Udobna zavjetrina za šefa policije Veselina Veljovića je prošlost. Nekako sa promjenama u Vladi zimus sve ga žešće prozivaju. Kadrovska mu je sudbina neizvjesna, uprkos objavljenoj javnoj, no još ne toliko glasnoj, podršci iz DPS-a za reizbor koja je uslijedila nakon lojalnog odgovora na TV-u kako, sve u svemu, ne bi uhapsio Mila Đukanovića.
Bivši premijer je, na sugestiju svoga tadašnjeg generalnog sekretara Duška Markovića (Veljovićev zemljak, tačnije komšija iz Podbišća kod Mojkovca), oktobra 1992. primio u MUP poručnika izviđačko-diverzantske jedinice Vojske Jugoslavije i postavio ga za komandira milicije u Pljevljima – opštini na bosanskoj granici koja je bila na ivici ratnog pandemonijuma. Veljović je postao komandant SAJ-a (Specijalne antiterorističke jedinice) krajem 1995, nakon što je Đukanović te godine otpuštio kompletnu vrhušku MUP-a.
U konačnom, oktobra 2005. Đukanović je imenovao Veljovića za direktora Uprave policije, prvog od kada je izdvojena iz sastava MUP-a. Doveo je Veljović sa Zlatice (gdje je bio kamp SAJ-a) gomilu svojih ortaka, kolega, zatim tabadžije bez specifikovanih policijskih znanja, pa ih infiltrirao u policijski vrh. Ne čudi da je Misija OEBS-a u svom izvještaju o reformi policije za 2010. primijetila kako je „u Upravi policije i dalje prisutna stara predreformistička vojnička kultura”.
Kroz kolegijum pješadijskog oficira Veljovića, prolaze i drugi likovi iz njegovog privatnog kruga, nekadašnji profesionalni oficiri. Šef kabineta mu je Petar Krstajić, bivši oficir za elektronsko izviđanje i protivelektronska djejstva; Zoran Tomčić, starješina u SAJ-u i zapovjednik Posebne jedinice policije (PJP), sada je direktor Forenzičkog centra, gdje se obrađuju dokazi iz najtežih krivičnih djela…
No, da li je samo profesionalna nekompetencija pretežnog dijela policijskog vrha uzrok nerasvjetljavanju najtežih zločina? U Veljovićevom mandatu odigralo se pet uličnih ubistava sa krajnje intrigantnom pozadinom: Srđana Vojičića (Podgorica, 2006), Dejana Đukovića (Kotor, 2009), Dragana Dudića (Kotor, 2010; poznat ubica, ne i pozadina; ubistvo navodno u vezi sa smaknućem Đukovića), Ivana Šćepanovića (Budva, 2011), Dragana Bećirovića (Budva, 2011).
Vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić otišla je sredinom aprila kod premijera Igora Lukšića da mu se požali kako je Veljovićeva policija opstruira. Izmjenama odredbi Zakonika o krivičnom postupku (stupile na snagu krajem avgusta prošle godine), ovlašćenja u vođenju istražnog krivičnog postupka dislocirana su na državno tužilaštvo. Evropska komisija potencira kao uslov svih uslova priključenja Crne Gore EU borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije. Spoljnopolitički odbora Evropskog parlamenta je u februaru ocijenio da je „postignut vidan napredak u usvajanju zakonskih odredbi za borbu protiv korupcije”, ali predočava da je „korupcija i dalje veoma raširena” i da je uz jasan zakonski okvir za suzbijanje korupcije, potrebno osjetno poboljšati saradnju službi.
Za medije Čarapićeva je kazala da većinu ozbiljnih slučajeva, kojima se tužilaštvo bavi, nije inicirana od policije, već „od drugih subjekata”.
Prethodno je predsjednik PzP-a i član Odbora za bezbjednost, Nebojša Medojević, kazao da tužilaštvo trpi „političke opstrukcije” u istrazi o fabrici duvana u Mojkovcu i prekograničnom švercu sa Kosovom, te konkretno prozvao Duška Markovića, vicepremijera i ministra pravde.
„Prema mojim informacijama”, kazao je Medojević, „on je glavni zaštitnik Veselina Veljovića i zajedno sa Milom Đukanovićem, Milanom Roćenom, Svetozarom Marovićem i Miomirom Mugošom vrše pritisak na premijera Lukšića da ga ponovo predloži za direktora policije”.
Duško Marković, član Tužilačkog savjeta kojim predsjedava Ranka Čarapić, još prije par godina je za ključnog Veljovićevog pomoćnika namjestio Dragoslava Minića, još jednog komšiju iz Podbišća, formalnog načelnika Sektora za ljudske resurse, pravna pitanja, telekomunikacione i informacione sisteme.
Kao predsjednik SCG, Svetozar Marović je Veljovića odlikovao Ordenom zasluga za oblast odbrane i bezbjednosti prvog stepena.
Milan Roćen je ljetos oštro protestovao nakon što su ambasadori Njemačke i Velike Britanije, Ketrin Najt Sends i Peter Plate, u zajedničkom saopštenju za javnost osudili napad na sina lidera PzP-a i zatražili temeljnu policijsku istragu.
Sin Miomira Mugoše, kako je objavljeno, nije avgusta 2009. ni bio u pritvoru, mada je po zakonu morao, nakon fizičkog napada na novinare Vijesti; iako audio-snimak svjedoči da je nakon incidenta na licu mjesta prijavljeno da je on imao pištolj (krivično djelo), policija ga nije pretresla, itd.
Nebojša Medojević je bio u kontaktu sa otpuštenim policajcima iz Ispostave granične policije u Beranama, koji su tvrdili kako imaju dokaze o švercu u koji je navodno umiješan Veselin Krgović, komandir te jedinice. Krgović je raniji bio komandir milicije u Mojkovcu, a Veljović mu je prije par godina odobrio stambeni kredit.
Naredni set optužbi Medojevića se odnosio na tvrdnju da je „bliski saradnik Veljovića, ranije povezivan sa prijetnjama aktivisti za ljudska prava Aleksandru Zekoviću ključna veza Veljovića i zagoričkog klana”. Tvrdi da je njegova „ogromna lična imovina višestruko veća od primanja koje ima iz državne službe”.
Premda nije izgovorio njegovo ime, jasno je da je mislio na Mirka Banovića, doskorašnjeg šefa obezbjeđenja Veljovića. Banović je ljetos pred Osnovnim sudom u Baru osuđen zbog krivičnog djela zlostavljanja i mučenja, no ostao je u službi, kao komandir u SAJ-u. On je rođeni brat Marinka Banovića, takođe nekadašnjeg policajca (izbačen iz službe zbog pokušaja šverca kokaina), koji je javnosti poznat kao tjelohranitelj i kafanski toro Veselina Barovića.
Zagorički klan, sa kojim je navodno Veljović preko posrednika u dilu, „odgovoran je za prebijanje direktora i vlasnika Vijesti Željka Ivanovića, kao i za ubistvo Srđana Vojičića i prebijanje Jevrema Brkovića”.
Medojević je naglasio je da „postoji više svjedoka koji mogu pouzdano da svjedoče o vezama direktora policije sa takozvanim zagoričkim klanom”. O svemu tome je obavijestio Ranku Čarapić, no nema potvrde da je ona tim povodom pokrenula istragu.
Uostalom, niko od Veljovićevih poslodavaca ili zakonitih kontrolora sve do skoro navodno nije znao za njegovu „konspiraciju” sa operaterima telefonije i interneta. Od 2007. sklapao je nezakonite i javnosti nedostupne ugovore (zahtjevi za slobodnim pristupom informacijama odbijeni) i prisluškivao koga mu je bila volja, teško kršeći ustavne odredbe o ljudskim i građanskim pravima: zajamčenu privatnost, tajnost telefonskih razgovora i prepiske. Tek nedavno je reagovala Agencija za zaštitu ličnih podataka, pa donijela rješenje da mobilni operateri raskinu takve ugovore sa Upravom policije.
Mistifikacije o „slušanju” razgovora tako su dobile konkretan dokaz, no još uvijek ne znamo koliki je broj građana bio izložen elektronskom nadzoru Veljovićevih „plavih anđela”. Nešto slično se, preko filijale operatera koji i sa crnogorskom policijom ima ugovor o prisluškivanju, desilo u susjednoj BiH, gdje u štampi ovih dana u nastavcima objavljuju spiskove nezakonito prisluškivanih građana, njih oko 5.000.
Tehničke mogućnosti prisluškivanja su daleko veće od onih iz doba komunizma, kada se, međutim, znao kakav-takav red, pa je divljanje sa narušavanjem telefonske privatnosti radnih ljudi i građana bio povod i krupnih političkih potresa, poput Brionskog plenuma 1966. U savremenoj Crnoj Gori samo ANB ima izričita zakonska ovlašćenja da prisluškuje, nakon što dobije odgovarajuću dozvolu iz Vrhovnog suda.
Veljović je od 2007, pod izgovorom „borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije” imao neograničeni pristup bazama podataka telefonskih i internet komunikacija. Njegovi iz Uprave policije su objašnjavali da su sporazumi sa telefonskim operaterima u harmoniji sa Zakonom o krivičnom postupku i mjerama Akcionog plana za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala.
Niti jedan podatak Uprava policije nije predočila u cilju rasvjetljavanja prijetnji, pa i telefonskih, koje su upućivane Slobodanu Pejoviću, bivšem policijskom inspektoru i svjedoku u slučaju deportacija, ili Enveru Daciću, otpuštenom policajcu koji tvrdi da posjeduje dokaze o umiješanosti svojih pretpostavljenih i kolega u kriminal.
U saopštenju policije 19. januara ove godine naglasili su da se „mjere tajnog nadzora sprovode prema osobama za koje se sumnja da se bave organizovanim i međunarodnim kriminalom, krijumačarenjem i rasturanjem narkotika i drugim teškim oblicima kriminala”.
Ukoliko je zaista tako, kako objasniti da MTN (Mjere tajnog nadzora) nijesu primijenjene na Darka Šarića, koji je krajem 2009. i početkom 2010. boravio u Crnoj Gori, usred medijske uzbune o međunarodnoj akciji Balkanski ratnik?
Ako Veljović nije MTN primijenio na Šarića – koji je njegovoj u Plavoj knjizi najkasnije 2007. klasifikovan kao pripadnik organizovanog kriminala – na koga jeste? I zašto.
Nebojša Medojević tvrdi da je Veljović imao kontakte sa Šarićem „lično, ali i preko svojih srodnika koji su bili policijski službenici”. Direktor policije ga je krajem marta tužio zbog povrede časti i ugleda, ali do suđenja neće doći jer je parlamentarni odbor potvrdio Medojeviću poslanički imunitet.
„Siguran sam da bi ozbiljna istraga”, kazao je Medojević, „lako provjerila ko su bili policajci iz Veljovićevog okruženja koji su donosili novac od Darka Šarića”.
Objavio je da se Veljović poznaje sa Šarićem, što je direktor policije potvrdio 7. aprila za TV Vijesti. Veljović je objasnio da je početkom 1990-ih u Pljevljima, dok je bio komandir lokalne milicije,„znao Šarića i njegovu porodicu”, ali da ga „od tada nije vidio niti išta znam o njemu”.
Netačno je tvrdio da je u tom periodu Šarić „bio na granici punoljetstva”. Šarić je rođen 1970, pa je 1992-1993. bio punoljetan; već je imao otvoreni kriminalni dosije. Uglavnom, Šarić je, nakon što je 1993. opljačkao jednog Pljevljaka, Veljoviću zbrisao „u nepoznatom pravcu”, baš kao i januara 2010.
Medojević je dodao da je u saznanju kako je Veljović „novac od Šarićevog klana i sopstveni kapital, plasirao u izgradnju stambenih zgrada u Podgorici, preko jednog visoko pozicionarnog preduzetnika, sa privatnim vezama sa vrhom DPS-a”. Šarić je, tvrdi, „finansirao specijalne jedinice dok je Veljović bio komandir”.
U svom Izvještaju o aktivnostima Uprave policije u realizaciji policijske akcije Balkanski ratnik Odboru za bezbjednost i odbranu, Veljović je februara prošle godine saopštio niz nedorečenih podataka o Šariću. Izvijestio je da se Šarić 1998. vratio u Crnu Goru (u tom periodu Veljović je bio šef SAJ-a), no nema podataka da li je upućen na izdržavanje sudske kazne zbog pljačke iz 1993.
Veljović je dalje u Izvještaju istakao da je Šarić, nakon povratka u Pljevlja, raspolagao „velikom količinom novca, koji ulaže u stanove i ugostiteljske objekte”, a novac je „u inostranstvu stekao baveći se raznim oblicima kriminala”. Veljović izvještava da se kod Šarića „radilo o višestrukom počiniocu krivičnih djela teških krađa, falsifikovanja isprava, krijumčarenja oružja i motornih vozila”.
To nas vraća na činjenicu da Veljović, uprkos neograničenom pristupu bazama podataka telefonskih operatera, krajem 2009. i početkom 2010. nije prisluškivao Darka Šarića i elektronski (preko baznih stanica) locirao njegovo kretanje.
Direktor Uprave policije objasnio je 17. februara 2010. kako u slučaju Šarića „nije bilo osnova za primjenu specijalističkih tehnika mjera tajnog nadzora”. Tvrdio je: „U slučaju da su te mjere bile realizovane, jasno je da bi se radilo o kršenju zakonskih propisa i takve nezakonite radnje Uprava policije neće sprovoditi”.
Ako, dakle, za prisluškivanje Darka Šarića „nije bilo osnove”, za koga onda jeste?
Vladimir JOVANOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice