Zbog neuspjeha u uspostavljanju kontrole nad Hormuškim moreuzom, američki predsjednik nije bio u mogućnosti uticati  na odluke Pekinga u vezi s izvozom američke nafte u Kinu. Sada je cilj SAD-a  staviti u Evropi svaku značajnu rutu snabdijevanja energijom pod američku kontrolu.  Vodeće zemlje EU to ne mogu prihvatiti. Oslanjanje na uvoz energije koji kontrolišu SAD može ograničiti evropski ekonomski razvoj

Još nema potvrde iz Pekinga izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa, nakon razgovora u Kini, da je kineski predsjednik Xi Jinping pristao kupiti više američke nafte i LNG-a.  Za Trumpa je važno da američka naftna industrija privuče ulaganja, što će omogućiti izgradnju potrebne infrastrukture za brzo povećanje izvoza. Širenje američke nafte (i nafte pod direktnom američkom kontrolom kao u Gvajani ili Venecueli) garantovat će globalnu energetsku dominaciju SAD-a, koja će biti podržana diplomatskim pritiskom i, ako je potrebno, vojnim akcijama. To je plan. Ali,  da bi se plan pretvorio u stvarnost, potrebno je osigurati pristup američke nafte kineskom i evropskom tržištu, kako bi se potencijalni investitori u izvoznu infrastrukturu na obje američke obale uvjerili da neće izgubiti svoj novac. Čini se da je Xi Jinping odbio dati bilo kakva obećanja, bez obzira na Trumpove težnje. A zbog neuspjeha u uspostavljanju kontrole nad Hormuškim moreuzom, američki predsjednik nije bio u mogućnosti utjecati na odluke Pekinga u vezi s izvozom nafte.

Nastavak iranske blokade moreuza potkopat će globalni ugled SAD-a. A Trump će morati preuzeti veliki reputacijski rizik ako ponovo započne rat koji se ne može dobiti u kratkom vremenu (a uz to mu je postao potpuno beskoristan). Američki predsjednik je naznačio da nije tražio pomoć od Xi Jinpinga u vršenju pritiska na Iran, iako su se i SAD i Kina složile da Hormuški tjesnac treba ponovo otvoriti za transport energije. Iran ne želi postići sporazum o američkim uvjetima, a Hormuški tjesnac ostaje blokiran. Trump je 18. maja na svom Truth Social nalogu napisao da je naredio obustavu američkih vojnih napada na Iran na zahtjev vladara arapskih država Perzijskog zaljeva. Njihova želja da zaustave neprijateljstva je razumljiva. Infrastruktura za izvoz nafte i tečnog prirodnog plina (LNG) pretrpjet će daljnju štetu ako se sukob između SAD-a i Irana ponovo pokrene. Zbog političkih razloga, Trump mora zaštititi izvoz arapske nafte i sigurno će pokušati staviti pod kontrolu njenu isporuku Evropi.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov dao je 13. maja intervju, prije odlaska na sastanak ministara vanjskih poslova BRIC-a u New Delhiju, koji se poklopio s posjetom Donalda Trumpa Kini. Lavrov se požalio da Trumpov pristup Rusiji, suprotno njegovim riječima, slijedi obrazac koji je postavio bivši američki predsjednik Joseph Biden. Štaviše, Trump želi nametnuti dodatna ograničenja na izvoz ruske nafte, jer želi da Sjedinjene Države dominiraju globalnim energetskim tržištima. Stoga američka administracija ulaže napore da istisne Lukoil i Rosnjeft (dva najveća ruska izvoznika nafte) „sa globalnih tržišta, uključujući Afriku i balkanska tržišta, gdje su naše kompanije uspješno poslovale“. Cilj SAD-a u Evropi je staviti svaku značajnu rutu snabdijevanja energijom pod američku kontrolu.

Postavlja se pitanje: zašto Vladimir Putin, koji je uložio toliko napora i finansijskih sredstava,  boreći se za energetsku dominaciju nad Evropom, ne čini ništa da spriječi američku ekspanziju? Jedan od glavnih razloga Putinove invazije na Ukrajinu, osim održavanja kontrole nad postsovjetskim prostorom, bila je namjera da se uklone sve prepreke za izvoz ugljikovodika, prije svega, da se eliminira osnova za sankcije uvedene nakon aneksije Krima. Taj plan je propao. Sankcije su ostale, jer je Ukrajina sačuvala nezavisnost i nije pristala da prizna Krim i Donbas kao rusku teritoriju u zamjenu za mir. Ruskoj ekonomiji su nametnute mnogo strože sankcije i od strane vlada EU i od strane američkih administracija, uključujući i aktuelnu. Ali još je postojala nada da će se nakon završetka neprijateljstava ruskoj nafti i plinu konačno dozvoliti povratak na evropsko tržište. Ako SAD preuzmu kontrolu nad evropskim rutama snabdijevanja energijom, nestat će mogućnost vraćanja ruskih ugljikovodika u Evropu. Njihovo prisustvo na evropskom tržištu može se smanjiti, čak i u poređenju sa trenutnom situacijom.

Razlog ruske spremnosti da toleriše američku ekspanziju je stalno intenziviranje sukoba između EU i Rusije. To je učinilo irelevantnim ciljeve vezane za izvoz ugljikovodika u Evropu. U svjetlu sve veće konfrontacije sa EU, američka kontrola nad evropskim snabdijevanjem energijom mogla bi se Kremlju činiti donekle poželjnom. To Putinu daje nadu da će, ako Moskva i Washington uspostave dobre odnose, SAD nagovoriti EU da pristane na neke ustupke Rusiji u Ukrajini.

Trideset četiri članice EU potpisale su 15. maja zajedničku obavezu da će osnovati specijalni tribunal za krivično gonjenje ruskog predsjednika Vladimira Putina za zločin agresije protiv Ukrajine. Sjedište tribunala bit će u Hagu, gdje se nalazi i Međunarodni krivični sud. Formiran je upravni odbor koji će podržavati funkcionisanje tribunala. On će odobriti godišnji budžet tribunala, usvojiti interna pravila i izabrati sudije i tužioce. EU je podržala inicijativu, iako su četiri njene države članice – Bugarska, Mađarska, Malta i Slovačka – odbile učešće. Glavni zadatak budućeg tribunala je da sudi ruskom predsjedniku, sekretaru Vijeća sigurnosti, premijeru i ministru vanjskih poslova, zajedno s visokim vojnim komandantima. Neće biti suđenja u odsustvu, najviši ruski vladini zvaničnici bit će izvedeni pred tribunal nakon što odstupe sa svojih pozicija.

Teško je zamisliti bolju motivaciju za Putina da nastavi rat protiv Ukrajine dok ne bude priznat kao pobjednik i ostane na vlasti. Visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Kaja Kallas izjavila je da se pravedan i trajan mir u Ukrajini ne može uspostaviti bez odgovornosti Rusije i počinilaca strašnih zločina počinjenih nad narodom Ukrajine. Možda je to istina, ali postizanje takvog cilja odnijet će živote desetina hiljada ukrajinskih građana i uzrokovati uništenje desetina ukrajinskih gradova (pored onih koji su već uništeni). Da ne govorimo o hiljadama ruskih građana, koji će postati žrtve Putinovog režima dok ostane na vlasti, i milionima koji će patiti od društvenih nemira i ekonomskog haosa nakon njegovog neizbježnog sloma za nekoliko godina. Čini se da je bolje izvršiti veći ekonomski pritisak na Kremlj, bez previše plašenja, kako bi ga natjerali da prekine neprijateljstva. Nakon što se postigne primirje, postojat će prilika da se potkopaju pozicije ruskog režima i pripreme temelji za demokratsku tranziciju u Rusiji.

Činjenica je da EU treba Putinov režim kao zajednički neprijatelj i ako on nestane, zajednički pristup zemalja EU pitanjima evropske sigurnosti postat će nemoguć.

Pošto američka administracija nije uspjela ostvariti svoje ciljeve u Kini, koncentrirat će  svoje napore na uspostavljanje kontrole nad evropskim snabdijevanjem energijom. Nakon neuspjeha u Iranu, Trump nema želju da poštuje ekonomski suverenitet zemalja EU niti da uzme u obzir mišljenje EU. Trump, čini se,  nije sposoban ograničiti svoje ambicije, ali može prepoznati da je izgubio priliku da ih ostvari. Morao je priznati da nije u stanju da potkopa kineske pozicije i nametne svoju volju Pekingu. Stoga je odlučio da izbjegne sukob s Kinom. Nakon posjete Kini, američki predsjednik je upozorio  Tajvan da ne teži ka nezavisnosti. U intervjuu za Fox News 15. maja izjavio je da on ne traži da neko postane nezavisan, niti da putuje 9500 milja da bi se borio u ratu.

Formalno, stav SAD-a se nije promijenio, jer su SAD priznale Tajvan kao dio Kine otkako je predsjednik Richard Nikson uspio sklopiti pakt s predsjednikom Kineske komunističke partije Mao Cedungom.  Kuomintang (Kineska nacionalistička partija), koji je izgubio građanski rat od komunista 1949. godine, ali je uspio zadržati Tajvan pod svojom kontrolom, nije smatrao ostrvo nezavisnom državom, već teritorijom koja će se ujediniti s kontinentalnom Kinom, čim politička situacija to dozvoli. Ali 2016. godine Kuomintang je svrgnut s vlasti od strane Demokratske progresivne partije (DPP), koja Tajvan smatra nezavisnom državom. DPP se nikada ne bi usudio proglasiti formalnu nezavisnost.

Administracija bivšeg američkog predsjednika Bidena tražila je izgovor za pojačavanje napetosti u odnosima s Kinom, ali za razliku od Trumpove  administracije željela je izbjeći nanošenje štete globalnoj trgovini. Odbrana tajvanske demokratije bila je idealna za tu svrhu, što je DPP-u dalo više samopouzdanja za svoje zahtjeve. Postojao je rizik da će Tajvan proglasiti nezavisnost. Kineska vlada bi u tom slučaju  napala  otok. SAD bi pokrenule neprijateljstva protiv Kine, braneći američkog saveznika.

Bidenova administracija nije namjeravala započeti vojni sukob s Kinom, ali je pokušavala iskoristiti tu mogućnost za formiranje antikineske koalicije s ciljem obuzdavanja kineske ekspanzije u jugoistočnoj Aziji. Trump je također koristio prijetnju vojnog sukoba, ali ne za geopolitičke ciljeve (koalicija koju je izgradio Biden gotovo je prestala postojati), već za dodatni pritisak na Kinu, s ciljem dobivanja ekonomskih ustupaka od Pekinga.

Dok je Trump pokušavao postići svoje  ciljeve, trebala mu je EU kao politički saveznik. Sada mu ne treba ni antikineska koalicija u Aziji, niti politička lojalnost EU. Njegov glavni cilj je, valja ponoviti,  kontrola nad evropskim snabdijevanjem energijom. Vodeće zemlje EU  ne mogu prihvatiti američki plan jer oslanjanje na uvoz energije koji kontrolišu SAD može ograničiti evropski ekonomski razvoj. Ruske političke ambicije počele su brzo rasti nakon što je Kremlj shvatio da je EU ovisna o ruskom izvozu ugljikovodika. Politički troškovi američke opskrbe energijom bit će mnogo veći.

Vašington je nedavno dokazao da  može iskoristiti političke protivnike EU kako bi savladao evropski otpor američkoj kontroli nad energetskom infrastrukturom. Monitor je već pisao o ostavci Christiana Schmidta, koji je bio visoki međunarodni predstavnik za Bosnu i Hercegovinu.  Prepoznata je istaknuta uloga koju je Milorad Dodik, bivši predsjednik Republike Srpske, odigrao u Schmidtovoj smjeni. Schmidt je pokušavao blokirati energetske projekte investitora bliskih američkom predsjedniku u Bosni i Hercegovini, uključujući plinovod iz Hrvatske. Može se sumnjati u to da li su ovi projekti primarni za američku administraciju. Ali, uloženo je  mnogo truda u stvaranje povoljnih uvjeta za njihovu realizaciju. Dodik se ne može smatrati utjecajnim međunarodnim igračem, ali je uspio povećati svoj značaj zahvaljujući podršci američkim planovima. Pošto  je dokazao svoju korisnost za američku administraciju, dobio je više slobode za svoje političko djelovanje, koje će podržati Kremlj. Dodik je samo prvi protivnik EU, koji bi mogao iskoristiti za  svoju dobit namjere SAD-a da kontrolira opskrbu energijom EU i rusku želju da potkopa evropsku stabilnost. Postoji mnogo drugih relativno malih igrača u drugim regijama Evrope, koji će slijediti njegov primjer. Političari koji podržavaju širenje SAD-a na evropskom energetskom tržištu, mogu biti iskorišteni od strane Kremlja u njegovom sukobu s EU, čak i ako ne dijele Putinove stavove.

Donald Trump je 17. maja ponovo objavio izjavu grčkog ministra zaštite okoliša i energetike Stavrosa Papastavroua, koji je rekao da je “zaštitni znak” američkog predsjednika korištenje energetskih sporazuma za unapređenje američkih interesa kod prijatelja i rivala na svjetskoj sceni. I kineska strategija se zasniva na sličnom principu. Peking teži osiguranju uvoza kineske energije i želi da izvoznici budu ovisni o svojim trgovinskim odnosima s Kinom. Vladimiru Putinu je tokom posjete Kini 20. maja obećano da će Rusija moći povećati obim ruskog plinovoda do Kine i izgraditi novi plinovod. Rusija će se još više oslanjati na izvoz energije u Kinu, jer Kremlj mora nastaviti s ratom koji je pokrenuo kako bi povećao svoj geopolitički značaj.

EU neće moći efikasno braniti energetsku nezavisnost Evrope ako ne bude mogla pronaći bolje tlo za zajedničku politiku od sukoba sa zajedničkim neprijateljem. Spremnost da se očuva Putinov režim kao vanjska prijetnja koja pomaže ujedinjenju može postati opasna za Evropu. Pogotovo ako Trump usmjeri sve svoje napore na sticanje kontrole nad snabdijevanjem energijom u EU.

Dmitri GALKIN

Na  konferenciji za novinare 9. maja,  Putin je obećao da će sukob s Ukrajinom uskoro biti završen. Možda još vjeruje da pobjeđuje. U tom slučaju, ne shvata šta se dešava. Možda još računa na Trampovu pomoć. U tom slučaju, ne shvata da će Tramp, koji  otišao u Peking bez ikakvih postignuća u Iranu, biti zainteresovan za pomirenje SAD-a i EU. Možda se nada da će uplašiti EU destabilizacijom na Balkanu. U tom slučaju, može izazvati teške probleme balkanskim zemljama, prije nego što prizna da je ponovo pogriješio u procjeni

Ruski predsjednik Vladimir Putin sastao se 9. maja sa formalnim predsjednikom Republike Srpske Sinišom Karanom, predsjednikom Narodne skupštine Nenadom Stevandićem i Miloradom Dodikom, predsjednikom vladajuće stranke Savez nezavisnih socijaldemokrata. Prisutan je bio i Duško Perović, predstavnik Republike Srpske u Moskvi. Na pregovorima, koji su počeli odmah nakon toga, Rusiju su predstavljali ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, zamjenik premijera Aleksandar Novak, zadužen za energetska pitanja, predsjednički pomoćnik Jurij Ušakov, koji ima veliki utjecaj na vanjsku strategiju Kremlja, i Anton Šalajev, koji nadgleda pitanja trgovine i ekonomske saradnje.

Spisak članova ruske delegacije može navesti na zaključak da će Republika Srpska postati važan politički i ekonomski partner Rusije. Teško je zamisliti da Kremlj očekuje značajnu dobit od podrške ekonomskim projektima Banja Luke, ali njenu političku aktivnost Vladimir Putin može smatrati izuzetno važnom. I tu sugestiju potvrđuju i njegove riječi na sastanku (veći dio je bio zatvoren, ali je njegovom početku prisustvovala štampa).

Ruski predsjednik je izjavio da je između njega i Milorada Dodika uspostavljena „konstruktivna, redovna interakcija“ i da je Rusija čvrsto posvećena nastavku saradnje s Republikom Srpskom. Bliske veze između Republike Srpske i Rusije zasnivaju se na „vjekovnim tradicijama prijateljstva i duhovnoj povezanosti između Srpskog i Ruskog naroda“. Putin je pohvalio vladine lidere zbog zajedničkih stavova i potvrdio da Kremlj dijeli njihov „pristup situaciji u Bosni i Hercegovini, na Balkanu i u Evropi“. Prema Putinovim riječima, Moskva i Banja Luka su udružile svoje napore u borbi „za formiranje pravednijeg svjetskog poretka“.

Nakon ove izjave, stiče se snažan utisak da je Putin na ivici nove tragične greške, koja bi ponovo mogla izazvati katastrofalne posljedice. U pokušaju da natjera Evropu da se povinuje želji Rusije da zadrži kontrolu nad postsovjetskim prostorom, već je napravio tri fatalne greške, računajući na saveznike koji su se svaki put pokazali preslabim ili čak nepostojećim.

U martu 2014. godine, Putin je odlučio anektirati Krim, jer nije želio izgledati kao gubitnik nakon svrgavanja Janukoviča. Očekivao je da će njegovi politički saveznici u Evropi moći uvjeriti Angelu Merkel, koja je u to vrijeme bila njemačka kancelarka, i druge lidere važnih zemalja EU, da ruske akcije treba ignorisati iz ekonomskih razloga. Prevario se. Evropske vlade nisu mogle dozvoliti da otvoreno kršenje međunarodnog prava ostane nekažnjeno.

Evropske investicije u rusku ekonomiju su smanjene, izvoz tehnologija i mašina u Rusiju bio je ograničen, a uvoz ruske nafte i plina počeo je opadati. Kako bi uplašio evropske zemlje daljom eskalacijom društvenih nemira u Ukrajini, Kremlj je podstakao oružani sukob u Donbasu. Ali,  Evropa nije priznala rusko vlasništvo nad Krimom u zamjenu za obnovu mira u Donbasu. Kao rezultat toga, Putin se upleo u izuzetno skup vojni sukob, koji se nije mogao okončati bez dobre volje Kijeva. Kijev nikada nije bio zainteresiran za reintegraciju dijela Donbasa pod ruskom kontrolom u Ukrajinu pod Putinovim uslovima i nije imao namjeru ispuniti Minske sporazume, potpisane pod ruskim pritiskom.

U septembru 2015. godine, Putin je odlučio da se umiješa u sirijski građanski rat, i osim spašavanja predsjednika Bašara al-Asada, glavnog ruskog saveznika u regiji, jedan od glavnih ciljeva ove intervencije bio je upravljanje protokom sirijskih izbjeglica u Evropu. Prema Putinovim planovima, priliv je trebao biti brzo povećan, a to se očekivalo da će pomoći usponu desničarskih stranaka, koje je Kremlj smatrao perspektivnim političkim partnerima. Implementirajući ovu ideju, Moskva je uspjela nanijeti veliku štetu političkim sistemima nekih evropskih zemalja i integritetu EU. Glavni Putinov cilj ponovo nije postignut. Desničarske stranke najvažnijih zemalja EU, čak i ako su uspjele doći na vlast, nisu pokušale promijeniti pristup EU prema Rusiji. Ali, vodeće političke snage najvažnijih zemalja EU uspjele su formirati zajednički pristup prema Rusiji i počeo je postepeno povećavati ekonomske sankcije.

U februaru 2022. godine, Putin je odlučio uspostaviti kontrolu nad cijelom Ukrajinom kako bi natjerao njenu vladu da prizna aneksiju Krima i integraciju cijelog Donbasa u Rusiju. U tom slučaju, EU bi izgubila osnovu za sankcije, jer bi ruski teritorijalni dobici bili u skladu s međunarodnim pravom. Sada je jasno da je Putin očekivao da će milioni ukrajinskih građana podržati rusku invaziju. Nije važno da li je prevaren ili je postao žrtvom samoobmane. Glavno je da je ponovo napravio korak koji je izazvao katastrofalne posljedice za Rusiju, koja sada pati ne samo od evropskih, već i od opasnijih američkih sankcija. Osim toga, Rusija je uključena u rat koji je uplašio sve postsovjetske zemlje i oštetio rusku ekonomiju. Putin ne može prekinuti neprijateljstva, iako će nakon toga najteže sankcije biti ukinute, a rashodi državnog budžeta će se odmah smanjiti. On treba da dobije cijelu teritoriju Donbasa kako bi opravdao svoje postupke u očima ruskog društva. Američki predsjednik Donald Tramp nema ništa protiv toga, ali neće vršiti preveliki pritisak na Kijev. Vodeće zemlje EU, zahvaljujući prethodnim koracima koje je Putin napravio, žele da on postane što slabiji. Stoga žele da Ukrajina nastavi da se bori dok Rusija iz iscrpljenosti ne pristane na bezuvjetni prekid vatre.

Vladimiru Putinu je potrebna dodatna poluga uticaja na EU, a Milorad Dodik, koji javno podržava Trampa, suprotstavlja se EU, treba ruske investicije i dijeli zajedničke stavove s ruskim predsjednikom, može se smatrati savršenim alatom za tu svrhu. Siniša Karan, formalni predsjednik RS čiji je uvodni govor na sastanku s ruskim predsjednikom također snimila štampa, nagovijestio je moguću strategiju u tom smjeru.

Prije svega, Republika Srpska, prema Karanu, osnovana je „na historijskom naslijeđu“, koje uključuje saradnju Rusije, i nikome se ne smije dozvoliti da dovodi u pitanje patnju srpskog naroda i historijsku nepravdu, počinjenu nad njim. To znači da vlada Republike Srpske može izražavati stavove  protiv EU u ime cijelog srpskog naroda. Takođe, može otvoreno sarađivati s ruskim subjektima, podrivajući sankcije EU, jer je saradnja s Rusijom dio naslijeđa koje se ne može odbaciti.

Osim toga, Republiku Srpsku treba smatrati „historijski značajnim odgovorom na tragediju srpskog naroda“. Siniša Karan naglasio da je ovu definiciju dao Vladimir Putin. I Rusija i Republika Srpska su uvjerene da se tragedija koju je pretrpio srpski narod nikada ne smije ponoviti. U ime „cijelog srpskog naroda“ Siniša Karan se zahvalio Vladimiru Putinu na podršci, i naglasio da „osjećaj bratstva i prijateljstva“ između Republike Srpske i Rusije osigurava da će veze među njima postati jače. To znači da Milorad Dodik očekuje da će svaki pokušaj potkopavanja njegove pozicije biti smatran namjerom ponavljanja „tragedije srpskog naroda“ i da će mu Kremlj obezbijediti sve potrebne resurse da to spriječi. Milorad Dodik je, nakon sastanka s ruskim predsjednikom, koji ga je nazvao “dobrim starim prijateljem”, dao intervju najvećoj ruskoj novinskoj agenciji TASS, u kojem je rekao da je EU laž, a Vladimir Putin jedina nada za svijet.

Siniša Karan je nazvao Rusiju „našim najvažnijim strateškim partnerom na međunarodnoj sceni“ i dodao da želi dati „poseban naglasak“ tim riječima (čini se da srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić može saznati nešto zanimljivo iz te izjave). Rusija, koja je svjedočila Dejtonskom mirovnom sporazumu 1995. godine, nastavlja ga podržavati i stoga dokazuje „iskreno prijateljstvo“. Kao bliski prijatelj, Moskva će biti obavezna da pomogne Banja Luci da brani Dejtonski sporazum. Tako je, istu misao, varirao Karan.  Takav pristup pruža široko polje za djelovanje.  Nema znakova da će uskoro biti pokrenute aktivnosti usmjerene na destabilizaciju zapadno -balkansku regije. Ali,  Putin je odlučio pokazati da takvu mogućnost treba razmotriti.

Prošle jeseni je objavljeno da će Putin pokušati zauzeti ostatak Donbasa do kraja 2026. godine. U to vrijeme to se činilo vjerovatnim, jer izgledalo da je koherentnost ukrajinske odbrane narušena. Sada je ruska ofanziva ozbiljno usporena. Štaviše, posljednjih mjeseci Ukrajina je postigla značajnu prednost i u jurišnim dronovima i u presretačima dronovima. Ruske trupe trpe velike gubitke, posebno nakon što su ukrajinski dronovi počeli ometati evakuaciju ranjenika. Rusku naftnu i plinsku industriju uništavaju rakete i bespilotne letjelice dugog dometa. To ne dozvoljava vladi da koristi visoke cijene nafte za smanjenje budžetskog deficita.

Na konferenciji za novinare 9. maja, Vladimir Putin je obećao da će sukob s Ukrajinom uskoro biti završen. Možda još vjeruje da pobjeđuje u ratu. U tom slučaju, ne shvata šta se dešava. Možda još računa na Trampovu pomoć. U tom slučaju, ne shvata da će Tramp, koji je morao otići u Peking 13. maja bez ikakvih postignuća u Iranu, biti zainteresiran za pomirenje SAD-a i EU. Možda se Putin nada da će uplašiti EU destabilizacijom na Balkanu. U tom slučaju, može izazvati teške političke probleme u balkanskim zemljama, prije nego što prizna da je ponovo pogriješio u procjeni.

Dmitri GALKIN

Kina ima dovoljno vremena da se pripremi za vjerovatni sukob, i politički i vojno.  Kineska vlada pokušava to postići slijedeći primjer Jugoslavije, koja je zahvaljujući svojoj vodećoj ulozi u formiranju Pokreta nesvrstanih  bila u stanju suočiti se sa sovjetskim i američkim ambicijama, dobivši priliku za miran razvoj i ekonomski rast

Kina je 1. maja ukinula carine na robu svih afričkih zemalja. Jedini izuzetak je Eswatini (bivši Svazilend), koji ima diplomatske odnose s Tajvanom. Glavni dobitnici ove odluke su dva najveća svjetska proizvođača kakaa, Gana i Obala Slonovače, koje zajedno proizvode otprilike dvije trećine ukupne svjetske proizvodnje kakaa. Kineske carine na afrički kakao bile su vrlo visoke (do 30 posto), ali više neće ometati širenje Gane i Obale Slonovače na kineskom tržištu. Dva ključna saveznika SAD-a u zapadnoj Africi, koja ima strateški značaj zahvaljujući svojoj lokaciji, ostvarit će dobru zaradu u Kini. Kineska vlada je najavila da za dvije godine može preispitati svoju odluku i ponovo uvesti neke carine. I nema sumnje da će sve afričke zemlje, uključujući Ganu i Obalu Slonovače, pokušati izbjeći bilo kakve sukobe s Pekingom kako bi očuvale slobodan pristup kineskom tržištu.

Istog dana, američki predsjednik Donald Tramp obećao je uvođenje carina od 25 posto (pored ukupnih carina od 15 posto) na automobile i kamione proizvedene u EU. Njemačka čini otprilike 65 odsto  izvoza automobila iz EU u SAD i biće najteže pogođena Trampovom odlukom. Slovačka i Mađarska, koje su duboko integrirane u njemačke proizvodne lance, također će pretrpjeti gubitak. Neizbježno smanjenje izvoza negativno će uticati na italijansku i švedsku automobilsku industriju.

Naravno, postoji nada da Tramp može ukinuti nove carine. Međutim, to se neće dogoditi zbog želje da zemlje EU u budućnosti ostanu orijentirane prema SAD-u. Tramp može ublažiti svoj pristup prema EU-u ako bude zadovoljan ustupcima koje trenutno dobija. I, kao u slučaju Grenlanda, on će ih dobiti. Generalni sekretar NATO-a Mark Rutte 4. maja je novinarima na samitu Evropske političke zajednice u Armeniji rekao da će evropske zemlje poštovati poruku koju su dobile od američkog predsjednika. “Razočaranje s američke strane je opravdano, ali američki zahtjevi će biti ispunjeni.“  Većina članica  NATO-a, uključujući Veliku Britaniju, Francusku i Njemačku (među njima je i Crna Gora), složile su se da implementiraju američke zahtjeve za korištenje baza i druge logističke podrške u ratu protiv Irana.

Kontrast između američkog i kineskog stava prema zemljama koje su važne za njihovu globalnu strategiju zasniva se na razlici u njihovim ciljevima. Američka administracija želi se vratiti kasnim 1950-im, kada su SAD nakon Sueske krize dominirale i politički i ekonomski u zapadnom bloku. Washington je plašio evropske zemlje sovjetskom prijetnjom (sovjetska invazija na Mađarsku 1956. godine tome je mnogo pomogla), a istovremeno je pokušao smanjiti napetosti u odnosima s Moskvom.

Postoji jedna stvar, bitna za takvu strategiju, koja nedostaje u današnjoj američkoj politici prema Evropi – slika zajedničkog neprijatelja. Američka administracija želi da Evropa gleda na Kinu na isti način na koji je Zapadna Evropa doživljavala Sovjetski Savez na vrhuncu hladnog rata. Ali to je nemoguće. Kina nema zajedničku granicu ni sa jednom zapadnoevropskom državom i ne kontroliše nijednu zemlju koja im je kulturno bliska. Kina ne predstavlja vojnu prijetnju Zapadnoj Evropi i, za razliku od SSSR-a, važan je ekonomski partner svih evropskih ekonomskih teškaša.

Međutim, postoji ozbiljna prijetnja daljoj ekonomskoj saradnji između Kine i Evrope. Trgovinski deficit EU opasno se povećao. Premašio je 300 milijardi eura u 2025. godini i neizbježno će nastaviti rasti. Kineska „strategija dvostruke cirkulacije“, pokrenuta pod Xi Jinpingom, čini domaću potrošnju i samostalnost osnovom ekonomskog razvoja. Nastojeći smanjiti kinesku ovisnost o vanjskoj trgovini, Peking ograničava uvoz robe široke potrošnje i mašina i prisiljava međunarodne korporacije da ih proizvode u Kini. Šteta koju ova strategija nanosi ekonomiji vodećih evropskih zemalja može ih natjerati da ujedine napore sa SAD-om kako bi se kolektivno obračunale s Kinom. Postoji velika mogućnost novog izdanja Opijumskih ratova, koje je Britansko carstvo vodilo kako bi natjeralo Kinu da otvori  tržište za britansku robu, uključujući opijum, zabranjen u samoj Britaniji.

Kina još ima dovoljno vremena da se pripremi za vjerovatni sukob, i politički i vojno. A kineska vlada pokušava to postići slijedeći primjer Jugoslavije, koja je zahvaljujući svojoj vodećoj ulozi u formiranju Pokreta nesvrstanih (PN) bila u stanju suočiti se sa sovjetskim i američkim ambicijama, dobivši priliku za miran razvoj i ekonomski rast.

Nedugo prije prvog samita PN u septembru 1961. godine, Josip Broz Tito je osudio glasine o jugoslovenskim namjerama da formira novi blok. Rekao je da je Jugoslavija protiv dva postojeća bloka i da joj ne treba treći. Titove riječi odražavaju pristup međunarodnim poslovima utvrđen Programom Saveza komunista Jugoslavije, usvojenim 1958. godine. Tamo se navodi da pokušaji podjele svijeta na blokove ugrožavaju potpunu nezavisnost i suverenitet naroda i nacija i pojačavaju nepovjerenje i netoleranciju. Stoga su nesvrstane zemlje zainteresovane za saradnju bez obzira na razlike.

Xi Jinping je u svom izvještaju 20. Nacionalnom kongresu Komunističke partije Kine u oktobru 2022. godine ponovio principe koje je promovirala Jugoslavija. Izjavio je da se Kina protivi formiranju blokova i da radi na tome da multilateralne institucije i zemlje u razvoju „imaju veći utjecaj u globalnim poslovima“.

Xi Jinping je podsjetio da, prema konfučijanskoj doktrini, „sva živa bića mogu rasti jedno pored drugog bez nanošenja štete jedno drugom, a različiti putevi mogu ići paralelno bez međusobnog ometanja“. Dakle, svim zemljama treba dozvoliti da „sarađuju na obostranu korist“ bez ikakvih ograničenja koje nameću nacije koje žele dominirati u globalnim poslovima.

Kao i u slučaju Jugoslavije, kineska strategija se ne zasniva  samo na dobrim namjerama, već i na pragmatičnom pristupu nacionalnoj sigurnosti. Da Jugoslavija nije postala lider Pokreta nesvrstanosti, koji je ujedinio većinu zemalja u razvoju i stekao globalni utjecaj, Beograd bi morao birati između dominacije SSSR-a i zavisnosti od SAD-a. U oba slučaja ne samo da bi međunarodni značaj Jugoslavije bio znatno smanjen, već bi i njen društveni i kulturni razvoj bio uveliko otežan.

Kineske inicijative usmjerene na promociju ekonomskog razvoja globalnog Juga najbolji su način da se spriječe pokušaji ograničavanja kineske vanjske trgovine i njenog pristupa prirodnim resursima. Projekt globalizacije koji su SAD pokrenule nakon pobjede u „hladnom ratu“ propao je uglavnom zbog američke želje da ostane najuticajniji centar globalnog razvoja. Ova namjera nije nestala i SAD će braniti svoju vodeću poziciju u svijetu pod bilo kojom administracijom, možda ne tako nespretno i grubo kao pod aktuelnim predsjednikom. Čini se nemogućim zadržati globalno liderstvo bez sprječavanja saveznika i partnera da uspostavljaju bliske odnose sa protivnicima i rivalima. Zato su SAD toliko zabrinute zbog širenja svog geopolitičkog bloka.

Kao što je to bio slučaj sa Jugoslavijom krajem 1950-ih, aktivnost protiv formiranja geopolitičkih blokova postala je način geopolitičkog opstanka za savremenu Kinu, jer su SAD tokom drugog mandata predsjednika Baracka Obame počele smatrati Kinu globalnim rivalom. Pod sadašnjom američkom administracijom, ekonomska ekspanzija Kine i njen rastući globalni uticaj smatraju se glavnom prijetnjom globalnom ugledu SAD-a.

Tramp ne želi uništiti Kinu. Želi kontrolisati njen ekonomski razvoj i održati kinesko tržište otvorenim za američku robu. Ali, Trampov pokušaj da Kinu lišava jeftine nafte sada je na rubu propasti, uprkos njegovom početnom uspjehu u Venecueli. Otpor Irana pokazao se mnogo jačim nego što je Tramp očekivao. Ne postoje stvarni izgledi za uspostavljanje američke kontrole nad Hormuškim moreuzom. Uprkos tome što visoke cijene nafte donose značajne profite američkim korporacijama, poremećaji globalne trgovine potkopavaju ugled SAD-a u svijetu i ne mogu se više produžavati.

Američki državni sekretar Marco Rubio je 5. maja tokom svog brifinga pozvao kineske zvaničnike da pozovu Iran da prekine blokadu Hormuškog moreuza. Čini se da će Trumpova posjeta Pekingu, planirana za 14. i 15. maj, biti daleko manje trijumfalna nego što je očekivao.

Ovaj neuspjeh neće promijeniti američku strategiju. Podrška globalnog Juga ostat će vitalna za kinesku sposobnost da se odupre američkom pritisku.  Xi Jinping će nastaviti pokušavati slijediti put koji je utabao Tito.

Dmitri GALKIN