Povežite se sa nama

SVIJET

BAUK ŽUTIH PRSLUKA KRUŽI EVROPOM: Vrijeme bijesa

Objavljeno prije

na

Pokret ,,žuti prsluci” rođen je u francuskim rubnim gradovima i po selima u unutrašnjosti, daleko  od blještavila velikih gradova. U tim područjima začet je i zapadni populistički talas. S protestima „žutih prsluka“, koji su se iz Francuske proširili na Belgiju, Holandiju, Mađarsku, Bugarsku…, postavlja se pitanje da li je ovo posljednje poglavlje neoliberalne bajke u koju više niko ne želi da vjeruje

 

Novi ustupci koje je predsjednik Emanuel Makron najavio u dugo očekivanom obraćanju naciji u ponedjeljak tek treba da ubijede pokret ,,žutih prsluka” koji od 17. novembra demonstira na ulicama francuskih gradova. Pokret nastavlja mobilizaciju dok se u javnosti sve više pominje novi prostest u subotu.

Francuski predsjednik je razumio poruku svog bijesnog naroda. Obraćajući se naciji, on je priznao da dio krivice za trenutno stanje u Francuskoj snosi i sam. Radi rješavanja krize koja se smatra najvećom od kada je u maju 2017. došao na vlast, Makron je  obećao niz ustupaka. Među njima su povećanje minimalne zarade od 2019. godine za 100 eura mjesečno i razne olakšice za zaposlene i penzionere s malim primanjima: smanjenje poreza na penzije, ukidanje oporezivanja prekovremenih sati, odustajanje od nekih planiranih državnih nameta…

Prethodno je vlada povukla odluku o povećanju akciza na goriva koja je i pokrenula krizu ,,žutih prsluka”, pa dovela do rušilačkih protesta u kojima su do sada tri osobe poginule, više stotina  povrijeđeno, nekoliko hiljada uhapšeno a neki već i osuđeni. Te akcize više se i ne pominju.

Mnogi Francuzi su na društvenim mrežama kritikovali Makronovo obraćanje iz Jelisijeske palate, prije svega jer se radilo o snimljenom, a ne govoru uživo, što smatraju nedostatkom poštovanja prema građanima. Postavljaju i pitanja kako će neki ustupci biti sprovedeni jer se ,,ne dira u novčanike bogataša”.

Mnogi stručnjaci smatraju da o Makronovi ustupci nisu uspjeli da u potpunosti smire bijes građana. „Žuti prsluci“ priznaju da su vrata k vlastima otvorena ali da će oni nastaviti da se bore.

Dojčlandfunk, njemački javni radio navodi kako su prije godinu dana Francuzi praktično nijemo posmatrali kako novoizabrani predsjednik smanjuje porez na imetak; onda skoro da nisu pružili otpor protiv reformi tržišta rada i željeznice.

,,Sada kreće lavina. Niko ne može reći koga će zatrpati. Žuti ustanak potresa francuske temelje. Simbol države, predsjednik, je poljuljan, gotovo prežaljen – već sada je žrtva revolucije koju nije znao da predvidi“, dodaje Dojčlandfunk.

Kada je Emanuel Makron postao najmlađi predsjednik Francuske bio je okružen divljenjem. Raniji premijer Velike Britanije Toni Bler, predstavnik ,,treće opcije” koju su pokrenuli američki predsjednik Bil Klinton i njemački kancelar Gerhard Šreder sa svojim ,,novim centrom”, nije štedio komplimente za Makronovu „zapanjujuću ideološku jasnoću“.

Makron se predstavlja kao centristički liberal. Odbija  da je ekonomski ,,ultra-liberal”. Danas ga smatraju libertarijancem sa socialalno liberalnim gledištima.

Protesti „žutih prsluka“  su se iz Francuske proširili na Belgiju i Holandiju, Mađarsku, Bugarsku… Postavlja se pitanje da li je ovo posljednje poglavlje neoliberalne bajke u koju više niko ne želi da vjeruje?

Profesor Vil Davies s londonskog Univerziteta Goldsmits ponudio je kratku definiciju neoliberalizma kao sistema (ne ideologije), opisujući ga kao „razbijanje iluzija politike ekonomijom“. Pod tim se podrazumijeva prinudno uvođenje tržišne logike u sve forme društvenog života, čime se drastično sužava prostor političkog izbora. Daviesova definicija se može parafrazirati i kao kasapljenje politike pravilima ekonomije.

Od osamdesetih bilo je jasno da postoji cijena za prilagođavanje zapadnih društava novom ekonomskom modelu – žrtvovanje evropske i američke radničke klase. Niko nije smatrao da će to pogoditi i srednju klasu. Sada je očigledno da novi model ne samo da je oslabio rubove proletarijata već i društvo u cjelini. Današnja neokonzervativna restauracija je izvorište opšteg osjećanja lične i kolektivne nesigurnosti.

Paradoks je, smatra  Gardijan, da ovo nije rezultat neuspjeha globalizovanog ekonomskog modela, već njegovog uspjeha. ,,U posljednjih nekoliko decenija, francuska ekonomija, poput evropskih i američkih, nastavila je da stvara bogatstvo. Stoga smo u prosjeku bogatiji. Problem je što je  ujedno povećana nezaposlenost, nesigurnost i siromaštvo. Centralno pitanje, dakle, nije da li je globalna ekonomija efikasna, već šta s ovim modelom kada ne uspostavlja i ne njeguje koherentno društvo?”

Pokret ,,žuti prsluci” rođen je u francuskim rubnim gradovima i po selima u unutrašnjosti, daleko  od blještavila velikih gradova. U tim područjima začet je i zapadni populistički talas. Američka periferija dovela je Donalda Trampa u Bijelu kuću. Italijanska periferija – mecođorno, ruralna područja i mali sjeverni industrijski gradovi – izvor su njenog populističkog talasa. Ovaj protest sprovode pripadnici klase koji su nekad bili ključna referentna tačka za politički i intelektualni svet koji ih je sada zaboravio…

Ekonomska podjela između periferne Francuske i metropola ilustruje razdvajanje elite i naroda iza nje. Zapadne elite postepeno su zaboravile ljude koje više ne vide. Uticaj „žutih prsluka“ i njihova podrška javnom mnjenju, začudila je političare, sindikate i akademike, kao da su otkrili novo pleme u Amazonu, primjećuje Gardijan.

Radi se o politikama koje su uvećale nejednakost i smanjile standard života. Pol Mason u Gardijanu piše kako u odnosu na doba prije 40 godina uočava dvije bitne promjene.

Prvo, moderni menadžment zahtijeva visoki nivo retoričke ubjedljivosti na poslu, naročito od radnika s najmanje moći: od njih se traži da nam požele srećan put, dobar dan ili da nam prodaju toblerone kada kupujemo vodu u trafici. Drugo, za ljude s niskim kvalifikacijama ili niskim dohotkom rad danas podrazumijeva više prinude nego što je to bio slučaj u predneoliberalnoj eri.

Prijetnja otkazom nije samo izričita: njom se prijeti svakoga dana. Uz to idu slučajevi maltretiranja, favorizovanja i seksualnog zlostavljanja. Na najizloženijim pozicijama, u zanimanjima kao što su vožnja taksija i kamiona, obezbjeđenje i čišćenje, postoji neprekidna prijetnja stvarnim nasiljem. U svakodnevnom životu, na samom dnu platne ljestvice svako poznaje nekoga ko je povezan s organizovanim kriminalom niskog intenziteta.

Sve to dovodi do jakih iako potiskivanih frustracija. Frustracije bi se vjerovatno prelile u revolt da ljudi nisu neprekidno zabavljeni netrpeljivošću prema rasnim i vjerskim razlikama svojih sugrađana.

LJude ne brinu samo stagniranje plata i ukidanje javnih usluga, već i gubitak moći da utiču na politike koje oblikuju njihove živote. Materijalna oskudica sagledava se kroz prizmu gubitka političkog glasa.

Ljude je razočaralo to što se ne  samo tradicionalna ljevica i desnica, već sâm politički sistem i institucije  uporno oglušuju o njihove potrebe i interese. U Francuskoj je Makron sa svojim patricijskim stavom i tačerističkim reformama to samo dodatno pogoršao.

Mnogi odbacuju nezadovoljnike kao neobrazovane ili pune predrasuda, a njihove zahtjeve smatraju nazadnim ili nerazumnim. Ali nije nerazumno populističko nezadovoljstvo, već su to politike i instititucije koje ga proizvode. Puno se govori o političarima koji su „izgubili dodir sa realnošću“. To najbolje ilustruje činjenica da skoro čitavu deceniju političari više brinu o populizmu, nego o politikama koje izazivaju nezadovoljstvo građana.

Populizam se sastoji od dva elementa. Jedan je nezadovoljstvo tradicionalnim političkim partijama i institucijama, dok je drugi konkretna politička artikulacija ovog nezadovoljstva.

Opadanje moći radničke klase i radničkih pokreta doprinijelo je prikrivanju ekonomskih i političkih uzroka društvenih problema. Društvena pitanja se više ne prelamaju kroz prizmu klase, već kroz prizmu kulture. Drugi, bilo migranti ili muslimani, sve više se prepoznaju kao prijetnja radničkoj klasi. To je ekstremnoj desnici omogućilo da uobliči ovo nezadovoljstvo i dobije povjerenje glasača na izborima.

Ipak, francuski protesti pokazuju da je odnos ekonomskog i kulturalnog znatno složeniji. Neposredni povod za proteste bio je ekonomski – podizanje cijene goriva. Protesti su bili i izraz bijesa zbog opadanja životnog standarda radničke klase širom Evrope.

Pojedini komentatori tvrde da je nezadovoljstvo ljudi prije svega odraz osjećanja kulturalnog gubitka zbog imigracije. Ljudi intuitivno znaju da se njihova osjećanja identiteta, mjesta, nacije i klase mogu vratiti u proces odlučivanja jedino suspenzijom postojećeg sistema – što objašnjava jačanje opozicije neoliberalizmu i sa lijevih i sa desnih pozicija.

,,Strah od budućnosti“ na koji ukazuju kvalitativna istraživanja populacije birača koja podržava nacionalističku desnicu za mnoge od njih je racionalan. Oni su uplašeni, depresivni i gnevni u svijetu realno nesigurnih radnih mjesta, loših uslova stanovanja i porasta nejednakosti.

 

Komešanja u Evropi

Kriza s kojom se Makron suočava puno govori i o širem nezadovoljstvu i komešanju u Evropi, od mjera štednje poslije početka globalne finansijske krize 2008. primijenjenih u Grčkoj, Španiji, Portugaliji, Irskoj, do brexita u Velikoj Britaniji.

Šokantni izborni rezultati u Italiji manifestacija su trenda viđenog u Sjedinjem Američkim Državama s Trumpovom pobjedom, na referendumu o brexitu, te kroz uspon dersničarskog Nacionalnog Frona Marine Le Pen u Francuskoj ili ekstremne desnice u prosperitetnoj Njemačkoj. To je, po Joanisu Balampanidisu, istraživaču iz Centra za političke studije atinskog univerziteta Panteon, bijes koji kipti u autsajderima, naročito mladim ljudima koji su prvi na udaru efekata deregulacije tržišta rada i gašenja socijalne države, ali i u regionima s visokim stopama nezaposlenosti i niskim nivoom obrazovanja.

Nema direktne korelacije s prisustvom imigranata, ali očigledno je da društvena mobilnost koja vodi samo naniže, izaziva strah. Uz to uvijek ide i evroskepticizam. Italija je primila disproporcionalno veliki broj izbjeglica koje druge zemlje EU odbijaju da prihvate.

Gubitnici procesa globalizacije osjećaju se, u materijalnom i simboličkom smislu, sve udaljenijim od kosmopolitskih grupa visokokvalifikovanih elita.

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠESTI MJESEC NAPADA NA GAZU: Ključ rješenja u pogrešnim rukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedostatak političke petlje Džoa Bajdena u komunikacji sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, uz kombinaciju molbi, upozorenja i izraza bezrezervne odanosti Izraelu, rezultirao je nastavljanjem  genocidnog pohoda. Zovu ga  “rat protiv žena i djece”

 

 

Na drugi dan za muslimane svetog mjeseca Ramazana, u utorak 12.marta ni Palestinci Gaze, ni oni koji žive u okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu, nijesu bili poštedjeni genocidne rutine umiranja, ranjavanja i razaranja.

Krvavi balans  sto pedeset osmog  dana uništavanja  Gaze je desetine ubijenih i ranjenih civila u bombardovanju iz vazduha, sa mora i sa kopna duž čitave površine Gaze, sa najvećim intenzitetom u sjevernom dijelu.

Palestinska novinska agencijka WAFA, javlja da su razaranja izraelskih ratnih aviona posebno skoncentrisana na Gaza siti i okolinu. Ovo je žarište rata od prvih dana agresije Izraela, a većina populacije iz ovog dijela protjerana je na jug Gaze u okolinu grada Rafa uz granicu sa Egiptom. Preko milion etnički očišćenih Gazana živi u improvizovanim šatorima, u jezivim uslovima. Bez dovoljno hrane, vode, elementarne medicinske pomoći, sanitarija i bez zaštite od stalnog bombardovanja.

U beskrajnim naseljima pod šatorima haraju bolesti, a žrtve genocida počinju u sve većem broju da umiru i od tihih ubica, od gladi i žedji. Fotografije koje kruže socijalnim medijima, a kojima daju kredibilitet novinari iz Gaze, su zastrašujuća ilustracija kumulativnog učinka mjeseca gladi, žeđi i terora kojima prvo podliježu najslabiji: djeca, stariji i bolesni.

Neki pokušavaju da se vrate na sjever u mjesta gdje su živjeli. Smatraju da je smrt neizbježna, pa makar da umru na svome.

Rijetki uspijevaju, a kad stignu ne propoznaju ni jedno crtu iz svojih života prije oktobra.  Često ne mogu da pronadju gdje im je bila kuća.Pokušavaju da prežive pod napadima još intenzivnijim nego na jugu i bez humanitarne pomoći koja u ovaj dio nije stizala od početka rata.

Izrael je na ruševinama sjevernog dijela Gaze uspio da izgradi saobraćajnicu koja kida Gazu poprečno na dva dijela. Preko nje se može preći samo kroz punktove koje kontroliše okupaciona vojska, koja je stekla reputaciju da puca na sve što mrda, i koja ako postavlja pitanja ne čeka na odgovore.

Radi se o koraku u pravcu ostvarenja otvorenog plana Izraela da čitavu Gazu isprazni od palestinske populacije, čemu se verbalno protive i SAD i EU. Iz tog razloga, ali i zbog žestokog otpora boraca Gaze, ovaj plan je samo donekle sproveden i to upravo u sjevernom dijelu, jer ga Izrael, navodno, drži  pod kontrolom.

Ovo je ilustracija stepena neuspjeha petomjesečnog vojnog pohoda Izraela na Gazu. Uprkos tome što ima najmodernije oružje iz nepresušnih SAD i EU arsenala, uprkos taktici uportrebe neprimjerene sile i neselektivne devastacije svega što im se nadje na putu, Izrael još uvijek snosi ogromne žtrve u napadima pokreta otpora. Oko 600 izraelskih vojnika je do sada izgubilo živote, a radi se o umanjenoj cifri koja isključuje vojnike iz specijalnij jedinica, čija imena se ne objavljuju. Preko 3200 vojnika je ranjeno i realno je očekivati da će bilans žrtava rasti na obje strane, dok se ne uspostavi primirje.

U poredjenju sa palestinskim žrtvama izraelske se čine neznatnim, ali se treba podsjetiti da su ove brojke šokantne za Izraelce. Oni nijesu navikli da ginu upravo zbog taktike “minimalizovanja svojih žrtava”’ koja rezultira masovnim “kolateralnim” žrtvama na palestinskoj strani.

U tom stilu je preko noći i do podne 12. marta, na sjeveru ubijeno 10 ljudi, a ranjeno 20. U gradu Deir Il Balah u centralnom dijelu, bombardovana je privatna kuća iz koje je do sada izvadjeno osam tijela, žena i djece, dok su mnogi još pod ruševinama.

U okolini grada Kan Junis ubijeno je nekoliko desetina ljudi a bombe su padale i južnije po gradu Rafa i tik uz šatorsko naselje sa izbjeglicama.

Da bi se mogao zamisliti teror populacije Gaze, treba se sjetiti da se radi o komadiću zemlje koji je dugačak 41 kilometar ,a širina mu je od pet do 13 kilometara!

Nedostatak političke petlje Džoa Bajdena u komunikacji za izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, uz kombinaciju molbi, upozorenja i izraza bezrezervne odanosti Izraelu, rezultirao je nastavljanjem  genocidnog pohoda. Zovu ga rat “protiv žena i djece”  sa preko 100 hiljada žrtava i sa dva miliona ljudi koji gladuju, dok na stotione UN i drugih šlepera sa humanitarnom pomoći čekaju danima na granici sa Egiptom i na dijelu granice sa Izraelom.

Apeli i molbi  Bajdena, saveznika koji obezbjedjuje oružje, novac i PR podršku, ne uspijevaju  da pomjere šlepere preko granice i bar donekle utišaju uzavrelo domaće javno mjenje u ključna predizborna vremena. Netanjahu zna da  svojim akcijama dodaje Bajdenovoj političkoj impotenciji i da pothranjuje Bajdenov  pogubni imidž zaboravnog starca koji se ne snalazi najbolje u svijetu u kome bi trebalo da igra vodeću ulogu.

Netanjahuovi motivi uključuju i onaj koji se smatra najvažnijim: kraj rata u Gazi značio bi i kraj njegove političke karijere, a vjerovatno i gubljenje slobode zbog optužbi za korupociju. Drugi bitan motiv Netanjahua je da sa sebe spere optužbe da je zaspao na poslu i omogućio napad iz Gaze i da demonstrira da je spreman na totalnu eliminaciju, po svaku cijenu, otpora Palestinaca. .

Nije nelogičan ni motiv da bi poraz Bajdena i pobjeda Trampa bili u interesu Izraela.Makar za dlaku, Trampova podrška Izraelu bila  bi “bezrezervnija “.

Što se tiče Bajdenove motivacije, jedno je jasno: Izrael je do te mjere bitna politička ekspozitura SAD-a na Bliskom istoku, da nema toga što Izrael može uraditi, da zavrijedi prekid vojne i političke podrške ili, ne daj bože, primjenu sankcija.

Činjenica je da Bajden podržava rat protiv Gaze, i šire protiv Palestinaca, ali ne može  sebi da priušti reakciju javnog mnjenja na horor slike pomora civila nasiljem i gladju.

Kad je svijet zahvaljujući društvenim mrežama,  i medijskim kućama, kao što je Al Jazira, počeo da gleda direktan prenos genocida u Gazi, eksponirana je uloga SAD i drugih moćnih zapadnih zemalja kao nesumnjivih ključnih kolaboranata.

Bajden je promijenio ton, ali ne i suštinski pristup. Odlučio je da uvede sopstvene inicijative kojima je cilj  da utole, po riječima komentatora “glad SAD medija za pozitivnim vijestima”,  a ne glad miliona u Gazi.

Američki avioni su počeli padobranima da spuštaju humanitarnu pomoć. Njihova ukupna količina se može smjestiti u jedan šleper, a prije oktobarskog razaranja je Gazi trebalo 500 šlepara da se održi u životu.

Haos koji je stvorio ovaj Bajdenov okrutni medijski spin je bio očekivan. Paketi čiji se padobrani nijesu otvorili ubili su petoro ljudi, od kojih su dvoje bili djeca i doveli su do razdora medju prevelikim brojem očajnika koji se bore za dio nedovoljne količine hrane.

Simultano sa “bombardovanjem Gaze hljebom “,  SAD šalju sljedeću tranšu oružja Izraelu. “Da umremo siti”, komentarišu Palestinci.

Druga Bajdenova ideja je da SAD armija izgradi luku u Gazi za dostavljanje pomoći, a da američki vojnici ne kroče na tlo Gaze. Radi se o još ciničnijem medijskom spinu, kome treba dva mjeseca da zaživi i koji će, ako mu ne istekne rok političke upotrebljivosti, dovesti u opasnost živote još većeg broja Gazana, koji će biti na meti i SAD i izraelskih vojnika, sumnjičavih i lakih na okidaču.

Bajden pokušava i promjenu režima u Izraelu. U izuzetno neobičnom potezu, rezervisanom za opozicione lidere neprijateljskih zemalja, Stejt department je nedavno pozvao u zvaničnu posjetu Netanjahuovog rivala Beni Ganca, koji je član  Ratnog kabineta Izraela. Razbjesnjeli Netanjahu je naredio izraelskoj SAD ambasadi da ignoriše Gancovu posjetu.

Izvještaj obavještajnih službi SAD-a o potencijalnim prijetnjama i procjena njihove opasnosti po SAD, koji je objavljen prije desetak dana, govori da su potezi Netanjahua rizični po medjunarodnu poziciju i Izraela i SAD.

Isti izvještaj ne izražava optimizam oko brzog završetka rata u Gazi. Dovode se u pitanje šanse izraelske vojske da pobijedi Hamas. Predvidja se da Hamas može da opstane u produženom ratu i da se regeneriše. Očekuje se i da će rat u Gazi dovesti do radikalizacije u drugim djelovima svijeta i do radjanja novih militantnih i ekstremnih grupa.

Izvještaj eksplicitno kaže da je pozicija Netanjahua kao lidera u opasnosti zbog odbijanja da prihvati pregovore o palestinskoj državi. Očekuje se i nastavak protesta unutar Izraela sa zahtjevima za Netanjahuovim smjenjivanjem i novim izborima.

Ključ rješenja je u rukama SAD-a. Može se reći nažalost, jer Bajden propušta istorijsku šansu da kao lider uradi pravu stvar i za Palestince i za svoju zemlju, koja sebe vidi kao lidera “slobodnog svijeta “ i sve je usamljenija u tom mišljenju.

Stanovnici Gaze slave Ramazan gladni, u stotinama razrušenih džamija. Imaju bezrezervnu i glasnu solidarnost i podršku miliona običnih ljudi širom svijeta.

Rat u Gazi je predočio mnogima da lideri koji treba da ih zastupaju shvataju tu dužnost kao formalnost i nemaju moralnih dilema kad ignorišu svoju javnost i svrstaju se uz zemlju za koju Medjunarodni sud pravde u Hagu kaže da protiv nje ima osnova optužba za genocid.

Na nedavnom masovnom protestu za Palestinu u Londonu, vidjela sam plakat:  Palestina će nas sve ostoboditi. Nadati se da se ne radi samo o tračku nade,  već o lavini koja je nezustavljiva.

Izvjesno je da svijet nikad neće biti ono što se mislilo da je prije 7.oktobra. Zvjerstva koja čini  Izrael,  uz podršku čelnika razvijenih zemalja, izazvala  su budjenje i masovna previranja koja dovode u pitanje stubove na kojima počivaju zapadne demokratije.

 

Crne statistike Gaze, utorak 12. marta

  • 31,112 ubijenih, uz nekoliko hiljada nestalih
  • Najmanje 72,760 ranjenih
  • 25-oro djece je od početka marta umrlo od gladi i dehidracije
  • Tim Euro-Mediteranian hjuman rights monitor-a javlja sa terena u Gazi o dnevom umiranju starijih osoba od gladi i nedostatka liječenja
  • Žrtve se u Gazi sahranjuju u impovizovanim grobljima kojih ima preko 140 medju ruševinama kuća
  • 423 Palestinaca je ubijeno na okupiranoj Zapadnoj obali u Istočnom Jerusalimu.

Neznanje je prijatelj kolonizatora

620 hiljada djece i omladine Gaze su ostali bez obrazovanja

378 škola i svaki od 12 univerziteta, su potpuno uništeni ili ošteceni

255 učitelja i 5,500 djaka i studenata je ubijeno

95 univerzitetskih profesora je ubijeno, a nekima je okupaciona vojska javila telefonom da su na meti

10 hiljada djaka, nastavnika i profesora je ranjeno

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ALEKSEJ NAVALJNI, RUSIJA I SMRT: Tamna je noć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča o poslednjim danima Alekseja Navaljnog počela je kada se svojevoljno vratio u Rusiju 2021. nakon liječenja u Njemačkoj. Potom kreće njegova zatvorska golgota. Krajem 2023. čak je nestao na par sedmica. Najveći kritičar Putinovog režima premješten je tada u zloglasni arktički zatvor u kojem će pod nejasnim okolnostima umrijeti prošle nedjelje

 

Dokumentaristi koji su prije par godina pratili život i politiku Alekseja Navaljnog nakon trovanja novičokom, upitali su ga na samom početku filma: „Ako bi bio ubijen koju poruku ostavljaš ruskom narodu?“ „Ma daj, kao da snimaš za slučaj da budem ubijen. Hajde da napravimo drugi film“. Oskarom nagrađeni dokumentarac ispao je i jedno i drugo. Dokumentovao je događaje od sibirskog trovanja i razotkrivanja počinilaca do hapšenja na aerodromu. Ujedno i film o početku kraja najvećeg ruskog opozicionara.

Nakon trogodišnjeg boravka u zatvorima Rusije stigla je vijest o smrti Navaljnog.  Ruska zatvorska uprava objavila je prošlog petka da je zatvorenik Navaljni A.A. umro. Imao je 47 godina. Njegova smrt uzburkala je svijet.

Kremlj je rekao da je Vladimir Putin obaviješten o smrti Navaljnog. Navodno je tih dana predsjednik uslikan kako se sastaje sa radnicima u Čeljabinsku. Predsjednička kampanja ide dalje.

„Ne znamo tačno šta se dogodilo, ali nema sumnje da je smrt bila posljedica nečega što su učinili Putin i njegovi nasilnici”, rekao je predsjednik SAD-a Džo Bajden. I ostatak poruka sa Zapada su bile sličnog tona.

Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da su reakcija zapadnih čelnika apsolutno neprihvatljive i nečuvene.

Ima i onih sa opreznijim stavom poput brazilskog predsjednika. „Ako postoji sumnja u vezi smrti, prvo moramo sprovesti istragu kako bismo saznali od čega je umro”, rekao je Lula da Silva.

„Nije ‘Navaljni umro’, nego je ‘Putin ubio Navaljnog'”, jasni su iz kabineta preminulog političara. Kira Jarmuš, njihova glasnogovornica rekla je da će pokret i ciljevi za koje se zalagao Navaljni živjeti. Isto je ponovila i Julija Navaljni supruga pokojnog opozicionara, obilježavajući nastavak borbe.

Priča o poslednjim danima ruskog opozicionara počela je kada se on svojevoljno vratio u Rusiju 2021. nakon zdravstvenog tretmana u Njemačkoj. Čim je sletio uhapšen je. Terećen je za  kršenje uslovne kazne izrečene nakon što je u decembru 2014. osuđen na tri i po godine zatvora, uslovno na šest godina, za prevaru i pranje novca.. U avgustu 2023. Navaljni je osuđen na dodatnu kaznu zbog navodnog ekstremizma.

Prve dane proveo je u zloglasnom zatvoru Matroškaja tišina. Krajem prošle godine, nestao je iz zatvora IK-6 Melehovo u blizini Moskve u kom je bio smješten od 2022. Posumnjalo se da je prebačen u koloniju s „posebnim režimom”. Njegov tim tih dana slao je zahtjeve u gotovo 200 ruskih istražnih pritvorskih centara u potrazi za više informacija o nestalom kolegi. Bezuspješno. Kremlj nije odgovorio na pitanja. Putinov glasnogovornik rekao je da njegov tim nije imao „niti namjeru niti sposobnost da prati sudbinu zatvorenika”.

Nekoliko sedmica kasnije je otkriveno da je prebačen u udaljenu zatvorsku koloniju na Arktiku u kojoj je proveo vrijeme do kraja života.

Nije se predavao ni tih dana. Potvrdio je dobro raspoloženje pri dolasku u snijegom zametenu Kaznenu koloniju IK-3 iznad Arktičkog kruga. Novi dom poznat kao kolonija „Polarnog vuka”, smatra se jednim od najtežih zatvora u Rusiji. Zatvor se nalazi oko 1900 km sjeveroistočno od Moskve. „Nije bilo hladnije od 32 stepena celzijusa”, rekao je Navaljni u januaru o svojim zatvorskim šetnjama i dodao da čak i na toj temperaturi možete hodati više od pola sata samo ako vam izrastu novi nos, nove uši i novi prsti. Objavio je i sliku svog dvorišta za šetanje ograđenog betonskim zidovima sa rešetkama na vrhu. Radi boljeg doživljaja , spomenuo je scenu iz filma Martina Skorsezea The Revenant u kojoj se Leonardo DiCaprio skriva od hladnoće u lešini konja. „Mislim da to ovdje ne bi uspjelo. Mrtav konj bi se smrznuo za 15 minuta”, rekao je. Nekih mjesec dana kasnije, skončao je  iza zidina arktičkog zatvora.

Sa sobom je odnio nekolike decenije političkog aktivizma i borbe protiv korupcije, ali i brojne kontroverze. Ostale su bez dobrog opravdanja njegove veze sa određenim nacionalističkim strukturama. Redovno su pod lupu dolazile njegove ksenofobične izjave posebno vezane za imigrante iz srednje Azije i Kavkaza i zahtjevi za čvršćom migrantskom politikom. Dobar dio javnosti zamjerio mu je podršku vezanu za rusku agresiju na Gruziju 2008. godine.

Slučaj Navaljni nije prvi takav u Putinovoj Rusiji. Ubistva, smrti i pokušaji atentata na opozicionare, novinare i aktiviste uobičajeni su tokom četvrt vijeka vladavine ruskog predsjednika. Oni bliski žrtvama i nekolicini preživjelih okrivili su ruske vlasti, a Kremlj je uvijek spremno negirao umiješanost.

Posebno je bilo potresno ubistvo Borisa Njemcova potpredsjednika vlade Borisa Jeljcina. Bio je popularan političar i oštar kritičar Putina. Februarske noći 2015. godine ubili su ga napadači na mostu u blizini Kremlja. Pet muškaraca iz Čečenije osuđeno je za njegovo ubistvo. Njegovi saveznici smatrali su da je to bio pokušaj prebacivanja krivice sa vlade.

Opozicionar i pomoćnik Njemcova Vladimir Kara-Murza preživio je ono za što se vjeruje da su bili pokušaji trovanja 2015. i 2017. Njegova supruga rekla je da su doktori potvrdili da je otrovan, a advokat da je policija odbila istragu. Prošle godine je osuđen za izdaju. Kazna – 25 godina zatvora. U januaru je premješten u zatvor u Sibiru.

Političar Sergej Jušenkov ubijen je pred svojim stanom u Moskvi 2003. godine, nekoliko sati nakon što je završio registraciju svoje stranke za predstojeće parlamentarne izbore.

Aleksander Litvinenko, bivši agent KGB-a i FSB-a, teško se razbolio u Londonu nakon što je popio čaj pomiješan sa radioaktivnim polonijumom-210. Umro je tri nedjelje kasnije. On je  istraživao ubistvo ruske novinarke Ane Politkovskaje kao i navodne veze ruske obavještajne službe sa organizovanim kriminalom. Prije nego što je umro, Litvinenko je rekao novinarima da FSB još vodi laboratoriju za otrove koja datira iz sovjetske ere.

Bivši ruski obavještajac, Sergej Skripal, otrovan je u Britaniji 2018. vojnim nervnim otrovom novičok. U dokumentarcu Navaljni, centralna figura  filma govori o mudrosti odabira novičoka za njegovo sibirsko trovanje. Samo godinu nakon slučaja Skripal. „To je tako pametno“ izjavio je Navaljni u filmu dodajući da će razumni ljudi odbiti da vjeruju da bi Kremlj iskoristio isti način, koji je, smatra on, njihov autorski pečat.

Ubijeni su u Rusiji i brojni novinari koji su kritikovali vlasti. Politkovskaja, novinarka Novaja Gazete ubijena je u liftu svoje stambene zgrade u Moskvi 2006. Sedmog oktobra, na Putinov rođendan. Ovaj medij izgubio je još šest novinara, među kojima su i Anastasija Baburova i Juri Ščekočikin. On je umro od iznenadne i teške bolesti 2003. Istraživao je korumpirane poslove i moguću ulogu ruskih sigurnosnih službi u bombaškim napadima na stanove u ruskim gradovima 1999. za koje su okrivljeni čečenski pobunjenici. Njegove kolege insistirali su na tome da je bio otrovan i optuživali vlasti da namjerno ometaju istragu. Baburova je ubijena 800 metara od Kremlja, zajedno sa advokatom Stanislavom Merkolovim koji je zastupao Politkovskaju.

Prema bazi CPJ nevadine organizacije koja promoviše slobodu štampe u periodu Putinove vladavine od 2000. do danas na teritoriji Rusije je ubijeno 26 novinara. Eliminacije su počele i prije Putinove ere, pa je brojka stradalih boraca za slobodu riječi mnogo veća govore podaci CPJ-a. ,,Slobodomisleći novinari u Rusiji moraju i te kako paziti šta pišu. Ono što vlasti zovu „diskreditacija ruskih oružanih snaga” može donijeti 5 godina zatvora, dok za širenje ‘lažnih informacija’ o armiji i njenim aktivnostima može rezultirati robijom do 15 godina”, pisao je naš nedjeljnik prošle godine.

Tokom godina evidentiran je veliki broj sumnjivih smrti, samoubistava i nesreća koje su se dogodile nekada ljudima iz vladajućih struktura i biznismenima.

Među poslednjim iznenadnim smrtima stigla je ona Jevgenija Prigožina i Wagnerovih visokih poručnika u vazdušnoj nesreći prošlog avgusta. Sve se dogodilo dva mjeseca nakon što je Prigožin pokrenuo oružanu pobunu koju je Putin nazvao izdajom. Stradali je prije smrti oštro kritikovao ruski vojni vrh i doveo u pitanje motive za rat u Ukrajini.

Mediji odavno postavljaju pitanje šta očekuje Rusiju sa opozicijom koja je mrtva, raštrkana u egzilu ili u kućnom pritvoru. Preostale opozicione skupine i ključne političke figure imaju različite vizije o tome što bi Rusija trebala da postane i ko bi je trebao voditi.  Na glasačkom listiću za martovske predsjedničke izbore nema antiratnih kandidata koji bi dali makar simboličnu notu predstojećim izborima.

Da je gubitak Navaljnog težak udarac za opoziciju ocijenio je ovih dana i Mikhail Hodorkovski. „Aleksej Navaljni bio je vrlo bistar i harizmatičan vođa. Imao je talenat da zapali ljude, uvjeri ih u potrebu za promjenom”, rekao je ovaj bivši tajkun koji je proveo deceniju u zatvoru u Rusiji pod optužbama koje se naširoko smatraju političkom osvetom za osporavanje Putinove vladavine početkom 2000-ih.

Čak i da je ruska opozicija ujedinjena, postavlja se pitanje koliko bi problema mogli napraviti ovako zacementiranom državnom aparatu. Naročito zbog činjenice što su ruske vlasti uvele više zakona koji pooštravaju slobodu govora i zatvaraju kritičare. Hodorkovski kao jedan vid borbe vidi i ispisivanje imena Navaljnog na glasačkom listiću tokom predstojećih izbora.

 

Bjeloruski kopi-pejst

U Bjelorusiji sličan scenario.. „Igor Lednik, bivši član Bjeloruske socijaldemokratske stranke, aktivista i novinar, preminuo je u zatvoru”, objavila je njegova partija u utorak. Kao politički aktivista bio je osuđen zbog „klevete” predsjednika Aleksandra Lukašenka. Opoziciona čelnica u egzilu Svetlana Tikhanoskaja okrivila je vlasti za ovu smrt. „Režim ubija u zatvoru Bjeloruse koji su htjeli promijeniti život u svojoj zemlji nabolje”, napisala je na Telegramu. Smatra se da se u bjeloruskim zatvorima nalazi više od 1.500 političkih zatvorenika, među kojima su novinari, aktivisti i političari.

Jedan od onih koje potražuje Bjelorusija ovih se dana u Beogradu bori protiv ekstradicije Minsku. „Ako budem izručen, život će mi biti uništen”, rekao je 19. februara pred sudom u Beogradu Andrej Gnjot, bjeloruski novinar, reditelj i opozicioni aktivista.  Bjelorusija ga tereti za navodnu utaju poreza. Viši sud u Beogradu odlučio je u decembru da su ispunjeni uslovi za njegovo izručenje. Nakon podnijete žalbe, čeka se odluka Apelacionog suda.

„Prije tri dana je u zatvoru umro Navaljni. On se isto kao i ja borio protiv užasnog režima u njegovoj zemlji i ne bih da dijelim njegovu sudbinu. Kao i njega, i mene režim krivi za privredne prestupe. Prijeti progon i mučenje”, rekao je Gnjot u sudnici prenijeli su srpski mediji.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JUG GAZE U OČEKIVANJU KOPNENE INVAZIJE: Da li će Amerika dozvoliti genocid

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno  je  Senat SAD-a izglasao 14 milijardi dolara dodatne vojne pomoći Izrealu za ratni pohod na Gazu, povrh redovne  godišnje svote od tri milijarde dolara.  Nema ni najmanje sumnje da bi SAD mogle, da hoće, zaustaviti i genocid u Gazi i okupaciju Zapadne obale i Istočnog Jerusalima. Bez vojne i druge podrške SAD, točkići ratne mašine Izraela bi u kratkom roku prestali da se pokreću. Za senatora Barnija Sandersa, Amerika je ne samo učesnik u ratu protiv Gaze, već se u stvari radi o ratu Amerike, a ne Izraela

 

 

Tekst:Preko 130 dana destukcije Gaze i ništa se nije promijenilo osim intenziteta napada uz dramatični rast brojki ubijenih, ranjenih i statistika destrukcije prakticno svega sto su ljudi vjekovima stvarali na ovom komadiću zemlje koju su putopisci iz starina opisivali kao zeleni somot okružen pustinjom.

Do sada je u Gazi za četiri mjeseca ubijeno preko 28.500 ljudi. Radi ilustracije –  to je duplo više nego u Ukrajini za cijele dvije godine rata.

Bombardovanje se odvija čitavom dužinom od 40-tak kilomtara Gaze, uz prijetnju kopnene invazije grada Rafe i njegove okoline uz granicu sa Egiptom.U    Rafi pod šatorima zivi 1.4 miliona Palestinaca, više od polovine stanovnika Gaze protjeranih u ove  krajeve od strane Izraelskih okupatora, pod parolom da su bezbjedni za civile.

Rafom hara panični strah od kopnene invazije. Razlog je razumljiv, a istaknuta palestinka Hanan Ašaravi, koja je provela decenije u vrhovima Palestinske politike, je učinak očekivane kopnene invazije ovako opisala:  “Gustina izbjeglica u Rafi je takva da ako bacite kamen pogodićete 10 ljudi.

Strategiju minimalnog rizika koja je karakteristična za imperijalne ratove vodećih svjetskih vojnih sila posljednjih decenija, je rat Izraela u Gazi dovela  do nivoa koji je  Medjunarodni sud pravde u Hagu krajem januara ocijenio kao “vjerovatni” akt genocida. Ta doktrina uključuje i neselektivne napade enormnom razornom silom na široki prostor oko labavo definisanih “ vojnih ciljeva”, bez obzira na razmjere  civilnih žrtva, koje se tretiraju kao prihvatljiva kolateralna steta.

Nedavni primjer je “uspješna’ akcija oslobadjanja dva izraelska taoca u okolini Rafe koju su životima platili stotinak Palestinaca.

Jos jedan aspekat ovog rata, koji se zbog  učinka naziva ratom protiv civila, je tehnika ciljanja civila od strane snajperista, uključujuci i osoblja unutar bolnica. Ovo se trenutno dogadja u Naser bolnici u gradu Kan Junis, gdje je prije neki dan  snajper pogodio doktora i još jednog člana medicinskog osoblja. Naser bolnica je jedna od pet bolnica u čitavoj Gazi koja je još u funkciji i u kojoj 300 medicinskih radnika pokušava da, u nedostatku ljekova i opreme, pruži kakvo takvo liječenje za oko 450 teško ranjenih i bolesnih pacijenata. Stotine izbjeglica žive u bolničkom krugu u nadi da su tu bezbjedniji. Bolnica je pod opsadom i pod stalnim napadima izaelske vojske, koja je već bombardovala i uništila jednu od dvije ulazne kapije. Trenutni izvještaji govore o naredjenju da svi, uključujući  i osoblje i pacijente, napuste bolnicu. Snimci iz bolnice pokazuju  osoblje koje tretira pacijente puzeći po podu bolnice, da ne bi bili na meti snajpera.

U utorak 13. februara reporter Al Džazire  opisuje noć ismedju 12. i 13. kao najgoru do sada, sa neprestanim napadima iz aviona i dronova. Medju mnogobrojnim ubijenim i ranjenim su i  dva novinara Al Džazire, čiji su životi u ozbiljnoj opasnosti posle pogotka njihovog vozila iz drona, za koje se zna da su precizni i da se koriste za ‘ciljane’ asasinacije.

U toku je bjesomučno, neselektivno bombardovanje,  pripremanje  tla za ulazak kopneninh snaga u Rafu, koje Izrael najavljuje. Ovo izaziva zabrinutost i kod, do sada, bezrezervnih pristalica Izraela. Broj civilnih žrtava bi nadmašio dosadašnju masovnu destrukciju života, koja je već probudila savjest čovječanstva do mjere sa kojom se zapadni lideri SAD-a, EU i Britanije sve teže nose.

Bajden  u predizbornoj godini teško sebi može da dozvoli eroziju glasova birača koji smatraju da američka vojna sila čini  genocidni rat Izraela mogućim. Istovremeno Bajden nije spreman da sa blagih, prijateljskih opomena Netanjahu-u, predje na zatvanje slavina PR i vojne podrške, što bi promijenilo tok izraelske vojne intervencije.

Analitičari nagađaju  da li ima ikakve supstance iza Bajdenovih kritičnih medijskih poruka Izraelu, ili se radi o praznim pričama za americko  biračko tijelo.

U Britaniji, u kojoj se posle 14 godina konzervatrivne vladavine očekuje pobjeda Laburista, i jedna i druga partija strahuju od plaćanja cijene u glasovima, za donedavno odbijanje njenih lidera da se pridruže pozivima na  trajni prekid vatre. U toku je kampanja Nema glasova bez prekida vatre, koja dovodi u pitanje uspjeh izbornih kampanja obje glavne partije u priličnom broju izbornih jedinica. Pogotovo u velikim gradovima, koji ne prestaju da masovno demonstriraju u znak solidarnosti sa Palestincima i obećavaju glasove nezavisnim kandidatima.

Mogućnost invazije Rafe je u ponedjeljak 12. dovela do velikog protesta u Londonu, organizovanog za svega nekoliko sati. Masa se okupila ispred Dauning Strita iz kojega počinju da se čuju glasovi da je došlo vrijeme, kako reče Dejvid Kameron, britanski spoljnopolitički šef , za “pauzu u neprijateljstvima “ koja bi vodila ka stalnom primirju. Ocigledno je prekoračena crvena linija, koju su UK političari i iz partije na vlasti i iz opozicije zacrtali i da je, izgleda, po njihovom mišljenju količina prolivene palestinske krvi dostigla nivo koji bi tebalo da utoli žedj Izraela za odmazdom za napad iz Gaze 7. oktobra.

Amnesti Intencional izjavljuje da se Palestinci na jugu Gaze suočavaju sa realnom i neposrednom prijetnjom genocidom.  Bajden je prije neki dan jedva smogao političke snage da kaze Izraelu da mora da pazi što radi civilima i da je njihov napad na Rafu “pretjeran”.

Dzozef Borel, spoljnopoliticki šef  EU,  Bajdenu je ukazao  na vezu izmedju američke vojne pomoći Izraelu i broja civilnih žrtava u Gazi, “Ako se misli da je previše ljudi ubijeno,  možda bi trebalo smanjiti priliv oružja…” izjavio je Borel.

Na sumnje  u Bajdenove namjere da preduzme  korake koji bi mogli da suštinski promijene stvari navodi  i činjenica da je uveo, zajedno sa Britanijom, simboličnu mjeru zabrane ulaska u SAD i u UK, osmorici ilegalnih kolonista sa Zapadne obale.

Samo od oktobra na Zapadnoj obali je ubijeno preko 380 Palestinaca, a ranjeno je oko 4.500.  Napadi na palestinska sela i gradove, paljenje kuća i automobila, demoliranje kuća, ulica i infrastrukture buldožerima, su svakodnevnica. Da Zapadne  zemlje  ozbiljno shvataju pojam prava i pravde,  desetine hiljada  ilegalnih kolonista proveli bi  živote u zatvorima zbog  zločina koje su počinili.

Ozbiljnost Bajdenove  “prijetnje”  Izraelu, treba posmatrati u kontekstu nedavne informacije da je SAD Senat izglasao 14 milijardi dolara dodatne vojne pomoći za ratni pohod na Gazu, povrh redovne  godišnje svote od tri milijarde dolara.  Nema ni najmanje sumnje da bi SAD mogao, da hoće, zaustaviti i genocid u Gazi i decenijama dugu ilegalnu okupaciju Zapadne obale i Istočnog Jerusalima, jer bez vojne i druge podrške SAD, točkići ratne mašine Izraela bi u kratkom roku prestali da se pokreću.

Za senatora Bernija Sandersa, Amerika je ne samo učesnik u ratu protiv Gaze, već se u stvari radi o ratu Amerike, a ne o ratu Izraela. On navodi  da ne može da nadje riječi da opiše dogadjanja u Gazi. Ali Bajdenu nije na umu ova jednostavna istina. .

On je u region po peti put poslao SAD top diplomatu Blinkena sa dva glavna cilja.  Prvi je da Izrael ubijedi da svoj pohod ma Gazu uljepša omogućavanjem  dostave humaniratne pomoći i da pristane na privremeni prekid vatre. Netanjahu ih je oba, bez diplomatskih finoća, odbio.

Drugi cilj je dil sa Saudijcima o “normalizaciji” odnosa sa Izraelom koji bi bio nagrada Izraelu za kooperaciju sa SAD po pitanju vodjenja rata u Gazi, njene budućnosti i trajnog rješenja  za  čitavu Palestinu, kroz  stvaranje  palestinske države u nekoj, za sada, nedefinisanoj formi.

Prema izvještajima koji dopiru do javnosti, ni ova, kao ni prethodne posjete ključnim zemljama regiona, nije donijele bitne rezultate. Blinkenova pregovaračka linija je “saosjećanje”  sa Palestinsima iz Gaze, ali i  stopostotna  podrška planu Izraela da porazi Hamas po svaku cijenu. Svaka od zemalja koje je posjetio, osim Izraela, se zalažu, uz varijacije, za trajni prekid vatre, i poštovanje prava Palestinaca na bazi medjunarodnih zakona.

Pod medijaciom Katara planiran je sastanak u Kairu uz prisustvo šefova izraelskih tajnih sluzbi Mosada i ***S(v)in Beta. ** O detaljima sastanka se malo zna. Pretpostavlja se da SAD, Katar i Egipat pokušavaju da pokrenu pregovore koji bi uključivali privremeni prekid vatre i oslobadjanje izraelskih taoca.

I ovaj potencionalno važan sastanak je u sjenci isčekivanja kopnenog napada na Rafu.

Volker Turk, UN –ov glavni čovjek za ljudska prava,  izjavljuje da je nemoguće zamisliti kakvu bi situaciju stvorila kopnena vojna intervencija i stradanje velikog broja žena i djece koje bi uslijedilo.

Zabrinurutost i osude namjera Izraela dolaze iz Kine, Pakistana. Turske, Britanije i drugih zemalja. Uz pozivanje na presudu Medjunarodnog suda pravde koja od Izraela zahtijeva da se suzdrži od djelovanja koje bi moglo da dovedu do kršenja medjunarodnih zakona.

Oglasio se na X (Tviteru) i obično uzdržani Karim Kan, sudija Medjunarodnog krivičnog suda u Hagu sa izjavom da je duboko zabrinut bombardovanjem Rafe i izveštajima o očekivanoj ofanzivi.

U neobično eksplicitnoj poruci on upozorava Izrael da njegov sud sprovodi istragu o dešavanjima u Palestini i da smatra hitnim dovodjenje pred sud pravde svih koji su odgovorni za ratne zločine.

Kan podsjeća na jednostavnu i često ignorisanu činjenicu: “Postoje pravila koja moraju da se poštuju u svim ratovima, koja se ne mogu primjenjivati na način koji ih čini ispraznim i besmislenim”.

 

Bilans 130 dana rata

  • 28,473 ubijenih Palestinaca i najmanje 68,146 ranjenih.
  • Više od 380 Palestinaca je ubijeno na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu. Od 4,500 hiljade ranjenih 600 su djeca, a ilegalni kolonosti su odgovorni za 100 ranjavanja.
  • Izrael je revidirao broj žrtava napada iz Gaze 7. oktobra sa 1,400 na 1,147.
  • 569 izraelskoh vojnika je ubijeno od 7. oktobra do 13, februara, a ranjenih je najmanje 3,221.

 

Radmila STOJANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo