Najgluplja stigma kojom se htjelo nagrditi lice filozofije sadržana je u anegdoti o filozofu i činjenicama. Tobože, Hegel je pokazivao u izlaganju svoje filozofije da ne mari za činjenice. Priča se rado prežvakava u „krugovima” profesora, publicista i raznih tehničara znanja. Oni svojim malim intelektualnim lenjirima i šestarima mjere kilometarska rastojanja duha. Sve što prelazi mjeru njihovih instrumenata odbacuje se kao glupo i smiješno. Hegel je u mengelama tih mjernih zadobio tamnu slavu idiota nad idiotima. Pravi smisao anegdote svjetlosnu je godinu udaljen od te mjere. Otresiti studenti upozorili su Hegela da mu se filozofski sistem ne slaže s činjenicama. Njegov čuveni odgovor glasio je: „Utoliko gore po činjenice”! Šta je time zaista rekao? Činjenica je za nas zaustavljeni trenutak čina, kao što je fotografija zaustavljeni tren života. Ako hoćemo da je spoznamo, moramo spoznati čin koji ju je stvorio i čiji je dio ona. U onome što nazivamo činjenicom sadržano je i naše razumijevanje što ona jeste. Kad pitamo za činjenice, pitamo za naše razumijevanje naše spoznajne djelatnosti koja je nešto načinila, tj. priznala činjenicom.

Činjenice su najčešće znak da neki proces nije dospio do realizacije svojih punih mogućnosti. Naprimjer, kada sudimo o nekome da je loš čovjek, činimo to na osnovu jasne predstave o tome kakav treba da bude valjan čovjek. Prema „modelu” valjanog čovjeka utvrđujemo da je onaj konkretni loš i to za nas postaje najtvrdokornijom činjenicom. Poslije se možemo čuditi, žaliti ili osuđivati što je taj čovjek – takva činjenica!

E, sve ovo pričamo radi toga što se ovih dana vidjelo kako je jedna „takva činjenica” izašla iz zatvora u Švedskoj. Smjestili su je bili tamo u trgovačko-jurističkom aranžmanu s Haškim tribunalom. Nešto je malo priznala od zločina, a veći dio pretovarila na leđa svojim „saborcima”. Kad joj je istekla kazna izjavila je da njezino priznanje na suđenju nije bilo pravo ni iskreno. U odori i držanju kao da se tek vratila sa skijanja iz nekoj alpskog pomodnog centra „činjenica” je negirala svoje priznanje. Negirala je time i kaznu na koju je osuđena i blagost kazne koju je dobila zbog priznanja. Negirala je i Sud koji je zbog priznanja osudio na blagu kaznu. Negirala je i smisao suđenja i jurisprudenciju kao takve. Ispalo je u laičkim i plebejskim očima da je „činjenica” vrlo lukavo uspjela da prevari tužioce i sudije Tribunala i da slavodobitno izađe da diše slobodu do kraja života. A biće da se „činjenica” pomalo boji onih na koje je natovarila krivicu. Boji se i „patriota”, jer je priznanjem „izdala” Stvar!

No, nije sve tako! Da nije, najlakše se može pokazati uz pomoć onoga što se najbolje razumio u „činjenice”. Navešćemo dva stava iz Hegelove teorije kazne. On pobija tezu čuvenog pravnika A. Fojerbaha da se kazna zasniva na prijetnji. Tom se pravničkom tezom okrivljeni ne tretira kao čovjek u ljudskoj časti, nego se tretira kao pas. Pas je sklon da se uprepodobi pred podignutom batinom. S druge strane, suditi se može samo uračunljivom biću. Kazniti se može samo čovjek, čak samo čovjek koji je svjestan svoga čina i njegovih posljedica. Društvo kažnjeniku kaznom priznaje status ljudskog bića.

„Činjenica” što ovih dana izduši iz Švedske u svoje se vrijeme uprepodobila pred prijetnjom drakonskom kaznom. Povlačeći priznanje kad je kazna istekla, pokazala je da nije ni zasluživala kaznu, tj. nije zasluživala da je priznaju kao uračunljivo ljudsko biće. Time je pokazala da specijalni objekt u kome je bila da okaje grijehe – nije bio zatvor, nego kavez! Narod ne zna Hegela, ali je spontano došao do nečega hegelovskog u misli kad je smislio izreku: I zatvor je za ljude!

Milenko A. PEROVIĆ