Proizvođači hrane smatraju da je ovogodišnji agrobudžet “evropski” i “razvojni” samo po formi. Po sadržaju, kažu, on je socijalni. Obećava preživljavanje, a ne garantuje ništa. Osim da boljitka za poljoprivrednike i poljoprivredu neće biti još neko vrijeme

Uz uobičajeno kašnjenje, Vlada je, početkom aprila, usvojila Uredbu o uslovima, načinu i dinamici sprovođenja mjera agrarne politike za ovu godinu. Takozvani agrobudžet za 2026. teži  77,3 miliona eura. To je nepunih 250 hiljada više nego prošle godine. Kontinuitet.

Dosljednost se potvrđuje i na popisu aktivnosti koje se finansiraju tim novcem: podrška opštim servisima u poljoprivredi, socijalni transferi seoskom stanovništvu, tehnička i administrativna podrška, institucionalni razvoj, ribarstvo, program fitosanitarnih mjera, program bezbjednosti hrane i program obaveznih mjera zdravstvene zaštite životinja.

Agrobudžet, dakle, ostaje skup mjera i programa koje možemo podijeliti u tri veće cjeline. Od njih se samo jedna odnosi na direktna izdvajanja za podsticanje proizvodnje i preradu hrane.

Značajan dio agrobudžeta, oko 13 miliona, odlazi za staračke naknade osobama starijim od 60 (žene), odnosno 65 godina (muškarci), koje žive na selu, bave se poljoprivredom i nijesu ostvarili pravo na penziju. Iako je, očigledno, u pitanju mjera iz oblasti socijalne politike, ona je odavno mjesto pronašla u agrobudžetu. Uglavnom da bi on izgledao izdašniji. Mada, iz perspektive Vlade, nije zanemarljiva ni činjenica da se, u toj formi, staračke naknade ne moraju isplaćivati sa mjesečnim kontinuitetom kojim se, uglavnom, izmiruju druga socijalna davanja.

Niko razuman nije protiv isplate staračkih naknada. Te  naknade treba povećati, pošto sada iznose 315 eura, 70 odsto minimalne penzije. Posebno u situaciji kada nam sela odumiru, pa ih svim mogućim podsticajima treba održati u životu. Makar se ministar Joković šalio, ili nije, kako on mlade ljude pokušava ubijediti da se život na selu i bavljenje poljoprivredom – ne isplate.

Dalje, dio sredstava iz agrobudžeta ide državnim institucijama ili na troškove administracije, kroz stavke tipa:  kontrola hrane, veterinarske mjere, usklađivanje sa evropskim pravilima, jačanje institucija… Tako se potroši još tri do pet, a možda i svih deset miliona, ako računamo novac koji ode kroz djelove raznih projekata u kojima se govori o jačanju konkurentnosti, razvoju ruralnih područja, dostizanju EU standarda. Ukratko, novcem iz agrobudžeta država gradi aparat koji treba da upravlja poljoprivredom. Problem je što taj aparat postaje sve razvijeniji, dok proizvodnja hrane trpi zbog nedostatka pravih podsticaja.

“Ostatak” ide kao direktna podrška proizvođačima i prerađivačima hrane. Upravo iz tih podataka možemo iščitati kako ovogodišnji agrbudžet baš i nije rutinski nastavak vladine agrarne politike.

Počnimo od finansiranja. Od pomenutih 77,3 miliona namijenjenih ovogodišnjem agrobudžetu, iz državne kase stići će manje od polovine – oko 35,9 miliona. To je približno 20 miliona manje od onoga što je država, koliko prošle godine, izdvojila za istu namjenu. Ostatak novca biće obezbijeđen iz EU fondova (18,6 miliona), donacija (11,6 miliona) i kredita (11 miliona).

Ovogodišnji agrobudžet trebao je biti pripremljen i usvojen tako da zainteresovanima pokaže kako je Vlada svjesna trendova i konkretnih događaja koji utiču na sposobnost ovdašnjih poljoprivrednika i farmera da opstanu u svom poslu. Obezbjeđujući državi i njenim građanima, koliku –toliku, sigurnost da neće ostati gladni u kriznim situacijama, kakve su bile pandemija korona virusa ili napad Rusije na Ukrajinu.

Ministarstvo poljoprivrede kojim upravlja Vladimir Joković pripremilo je, a Vlada Milojka Spajića usvojila, agrobudžet iz koga se ne može vidjeti da su izvršne vlasti registrovale, a kamo li analizirale, konačne rezultate popisa poljoprivrede iz 2024, koje je Monstat objavio sredinom prošle godine.

Ti podaci su pokazali da je između dva popisa (prethodni je rađen 2010.) u Crnoj Gori za trećinu opao broj poljoprivrednih gazdinstava, da se značajno smanjio broj goveda i ovaca (od 15 do skoro 30 odsto), dok je prosječna starost nosioca gazdinstva između dva popisa porasla za dvije godine. Na jednu od direktnih posljedica tih promjena ukazali su, takođe, podaci Monstata prema kojima je uvoz hrane u Crnu Goru prošle godine prebacio vrijednost od milijardu eura. U odnosu na 500 miliona uvoza iz 2021. Ili 750 miliona iz 2023. godine u kojoj je formirna aktuelna Vlada. Dok su domaći proizvođači i prerađivači, mjereno novčanom vrijednošću proizvoda, isporučili između trećine i četvrtine  hrane iskorišćene u Crnoj Gori.

U agrobudžetu ne prepoznajemo ni refleksiju na višemjesečne proteste proizvođača hrane koji su od vlade tražili, u najkraćem, da izdvajanja za poljoprivredu poveća na pet odsto godišnjeg budžeta. Proizvođači su znali da se to neće desiti  odjednom, ali su se nadali osjetnijem rastu agrobudžeta. Uostalom, i ministar Joković je najavljivao da bi on mogao dobaciti do 100 miliona.

Kad ono, izdvajanja iz državne kase smanjena su sa 1,65 na 0,9 odsto godišnjeg budžeta: “Sve države u regionu povećavaju agrobudžete, pa je Srbija, koja je prošle godine odvajala pet odsto, ove godine povećala na sedam odsto. Makedonija je izdvajanja za poljoprivredu sa pet podigla na šest odsto budžeta, Bosna i Hercegovina sa 1,5 na 3,5 odsto. Jedino je Crna Gora smanjila taj procenat”, požalio se medijima Vučko Pešić iz Unije stočara sjevera.

Iako je Vlada ovogodišnji agrobudžet usvojila nakon što je rat na Bliskom istoku i njime izazvana dolazeća kriza snabdijevanja (gorivom, đubrivom, hranom…) postala svjetska tema broj 1, u njemu i dalje nema riječi o potrebi da se poljoprivrednici oslobode plaćanja makar dijela akcize na gorivo. Bez te mjere njihova proizvodnja je, prethodnih godina, bila nekonkurentna, a sada bi mogla postati i finansijski neodrživa.

Koliko smo čuli iz Vlade, Ministarstvo poljoprivrede taj je problem prebacilo u nadležnost Ministarstva finansija. A njima se baš ne žuri da se odreknu garantovanog prihoda. Makar se, jednog dana, pokazalo da poljopivredni proizvođači kroz plaćene akcize u državnu kasu ubace više novca nego što iz nje dobiju kroz direktne subvencije.

Valja predočiti i podatak da su, u poređenju sa prošlom godinom, najavljene subvencije za proizvodnju i pružanje usluga u poljoprivredi manje za oko pet miliona eura! Eto tako Spajićeva Vlada ide u susret najavljenoj krizi.

Prije nego neko kaže kako se naše izvršne vlasti, za razliku od okruženja, drže EU standarda, evo zanimljive računice. Statistički podaci koji se tiču EU i njene poljoprivredne proizvodnje pokazuju da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija ekonomijama zemalja članica EU vraća tri puta više.

Naš ministar poljoprivrede iznio je procjenu da nam poljoprivreda donosi preko 600 miliona godišnje. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz izdvajanja iz agrobudžeta, računajući subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa 12 centi (šest ako ne računamo strane donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili od osam do 15 puta manje od EU prosjeka.

Slika nije bolja ni kada se uporedimo sa regionom. U Srbiji, većina novca namijenjenog poljoprivredi ide direktno u proizvodnju: po hektaru, po grlu, kroz investicije. U Hrvatskoj, evropski fondovi finansiraju fabrike, preradu, logistiku, gradeći lanac od njive do trpeze.

U Crnoj Gori, taj lanac se prekida još na njivi. Odnosno na livadi, ako pitate pesimiste. A u tu kategoriju spade većina ovdašnjih proizvođača hrane.

Po njihovom sudu, ovogodišnji agrobudžet je “evropski” i “razvojni” samo po formi. Po sadržaju, on je socijalni. Obećava preživljavanje a ne garantuje ništa. Osim da boljitka za poljoprivrednike i poljoprivredu neće biti još neko vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović sklonio je sa posla inspektore koji su asistirali policiji i tužilaštvu u akciji zabrane gradnje hotela Carina u Baošićima. Preventivno, tvrde naši izvori, pošto ima „win-win“ rješenje: Popović će za nelegalnu gradnju platiti koji milion i hotel može da radi

Prema pouzdanim izvorima Monitora ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović sklonio je sa posla inspektore koji su asistirali policiji i tužilaštvu u akciji zabrane gradnje hotela Carina u Baošićima. Tada je, krajem marta, i uhapšen vlasnik Carina Čedomir Popović.

Popović je od 2013. godine, kada je počeo da gradi hotele diljem Boke kotorske, po istom principu kao sada u Baošićima, širio plaže i nasipao more. I, baš kao u Bašićima, nije se baš ko pijan plota držao zakonskih procedura.

Tokom gradnje hotela Delfin u Bijeloj, 2015. godine, zbog ogromnih iskopa zemlje koji su bačeni u more, iz JP Morsko dobro su nekoliko puta podnosili prijave, ali bez rezultata. ,,Ovo može da radi samo neko koga štite državni organi. Za ovakve rabote obični smrtnici dobiju krivičnu prijavu, zato nas interesuje hoće li državno tužilaštvo reagovati u ovom slučaju”, upozoravali su iz NVO Južni Jadran prije deset godina.

A da dio državnih organa i danas kao i tada štiti investitore poput Popovića, osim uklanjanja sa posla inspektora koji su izdejstvovali zabranu dalje granje hotela u Baošićima, svjedoči i nedavni nastup ministra Radunovića na nacionalnom javnom servisu.

Ministar je optužio medije i nevladine organizacije da dižu hajku a da to nije baš sve tako kako oni predstavljaju. ,,Koliko god smo nezadovoljni veličinom plaže ili hotela koji se baš ne uklapa u abijent Baošića, nije baš da je sve to neutemeljeno… Možemo da pričamo da li je lijepo ili nije lijepo, ali je urađeno po zakonu”, kazao je ministar.

Radunović je, potom, skinuo odgovornost sa svog Ministarstva za plažu koja je proširena 35 metara u more, jer je dozvolu za nju izdala opština Herceg Novi. Uz, kako je napomenuo, saglasnost Ministarstva izdatu u vrijeme dok je na njegovom čelu bila Ana Novaković-Đurović.

Ministar je priznao da je Popović prekoračio Urbanističko tehničke uslove za gradnju koje je dobio 2019. godine, sa dvije podzemne garaže. Ali ni to nije strašno, pošto Radunović ima rješenje.

,,Uputili smo ga na legalizaciju. Jeste da to košta, ali je Popović krenuo u izgradnju po starom PUP-u po kojem nije imao pravo na ta dva sprata i treba da plati“, objašnjavao je ministar prostornog planiranja gledaocima javnog servisa. „To je ozbiljan iznos sa sedam cifata koji treba da plati. On je podnio zahtjev Upravi za legalizaciju koja se bavi samo hotelima i većim objektima. Uprava je primila zahtjev, ali zbog donošenja novog zakona o zaštiti Kotora na neko vrijeme je suspendovano rješavanje tih predmeta. Obavijestila je inspekciju da je pokrenut proces legalizacije i da su se samim tim stekli uslovi za obustavu postupka koji sprovodi inspektor.”

Jasno, efikasno i svi zadovoljni. Ministar je, valjda preventivno, obustavio i rad samih inspektora, da ne bi bilo kakvih nedoumica oko njihovog daljeg postupanja na gradilištu u Baošićima.

Na pitanje kako to da je hotel u Baošićima praktično završen iako je Urbanističko- građevinska inspekcija još u oktobru 2024. donijela rješenje o zabrani gradnje na više parcela na kojima se prostiru objekti hotela, ministar nije odgovorio.

Umjesto toga, požalio se na ,,nadljudsku borbu“ sa problemima koji su, kaže, „uglavnom“ naslijeđeni. „Sa malo ljudi radićemo najbolje što se može a nećemo se vratiti u kolotečinu od prije 2020. godine”, kazao je Radunović i progovorio o opstrukcijama.

,,Inspektori su samostalni, i odgovaraju pred zakonom, na njih nema pritisaka a najveći pritisci koji se dešavaju su od strane policije i tužilaštva. Obaviješten sam da je vršen ozbiljan pritisak na jednu inspektorku da kaže da li će da donese rješenje o rušenju, iako se za to nijesu stekli uslovi. Ona je u stanju potrešenosti i imao sam razgovore sa njenim pretpostavljenim na tu temu. Rekao sam policijski pritisak, u Đenovićima ili Kumboru, Carine su informisale policiju da je neko povrijedio pečat. I pored uvida da radovi nijesu vršeni, policajac koji je bio na vezi sa tužiocem je prenio pitanje hoćete li da izdate rješenje za rušenje? Ovdje se stvara atmosfera koja je neprijatna i ljudima u mojem ministarstvu. Ne znam o čemu se radi, da li će neko na osnovu jednog slučaja da se obračuna sa svim što se radilo u Crnoj Gori”, kazao je Radunović.

Radunović je u slučaju Carine itekako vršio pritisak na inspektore, a one koje su radili svoj posao po zakonu sklonio je da ne smetaju, kazali su sagovornici Monitora insistirajući na anonimnosti. Makar još neko vrijeme. Problemi u Beošićima će, ionako, biti rješeni kroz legalizaciju. Što se ministra Radunovića tiče, očigledno je da hotel može da se otvori već ove sezone.

Ministar kao da je zaboravio da je inspekcija krajem marta konstatovala da su radovi nastavljeni i pored zabrane, te da visinske kote izvedenih etaža  ne odgovaraju projektovanim stanju, kao ni pozicije građevinskih linija i regulacionih linija koje su probijene.

Zbog svega toga je policija, u saradnji sa tužilaštvom, sprovela koordinisanu akciju nakon detaljnog izviđaja, a pored hapšenja podnijete su i četiri krivične prijave protiv više fizičkih i pravnih lica, zbog sumnje u izvršenje ukupno šest krivičnih djela.

Prema navodima istrage, Popović se tereti da je, kao osnivač i izvršni direktor Carina, organizovao izgradnju turističkih kompleksa i hotela u Kumboru, Đenovićima i Baošićima, bez neophodne dokumentacije i suprotno izrečenim zabranama gradnje. Kako se sumnja, radovi su nastavljeni i nakon što su nadležni organi naložili njihovu obustavu, a na više objekata došlo je do prekoračenja dozvoljenih gabarita i spratnosti.

Inspekcijskim nadzorom utvrđeno je da je na više lokacija izgrađeno sedam objekata u fazi grubih građevinskih radova, u okviru turističkih kompleksa, iako za to nijesu bili ispunjeni zakonski uslovi. Posebno je sporna druga faza izgradnje luksuznog rizorta u Baošićima, koja je, kako se sumnja, započeta bez odgovarajućih dozvola.

Dodatno, Popoviću se stavlja na teret da je izvodio radove na uređenju kupališta u Baošićima suprotno rješenju nadležnih organa za zaštitu kulturnih dobara. Uprkos nalogu da se radovi obustave do izrade konzervatorskog projekta i pribavljanja saglasnosti, na terenu su nastavljeni građevinski zahvati – nasipanje obale, armiranje i betoniranje.

Da u postupcima aktuelnih izvršnih i zakonodavnih vlasti u „slučaju Popović“ postoji prilična saglasnost i sinhronizacija, pokazala je potpredsjednica parlamenta Zdenke Popović (Demokrate). Ona je sa skupštinske govornice poručila inspekciji da ne ,,obilaze objekte koji su u završnoj fazi izgradnje i koji imaju građevinsku dozvolu i da ne prijete vlasnicima tih objekata da će im donijeti rješenje o zaustavljanju gradnje“. Nakon što se ispostavilo da građevinska dozvola nije baš u redu, a Popović završio iza rešetaka, potpredsjednica Skupštine okreće ploču pa traži da ,,istraga o Čedu Popoviću ide do kraja”.

Osvrnula se, pri tom, i na Popovićev bogati, kako kaže nazakoniti, minuli rad za vrijeme vlasti DPS-a. Pa konačno zaključila da je pokušaj da se ona i njena partija povežu sa Čedom Popovićem ,,politička podvala svojstvena profilima onih koji to izgovaraju”.

Treći koalicioni partner  vlasti, Pokret Evropa sad, uključio se u ovu storiju preko premijera Milojka Spajića koji je poručio kako se „radovi na obali u Baošićima moraju zaustaviti u cilju zaštite Izuzetne univerzalne vrijednosti svjetskog dobra, kome ovo područje pripada“. A zašto sporni radovi nijesu zaustavljeni kad je za to bilo vrijeme, prije nego je pričinjena ogromna i teško popravljiva šteta, e to od premijera nijesmo čuli. Baš kao ni od njegovih najbližih saradnika.

U saopštenju policije, nakon hapšenja Popovića, navodi se da  su radovi doveli do zauzimanja dijela akvatorijuma Bokokotorskog zaliva i narušavanja prirodnog ambijenta na prostoru koji pripada zaštićenoj zoni prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora, upisanog na listu svjetske baštine UNESKO-a.

Premijer je obećao da će predio svjetske baštine biti vraćen u prvobitno stanje. Od epiloga slučaja Baošići vidjeće se i odnos snaga u vladajućoj koaliciji.

Jedan od mogućih epiloga je onaj koji najavljuje ministar Radunović da Carine sa nekoliko miliona plate dva nelegalna sprata i da se hotel otvori. Drugi, za koji izvori Monitora kažu da postoji zakonski osnov, jeste da se nelegalno izgrađeni hotel i  plaža sruše. Odnosno, „vrate u prvobitno stanje“. Drugi scenario je, za sada, manje vjerovatan.

Izvjesno je, zato, da smo zahvaljujući ovakvim investitrorima i političarima sve bliži brisanju Boke Kotorske sa liste svjetske kulturne baštine. Na radost nekih od njih.

Predrag NIKOLIĆ

Vlada parlamentu predlaže usvajanje koncesionog ugovora za upravljanje aerodromima u Podgorici i Tivtu koji će, tvrde, državi donijeti “najmanje milijardu eura” u narednih 30 godina. Koliko nas može koštati ta milijarda nijesu računali

Nakon godina odlaganja, uz nebrojeno prekršenih procedura i obećanja, Vlada je u srijedu “prelomila”. Konačnu odluku o ustupanju aerodroma u Podgorici i Tivtu u trodecenijski zakup prepustiće  – parlamentu.

Za odluku o prebacivanju odgovornosti  pripremljen je i valjan alibi. Na zahtjev Ministarstva saobraćaja Uprava za državnu imovinu izvršila je novu procjenu vrijednosti stalne imovine preduzeća Aerodromi Crne Gore. Utvrđena je vrijednost od približno 265 miliona eura pa, u skladu sa Zakonom o državnoj imovini, konačnu odluku o koncesiji ne može donijeti Vlada (samostalno može da odlučuje o imovini vrijednoj do 150 miliona), već se o njenom prijedlogu mora izjasniti Skupština. Na zna se kada će to biti.

Vlada će parlamentu predložiti usvajanje odluke kojom će Milojka Spajića ovlastiti da se južnokorejskom državnom kompanijom Incheon Airport Consortium potpiše ugovor o tridesetogodišnjoj koncesiji za upravljanje aerodromima u Podgorici i Tivtu. To će, tvrde, državi donijeti “najmanje milijardu eura” tokom koncesionog perioda.

Prema kratkom predočenom objašnjenju, 100 miliona donijeće jednokratna naknada koju će Incheon uplatiti u roku od mjesec nakon potpisivanja ugovora. Dodatnih 300 miliona “direktnih finansijskih efekata za državu” predstavljaju najavljene investicije u rekonstrukciju i izgradnju novih kapaciteta na oba aerodroma. Sve to će, po isteku koncesije, postati državno vlasništvo. Prihod varijabilne naknade po osnovu polugodišnjih uplata koncesionara, u visini od 35 odsto prihoda sa aerodroma u Podgorici i Tivtu donijeće, prema procjenama iz Vlade, još makar 600 miliona eura.

Prvo pitanje glasi: da li su  predočene brojke i približno tačne? Na njega nemamo valjan odgovor.

Vlada još nije obznanila dokumenta na osnovu kojih je izvedena ova računica. Na njenoj internet stranici stoji (četvrtak prijepodne) obavještenje da će dokumenti: Predlog za davanje koncesije za aerodrome Podgorica i Tivat sa Predlogom odluke koju parlament treba da usvoji i, najvažnije, Predlogom ugovora o koncesiji „biti objavljeni nakon tehničke redakcije“. Do tada možemo da analiziramo predočene brojke bez prvog konteksta.

Po tom osnovu, mogli bi problematizovati što je jednokratna naknada za zakup ostala na iznosu pretpostavljenom još 2018., kada je priča o koncesiji započela. Suprotno procjenama iz 2020. kada se,  nakon iskazanog interesovanja na pretkvalifikacionom tenderu, procjenjivalo da će ponude porasti na 150-200 miliona (tadašnji ministar saobraćaja Osman Nurković). Od tada je vrijednost aerodroma više nego udvostručena, dok su očekivane investicije skoro učetvorostručene – sa „najmanje 80“ na 300 miliona.

Upitna je i računica po kojoj tih 300 miliona investicija koje će, mahom, biti realizovane u prvih 3-7 godina zakupa (koncesije) računamo kao imovinski prihod države po isteku ugovora. Zapitajmo se koliko danas vrijedi aerodromska (ili bilo koja druga) infrastruktura izgrađena prije 25 godina, i razumjećemo da za 30+ godina to ne mora biti baš reprezentativna imovina.

Najveću pažnju, ipak,  zavrjeđuje tvrdnja da će država, na ime godišnje koncesione naknade dobijati više od trećine godišnjih prihoda sa aerodroma. To je makar dva puta više od uobičajenih naknada za slične aranžmane (pet do 15 odsto prihoda) dok, pride, znatno prevazilazi i očekivane/uobičajene aerodromske profitne marže (razlika između troškova i cijene usluga pruženih operaterima i putnicima) koje se, najčešće, procjenjuju na 10 do 25 odsto ukupnog prihoda.

Da li se ove brojke nalaze u predloženom koncesionom ugovoru? Ako je odgovor potvrdan, znači li to da će Incheon uložiti 400 miliona (jednokratna naknada + investicije) za pravo da 30 godina upravlja našim aerodromima bez zarade? Sigurno ne.

Možda računaju na intenzivan rast broja letova i putnika, što bi bila dobitna kombinacija za obije strane. Ali taj model ne zavisi samo od Incheona i Vlade. Ili planirani model poslovanja predviđa smanjenje troškova i rast cijena aerodromskih usluga? To bi njima donijelo profit, ali bi moglo imati negativne efekte po ovdašnju ekonomiju, po osnovu većih troškova za turiste koji planiraju dolazak u Crnu Goru i smanjenja broja aerodromskog osoblja.

U tom slučaju može se pokazati da će najavljeni prihod u državnoj kasi biti manji od onoga što bi privreda i građani mogli izgubiti na drugim stranama.

Treba razmotriti i model po kome Južna Koreja svjesno rizikuje da njena investicija ne bude direktno profitabilna, računajući da će to višestruko naplatiti kroz povoljnosti koje donosi trodecenijsko vođenje oba aerodroma  „prve naredne članice EU“. Tu se, prije svega, misli na kontrolu lanaca snabdijevanja mnogobrojnih korejskih proizvođača. Zamislimo kako se Ćemovsko polje pretvara u logističku bazu Samsunga, LG-a, KIA-e, Hyundaia , POSCO-a… Pa zaračunajmo rizik da bi, u tom slučaju, broj letova niskobudžetnih kompanija za/iz Podgorice i Tivta mogao ostati u drugom planu.

Ili se zapitajmo: da li je Vlada napravila sličnu računicu, formirajući sliku o potencijalnim benefitima državne uprave nad aerodromima u Podgorici i Tivtu? Kakav je taj rezultat u odnosu na predočenu milijardu koncesionog prihoda?

Nemamo informaciju da su Spajić i ministarska ekipa uradili tako nešto. Treba li očekivati da bi računica mogla biti izvedena u parlamentu, tokom odlučivanja o ponuđenom koncesionom ugovoru? Naši sagovornici nijesu optimisti.

„Odluka Vlade da pokrene koncesiju za aerodrome više liči na pokušaj da se posljedice lošeg upravljanja riješe ustupanjem resursa, nego na promišljenu ekonomsku politiku. Suštinski problem crnogorskih Aerodroma nije održivost”, kaže za Monitor Miodrag Vujović (KOD). “Aerodromi već ostvaruju značajnu dobit, to su osmocifreni iznosi dobiti godišnje.  Uz to preduzeće ima deponovana značajna sredstva, pa najavljenih 20 miliona godišnje od koncesije ne djeluje kao superioran argument. Tim prije što novac vremenom devalvira, a nemamo ponuđenu projekciju koja bi to imala u vidu”.

U sposobnost svog preduzeća da, i pod državnom upravom, provede  modernizaciju i proširi kapacitete vjeruju i predstavnici sindikalnih organizacija zapošljenih na aerodromima u Podgorici i Tivtu. Tvrdnje potkrjepljuju podatkom da su prihodi Aerodroma CG u 2025. godini iznosili 56 miliona eura. “Nakon što su Aerodromi avio-kompanijama po Podsticajnoj šemi odobrili 13 miliona eura popusta na aerodromske usluge, neto prihod za 2025. godinu je 43 miliona. Neto profit je 13 miliona eura, što je rekordan iznos za kompaniju”, stoji u njihovom saopštenju kojim pozivaju parlament da ne usvoji Vladin prijedlog.

Zaista, šta biva sa podsticajnom šemom ako se Aerodromi predaju koncesionaru?

“Osim toga, Aerodromi Crne Gore u ljetnju sezonu ulaze sa nevjerovatnom 21 novom linijom…”, navodi se u sindikalnom obraćanju kojim se upozorava na rad tenderske komisije u postupku dodjele koncesije. Njihov rad je, tvrde, “nepovratno kompromitovao” legitimitet čitavog procesa. “Našu ozbiljnu zabrinutost potvrđuje činjenica da su ključne odluke unutar Komisije donošene uz direktno ignorisanje preporuka renomiranih međunarodnih konsultanata poput IFC-a (Svjetske banke)…”

O kriterijumima za donošenje Vladinog Prijedloga govori i Mila Kasalica.  “Najkraći komentar Vlade odluke mogao bi biti ‘padoše spajkijanci, ali se na mufte snađoše’”, konstatuje sagovornica Monitora objašnjavajući kako se predloženom koncesijom plaća četvorogodišnji nerad i uhljebljavanja partija iz tekuće većine. “Imali smo milion modela da kao ozbiljni vlasnici (Vlada u ime crnogorskih poreskih obveznika) ovo privredno društvo sopstvenim snagama i upornim radom privedemo na grane održive konkurencije na regionalnom nivou”. Umjesto toga, kaže Kasalica, “poklonici 30. avgusta ne odustaju da uvijek zauzmu nerazvojni stav, suprotan interesima crnogorske ekonomije”.

I Vujović smatra da,  “bez preciznih i obavezujućih ciljeva”, koncesija nije garancija razvoja.  “Alternativa je jasna: dugoročna strategija, uključenje struke i predan rad bez partijskih uticaja. Dok se bježi od tog pristupa imaćemo rentijersku filozofiju na svim nivoima – od izdavanja garsonjera u privatnoj režiji do davanja u koncesiju ključnih državnih resursa. To su različita lica iste ekonomske misli, koja  počiva na pretpostavci da je neko drugi više zainteresovan za našu dobrobit od nas samih.”

Jesu li, zaista, naši resursi – tuđa briga? To ćemo saznati u parlamentu kad pitanje budućnosti crnogorskih aerodrome dođe na dnevni red. Vladi se žuri, radi potpisivanja Ugovora i naplate koncesione naknade. Nakon toga, pojasnila je premijerova savjetnica za ekonomsku politiku Milena Milović, Crna Gora ima rok od godinu da obezbijedi sve preduslove i preda Inchonu aerodrome na upravljanje.

Dakle, Aerodromi još najmanje godinu ostaju ovakvi kakvi jesu. Da li je to dobra ili loša vijest za ovdašnje građane i privredu bićemo naknadno obaviješteni.

Zoran RADULOVIĆ