Povežite se sa nama

OKO NAS

ZOV MORA I MUKE POMORACA: Cijenjeni vani, višak kod kuće

Objavljeno prije

na

Istorija je svjedok da je u Ulcinju i Crnoj Gori uvijek bilo ugodno živjeti kad se nesmetano plovilo i mnogo trgovalo sa svijetom, školovao pomorski kadar, gradili brodovi. Ulcinjani su bili čuveni pomorci, a u jednom periodu od 16-18. vijeka gusari poznati na cijelom istočnom Mediteranu.

To je omogućavalo sveopšti razvoj grada, mobilnost ljudi, upoznavanje drugih kultura i civilizacija, učenje stranih jezika. Naravno, i danas se od pomorstva može veoma lijepo živjeti. Posla za brodare će biti sve više, ubijeđeni su analitičari međunarodne trgovine. Kako se predviđa, za desetak godina u svijetu će nedostajati 40 hiljada kvalifikovanih pomoraca, pretežno viših zvanja.

Potvrđuje to najbolje slučaj najpoznatijeg morskog vuka iz Ulcinja, kapetana Maksuda Tivarija. Ovaj 75-godišnjak je fenomen, jer već punih pet decenija plovi svjetskim okeanima.

Tivari je trenutno kapetan na kontejner brodu MSC SVEVA, prave grdosije na moru. Naime, ovaj mega kontejner je jedan je od najvećih brodova na svijetu. Izgrađen je 2015. godine i krstari pod zastavom Paname. Dug je čak 396 metara, a širok 59 metara.

Velika je čast što je jedna od najvećih svjetskih brodarskih kompanija, kakva je Mediterranean Shipping Company (MSC), osnovana 1970. godine, sa sjedištem u Ženevi, povjerila Tivariju upravljanje ovim brodom. Radi se o ponosu te firme, brodu koji vrijedi više od sto miliona eura, a roba koja se njime prevozi je 4-5 puta vrijednija!?

Ovaj posao nije nipošto lak. Naprotiv, veoma je odgovoran, tvrdi kapetan iz Bara Petar Brakočević. ,,Ako se ukrcate na kontejnerski brod MSC, koji ide Evropa-Kina, za šest mjeseci imaćete 60 luka gdje ćete, ukoliko vas pretpostavljeni pusti, uspjeti da izađete samo do nekog Seaman's kluba i eventualno po tri puta u Chiwanu, Singapuru i Valenciji, “, kaže Brakočević. ,,S obzirom na to da je radno vrijeme na brodu 10-12 sati, teško da će ti izlazi biti duži od 3-4 sata, u najboljem slučaju. Za tih šest mjeseci na brodu imaćete minimum 20 dana teškog valjanja i posrtanja broda. Ukoliko plovite u zimskom periodu, to je neizbježno u Mediteranu i sjevernom Atlantiku, a ukoliko ste na brodu ljeti, čekaju vas jugozapadni monsuni u Indijskom okeanu i tajfuni po Kini”, objašnjava on.

Sličan je stav poznatog kapetana iz Tivta Rajka Čavora. ,,Mislim da će pomorstvo i dalje biti svijetla tačka. Posao jeste težak, teži nego što je bio. Pomorac više nije u lukama po sedam ili deset dana kao nekada. Danas dođe u luku i ako je na kontejnerskom brodu, ostaje šest ili dvanaest sati. Jedino pozitivno je što ima komunikaciju sa porodicom, tu je internet, skajp… U moje vrijeme, prije tridesetak godina, mi smo znali da po deset dana nemamo komunikaciju ni sa kompanijom ni sa porodicama. Danas u sekundi možete da dobijete nekoga na drugom kraju svijeta”, kaže Čavor.

Inače, pravilo je da se sada plovi od deset do petnaest godina, jer se od te zarade može kasnije otvoriti neki drugi biznis i lagodno živjeti na kopnu. U slučaju nevolje, more je ponovo spasitelj.

,,Gdje će sada u Ulcinju ljudi da rade? Nema hotela, Solane, Građevinskog preduzeća Primorje, Otrantkomerca… More je uvijek tu”, kaže pomorac u penziji Džavid Voglić.

On smatra da se u kratkom roku ne treba očekivati zaustavljanje negativnih trendova u ekonomiji, i da je stoga pred odgovornu vlast prioritetan zadatak da pokuša obnoviti pomorsku flotu, koja je nemilosrdno uništena u posljednjih 25 godina.

Bio je to jedan od najvećih zločina, sa teškim posljedicama po čitavu zemlju. Jer, do 1992. godine i do uvođenja međunarodnih ekonomskih sankcija, dvije crnogorske pomorske kompanije, Jugooceanija iz Kotora i Prekookeanska plovidba iz Bara, imale su moćnu i modernu trgovačku flotu sa 43 broda.

Samo je Jugooceanija, nekadašnji gigant i u okvirima bivše Jugoslavije, sa 27 brodova i oko 900.000 tona nosivosti, donosila prihod i do 100 miliona dolara. Posljednji brod Novi prodat je 2007. da bi se namirila posada.

Svi su brodovi pod misterioznim okolnostima, koje ni do danas nijesu razjašnjene, izbrisani iz registra te dvije kompanije i Crna Gora je ostala ne samo bez moćne pomorske flote nego i bez barem jednoga trgovačkog broda.

Još teže je za „mare di gente” (ljudima sa mora) u ovoj zemlji možda bilo saznanje da su se u protekloj deceniji neki pomorci iz Crne Gore bavili krijumčarenjem droga za potrebe domaćih narko-klanova i da su zbog toga bili hapšeni po Evropi i Latinskoj Americi.

Epizoda iz 2014. sa nabavkom dva broda iz Kine i zaklinjanja crnogorskih zvaničnika da će se obnoviti flota, ostala su samo na pokušaju, ali Crna Gora i dalje proizvodi dobar pomorski kadar. Svjetskim morima plovi oko 4.500 mornara iz Crne Gore, od kojih je čak oko 260 kapetana. Mnogi od njih su, što je svakako interesantno, sa sjevera zemlje!

Stoga, kako ističe kapetan duge plovidbe u penziji Luka-Batko Đakonović, zov mora treba iskoristiti za naše dobro. „Imućniji građani Ulcinja, što je pravilo na Mediteranu, mogli bi udružiti kapital i formirati malu brodarsku kompaniju, dok bi se, pri Srednjoškolskom centru, istovremeno trebao otvoriti pomorski odsjek. Sada imamo Fakultet za mediteranske poslovne studije, i u međunarodnim krugovima afirmisanu visoku školu u Kotoru”, ističe on. ” Stari narodi su divno, i potvrđuje se, proročanski govorili: ‘Živjeti se ne mora, ali ploviti se mora’. Možda je upravo ovo trenutak da se vratimo na put sa kojeg smo, greškom i na svoju štetu, skrenuli”.

Biće to onda kada pomorci ponovo budu cijenjeni.

KAPETANKE

Izazovima mora u Ulcinju tokom 18. i 19. vijeku nijesu mogle odoljeti ni žene, iako je tokom čitave istorije pomorstvo bilo isključivo muški posao. Tada su se, naime, među vlasnicima ili kapetanima ulcinjskih brodova nalazile i žene. Tako je, na primjer, Hana Išmi bila vlasnik i kapetan broda Fljora, Hata Karamindžoja je nakon smrti svog muža postala komandant njihovog broda, dok je Sofije Škambi naslijedila od roditelja brod Fortuna.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo