Povežite se sa nama

OKO NAS

IMENOVANJE ULICA U GLAVNOM GRADU: Serdari preči od akademika

Objavljeno prije

na

Kada prođemo kroz podgoričke ulice i bulevare lako ćemo se uvjeriti da nema racionalnog koncepta po kojem se imenuju ulice. Više je to slika vremena. Politička prije svega. Tako, šetajući podgoričkim ulicama može se proći kroz različite epohe – komunističku, nacionalističku, tranzicionu…

,,U komunističkom sistemu glavne ulice su bile rezervisane za Lenjina, narodne heroje i revoluciju. Onda je Lenjinov bulevar preimenovan u Sv. Petar Cetinjski, a zaboravljena Nemanjina obala proglašena za tursku tvrđavu. Nakon komunizma dođe vrijeme ‘nacionalnog preporoda’ te nas eto u kosovskom ciklusu. Kada je ‘elita’ promijenila nacionalnu pripadnost danas imamo i Džordža Vašingtona i Vilija Branta”, kaže za Monitor Predrag Nikolić, diplomirani inženjer građevinarstva.

Značajne pozicije u gradu rezervisane su za internacionalne i nacionale odličnike, uglavnom hroje, dok oni koji slavu nijesu stekli sabljom ili puškom dobijaju skromnije kutke grada. Arhitetektica Kana Radević je tako dobila krivudavu uličicu prema Hotelu Podgorica. Sada baš u toj ulici niče kiklop od objekta koji upravo ruši njen doprinos ovoj zemlji.

U Podgorici ne postoji ulica Ksenije Cicvarić ili Anta Gvozdenovića. ,,Mi kao da nemamo ni pjesnike, ni muzičare, mi nemamo ni naučnike, ni doktore. Mi imamo samo tuđe junake koje mala sredina vidi velikima, a svoje velike koji su postali veliki negdje drugo ni dalje neće da prihvati. Bulevar Mihaila Lalića je od skoro nastao, prije je postojala neka mala uličica pod tim nazivom”, ističe Nikolić. Ističe da je imenovanje ulica postalo – samo dnevna politika – dnevni nacionalni identitet.

Neki trgovi i ulice su samo u desetak godina više puta promijenili nazive.

Centralni trg u Podgorici decenijama je nosio naziv Ivana Milutinovića. Trg je 2004. godine preimenovan u Trg Republike, sve do ovogodišnje proslave 10. godina nezavisnosti, kada su na trgu osvanule table sa novim imenom – Trg nezavisnosti.

Zbog imenovanja ulica svojevremeno je došlo do mini rata između MZ Zagorič i opštinskih službi Podgorice, prije svega Savjeta za davanje predloga naziva naselja, ulica i trgova.

Slobodan Radošević, bivši predsjednik Mjesne zajednice Zagorič, u razgovoru za Monitor, prisjeća se da je odbio da da saglasnost za imenovanje ulice kralja Bodina. Ističe da ulica koja još nije asfaltirana i širine da jedva pješak prolazi ne može da nosi ime kralja Bodina. Takvu inicijativu smatra ismijavanjem crnogorske istorije. ,,Kralj Bodin zaslužuje bulevar, a ne neku straćaru od ulice”, kaže Radošević.

Svaka partija želi da ima svog predstavnika u Savjetu za davanje predloga naziva ulica i tako utiče na donošenje odluka. ,,Tada je bilo oko 13 članova i teško su se mogli usaglasiti, sve je bilo stvar kompromisa”, kaže Radošević. On smatra da ukoliko se ulica jednom imenuje tako treba da ostane zato što taj naziv na neki način predstavlja spomenik čovjeku, kao i spomenik vremenu u kom je nastala.

,,Sva ova preimenovanja ulica stvaraju konfuziju kod građana koji otvoreno iskazuju nezadovoljstvo”, kaže Radošević.

Nekada i građani preuzmu inicijativu. Radošević se prisjeća kako je MZ Zagorič dostavio Savjetu 48 potpisa stanovnika tada neimenovane ulice, koju mahom naseljavaju porodice iz Komana, sa predlogom da se ta ulica nazove Komanska. U obrazloženju su naveli da pojedine ulice u Podgorici nose naziv po plemenima, nahijama… ,,Komisija je kazala da je taj predlog dobar. I onda je jednog dana samo osvanuo natpis Alfred Tenison”. Zašto Tenison, niko ne zna.

Nerijetko se dešava da pojedini predlože svoje pretke za nosioce ulica. Kada ustanove da im predlog nije prošao, bude ljutnje.

Jednom su građani preko čijeg imanja prolazi ulica tražili da se ta ulica imenuje po njihovom pretku Janku Vučiniću, piscu čija su djela zastupljena u crnogorskim udžbenicima. Savjet je ulici dao naziv slikara Nika Đurovića. Kada su stigle table, stanovnici su potjerali radnike koji su ih postavljali, tako da je ta ulica i dan danas neobilježena.

Nadležni su stare ulice u centru grada pripodobljavali novom vremenu – tako je ulica Marksa i Engelsa preimenovana u Moskovsku ulicu, dok su nekadašnje Moše Pijade i Jola Piletića dobile naziv Bulevar Ivana Crnojevića, nekadašnji put JNA postao je Ulica Vojislavljevića…

Spomenik Kralja Nikole nalazi se preko puta Skupštine Crne Gore u ulici Svetog Petra Cetinjskog, dok se ulica Kralja Nikole nalazi na relaciji od centra ka Zabjelu.

Nedavno su slavni crnogorski komiti i heroji Petar Zvicer i Savo Čelebić, shodno odluci o spomen-obilježjima Glavnog grada, dobili ulice u Podgorici. Ulicu je, konačno, dobila i Jaglika Adžić zaboravljena heroina Drugog svjetskog rata iz Plužina.

Kako se imenuju i preimenuju ulice pitanje je vremena i političke klime kada će ta ulica ,,pripasti” nekome drugom.

Bojana DRAGAŠ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo