Povežite se sa nama

SVIJET

BAUK ŽUTIH PRSLUKA KRUŽI EVROPOM: Vrijeme bijesa

Objavljeno prije

na

Pokret ,,žuti prsluci” rođen je u francuskim rubnim gradovima i po selima u unutrašnjosti, daleko  od blještavila velikih gradova. U tim područjima začet je i zapadni populistički talas. S protestima „žutih prsluka“, koji su se iz Francuske proširili na Belgiju, Holandiju, Mađarsku, Bugarsku…, postavlja se pitanje da li je ovo posljednje poglavlje neoliberalne bajke u koju više niko ne želi da vjeruje

 

Novi ustupci koje je predsjednik Emanuel Makron najavio u dugo očekivanom obraćanju naciji u ponedjeljak tek treba da ubijede pokret ,,žutih prsluka” koji od 17. novembra demonstira na ulicama francuskih gradova. Pokret nastavlja mobilizaciju dok se u javnosti sve više pominje novi prostest u subotu.

Francuski predsjednik je razumio poruku svog bijesnog naroda. Obraćajući se naciji, on je priznao da dio krivice za trenutno stanje u Francuskoj snosi i sam. Radi rješavanja krize koja se smatra najvećom od kada je u maju 2017. došao na vlast, Makron je  obećao niz ustupaka. Među njima su povećanje minimalne zarade od 2019. godine za 100 eura mjesečno i razne olakšice za zaposlene i penzionere s malim primanjima: smanjenje poreza na penzije, ukidanje oporezivanja prekovremenih sati, odustajanje od nekih planiranih državnih nameta…

Prethodno je vlada povukla odluku o povećanju akciza na goriva koja je i pokrenula krizu ,,žutih prsluka”, pa dovela do rušilačkih protesta u kojima su do sada tri osobe poginule, više stotina  povrijeđeno, nekoliko hiljada uhapšeno a neki već i osuđeni. Te akcize više se i ne pominju.

Mnogi Francuzi su na društvenim mrežama kritikovali Makronovo obraćanje iz Jelisijeske palate, prije svega jer se radilo o snimljenom, a ne govoru uživo, što smatraju nedostatkom poštovanja prema građanima. Postavljaju i pitanja kako će neki ustupci biti sprovedeni jer se ,,ne dira u novčanike bogataša”.

Mnogi stručnjaci smatraju da o Makronovi ustupci nisu uspjeli da u potpunosti smire bijes građana. „Žuti prsluci“ priznaju da su vrata k vlastima otvorena ali da će oni nastaviti da se bore.

Dojčlandfunk, njemački javni radio navodi kako su prije godinu dana Francuzi praktično nijemo posmatrali kako novoizabrani predsjednik smanjuje porez na imetak; onda skoro da nisu pružili otpor protiv reformi tržišta rada i željeznice.

,,Sada kreće lavina. Niko ne može reći koga će zatrpati. Žuti ustanak potresa francuske temelje. Simbol države, predsjednik, je poljuljan, gotovo prežaljen – već sada je žrtva revolucije koju nije znao da predvidi“, dodaje Dojčlandfunk.

Kada je Emanuel Makron postao najmlađi predsjednik Francuske bio je okružen divljenjem. Raniji premijer Velike Britanije Toni Bler, predstavnik ,,treće opcije” koju su pokrenuli američki predsjednik Bil Klinton i njemački kancelar Gerhard Šreder sa svojim ,,novim centrom”, nije štedio komplimente za Makronovu „zapanjujuću ideološku jasnoću“.

Makron se predstavlja kao centristički liberal. Odbija  da je ekonomski ,,ultra-liberal”. Danas ga smatraju libertarijancem sa socialalno liberalnim gledištima.

Protesti „žutih prsluka“  su se iz Francuske proširili na Belgiju i Holandiju, Mađarsku, Bugarsku… Postavlja se pitanje da li je ovo posljednje poglavlje neoliberalne bajke u koju više niko ne želi da vjeruje?

Profesor Vil Davies s londonskog Univerziteta Goldsmits ponudio je kratku definiciju neoliberalizma kao sistema (ne ideologije), opisujući ga kao „razbijanje iluzija politike ekonomijom“. Pod tim se podrazumijeva prinudno uvođenje tržišne logike u sve forme društvenog života, čime se drastično sužava prostor političkog izbora. Daviesova definicija se može parafrazirati i kao kasapljenje politike pravilima ekonomije.

Od osamdesetih bilo je jasno da postoji cijena za prilagođavanje zapadnih društava novom ekonomskom modelu – žrtvovanje evropske i američke radničke klase. Niko nije smatrao da će to pogoditi i srednju klasu. Sada je očigledno da novi model ne samo da je oslabio rubove proletarijata već i društvo u cjelini. Današnja neokonzervativna restauracija je izvorište opšteg osjećanja lične i kolektivne nesigurnosti.

Paradoks je, smatra  Gardijan, da ovo nije rezultat neuspjeha globalizovanog ekonomskog modela, već njegovog uspjeha. ,,U posljednjih nekoliko decenija, francuska ekonomija, poput evropskih i američkih, nastavila je da stvara bogatstvo. Stoga smo u prosjeku bogatiji. Problem je što je  ujedno povećana nezaposlenost, nesigurnost i siromaštvo. Centralno pitanje, dakle, nije da li je globalna ekonomija efikasna, već šta s ovim modelom kada ne uspostavlja i ne njeguje koherentno društvo?”

Pokret ,,žuti prsluci” rođen je u francuskim rubnim gradovima i po selima u unutrašnjosti, daleko  od blještavila velikih gradova. U tim područjima začet je i zapadni populistički talas. Američka periferija dovela je Donalda Trampa u Bijelu kuću. Italijanska periferija – mecođorno, ruralna područja i mali sjeverni industrijski gradovi – izvor su njenog populističkog talasa. Ovaj protest sprovode pripadnici klase koji su nekad bili ključna referentna tačka za politički i intelektualni svet koji ih je sada zaboravio…

Ekonomska podjela između periferne Francuske i metropola ilustruje razdvajanje elite i naroda iza nje. Zapadne elite postepeno su zaboravile ljude koje više ne vide. Uticaj „žutih prsluka“ i njihova podrška javnom mnjenju, začudila je političare, sindikate i akademike, kao da su otkrili novo pleme u Amazonu, primjećuje Gardijan.

Radi se o politikama koje su uvećale nejednakost i smanjile standard života. Pol Mason u Gardijanu piše kako u odnosu na doba prije 40 godina uočava dvije bitne promjene.

Prvo, moderni menadžment zahtijeva visoki nivo retoričke ubjedljivosti na poslu, naročito od radnika s najmanje moći: od njih se traži da nam požele srećan put, dobar dan ili da nam prodaju toblerone kada kupujemo vodu u trafici. Drugo, za ljude s niskim kvalifikacijama ili niskim dohotkom rad danas podrazumijeva više prinude nego što je to bio slučaj u predneoliberalnoj eri.

Prijetnja otkazom nije samo izričita: njom se prijeti svakoga dana. Uz to idu slučajevi maltretiranja, favorizovanja i seksualnog zlostavljanja. Na najizloženijim pozicijama, u zanimanjima kao što su vožnja taksija i kamiona, obezbjeđenje i čišćenje, postoji neprekidna prijetnja stvarnim nasiljem. U svakodnevnom životu, na samom dnu platne ljestvice svako poznaje nekoga ko je povezan s organizovanim kriminalom niskog intenziteta.

Sve to dovodi do jakih iako potiskivanih frustracija. Frustracije bi se vjerovatno prelile u revolt da ljudi nisu neprekidno zabavljeni netrpeljivošću prema rasnim i vjerskim razlikama svojih sugrađana.

LJude ne brinu samo stagniranje plata i ukidanje javnih usluga, već i gubitak moći da utiču na politike koje oblikuju njihove živote. Materijalna oskudica sagledava se kroz prizmu gubitka političkog glasa.

Ljude je razočaralo to što se ne  samo tradicionalna ljevica i desnica, već sâm politički sistem i institucije  uporno oglušuju o njihove potrebe i interese. U Francuskoj je Makron sa svojim patricijskim stavom i tačerističkim reformama to samo dodatno pogoršao.

Mnogi odbacuju nezadovoljnike kao neobrazovane ili pune predrasuda, a njihove zahtjeve smatraju nazadnim ili nerazumnim. Ali nije nerazumno populističko nezadovoljstvo, već su to politike i instititucije koje ga proizvode. Puno se govori o političarima koji su „izgubili dodir sa realnošću“. To najbolje ilustruje činjenica da skoro čitavu deceniju političari više brinu o populizmu, nego o politikama koje izazivaju nezadovoljstvo građana.

Populizam se sastoji od dva elementa. Jedan je nezadovoljstvo tradicionalnim političkim partijama i institucijama, dok je drugi konkretna politička artikulacija ovog nezadovoljstva.

Opadanje moći radničke klase i radničkih pokreta doprinijelo je prikrivanju ekonomskih i političkih uzroka društvenih problema. Društvena pitanja se više ne prelamaju kroz prizmu klase, već kroz prizmu kulture. Drugi, bilo migranti ili muslimani, sve više se prepoznaju kao prijetnja radničkoj klasi. To je ekstremnoj desnici omogućilo da uobliči ovo nezadovoljstvo i dobije povjerenje glasača na izborima.

Ipak, francuski protesti pokazuju da je odnos ekonomskog i kulturalnog znatno složeniji. Neposredni povod za proteste bio je ekonomski – podizanje cijene goriva. Protesti su bili i izraz bijesa zbog opadanja životnog standarda radničke klase širom Evrope.

Pojedini komentatori tvrde da je nezadovoljstvo ljudi prije svega odraz osjećanja kulturalnog gubitka zbog imigracije. Ljudi intuitivno znaju da se njihova osjećanja identiteta, mjesta, nacije i klase mogu vratiti u proces odlučivanja jedino suspenzijom postojećeg sistema – što objašnjava jačanje opozicije neoliberalizmu i sa lijevih i sa desnih pozicija.

,,Strah od budućnosti“ na koji ukazuju kvalitativna istraživanja populacije birača koja podržava nacionalističku desnicu za mnoge od njih je racionalan. Oni su uplašeni, depresivni i gnevni u svijetu realno nesigurnih radnih mjesta, loših uslova stanovanja i porasta nejednakosti.

 

Komešanja u Evropi

Kriza s kojom se Makron suočava puno govori i o širem nezadovoljstvu i komešanju u Evropi, od mjera štednje poslije početka globalne finansijske krize 2008. primijenjenih u Grčkoj, Španiji, Portugaliji, Irskoj, do brexita u Velikoj Britaniji.

Šokantni izborni rezultati u Italiji manifestacija su trenda viđenog u Sjedinjem Američkim Državama s Trumpovom pobjedom, na referendumu o brexitu, te kroz uspon dersničarskog Nacionalnog Frona Marine Le Pen u Francuskoj ili ekstremne desnice u prosperitetnoj Njemačkoj. To je, po Joanisu Balampanidisu, istraživaču iz Centra za političke studije atinskog univerziteta Panteon, bijes koji kipti u autsajderima, naročito mladim ljudima koji su prvi na udaru efekata deregulacije tržišta rada i gašenja socijalne države, ali i u regionima s visokim stopama nezaposlenosti i niskim nivoom obrazovanja.

Nema direktne korelacije s prisustvom imigranata, ali očigledno je da društvena mobilnost koja vodi samo naniže, izaziva strah. Uz to uvijek ide i evroskepticizam. Italija je primila disproporcionalno veliki broj izbjeglica koje druge zemlje EU odbijaju da prihvate.

Gubitnici procesa globalizacije osjećaju se, u materijalnom i simboličkom smislu, sve udaljenijim od kosmopolitskih grupa visokokvalifikovanih elita.

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

Reportaza sa berbe maslina 2019. na Zapadnoj obali u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radmila  Stojanović Daniell, je novinar Monitora i volonterka sa Međunarodnom ženskom mirovnom organizacijom (International Women’s Peace Service – IWPS) na Zapadnoj obali u Palestini, više od decenije.

Svoja iskustva sa berbe masina na Zapadnoj obali prošle, 2019. godine prezentovala je u formi ilustrovane reportaže, koju možete vidjeti ovdje:

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

RAT RIJEČIMA IZMEĐU SAD I KINE: Bez kočnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja

 

Najnoviji polarni talas na svjetskoj političkoj sceni krenuo je iz Amerike prema Kini zahvaljujući američkoj odlučnosti da ostane jedina svjetska ekonomska i vojna sila. Bez ozbiljnih rivala.

Predsjednički izbori, koji će se održati za manje od 100 dana, bili su neposredni uzrok. Predsjednik Donald Tramp je procijenio da može izazvati kolektivnu amneziju oko katastrofalnog rukovođenja KOVID 19 situacijom, okititi se aurom lidera koga treba ponovo izabrati, ako prvo kreira pa onda porazi opasnog neprijatelja.

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao i u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja. Tramp svoju „polarnu” diplomatiju predstavlja kao utakmicu na život i smrt od koje zavisi budućnost svijeta, kao borbu između slobodnog zapada i totalitarnog istoka, čiji je ishod prihvatanje snaga demokratije ili potpadanje pod jednopartijski teror i neslobodu.

Tramp je samo donekle sam „izabrao” Kinu za metu. Kina je počela da biva ekonomski trn u oku SAD-u i prije Trampa. A i prije dolaska na vlast 2013. godine sadašnjeg Predsjednika Kine Si Đinping-a, kome se pripisuje zasluga za do sada neviđeni ekonomski napredak jedne zemlje.

Kina je ekonomija sa enormnim bruto domaćim proizvodom, još od daleke 1978. Vitalnost njene ekonomije vidi se i po tome što je uprkos žestokom udaru epidemije virusa KOVID19 početkom godine, ekonomski rast već u drugom kvartalu dostigao 3,2 posto! Amerika danas ima 40 miliona nezaposlenih,  pendemiju koja ne jenjava. Većina ostalih razvijenih zemlja Zapada se suočavaju sa ekonomskim potresima neviđenih razmjera, koji prijete da  promijene način života i prirodu ovih društava. Ovo potvrđuje MMF, koji predskazuje da je ozbiljna recesija pred svima, ali da će zešće pogoditi SAD nego Kinu.

Ekonomija je Kinu učinila „prirodnim” rivalom Amerike, čija ekonomija sve teže uspijeva da održi kompetitivnost na globalnom tržištu u utakmici sa zahuktalom Kinom i Indijom.

Ekonomski napredak Kine je pratio i rapidni vojni rast, mada je Kina trenutno prilično pasivni akter na svjetskoj sceni. Poltički se oglašava uglavnom kada se ugroze njeni ekonomski interesi. Trenutni Trampov napad na Kinu je  unilateralan. Kina potezima Amerike kontrira istom mjerom. U slučaju američkog zatvaranja kineskog konzulata u Hjustonu, odgovorila je zatvaranjem SAD konzulata u centralnoj Kini.

Tajnovitost koja obavija kinesku vojnu moć daje goriva strahu, nagađanjima i  mitovima koji se koriste kao municija za propagandu čiji je cilj obuzdavanje kineske ekonomske moći. S nemalom dozom rasizma i u SAD-u i u EU se o kineskoj političkoj pasivnosti govori kao o lukavoj taktici za osvajanje svijeta putem ekonomije, a da ce političko-vojno podjarmljivanje neminovno uslijediti, kad već bude kasno. Mišljenja tipa „Kinezi sve pokupovaše, ali se politički ne glaskaju, do jedne ure” zvuči poznato i u našim krajevima.

Barak Obama je za oba svoja mandata radio sa Kinezima na bilateralnom investicionom ugovoru koristeći kao metod za rješavanje problema pregovaranje i kooperaciju. Cilj mu je bio da sporazumom osigura kinesko poštovanje međunarodih investicionih pravila, uključujući oblasti nuklearne regulative, transfera tehnologija i otklanjanja tržišnih barijera.

Državne dotacije za kineske firme nijesu tada bile glavna tema. Tramp i Pompeo stavili su ih na vrh svoje liste. Kineski telekomunikacioni gigant Vajvei (kako se u stvari izgovara Huawei), je samo jedna od žrtava ove promjene.

Zvuči kao spekulacija, ali, nažalost, vjerovatno to nije, da je do promjene došlo jer Tvitovi o kineskim firmama pod šapom komunističke države više raspaljuju  populističku imaginaciju od onih o dogovaranju o investiranju i poštovanju međunarodnih zakona.

Dolaskom Trampa na vlast, pregovori sa Kinom o investicijama su zamrli, iako je on sebe donedavno vidio kao predsjednika koji će biti zapamćen kao neko ko je pripitomio Kinu i izveo je na pravi put. Kad se desio KOVID 19, Tramp je Kini namijenio ulogu krivca, odgovornog za katalog njegovih katastrofalnih poteza proisteklih iz neprihvatanja ozbiljnosti situacije i činjenice da on nije dorastao da se nosi sa pandemijom.

Traženje krivca je bilo lak posao. Kinofobi iz Trampovog najužeg okruženja na čelu sa državnim sekretarom Majkom Pompeom su pobijedili. Pompeo je nedavno izjavio da je KOVID bio sprečiv: „Kineska Komunistička partija je iskoristila pandemiju u svoje svrhe, što je sramno… Umjesto da pomogne svijetu, generalni sekretar Si Đinping je pokazao pravo lice svoje partije”.

Tramp je počeo sa rafalom optužbi bez dokaza da je Kina proizvela korona virus kao biološko i ekonomsko oružje, da je prikrivala opseg pandemije, da je Svjetska zdravstvena organizacija dio kineske propagandne mašine… Tu se nije stalo.

Bez obzira na mitove o tome kolika je kineska vojna moć, malo ko sumnja u američku vojnu nadmoć kada je u pitanju konvencionalno naoružanje. SAD i Evropu baca u paniku brzina napredovanja Kine na polju tehnologije, uključujući i informativnu tehnologiju, telekomunikacije i vještačku inteligenciju, čije korišćenje u političke i vojne svrhe je realnost.

Tramp Kinu optužuje za zloupotrebu tehnologije i flagrantno miješanje u američke unutrašnje poslove, za haj-tek špijunažu i pljačku intelektualne svojine, navodeći primjer pokušaja krađe rezultata istraživanja za pronalazak korona virus vakcine. Kina odbacje optužbe. No, nekoliko ljudi su nedavno osuđeni pred američkim sudovima za špijunažu za račun Kine.

Trampova taktika je da zemlje koje hoće da imaju dobre odnose sa SAD, moraju odigrati ulogu u sprovođenju njegove spoljne politike.

Primjer Britanije je ilustrativan. Vahvei je trebalo da uvede 5G tehnologiju. No, prije nekoliko dana Britanija je prekinula ugovor sa Vahvei-om, navodno jer bi povjerljive informacije mogle preko njih da padnu u ruke kineske države.

Cijena ovog poteza po britansku ekonomiju je oko sedam milijardi funti u novcu. Uz cijenu odlaganja uvođenja 5G tehnologije u nekim djelovima zemlje i do tri godine. Puno veća će biti indirektna cijena, koja će proizaći iz negativne ekonomske klime koju je ovaj potez priozveo. Vrijednost britanskog izvoza u Kinu je preko 30 milijardi funti, što je 6,8 posto njenog ukupnog izvoza. Velika Britanija mora računati na odgovor od strane Kine. To za Britaniju koja je izašla iz Evrope i panično se trudi da stvori novu ‘Globalnu Britaniju’ i nađe nove ekonomske partnere, nije naivna stvar.

Kinezi su optužili Britaniju da je podlegla američkom pritisku jer je prije samo četiri godine tadašnja konzervativna vlada smatrala Kinu „najboljim novim prijateljem” kojem su otvorili vrata za investicije i u britansku nuklearnu energiju i u sektor komunikacija.

Australija je u sličnoj situaciji. Njoj je SAD dodijelio ulogu da testira odlučnost kineske mornarice da ostane u djelovima Južnog kineskog mora, koje Amerika smatra anektiranim. Australija bi trebalo da tamo izvede vojne vježbe. Kina je bitan trgoviski partner Australije, pa mora da da odluči da li joj je manja šteta da naljuti Kinu ili Ameriku.

Zapadni tip kapitalizma je isprogramiran da raste i ima nezasitu glad za investicijama koje Kina nudi u izbobilju. Zapad im ne može odoljeti. Žudnja za kineskim novcem je dovela do toga da je i marginalizovanje Kine postalo gotovo nemoguće. Kina može da uzvrati ekonomski. To zapadni režimi, koji moraju da održavaju visoki standard birača, često ne mogu da sebi priušte.

Na samitu EU i Kine, prije nekoliko dana, ton je pooštren, ali predsjednica EU komisije Ursula von der Lejden je govorila i o kooperaciji i partnerstvu. Taj je jezik Tramp izbacio iz upotrebe.

EU kao politički bič koristi kršenja ljudskih prava muslimana Ujgura i stanovnika bivše britanske kolonije Hong Konga koji mjesecima protestuju. Ali i ne može da zauzme moralno superiornu poziciju kada Izrael, koji decenijama ilegalno okupira Palestince, ima povlašćeni pristup EU tržištu. Ili kada EU prodaje ogromne količine oružja Saudijcima, koji vojno intervenišu u Jemenu, jednoj od najsiromašnijih zemalja u svijetu, uz glad i ogromne žrtve među civilima.

Britanski ministar spoljnih poslova Dominik Rab se suočio sa sličnim problemom. Govorio je da oslanjanje na kineske državne firme, kao što je Vahvei, dovodi u pitanje bezbjednst Velike Britanije. Pitanje – kako je onda moguće da ostavlja britanske nuklearke u rukama kineskih investitora – ostavio je bez pravog odgovora.

U Americi politički rat nije zahvatio trgovinske odnose. Dugogodišnji pregovori, čija je prva faza završena u januaru ove godine, rezultirali su popravljanjem trgovinskog balansa u korist SAD-a, što je bilo jedno od glavnih Trampovih predizbornih obećanja. Kina se obavezala da će uvestii dodatnih 200 milijardi dolara, uglavnom u poljoprivrednim proizvodima iz država u kojima Tramp računa na glasove. Izvjesno je da će Tramp dati sve od sebe da ovo ostane nepromijenjeno. Komentatori ističu da je oblast trgovine jedino more mira između dvije ozbiljno zavađene zemlje.

Svijet se mijenja. U svijetu koji, za sada, ima samo jednu vojnu supersilu, glavna briga nije prijetnja državama već njihovim interesima. Novi neprijatelj, koji je zamijenio terorizam, je Kina.

Da li će nas Tramp odvesti u vreli, moguće nuklearni rat sa Kinom? Analitičari kažu da je to malo vjerovatno, ali ne i sasvim nemoguće. Ako ocijeni da je to jedini način da osigura ostvarenje svojih političkih ambicija.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo