Erdogan je demonstrirao stratešku autonomiju Turske. Nije narušio odnose s Trampom, a istovremeno je uspio pokazati da Tursku treba smatrati protivtežom i američkim ambicijama i želji Izraela da dominira u regiji. Zahvaljujući tome, Saudijska Arabija, koja je bila jedan od glavnih rivala Turske, odlučila je preći sa konfrontacije na partnerstvo. Te zemlje potpisale su sporazum o razvoju novog međunarodnog željezničkog koridora koji povezuje zemlje Persijskog zaliva s Turskom preko Jordana i Sirije

 Memorandum o razumijevanju između SAD-a i Irana sugerira da će SAD u koaliciji sa zemljama regije „razviti definitivan, međusobno dogovoren plan za obnovu iranske ekonomije“. Kombinirana ulaganja trebala bi iznositi najmanje 300 milijardi američkih dolara (260 milijardi eura). SAD će također biti obavezne ukinuti sve sankcije koje ograničavaju izvoz iranske sirove nafte. To će se postići kada se provedu drugi dijelovi sporazuma. Ali do potpunog ukidanja sankcija, izuzeća za izvoz nafte i naftnih derivata izdavat će američko Ministarstvo finansija.

Stoga će tačke sporazuma s Iranom omogućiti Washingtonu da stekne određenu kontrolu nad iranskom ekonomijom, a posebno nad važnim industrijskim i infrastrukturnim projektima, koje će provoditi SAD i njihovi saveznici u regiji (očito će to biti uglavnom zemlje Zaljeva). Američka administracija će također dobiti utjecaj na iranski izvoz nafte, koji će postati profitabilniji zahvaljujući američkim izuzećima. Uvoz iranske nafte postat će manje koristan za Kinu.

Možda je manje nego što je predsjednik Donald Trump želio postići kada je pokrenuo rat protiv Irana. Međutim, sporazum koji je uspio postići s Iranom može se smatrati njegovom pobjedom. No, za budućnost međunarodnih odnosa, važnije je da je ovaj sporazum katastrofa za Izrael. SAD su prvi put od Sueske krize 1956. godine sklopile mirovni sporazum, ne obazirući se na izraelske interese. Izrael je plašio zemlje Perzijskog zaliva svojim pretenzijama na regionalnu dominaciju i nije postigao gotovo ništa. Čak ni Hezbollah, glavni neprijatelj Izraela u regiji, nije poražen, iako je značajno oslabljen. Iranska vojna moć je ozbiljno smanjena, ali ako se sporazum između Irana i SAD-a provede, Teheran će imati priliku da obnovi odnose sa zemljama Perzijskog zaliva i uspostavi saradnju sa SAD-om. To je opasnije za Tel Aviv od iranskih raketa, koje teško mogu probiti izraelski sistem protivvazdušne odbrane.

Možda je samo Rusija izgubila više od Izraela. Nije se usudila otvoreno izdati Iran, ali Putin nije pružio Teheranu vojnu podršku kako ne bi iritirao Trumpa. Međutim, američkom predsjedniku više ne treba savez s Rusijom. Nije uspio stvoriti efikasnu polugu u pregovorima s Kinom i zbog toga mu pozicija Rusije sada nije mnogo važna.

Kremlj je pokazao snažnu želju da postane partner aktuelne američke administracije. Peking to ne može razočarati zato što ništa nije ni očekivao od Rusije, niti želio savez sa Moskvom. Kina nije premašila nivo obostrano korisnih trgovinskih odnosa, iako je Rusija očekivala značajne investicije i vojnu podršku. Utjecajni ruski član parlamenta Konstantin Zatulin 16. juna je izjavio da se Kina ne može smatrati saveznikom Rusije, jer koristi ruske ekonomske poteškoće umjesto da pomaže u njihovom prevazilaženju a  prodaje dronove i Rusiji i Ukrajini.

Naravno, ruski finansijski sistem je imao koristi od visokih cijena nafte uzrokovanih ratom. No treba uzeti u obzir da je, nakon što je Trump ukinuo ograničenja na izvoz ruske nafte kako bi smanjio strah od deficita goriva, Ukrajini pružena američka pomoć. Pentagon je usvojio dronove dugog dometa Hornet i superračunarske alate Palantir Technologiesa zasnovane na umjetnoj inteligenciji. Taj sistem je omogućio ukrajinskim snagama da napadnu ruske rafinerije, naftovode, naftne luke i terminale, što je značajno smanjilo količinu i prihode od izvoza nafte. Dirljivo je kako ruska vlada uporno ignoriše američku ulogu u uništavanju ruske naftne industrije, ali čini se da to ne pomaže. Trump je 16. juna obećao da će se ponovo uvesti ograničenja na izvoz ruske nafte. Dakle, povećanje prihoda će uskoro prestati, a demonstracija slabosti će imati dugoročne posljedice po međunarodni ugled Rusije.

Za razliku od Rusije, Turska je uspjela iskoristiti u svoju korist i Trumpove ambicije i iransku otpornost. Turski predsjednik Redžep Erdogan uspio je demonstrirati stratešku autonomiju Turske svojim pristupom zalivskom ratu. Nije narušio odnose s Trumpom, a je istovremeno uspio pokazati da ursku treba smatrati protutežom i američkim ambicijama i želji Izraela da dominira u regiji. Zahvaljujući tome, Saudijska Arabija, koja je bila jedan od glavnih rivala Turske, odlučila je preći sa konfrontacije na partnerstvo. Obje zemlje potpisale su sporazum o razvoju novog međunarodnog željezničkog koridora koji povezuje zemlje Perzijskog zaljeva s Turskom preko Jordana i Sirije.

Saudijska Arabija je 2013. godine organizirala državni udar s ciljem svrgavanja Mohameda Morsija, kojeg je Turska podržavala. Turska je 2020. godine pomogla u porazu generala Khalife Haftara, koji je pokušavao zauzeti libijsku prijestolnicu Tripoli uz podršku Saudijske Arabije i ruske Wagner grupe. U toj bici, impresivne sposobnosti dronova koje je proizveo Selçuk Bayraktar (Erdoğanov zet) prvi put su demonstrirane na bojnom polju.

Pomirenje je postalo moguće jer su, zahvaljujući SAD-u i Iranu, Saudijska Arabija i druge zemlje Perzijskog zaljeva shvatile da im je potreban kopneni put koji se može koristiti kao alternativa Hormuškom moreuzu.

Za Tursku to nije samo prilika za povećanje tranzitnog potencijala. To je obnova historijske transportne veze između Perzijskog zaljeva i Evrope. Slična željeznička pruga izgrađena je u Osmanskom carstvu početkom 20. stoljeća, ali nakon njenog raspada, veza je prekinuta i željeznica je ubrzo propala. Izgradnja željeznice će također ojačati tursko prisustvo u Siriji, a krajem 2024. godine na vlast su došle političke snage orijentirane na Tursku. Saudijska Arabija i njeni saveznici prestat će smatrati tursko prisustvo u Siriji potencijalnom prijetnjom i mogli bi sudjelovati u obnovi Sirije, pomažući u uspostavljanju društvene stabilnosti tamo.

Željeznička pruga od Saudijske Arabije preko Jordana i Sirije do Turske bit će povezana s evropskom željezničkom mrežom. Ministar prometa i infrastrukture Turske Abdulkadir Uraloglu rekao je 15. juna za Al Jazzeru da se planira koristiti za transport nafte i prirodnog plina u Evropu. Prema riječima turskog ministra, željeznička pruga će u budućnosti pomoći u ublažavanju problema u brodarstvu, uzrokovanih blokadom Hormuškog tjesnaca zbog vojnih sukoba.

Ako se ovi planovi provedu, EU će dobiti novu rutu snabdijevanja, koju će kontrolirati ambiciozna zemlja, koja u trenutnoj situaciji nema potrebe da uzima u obzir interese EU. U svom govoru 9. maja, posvećenom perspektivama Evrope, Erdogan je rekao da bi „evropska arhitektura“ bez Turske „ostala nepotpuna i ranjiva u upravljanju krizom“. Turska kandidatura za EU zamrznuta je 2018. godine, što je postao lični udarac za Erdogana, koji je uvijek pokušavao uvjeriti turske birače da njegov koncep islama može biti kompatibilan s proevropskim težnjama. Došao je na vlast prije 23 godine, obećavajući da će Tursku učiniti članicom EU. Iz te perspektive, poluautoritarni režim koji je izgradio Erdogan može se smatrati neuspjehom evropskih lidera. Erdogan to ne bi mogao učiniti da je Turska bila integrirana u EU. Potkopavanje demokratskih institucija postalo je za Erdogana jedini način da ostane na vlasti, nakon što su pokušaji Turske da se pridruži EU blokirani.

Prema Erdoganu, potreba EU za Turskom „premašuje potrebu Turske za blokom, i očekuje se da će ta potreba u budućnosti još više rasti“. Geopolitički utjecaj Turske raste, jer ambicije sadašnje američke administracije plaše čak i tako jake američke saveznike kao što su zemlje Perzijskog zaljeva. Ako Turska ojača svoje pozicije u regiji, neminovno će za Izrael postati još opasniji rival od Irana. To se može spriječiti ako Istanbul bude prisiljen da se pridržava vanjske strategije EU. Ona još ne postoji, ali bi je trebalo razviti ako EU želi postići stratešku autonomiju. Važan korak u tom smjeru mogla bi biti promjena pristupa EU prema Turskoj.

Trenutno je EU previše slaba da bi očuvala evropski utjecaj u tako važnim regijama kao što su Bliski istok i Sjeverna Afrika. EU nije ni pokušala stabilizirati Siriju, a to je omogućilo Erdoganu da stekne kontrolu nad zemljom, pobijedivši u konkurenciji s Rusijom. Postoji opasnost da se evropski muslimani mogu otuđiti zbog rastućih ekonomskih teškoća. Erdogan, koji održava koncept ujedinjene muslimanske globalne zajednice bez obzira na konfesionalne i nacionalne razlike, može ublažiti ovaj proces. No, može i propagirati antievropska osjećanja ako Turska ostane odbačena od strane Evrope.

 Dmitri GALKIN

Trampove ambicije nisu glavni faktor neslaganja između EU i SAD-a, već njihovi sukobljeni interesi. Prijetnja ekonomskom razvoju i strateškoj autonomiji EU će se povećati, jer i Kremlj žudi  za savezom sa Vašingtonom i nastoji oslabiti Evropu

Prema statistikama, objavljenim početkom juna, vrijednost izvoza robe iz EU u SAD smanjila se za skoro trećinu u prva tri mjeseca 2026. godine, u poređenju sa istim periodom prošle godine. Trgovinski sporazum između SAD-a i EU, iako nije u potpunosti implementiran, već je donio rezultate koje je američki predsjednik Donald Trump očekivao. Američki trgovinski deficit u robi sa EU, koji je 2025. godine premašio 200 milijardi eura, ove godine će biti nekoliko puta manji. Pad vrijednosti robe koju EU izvozi u SAD kombinovan je sa rastom vrijednosti američkog izvoza u EU.

Uspjeh Washingtona izgleda još zapanjujući, s obzirom na to da je Vrhovni sud SAD u februaru zabranio korištenje trgovinskih tarifa kao alata političkog pritiska u skladu sa izborom predsjednika. Nakon toga, američki predsjednik je izgubio priliku da zastraši druge zemlje visokim tarifama, prisiljavajući ih na ustupke. Međutim, Trump pokušava zaobići odluku Vrhovnog suda i stalno izmišlja izgovore za korištenje tarifa kao sredstva kažnjavanja za kršenje međunarodnog prava. Sada će Trump kažnjavati korištenje prisilnog rada. Američka administracija je početkom juna najavila kaznene tarife od 10 do 12,5 posto za 60 zemalja, uključujući EU, zbog navodne zabrinutosti da se tamo koristi prisilni rad.

Predsjednica Evropskog parlamenta Roberta Metsola je 10. juna izjavila za Wall Street Journal da je EU naučila da ne reaguje emocionalno na Trumpov prijedlog, jer to može naštetiti trgovinskim odnosima sa SAD-om, koji su izuzetno važni za EU. Izbjegavanje otvorenog spora sa SAD-om i dalje je neophodno za ekonomsku i političku stabilnost EU. To treba smatrati znakom strateške slabosti EU. Sukob između EU i SAD-a čini se neizbježnim. Međusobni ekonomski pritisak bit će glavno sredstvo borbe.

Američki politikolog Edward Luttwak predvidio je pretvaranje ekonomije u oružje (prije svega kontrolu nad lancima snabdijevanja i globalnom trgovinom), skovavši termin “geoekonomija” kako bi opisao takmičenje za globalnu dominaciju u posthladnoratovskoj eri. Prema njegovoj poznatoj izreci, gramatika trgovine postat će logika globalnih sukoba. Početkom 1990-ih, Luttwak je napisao da su SAD i EU osuđene na sukob vođen njihovim strukturnim razlikama. Obje strane pokušavaju obuzdati kontradikcije koliko god je to moguće. Ali SAD više ne mogu održati globalnu dominaciju i tretirati EU kao ravnopravnog partnera, čiji se interesi trebaju poštovati.

Trumpove ambicije nisu glavni faktor neslaganja između EU i SAD-a, već njihovi sukobljeni interesi. Prijetnja ekonomskom razvoju i strateškoj autonomiji EU će se povećati, jer Kremlj, kao što je pokazao Međunarodni ekonomski forum u Sankt Peterburgu (SPIEF), žudi za savezom s Washingtonom i nastoji oslabiti Evropu.

Ruski predsjednik Vladimir Putin, u obraćanju na plenarnoj sjednici SPIEF-a 5. juna, zahvalio se Donaldu Trumpu na njegovoj ulozi posrednika i pritisku koji vrši na ukrajinsku vladu. Putin je također izjavio da ne bi bilo rata ili da bi se mirovno rješenje brzo pronašlo da pobjeda na predsjedničkim izborima 2020. nije bila ukradena Trumpu.

Istu poruku ponovio je i izvršni direktor Ruskog fonda za direktna ulaganja Kiril Dmitirev, kojem je Putin povjerio održavanje veze s američkom administracijom. Tokom panel diskusije, gdje je bio glavni govornik, Dmitriev je razvio Putinovu misao. Izrazio je uvjerenje da će Trump uspjeti okončati krizu u odnosima između SAD-a i Rusije, koju je započeo Biden. Zahvaljujući aktuelnom američkom predsjedniku, smatra Dmitriev,  partnerstvo između dvije zemlje će biti obnovljeno, jer je on sposoban da prevaziđe predrasude i obnovi dijalog.

Sve što je vezano za SAD bilo je veoma traženo na SPIEF-u. Ruski mediji su pratili Candace Owens, konzervativnu političku posmatračicu, koja je nekada podržavala Trumpa, ali se okrenula i od njega i od cijelog MAGA pokreta zbog rata s Iranom. Owens je bila duboko impresionirana pažnjom koju je dobila i izjavila je da će redovno dolaziti u Rusiju sa svojim suprugom i djecom, jer ljudi koje je upoznala imaju iste stavove kao i ona.

Pomoćnik ruskog predsjednika za vanjsku politiku, Jurij Ušakov, izjavio je da će na SPIEF-u biti zvanična američka delegacija. Njegovu izjavu je osporio Marco Rubio, američki državni sekretar. Medjutim, događaju je prisustvovao predsjedavajući Američke komisije za likovne umjetnosti, Rodney Mims Cook, arhitekta, koji voli Sankt Peterburg. Putin ga je zamolio da kaže nekoliko riječi na plenarnoj sjednici, samo da bi primio pozdrave od Donalda Trumpa.

Istovremeno, EU je prikazana kao neprijatelj Rusije.  Ubrzo nakon otvaranja SPIEF-a, Volodymir Zelensky je objavio pismo ruskom predsjedniku u kojem je predložio prekid vatre. Pismo  je  napisano s očiglednim sarkazmom i objavljeno nakon ukrajinskog zračnog napada na Sankt Peterburg. Stoga se čini da je njegova glavna svrha bila motivirati Putina za nastavak rata, uprkos rastućim ekonomskim teškoćama. Vladimir Putin je kao odgovor pozvao rusku vojsku da nastavi borbu.

Čini se da Putin još ne može odustati od iluzija i smatrati rusku ekonomsku i vojnu moć mnogo jačima nego što one jesu.  Ali on shvata da Rusija neće moći postići konačnu pobjedu nad Ukrajinom dok se god ona  bude mogla osloniti na pomoć EU., Kremlj može postići vojni uspjeh samo ako se EU suočava s ozbiljnim prijetnjama i želi ih eliminirati, čak i ako to zahtijeva prepuštanje Ukrajine sudbini. Rastuća neslaganja između SAD-a i EU daju nadu Kremlju da bi trenutna američka administracija mogla podržati napore usmjerene na destabilizaciju Evrope.

Da  bi se implementirala strategija usmjerena na slabljenje EU i dobijanje američke pomoći u postizanju ovog cilja, Kremlj bi prije svega trebao odabrati evropski region, koji može biti važan za američku strategiju slabljenja ekonomije EU i uspostavljanja kontrole nad snabdijevanjem ugljikovodicima EU. Postoje samo dva takva regiona gdje Rusija može stvoriti stvarne probleme za EU, Baltik i Balkan. A ovaj drugi izgleda pogodniji za aktivnosti osmišljene da potkopaju EU. Prvo, postoje balkanske zemlje koje nisu članice EU, što stvara mogućnosti za korištenje političkih snaga tih zemalja za pokretanje regionalne destabilizacije. Drugo, trgovinski putevi  na Balkanu, koji su važni za EU, kontroliraju se od strane zemalja u kojima se antievropsko raspoloženje može pojačati uz pomoć vanjske podrške.

Bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik pokazao je kako političar, koji po svaku cijenu želi ostati na vlasti, može iskoristiti u svoju korist američku želju za uspjehom u geoekonomskom rivalstvu s EU i rusku namjeru da je potkopa. Dodik je uspio dokazati svoju korisnost američkoj administraciji i uz rusku podršku moći će širiti antievropska raspoloženja u drugim zemljama regije.

Dodikov stav utjecao je na odluku Parlamenta Bosne i Hercegovine (BIH), koji je usvojio zakon kojim se odobrava plinovod povezan s Hrvatskom, preko kojeg će se američki LNG isporučivati ​​zemljama regije. Ovaj projekt provodi kompanija u vlasništvu Trumpovih saradnika. Nadalje, zamjena ruskog i katarskog plina u Evropi američkim strateški je cilj sadašnje američke administracije. Dodikova služba nije prošla nezapaženo, o čemu svjedoči ostavka visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Christiana Schmidta, ličnog Dodikovog neprijatelja, početkom juna. EU je upozorila da bi odobravanje projekta plinovoda moglo ugroziti pristupanje BIH EU. Ali to nije imalo vidljivog utjecaja.

I  antiamerički protesti u balkanskim zemljama koje nisu članice EU također mogu postati opasni za EU, zbog njihove izuzetno krhke političke stabilnosti. Američko prisustvo i ruska aktivnost u regiji će se povećavati i imat će snažan utjecaj na političku situaciju. Tako će se zemlje koje nisu članice EU suočiti s opasnošću trajne političke krize. Albanski premijer Edi Rama podržao je projekt Jareda Kushera, koji je zet Donalda Trumpa. Naravno, Rama nije očekivao da će to izazvati masovne proteste koji bi ugrozili njegovu vladavinu. Ali,  ako se Albanija destabilizira, EU će osjetiti posljedice.

Ako sve balkanske zemlje ne budu uključene u EU, takve će se situacije ponavljati. A političari koje podržavaju rivali EU će prosperirati i množiti se. Treba uzeti u obzir da za nekoliko godina Kina može biti prisiljena postati globalni igrač, što će neminovno pokrenuti geoekonomsku konfrontaciju između Kine i EU, pored kineskog i evropskog rivalstva sa SAD-om. EU neće imati šanse za uspjeh ako dio Balkana ostane izvan njenih granica.

Dmitri GALKIN

Barem jedna utjecajna grupa u ruskoj vladi kojoj pripadaju Sekretar Vijeća sigurnosti Rusije Sergej Šojgu  i šef ruske spoljne obavještajne službe Sergej Nariškin želi nastaviti sukob s EU, bez obzira na razvoj rata s Ukrajinom. Može se odugovlačiti ili ga zaustaviti primirje, ali sukob s EU će se nastaviti

Sekretar Vijeća sigurnosti Rusije Sergej Šojgu rekao je u svom govoru na Prvom moskovskom forumu o međunarodnoj sigurnosti, koji je završio svoj rad 29. maja, da se EU pretvorila u agresivni vojni blok. EU, naglasio je Šojgu, Rusiju smatra glavnim neprijateljem, a njeni lideri su već počeli pripremati stanovništvo evropskih zemalja za rat protiv Rusije uz pomoć propagandne kampanje.

Šef ruske spoljne obavještajne službe Sergej Nariškin dodao je da se u Evropi jasno čuju “bubnjevi rata” i da će ona ponovo postati centar konfrontacije, što može dovesti do novog globalnog sukoba. EU, tvrdi on,  više ne želi biti politička unija zasnovana na ekonomskom projektu. Želi postati vojni savez usmjeren protiv Rusije, a Britanija, prema Nariškinovim riječima, ulaže mnogo napora da izazove rat između EU i Rusije.

To znači da barem jedna utjecajna grupa u ruskoj vladi kojoj pripadaju Šojgu i Nariškin želi nastaviti sukob s EU, bez obzira na razvoj rata s Ukrajinom. Može se odugovlačiti ili ga zaustaviti primirje, ali sukob s EU će se nastaviti. Pstoji velika opasnost od rata između nji,  jer Rusijia EU doživljava kao prijetnju.

Putinovim jastrebovima pridružio se bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik koji je u svom govoru kazao  da su strahovi koji utiču na vanjsku strategiju Kremlja zasnovani na čvrstim razlozima. Rekao je da EU može izazvati destabilizaciju u Evroaziji, jer se pod vodstvom Njemačke i Velike Britanije pretvara u vojni savez usmjeren protiv Rusije. Militarizacija EU se još može prekinuti, a ako se ne ostvari, Rusija i Srbija će biti u opasnosti., poručio je Dodik.

Glavni zaključak koji se može izvući iz ovih deklaracija je važnost sukoba sa EU za Kremlj i njegove saveznike. Čini se da ruski režim ne zna kako održati društvenu stabilnost bez vanjskog sukoba, a političke snage drugih zemalja koje podržava Moskva izgubit će svoj značaj ako se obnovi odnos između Rusije i EU.

Situacija se mnogo promijenila u posljednje dvije godine. Tada je ukrajinska vlada proglašena glavnim neprijateljem mira i stabilnosti u Evropi. EU je okrivljena da djeluje protiv evropskih interesa zbog podrške koju je pružila Ukrajini. To je bilo prilično zgodno i za Kremlj i za njegove evropske saveznike, jer je omogućilo da se izgubi slogan pomirenja između Rusije i evropskih zemalja radi slabljenja EU. Sada a ruska propaganda Ukrajinu ne opisuje  kao zlonamjernog negativca, već kao žrtvu Britanije i Njemačke.

Sukobljenost sa EU je neophodna jer je vanjska prijetnja postala glavno sredstvo sprečavanja političkih protesta, ako se rat sa Ukrajinom završi. Ali u tom slučaju, postoje dva pitanja. Zašto je ruska vlada počela razmatrati mogućnost prekida vatre ili primirja bez postizanja očiglednog vojnog uspjeha? A da li Kremlj može računati na uspjeh u svom sukobu sa EU?

Odgovor na prvo pitanje čini se prilično jednostavnim. Ruska vlada mora priznati da se rat ne može dobiti. Razlog tome nije čak ni situacija na bojnom polju, koja se pogoršala za Rusiju, jer je Ukrajina stekla prednost zahvaljujući nadmoći u dronovima. Ruske snage mogu uravnotežiti dominaciju ukrajinskih jurišnih dronova, koji za razliku od ruskih mogu koristiti Starlink, proizvodnjom mnogo više presretača dronova i protivavionskih kupola. Čak i uzimajući u obzir neefikasnost ruskog upravljanja ratnom industrijom, može se pretpostaviti da bi se ovaj cilj mogao postići za godinu dana s resursima koji se troše na proizvodnju oružja.

Međutim, ruska ekonomija nema tu godinu, jer je na rubu duboke krize zbog nedostatka investicija u svim oblastima, osim onih koje su povezane s ratnim naporima. Visoke cijene nafte ne mogu riješiti ovaj problem, jer ratna mašinerija odmah guta sve poreske prihode od izvoza nafte.

Putin nije spreman priznati da nema šanse za stabilizaciju ekonomije bez smanjenja vojnih troškova. No izgleda da je pod stalnim pritiskom. Vodeći ruski ekonomisti, blisko povezani s vladom, upozoravaju da  ruska ekonomija prelazi tačku bez povratka. Čak je i provladino udruženje malih i srednjih preduzeća Opora Rusije, koje je uvijek pokazivalo lojalnost Putinu, objavilo alarmantan izvještaj ispunjen strahovima od nadolazeće krize. U njemu se navodi da su u posljednjih nekoliko mjeseci troškovi proizvodnje rasli, a potrošnja padala. Zbog ograničene potražnje, cijene se ne mogu povećati kako bi se kompenzirali troškovi. Povećanje poreza učinilo je poresko opterećenje preteškim za većinu preduzeća i ekonomska aktivnost će nastaviti opadati. Prema izvještaju, značajan dio preduzeća suočava se s izborom: značajno povećati cijene ili izaći s tržišta.

Ipak pad potražnje je manji problem od visokih ključnih kamatnih stopa. Budući da u trenutnim okolnostima nema šanse za podršku vlade, 26 posto anketiranih preduzeća već je počelo smanjivati broj zaposlenih. Ne vide drugi način za preživljavanje.

Ekonomska situacija se pogoršava od decembra. Brzina negativnih promjena konstantno raste od marta, uprkos porastu cijena nafte. Lako se može predvidjeti da će sve više ljudi, koji su zaposleni u oblastima koje nisu povezane s ratom, izgubiti posao. Potrošnja će nastaviti padati. Cijene će rasti, uprkos vladinim naporima da ih drži pod kontrolom. Socijalni izdaci će se smanjiti čak i ako cijene nafte ostanu visoke.

Čini se da  Putin očekuje da će uspjeti strategija koju provodi general-pukovnik Aleksej Sedov, koji je zadužen za Službu za odbranu ustavnog sistema (drugim riječima za sprečavanje političke opozicije) Federalne službe sigurnosti. Sedov pokušava poremetiti komunikaciju putem messengera, koju vlada ne kontrolira, i uplašiti one koji se čine previše slobodnima u svom javnom ponašanju. Jedan od moskovskih sudova je 27. maja osudio 27-godišnju ženu na tri godine zatvora zbog slike kaliana napravljenog od uskršnje torte (u Rusiji je to jedan od glavnih simbola Uskrsa, uz obojena jaja). Vojni sud u Volgogradu je 2. juna osudio 34-godišnjeg muškarca na pet godina zatvora zbog komentara u podršci Ukrajini. Zatvorske kazne za slike ili komentare na društvenim mrežama postale su prilično uobičajene otkako je Sedov prije dvije godine povećao aktivnost svoje službe. Osoba bi se trebala bojati objavljivati ili dijeliti bilo šta ako nije očigledno da je   dozvoljeno od strane države.

Putin je započeo svoju službu kao oficir državne sigurnosti sredinom 1970-ih, a Sedov početkom 1980-ih. Sovjetska vlada tog vremena pokušala je spriječiti društveno nezadovoljstvo pojačavanjem kontrole nad svim vrstama javnih aktivnosti. Ta strategija je propala, društveni nemiri su se proširili, prije svega zbog ekonomskih problema. Pokušaj da se to ponovi takode će propasti. Nema sumnje da će ruski predsjednik morati priznati da će ekonomska kriza, uzrokovana ratom, učiniti nemogućim njegov nastavak.

Vojne operacije u Ukrajini bit će zamijenjene političkom konfrontacijom s EU, što će omogućiti smanjenje pritiska na rusku ekonomiju i prekinuti daljnje smanjenje troškova za zdravstvenu i socijalnu zaštitu. Ali šta onda?

Putin je izgubio priliku da prekine neprijateljstva na liniji fronta, zadržavajući  teritorijalne dobitke. To je postalo moguće nakon što je Washington natjerao Kijev da pristane na taj uvjet. Ali Putin je želio cijeli Donbas, a američki predsjednik Donald Trump se umorio od bezuspješnih pokušaja da sa njim  postigne dogovor . Sada Trump više nema potrebu za savezom s Putinom. Iako vodeće zemlje EU nemaju želju uništiti Putinov režim, žele da bude ponižen. Ukrajinski napadi dronom na velike ruske gradove i rafinerije nafte donose malo vojnog efekta, ali mnogo slika slabosti Putinovog režima. Predgrađa Sankt Peterburga napadnuta su 3. juna, nekoliko sati prije ceremonije otvaranja Međunarodnog ekonomskog foruma u Sankt Peterburgu (SPIEF). SPIEF ima lični značaj za Putina, koji se pretvorio u simboličan događaj koji ukazuje na ruski globalni utjecaj. Narušavanje prvog dana SPIEF-a nije ništa promijenilo na bojnom polju. Otkrilo je slabost Rusije.

EU je sigurna u uspjeh u sukobu s Putinovim režimom i ne pokušava smanjiti napetosti u odnosima s Rusijom ili prekinuti neprijateljstva u Ukrajini (za razliku od prve tri godine rata). EU smatra Rusiju pogodnim protivnikom. Ne može nanijeti veliku štetu, ali može pružiti sliku vanjske prijetnje potrebne za uspostavljanje zajedničke obrambene i vojne strategije EU.

Međutim, treba uzeti u obzir da će čak i ponižen i prisiljen na ustupke u Ukrajini, Kremlj morati nastaviti sukob s EU, jer je to neophodno za politički opstanak režima. Čak i ako je očigledno da ruski režim nema šanse za uspjeh, neće odustati. Očaj Kremlja može postati opasan za Evropu, jer se ruski politički saveznici mogu iskoristiti za geopolitičku destabilizaciju. Pogotovo ako vodeće zemlje EU odluče sačuvati Putinov režim kao pogodnog neprijatelja umjesto da ubrzaju njegov kolaps.

Dmitri GALKIN