataka da li je upućen na izdržavanje sudske kazne zbog pljačke iz 1993.

Veljović je dalje u Izvještaju istakao da je Šarić, nakon povratka u Pljevlja, raspolagao „velikom količinom novca, koji ulaže u stanove i ugostiteljske objekte”, a novac je „u inostranstvu stekao baveći se raznim oblicima kriminala”. Veljović izvještava da se kod Šarića „radilo o višestrukom počiniocu krivičnih djela teških krađa, falsifikovanja isprava, krijumčarenja oružja i motornih vozila”.

To nas vraća na činjenicu da Veljović, uprkos neograničenom pristupu bazama podataka telefonskih operatera, krajem 2009. i početkom 2010. nije prisluškivao Darka Šarića i elektronski (preko baznih stanica) locirao njegovo kretanje.

Direktor Uprave policije objasnio je 17. februara 2010. kako u slučaju Šarića „nije bilo osnova za primjenu specijalističkih tehnika mjera tajnog nadzora”. Tvrdio je: „U slučaju da su te mjere bile realizovane, jasno je da bi se radilo o kršenju zakonskih propisa i takve nezakonite radnje Uprava policije neće sprovoditi”.

Ako, dakle, za prisluškivanje Darka Šarića „nije bilo osnove”, za koga onda jeste?

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MANJINSKA VLADA IZMEĐU DPS-A I DF-A: Blagoslovi, oče Gabrijele

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sadašnja vlast je izgubila smisao, a alternative imaju ozbiljnih mana. Rasplet u parlamentu počinje početkom februara. Prethodno će nas, kažu, pohoditi izaslanik SAD-a Gabrijel Eskobar. Da posavjetuje. I podsjeti

 

Opet uza zid. Razbojnici, izdajnici, krijumčari, falsifikatori… nanovo odjekuje Crnom Gorom, dok se politički akteri pripremaju za februarski rasplet. Ili novo odlaganje.

Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović obznanio je, početkom nedjelje, naum da uskrati podršku ekspertskoVladi, i pozvao ,,svih 81 poslanika” da podrže formiranje nove, manjinske. U toj vladi nema mjesta za DPS i DF, naglasio je. Ko bi u nju htio, ko bi smio, a ko bi je predvodio – Abazović nije precizirao. Licitiranje je u toku.

Onda se obratio i premijer Zdravko Krivokapić. Po njegovom sudu,  manjinska vlada je prevara. ,,Građani su 30. avgusta imali referendumsko pitanje koje se odnosilo na to da li su za nastavak korumpiranog režima ili ne, i vrlo jasno su poslali poruku da neće više da žive u hibridnom režimu”, rekao je Krivokapić. Potom je u jedva uvijenoj formi, bez dokaza, svom potpredsjedniku prebacio  veze sa kriminalom. Preciznije, sa švercerima narkotika.

Slijedilo je izjašnjavanje ,,po dubini”. Podijelila se Vlada, vladajuća većina se posvađala, čak je i u poslaničkom klubu DPS-a došlo do  diferencijacije. Pa prijedlog poslaničkog kluba Crno na bijelo nijesu potpisali: Duško Marković, Branimir Gvozdenović, Petar Ivanović, Mevludin Nuhodžić, Predrag Bošković, Miomir M. Mugoša, Luiđ Škrelja… Potpisa je, i bez njih, dovoljno (31) da inicijativa dođe na plenum.

Očigledno je da ni svi ministri u Krivokapićevoj Vladi nijesu na istoj strani. Premijer je pritvrdio raskol zahtjevom Skupštini da razriješi Abazovića. Dok su njegovi organizovali proteste podrške u Podgorici i Beranama. Da bi se, već sjutradan, na sjednici Vlade našao Krivokapićev prijedlog o skraćenju mandata Skupštini. Što bi značilo nove izbore u organizaciji njegove Vlade. Rezultat, do zaključenja broja, nijesmo saznali.

Abazovićeva inicijativa najavljivana je mjesecima. A ozvaničena kada je izgledalo da se vlast privremeno stabilizovala, nakon usvajanja budžeta i (konačnog) kompletiranja Tužilačkog savjeta.

To je predsjednika Skupštine Aleksu Bečića  podstaklo  da ustvrdi: „Ekonomski smo konsolidovali zemlju. Povećali smo plate, penzije, staračke naknade, uveli dječije dodatke i besplatne udžbenike, vratili naknade majkama, obezbijedili veliko povećanje plata, kao i besplatno ljetovanje ili zimovanje za sve zdravstvene i prosvjetne radnike, donijeli novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, izabrali novi Tuzilački savjet, obezbijedili energetsku stabilnost, ispravili poluvjekovnu nepravdu prema mještanima Valdanosa…, sproveli revolucionarne promjene u parlamentu izgradivši ga u jaku i moćnu instituciju”. Sa dijelom toga mogli bismo se složiti. Ne zanemarujući ekonomske rizike koje neke od pomenutih mjera mogu donijeti već u bliskoj budućnosti.

Moguća je i sasvim suprotna percepcija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SRPSKI SVET U KOMŠIJSKOJ AVLIJI: Joanikije kao izvidnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija bilježi: na skupu Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, Bratislav Gašić i, pomalo stiješnjen među njima, mitropolit MCP-a Joanikije Mićović. Bilo bi bespredmetno pitati šta je on , toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Ne mislimo na molitvu

 

Postao je običaj da, nakon proslave dva Božića i dočeka Nove godine, s neizvjesnošću čekamo 9. januar. Dan kada se u BiH entitetu, Republici Srpskoj, a bogme i šire, obilježava njen Dan.

Neustavan, ne propuštaju da naglase oni koji drže do zakona, skupa sa svima kojima, možda, i nije toliko do prava koliko ih je strah neskrivenih težnji  da se  nastavi sa realizacijom projekta stvaranja tzv. velike Srbije. Odnosno, srpskog sveta. Uz sve ono što takve rabote neizbježno prati, a o čemu smo svjedočili u posljednjoj deceniji XX vijeka.

Ustavni sud BiH je, u novembru 2015, presudio da je obilježavanje dana RS 9. januara diskriminišuće prema nesrbima. Taj datum se vezuje za 1992, kada je   samoproglašena  Skupština srpsakog naroda, donijela odluku o stvaranju srspskih  oblasti u BiH,  što je bio uvod u kasnije etničko čišćenje, masovne zločine i genocid u Srebrenici.

Vlasti u Banjaluci, predvođene Miloradom Dodikom, ne mare za tu odluku. I slave, pogleda uprtog preko Drine, ka Beogradu.

,,Svečani defile ni ovaj put nije mogao da prođe bez pjesme”, čitamo i slušamo na portalu srpskainfo. ,,Za to su zaduženi pripadnici SAJ-a MUP-a Srpske, koji su bez muzike otpjevali Za krst.’Za krst, za krsta Nemanjića, za slavu, za slavu Obilića. Banjaluko, naša diko’, glase stihovi ove pjesme, u kojoj se još kaže ‘stasala je naša dika, nova Srpska Republika’“, prenosi nam dio atmosfere razdragani izvještač.

Dio. Priču upotpunjuje Dragan Bursać, nagrađivani novinar iz Banjaluke. ,,Svi oni koji su imali tu nesreću da gledaju obilježavanje neustavnog Dana RS, mogli su vidjeti kako pripadnici specijalne antiterorističke jedinice MUP-a RS-a pjevaju ultranacionalističku pjesmu sa stihovima ‘Srba ima kao lista, nema više komunista; Za krst, za krst…’”, svjedoči Bursać u kolumni na poratlu Aljazeera. ,,Specijalne jedinice se tako jasno i nadasve glasno legitimišu i svojom pjesmom poručuju da nisu tu da bi štitile ‘sve građane Republike Srpske’, a pogotovo ne nesrbe. Na koncu, budimo iskreni, nije RS pravljena niti je nastajala za neke druge. Ti drugi, dakle nesrbi  su ništeni, protjerivani, ustavom tog entiteta odijeljeni i na koncu u zločinima i u genocidu ubijani”.

O ovonedjeljnom banjalučkom hepeningu svjedoče i fotografije. Na jednoj od njih, na svečanoj pozornici sa koje su zvanice pratile defile sigurnosnih snaga RS, iza Milorada Dodika stoji čovjek sijede kose i brade. Ratni zločinac Vinko Pandurević, u Hagu pravosnažno osuđen na 13 godina zatvora. Penzionisani general-major vojske RS bio je komandant Zvorničke brigade. Na teritoriji pod njenom kontrolom bilo je nekoliko stratišta na kojima su strijeljani Bošnjaci iz Srebrenice. Pandurević je osuđen za više ubistava, istrjebljivanje i progon ,,putem ubistava ili okrutnog i nečovječnog postupanja”. Ima ih što komentarišu ,,pravi čovjek na pravom mjestu”.

Druga, interesantna, fotografija stigla je sa svečane akademije upriličene povodom Dana RS. Otud je Dodik poslao poruku da je BiH ,,slična ustaškoj NDH iz prošlog vijeka”. Gotovo pa identičnu onoj koju smo, prije otprilike dvije godine, na račun Crne Gore čuli od pokojnog patrijarha SPC-a Irineja Gavrilovića. ,,U Crnoj Gori crkvi je gore nego pod Osmanlijama, a Srbima nego u NDH”.

A fotografija bilježi: iz drugog reda probranog skupa, Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, srpski ministar unutrašnjih poslova, Bratislav Gašić, direktor BIA (Bezbednosno informativna agencija) i, pomalo stiješnjen među njima, Joanikije Mićović, mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske. I, kažu, siva eminencija (većeg) dijela aktuelnih izvršnih i zakonodavnih vlasti.

Bespredmetno je pitati šta je Joanikije, toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Pri tome, ne mislimo na molitvu.

I skoro da je sve jedno da li Joanikijev angažman tumačimo kroz navodni amanet njegovog prethodnika Amfilohija Radovića, obaveze koje Srpskoj pravoslavnoj crkvi daju važeći zakoni i aktuelne vlasti u Beogradu, ili lično pregnuće Mićovića.

Da o zaostavštini prethodnog mitropolita ne trošimo puno riječi. To je  priča duža od tri decenije. Od šetanja moštiju cara Lazara diljem SFRJ-a, kojima je najavljena ratna faza realizacije velikosrpskog projekta, preko uloge crkve i srpskih službi bezbjednosti u našoj antibirokratskoj revoluciji (tačno 33 godine od tada, na političkoj sceni još imamo previše prvoboraca i heroja iz poduhvata koji je Slobodanu Miloševiću obezbijedio moć  neophodnu da dovrši  krvavu razgradnju SFRJ-a. Pa,  opet, preko ohrabrivanja, veličanja i slavljenja zločina i zločinaca, uz omalovažavanja i negiranja svega što nije srpsko i pravoslavno (uz insistiranje da i to mora biti jedno te isto), sve do današnjih murala i buduće zavjetne biblioteke pokojnog mitropolita, koju će prebogata SPC i njena ovdašnja Mitropolija graditi o trošku svih građana Crne Gore.

Hajdemo dalje. U srpskom Zakonu o crkvama i verskim zajednicama čitamo: ,,Srpska pravoslavna crkva ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda”. Potom čujemo kako to oblikovanje i razvijanje identiteta pojednostavljuje srpski ministar policije Vulin, jedan od najbližih i najdugovječnijih saradnika Aleksandra Vučića. Budući srpski svet je, prema njemu, jedan politički i državni prostor koji treba da se ostvari apsolutno mirno, bez ispaljenog metka: ,,Polako, pa neka traje koliko traje. Zašto ste toliko ubeđeni da je stanje na Balkanu nepromenjivo… Srbi su živeli zajedno pod Osmanskim carstvom, u Austrougorskoj neko vreme, nekoliko godina u Trećem rajhu, smatram da (Srbi) trebaju da žive u svojim granicama“.

Onda  Mićovića i Vulina jednog kraj drugoga vidimo u Banjaluci. Dok  Dodik najavljuje: ,,RS će biti nezavisna i u federaciji sa Srbijom”. I on bi odvalio pola BiH –  sve skupa sa sreberenčkim poljima smrti – mirno. Tvorcima RS inače je u Hagu presuđeno više od 1.100 godina zatvora. Za Srebrenicu više od 700 godina  -što Hag što ,,domaći” sudovi. Tu je i sedam doživotnih za glavne autore djela čiji se nastanak 9. januara slavi, u prisustvu mitropolita MCP-a.

A gdje je mjesto Crne Gore  u čitavoj priči?

,,Savremena ideja ujedinjenog srpstva nužno treba da dovede i do stvaranja zajedničke države Republike Srbije, Republike Srpske i Crne Gore. To bi bilo sasvim pravedno rješenje koje nijedan razuman argument ne bi mogao da dovede u pitanje”, objasnio je, neki dan, istoričar Aleksandar Raković za beogradsku Politiku.

Nešto ranije Raković se (to je onaj što kaže da su stanovnici Crne Gore ljudi sa ,,mentalnim felerom”) već pozabavio detaljima (opet) prizivanog ujedinjenja. Pa je, 2019, na promociji svoje knjige Crnogorski separatisti najavio i šta će se desiti nacionalnim Crnogorcima.  ,,U jednom momentu, njih 100 hiljada ostaće protiv nas 7,5 miliona! A onda će biti prilike da sa njima razgovaramo kako dolikuje”.

Jedan od govornika na pomenutoj promociji bio je budući mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije. On je o svom domaćinu besjedio: ,,Mlad je čovjek, ali već više decenija se bavi temom Crne Gore i pravo da vam kažem, dosta sam od njega naučio. I od onoga što sam pročitao iz njegovih naučnih radova i još više iz njegovih redovnih obraćanja javnosti”. Dostojan, dakle.

O tom nauku nešto smo, doduše posredno, mogli saznati i ovih dana.

,,A kad Crnogorci isprazne iz sebe svoj duhovni sadržaj, koji drži nacionalno-kulturna matrica srpstva, postaju-niko ili nula-ljudi. To je ontološki i matematički tačno, a ampirijski vrlo provjerljivo. Nula od čovjeka, nule od ljudi”. Ovako piše Milutin Mićović u knjizi Luče u tami Crne Gore. Za koju je, čuli ste biće, dobio nagradu Miroslavljevo jevanđelje za 2021. Nagradu, inače, dodjeljuje Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta Crne Gore. Sa službenom adresom: Njegoševa 83, Cetinje.

Javnost nagađa da li je za dobijanje nagrade prevagnuo navedeni citat, ili je presudan utisak na stručni žiri ostavio dio u kome se kaže: ,,No i pored velikog djela koje nam je Njegoš ostavio, ne može se reći da su ga svi razumjeli, kao što se ne može reći da su svi Srbi-Srbi. Od Srba su nastajali srpski Muslimani, srpski Hrvati, pa i srpski Albanci“.

Milutin je Joanikijev rođeni brat. I istomišljenik, reklo bi se.  Pa vam skoro bude žao Vojslava Šešelja i Milomira Marića što su, nakon prazničnog televizijskog oblajavanja Crne Gore i Crnogorki, kažnjeni  šestomjesečnim odsustvom sa naših ekrana. A mogli su, sa malo truda, umjesto kazne odavde dobiti kakvu državnu nagradu.

Uz pozive da se priključimo Otvorenom Balkanu, iz Srbije su okolo u dane praznika, stizale i svakojake ,,pjesme”. Tek da nas podsjete đe smo bili i đe bi se, ponovo, mogli naći. Ako već nijesmo tu.

Srebrenice tako si mi mila/Dabogda se tri put ponovila/Oj Pazaru novi Vukovaru/Oj Sjenice nova Srebrenice… Uz ovu pjesmu se, pred Novu godinu, u Priboju (Zlatiborski okrug) ,,veselila” grupa lokalnih policajaca. Povod za okupljanje – jedan od njih dobio je sina. Atmosferom su se pohvalili na društvenim mrežama.

Predsjednik Srbije primijetio je, tim povodom, kako se ,,svašta pjeva”. A nadležni su, sa desetak dana zakašnjenja, pokrenuli samo disciplinski postupak. Iako je zagovaranje ili podsticanje na mržnju, diskriminaciju ili nasilje u Srbiji krivično djelo kažnjivo zatvorom – od tri mjeseca do tri godine.

Iz istog mjesta, samo za Badnje veče, stiže video sa novim prazničnim sadržajem. ,,Božić je, pucaj u džamije”, urlaju momci slaveći ,,najradosniji hrišćanski praznik”. Identifikovani su. Za kaznu ili nagradu, nije saopšteno.

Crnogorska vlast, o svemu tome, uglavnom ćuti. Što, možda, i nije loše. Prošle godine u ovo doba, na ovim stranicama, čitali ste o čestitci koju je, povodom Dana RS-a, koleginici iz Banjaluke uputio premijer Zdravko Krivokapić. Usmeno i, kako se pokušavao odbraniti, u privatnom razgovoru. Sada je Krivokapić ponovo prinuđen da se brani. Što nije čestitao.  ,,Ja sam mislio da sam Božićnom čestitkom obuhvatio sve praznike ovih dana”, kazao je premijer, odgovarajući na kritike sljedbenika srpskog sveta.

Ima premijer i većih briga. Treba početi sa realizacijom projekta Evropa sad. Glasanje u Skupštini bila je prva stepenica, a kritike koje i dalje stižu i pesimistične najave sa sjevere ukazuju da je Vlada možda ishitreno i nedovoljno proračunato ušla u taj posao. Tu je i nova epizoda sage o potpisivanju Temeljnog ugovora sa SPC-om. Nakon što je jedan od uticajnijih članova Sinoda najavio da SPC ugovor neće potpisati sa ovom Vladom i njenim premijerom, čini se kako je Krivokapić ponovo pod pritiskom da se taj posao obavi što prije. I bezuslovno. Bez obzira na neizbježne posljedice.

Prazničnu prazninu popunio je potpredsjednik Vlade Dritan Abazović. Promocijom svog sajta dritan.me. ,,Iza nacionalizma na Balkanu se kriju novčani interesi i korupcija”, otkriva doktor globalne politike i koordinator ovdašnjih službi bezbjednosti. Ako malo proskitate po sajtu, možete naići na, čini se interaktivan, odjeljak Budi relaksiran. Među ponuđenim jezicima za komunikaciju nalaze se, uz engleski, ruski, njemački, albanski, srpski i hrvatski…, još i suomi, mahasa… Crnogorskog i bosanskog – nema.  

Vjerovatno nije loša namjera. Ali jeste svjedočanstvo o tome kako dugo trajanje diskriminacije postaje uobičajenost. Pred kojom se gubi oprez.     

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLAST ISTRGOVALA OKRNJENI BUDŽET: Evropo sad, sačekaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Mi smo (Vlada) rekli da će otprilike 40 miliona eura amandmana da bude prihvaćeno. Imamo dogovor da po poslaniku (vladajuće većine – prim. Monitora) to bude oko milion eura”, obznanio je Spajić na sjednici Odbora za budžet, finansije i ekonomiju. Rečeno učinjeno. I eto nama reforme. I Evrope

 

Vlada je, uz dosta muke, kroz parlament „progurala” Zakon o budžetu za 2022. Skupština, međutim, nije usvojila dio vladinih zakona koji su neophodni da bi se tokom naredne godine ostvarili planirani prihodi i rashodi iz državne kase. Ali je, trgujući s Vladom, u taj paket umetnula nekoliko zakona koji će značajno povećeti državne troškove. Bez ozbiljnije ideje kako bi se oni mogli nadomjestiti od prihoda. Osim novim kreditima. Povećanjem poreza. Ili prodajom preostale državne imovine.

Sve to, možda, neće biti toliko primjetno tokom naredne godine, pošto se usvojeni zakoni neće primjenjivati od januara (dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina, tzv. obeštećenje majkama, povećanje minimalne penzije). Ali će budžet za 2023. godinu, već je izvjesno, na strani troškova biti znatno veći od ovog koji je usvojen posljednjih dana 2021. Pod uslovom da većina onoga što je usvojeno u srijedu ostane na snazi do tada.

I, šta sad?

Vladin program Evropa sad dobio je neophodnu, formalnu, podršku parlamentarne većine, ali je njegova realizacija krajnje neizvjesna. Zapravo, neuspjeh programa veće plate svima izvjestan je ukoliko u najskorije vrijeme (već se pominje mart) ne dođe do rebalansa budžeta. Koja god da bude vlada koja će ga predložiti. I skupštinska većina koja će ga prihvatiti. Pošto je to, sada, jedini način da se uskladi evidentna nesrazmjera između državnih prihoda koji se moraju nabrati i rashoda koji su obećani građanima, da bi program Evropa sad donio najavljeno povećanje zarada. I trajao.

Oči većine uprte su u taj program, odnosno, najavaljeno povećanje neto zarada u procentu od 80 (za sve one koji primaju minimalnu zaradu) do 12 odsto (zaposleni sa sadašnjom neto platom većom od 1.500 eura). U zadnji čas, ispostavilo se da funkcioneri zakonodavne, izvršne i sudske vlasti neće dobiti povišicu u obećanom iznosu (oko 200 eura) već, otprilike, samo trećinu te sume. To će za koju stotinu ljudi povećati broj nezadovoljnih novom preraspodjelom u kojoj su znanje (stručna sprema) i radno iskustvo, uglavnom, poprilično potcijenjeni. Barem kada su u pitanju zaposleni koji platu primaju iz državnog i budžeta lokalnih samouprava.

Pod uslovom, naravno, da se u međuvremenu još nešto ne promijeni, pa da i državni funkcioneri dobiju povišicu srazmjernu onome čemu se nadaju ostali zaposleni. A izgleda da jeste, pošto su sva 74 poslanika koja su glasala za taj vladin prijedlog bila – uzdržana. Kako ono glasi vladina pitalica: da vidimo ko će glasati protiv povećanja (svoje) plate? Eto, neće niko.

Stidljivi glasovi nezadovoljstva počinju da dolaze s druge strane. Od onih koji uvećane zarade treba da isplate. Plaćajući, istovremeno, sve ono što država od njih  traži kako bi izmirila sopstvene obaveze.

Suprotno vladinim računicama da će njihov program olakšati poziciju privrednika iz legalne zone poslovanja i dovesti do novog zapošljavanja, osnivač kompanije Voli Dragan Bokan „otkriva” kako program Evropa sad „neće pasti lako velikom  broju privrednika”. I da ga je, zato, trebalo uvoditi postepeno.

Ovako, najavljuje Bokan, „do zatvaranje određenog broja privrednih subjekata doći će postepeno, a neki će izlaz tražiti u sivoj ekonomiji”. Mogući su, dakle, i scenariji bitno drugačiji od onih koje je najavljivala Vlada.

U dvije prethodne godine porezi i doprinosi na zarade zaposlenih činili su 35–40 odsto ukupnih prihoda države. U 2022. godini taj udio će biti manji, ali danas niko sa sigurnošću ne može da kaže – za koliko.

Ostalo je previše nepoznanica vezanih za početna polazišta i provođenje programa Evropa sad da bi se mogle praviti precizne računice o njegovom uticaju na državu (i sa prihodne i sa rashodne strane), zapošljene, poslodavce. I armiju onih koje ovakva Evropa sad ne dotiče. Ogromnu većinu penzionera, nezaposlene, zaposlene u sivoj ekonomiji i neformalno zaposlene.

Premijer Zdravko Krivokapić, i pored toga, isijava optimizam. „Godinu završavamo trijumfalno”, kaže. Ne mareći za upozorenja koja stižu od strane onih koji, bez dileme, stvarno stanje crnogorske privrede poznaju bolje od njega. „Program Evropa sad je prava mjera između privrednika i radnika. Nema toga mikro, malog i srednjeg preduzeća koje taj najniži iznos od 450 eura ne može da isplati”, insistira premijer, „ovaj program je program za građanina i on će da uspije…”

Krivokapić se, na ovonedjeljnom sastanku u Privrednoj komori, osvrnuo i na najave da će oni poslodavci koji ne mogu ili neće da isplaćuju minimalne zarade uvećane sa 250 (do oktobra je bilo 225) na 450 eura, sa zaposlenima potpisati aneks ugovora kako bi ih prebacili na pola radnog vremena. Ukoliko to već nijesu uradili. A mnogi, može se čuti, jesu. I to ne samo na sjeveru države, već i u Podgorici.

Zvanično skraćenje radnog vremena sa osam na četiri sata dnevno usloviće i upola manju platu. I manje poreze i doprinose. Premijer za tako nešto neće ni da čuje. „Kakva je to praksa? Kakav je to način razmišljanja? Da li je to fer odnos? Da li je to odnos prema čovjeku koji vam doprinosi da i vaš profit bude veći. Nema prelaska sa osam na četiri sata“, poručio je.

Ali, šta ako do epidemije skraćenja radnog vremena, ipak, dođe? Nema naznaka da se Vlada predvođena resornim Ministarstvom finansija i socijalnog staranja, postarala da ojača nadležne institucije, prije svega inspekcijske službe, koje će se na terenu starati o adekvatnoj primjeni usvojenih mjera. Pa, recimo, u kontinuitetu kontrolisati koliko će vremena na radnom mjestu provesti radnici sa skraćenim radnim vremenom. Četiri, osam ili, kao do sada, još neki sat više?

I koliko je, uopšte, zapošljenih u ovoj zemlji.

Premijer, u ponedjeljak kaže da od 220.000 radnika  u Crnoj Gori, njih 20 odsto (gotovo 45.000) prima minimalnu zaradu. Prema Evropa sad računici, oni će od februara kući svakog mjeseca nositi devet miliona više. Njihova zbirna neto plata biće 20,25 umjesto sadašnjih 11,25 miliona.

Ali: u programu Evropa sad koji su jesenas predstavili Krivokapić i njegovi ministri finansija i ekonomskog razvoja Milojko Spajić i Jakov Milatović, piše da je u aprilu bilo 153.000 zaposlenih. I da je 23,6 odsto njih primalo minimalnu zaradu. Razlika je u 70.000 osoba. Ili skoro dva miliona eura mjesečno, potrebnih za isplatu minimalnih neto plata.

Kako će se ta razlika reflektovati na prihode i rashode budžeta, ne znamo. Kao što ne znamo kada su se čelni ljudi Vlade frljakali brojem zaposlenih, jesenas ili sad. Krivokapić kaže da njihov projekat nije nastao bez provjera i analiza. „Na projektu je radilo 7–15 ljudi. Držali smo to u tajnosti jer smo znali da će svi imati problem sa takvim projektom”.

Svi će imati problem!? Makar to bi se moglo pokazati kao potpuno tačno.

Poslanici nijesu prihvatili izmjene Zakona o akcizama kojima je Vlada, povećavajući postojeće i uvodeći nove akcize, naumila uvećati prihode budžeta za 22,5 miliona. Neusvajanjem predloženih izmjena Zakona o PDV-u država je uskraćena za još 10 miliona planiranih prihoda. Prethodno je iz procedure povučen prijedlog Zakona o podizanju gotovine za pravna lica i preduzetnike, koji je, prema vladinim projekcijama, u budžet trebalo da donese pet miliona. Ima toga još. Na strani troškova, uvećanje u odnosu na inicijalni prijedlog teško je i izračunati. Makar dok Zakon o budžetu za 2022. ne bude objavljen u Službenom listu. Riječ je, orijentaciono, o nekih 200 miliona dodatnih rashoda u ovoj godini.

Krajem prošle nedjelje, vladajući zastupnici su riješili da Vladi uskrate mogućnost novih zaduženja (500 + 900 miliona). Ministar Spajić je odgovorio najavom da će Vlada, zbog toga, odbiti sve ponuđene amandmane. Do ponedjeljka, stvari su se još jednom preokrenule naglavačke. Vlada, ova ili neka druga, moći će da se zaduži – malo. A poslanici vladajuće većine dobili su pravo da delegiraju amandmane, približno, do iznosa jedan milion po poslaniku. Pa su tako i uradili.

Ministar Spajić je javno potvrdio taj aranžman. Koji mnogo liči na ono što je ista ta većina, prije 15-20 dana, nazivala pokušajem političke korupcije i trgovinom poslanicima. „Mi smo (Vlada) rekli da će otprilike 40 miliona eura amandmana da bude prihvaćeno. Imamo dogovor da po poslaniku (vladajuće većine – prim.autora) to bude oko million eura”, obznanio je Spajić na sjednici Odbora za budžet, finansije i ekonomiju.

Dogovoreno je, potom, potvrđeno u praksi.

Poslanik Marko Milačić je, primjera radi, svoju kvotu potrošio na amandman kojim se obezbjeđuju sredstva za isplatu zarada asistentima u nastavi za vrijeme ljetnjeg raspusta (država im je do sada „krala” plate za jul i avgust). Pola miliona. Još pola miliona namijenio je finansiranju izgradnje zavjetne biblioteke pokojnog mitropolita Amfilohija u manastiru Stanjevići. Izgleda da SPC nema para koliko se to nama čini. Ili imaju drugačije prioritete.

Potom su iz PzP-a saopštili da pet miliona eura kojima, u amandmanima, raspolaže njihov poslanički klub (pet poslanika) preusmjeravaju za zdravstvo ili povećanje penzija. Đuture. Amandmani su, tako, postali ozbiljna valuta u crnogorskom parlamentu. Nešto kao domaći bitkoini.

Ministar Spajić je, zamislite, sve to prihvatio. I planirani budžetski deficit povećao za trećinu. A budžet je dobio podršku 42 poslanika. Jedan gratis.

Onda je aktuelna većina (41) odlučila da se država, ipak, može zadužiti tokom naredne godine za nekih 70-ak miliona. Da pokrije troškove usvojenih amandmana. A nešto će preteći i za opštine, čiji su budžeti poharani projektom Evropa sad.

Vidjećemo ko je u toj trgovini bolje prošao. Ko će platiti eventualni (blago rečeno) neuspjeh – znamo. Imajte to na umu dok nazdravljate Novoj godini i novim, većim, platama.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo